Književna kritika “Ribari”

Afrika, to je moj đir...

Koji put bi knjige trebalo braniti od njihovih pisaca. Osobito ako su oni preko noći katapultirani u orbitu zvijezda, pa ih novinari potežu za rukav i presreću pitanjima. Raznježeni tolikim interesom znatiželjnih žurnalista, mnogi autori pristaju na razgovor u kojemu će otkriti i zaplet i rasplet svoje priče, pa tako potencijalnim čitateljima ubiti svaki gušt otkrivanja njihove knjige.

Još je i gore kad pisci pristanu odgovoriti na ono neobično popularno i, naravno, idiotsko pitanje: što ste htjeli poručiti svojim djelom? Veliki američki redatelj John Ford davno je patentirao najbolji, ako ne i jedini mogući oblik obrane od napasnika koji bi htjeli da im umjetnik u jednoj rečenici zipuje sav smisao svoga stvaranja. Na nekoj konferenciji za novinare hladno je odvratio rečenicom da on poruke šalje poštom, a ne filmovima.

Fordov poučak nekima, očito, nije poznat ili možda ipak jest, ali ih golica pomisao da budu ne samo autori, nego i kritičari vlastita djela. To definitivno nije mudar izbor, jer se čitateljima tako, makar i nehotice, odriče pravo na slobodnu interpretaciju teksta i nameće jedini dopušteni ključ za njegovo razumijevanje.

Chigozie Obioma, Nigerijac s američkom adresom, svojim je prvijencem „Ribari“ (na hrvatski ga je s engleskog jezika prevela Mirna Čubranić) u velikome stilu iskoračio pod medijska svjetla. Cijeli niz utjecajnih listova roman je uvrstio na popise najboljih knjiga sezone, a reputaciju jednog od najvećih književnih talenta našega vremena Obioma je dodatno podebljao ulaskom u prestižni krug finalista nagrade Man Booker i to kao najmlađi pripadnik toga biranog društva u cijeloj povijesti ovoga priznanja (libar je objavio s 28 godina).

Do jučer anonimni profesor književnosti i predavač kreativnog pisanja na Sveučilištu u Nebraski preko noći je postao zvijezdom za koju se jagme novinari. A pred njihovim mikrofonima prečesto je pristajao pojednostavljeno svoditi svoje, izvan svake sumnje, blistavo djelo na neku vrstu političkog pamfleta. To „Ribari“ definitivno nisu zaslužili.

Radnja romana situirana je u devedesete godine prošloga stoljeća, dakle, u vrijeme kad je Nigerijom drmao general Sani Abacha. Priča je to o obitelji iz srednje klase. Otac je namještenik centralne nacionalne banke, majka vodi mali dućan na tržnici, a imaju šestoro djece.

Najmlađe dvoje, sin i kćer, još su mališi, a četvorica preostale braće jedan su drugome do uha: najstarijem Ikenni je petnaest godina, a najmlađem Benu, koji je narator, osam. Oni žive u gradu Akureu, u sredini u kojoj su vjera i praznovjerje činjenice istoga reda, pa je koji put teško ustanoviti gdje jedno završava, a drugo počinje.

Kad njihov strogi otac – čeljade kojemu se gadi temeljita prožetost nigerijskoga društva kapilarnom korupcijom i koji inzistira na tome da mu djeca steknu najbolje moguće zapadnjačko obrazovanje te naprave ozbiljne karijere – dobije premještaj u udaljeni grad, četvorica dječaka izmaknut će roditeljskom nadzoru i početi ribariti na zagađenoj rijeci.

Jednom prilikom tamo će sresti lokalnoga redikula Abulua, besprizornog luđaka koji se cijeloj zajednici gadi jer masturbira gdje stigne, ali ga se svi pomalo i plaše, zato što je na glasu kao prorok čija se predviđanja, redom tragična, u pravilu ostvaruju. Dotični će navijestiti Ikenninu smrt i dodatno uznemiriti dječake tvrdnjom kako će ga ubiti netko od njegove braće.

Taj susret temeljito će promijeniti život obitelji, pokrenuti pravu centrifugu emocija koje će upravljati odlukama braće i njihovo do jučer idilično odrastanje – unatoč sumornim političkim prilikama u zemlji – gurnuti u spiralu nasilja i zla. „Ribari“ su, prije i poslije svega, moćna, potresna obiteljska priča.

Ne morate dijeliti iskustvo trpljenja surove afričke diktature da bi vas dirnula storija o životima koji u jednome trenutku počinju izmicati iz ruku vlastitih protagonista. Naprosto, dogode se trenuci kad svakodnevica iskoči s kolosijeka rutine, i kada njezin novi pravac i brzinu više nismo kadri obuzdavati, pa ti se učini da zapravo više nemamo izbora, jer svakom svojom odlukom samo dublje propadamo.

Što važi za čovjeka, važi i za društvo, pa „Ribari“, uz ostalo, jesu i priča o zemlji u kojoj je nešto – ili sve - odavno pošlo krivo, i koju više nije lako – ako je takvo što uopće i moguće – vratiti na trasu normalnosti. Obioma je, međutim, iznimno suptilan pripovjedač koji svome političkom predumišljaju vješto i diskretno zameće tragove, ni jednoga trenutka ne padajući u iskušenje da dirljivu obiteljsku priču pretvori u plakatni društveni pamflet kritičke inspiracije.

Utoliko su me – da se vratim na sam početak ovog prikaza - još i više onespokojili njegovi javni istupi u kojima je svoje djelo predstavio kao neku vrstu literarnog obračuna s nigerijskom kolonijalnom prošlošću koja i dan-danas presudno utječe na ritam života u toj nesretnoj zemlji.

„Ribari“ su naprosto predobra književnost da bi ih itko, pa i sam autor, imao pravo brendirati kao politički roman s ključem.

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija