Književna kritika, “Otpusno pismo”

IVICA IVANIŠEVIĆ, MARINA VUJČIĆ: OTPUSNO PISMO

Najnovije izdanje sve zanimljivije zagrebačke izdavačke kuće Hena com roman je Otpusno pismo. Iako naslov kod većine budi pomalo nelagodne primisli na boravak u bolnici, radi se zapravo o djelu koje se doista sastoji od pisama koje dva glavna lika pišu jedno drugome. Kako je epistolarni roman relativno neobičan za suvremenu hrvatsku književnost, već je sam oblik djela dovoljan da pobudi znatiželju. No, stvar postaje još zanimljivija kada uzmemo u obzir da su roman napisala dva autora, Marina Vujčić i Ivica Ivanišević. Svatko od njih, naime, piše pisma jednog glavnog lika. Tako je djelo doista nastajalo u prepisci autora.

Kako je uobičajeno da jedno književno djelo piše jedan autor, odmah se postavlja pitanje kako to dva autora uspijevaju napisati jedno cjelovito djelo. Dva autora koja pišu jedno djelo relativno su rijetka u povijesti književnosti, a vjerojatno najpoznatiji primjer su Iljif i Petrov. Oni su očito pronašli uspješnu formulu za „dvoglasno“ pisanje, pri čemu su njihovi romani cjeloviti i u njima se ne osjeća prisutnost dva pisca koja pišu. To uspijeva i nekim suvremenim piscima krimića koji pišu u paru, kao recimo bračnom paru koji objavljuje pod pseudonimom Lars Kepler. Zanimljivo je pri tome kako su oni ipak izabrali zajednički pseudonim, odnosno jedno ime koje se onda nalazi na koricama njihovih djela, što vjerojatno upućuje na, sada već književnoteorijski zastarjele, teze o jednom autoru kao izvoru cjelovitog književnog djela kojeg je napisao. No, postoje i djela koja funkcioniraju kao neka vrst razgovora između likova, pri čemu svaki lik ima svog autora, pa djelo u konačnici ima dva autora. To je slučaj u djelu s Karin Michaelis i Bele Balasza , napisan početkom 20. stoljeća u obliku dnevničkih zapisa odnosa muškarca i žene.

U nekom smislu Otpusno pismo podsjeća upravo na taj roman, jer su i njegovi glavni likovi žena i muškarac koji proživljavaju ljubavni odnos. Njihov se odnos razvija kroz pisma, odnosno razmjenu emailova. Emailovi su s jedne strane rezultat neke vrste osuvremenjivanja epistolarnog žanra – jer tko još danas piše „prava“ pisma? – a s druge određuju i stil pisanja. To, naime, nije nekakav uzvišeni stil epistolarne tradicije, nego je relativno jednostavan i tečan te unekoliko podsjeća na svakodnevni govor, čime se uspijeva postići dojam „stvarnih“ emailova. No, iako je roman u emailovima zanimljiv i u ovom slučaju vrlo čitak, Otpusno pismo se već samom svojom formom poziva na dugu tradiciju ljubavnih romana, tradiciju koju u konačnici želi poljuljati.

Iako epistolarni roman kao oblik nema jasno određenu tematiku, u povijesti europske književnosti najvažniji romani u pismima pišu o ljubavi, i to načelno o nesretnoj ljubavi. Od 17. pa sve do 20. stoljeća uspostavlja se jaka tradicija epistolarnog ljubavnog romana, od Rousseauove Nove Heloize, preko de Laclosovih Opasnih veza, Richardsnove Pamele i Clarisse do Goetheovih Patnji mladog Werthera. Zanimljivo je da se ta tradicija donekele prenosi i u suvremenu trivijalnu književnost, u ljubić i chiclit, koji povremeno također taj uzimaju. Najpoznatiji je primjer vjerojatno Dnevnik Bridget Jones, iako se tu radi o dnevniku a ne o pismima.

Ako danas pišete epistolarni roman – pa bio on i sastavljen od emailova – nužno se na neki način oslanjate na tu tradiciju. A upravo odnos prema toj tradiciji rezultira i najuspjelijim aspektom Otpusnog pisma, kao i najvećim problemom kojeg roman ne uspijeva riješiti.

Otpusno pismo je, dakle, roman u pismima koja izmjenjuju Irena i Ignjat, a koji počinje trideset godina nakon njihove zajedničke mature. Irena priprema proslavu „okrugle“ godišnjice mature te šalje email Ignjatu u želji da ga pozove da mu prisustvuje. Kako se uskoro saznaje, ta je proslava Ireni zapravo samo izgovor da pokuša stupiti u kontakt s Ignjatom, svojom velikom srednjoškolskom ljubavi. Iako je, naime, Irena cijenjena zagrebačka liječnica, udana za inženjera i ima dvoje djece, ipak je njezin život prazan i nesretan, pa ona pokušava pronaći ljubav koja je u prošlosti završila – kako se saznaje – nesretno, ali u kojoj je mnogo toga ostalo neizrečeno. Ignjat joj uzvraća emailovima u kojima otkriva kako radi kao uspješni antikvar u Nizozemskoj, da nije oženjen i nema djece. Među njima se polako razvija stara ljubav te se oboje konačno shvaćaju da je njihov rastanak na početku studija uzrokovan nesporazumom. I čini se da je na pomolu nova velika romansa, no nešto ipak nije u redu. Na samom kraju roman dešava se neobičan i književno vrlo uspio obrat, koji baš sve što je rečeno i što se dogodilo dovodi pod znak pitanja.

Ukratko ispričana fabula Otpusnog pisma odmah velik problem s kojim se roman suočava. Tradicija ljubavnih romana, kao i suvremena produkcija ljubića i chiclita, vrlo je jaka, što znači da je uspjela nametnuti niz likova i situacija koje se prepoznaje kao, da tako kažemo, „tipične za ljubavni roman“. Ti se likovi i situacije ponavljaju s varijacijama kroz tisuće djela, pa – s obzirom da su „provedeni“ kroz tako brojne romane i priče – unekoliko postaju opća mjesta, koja većina unaprijed prepoznaje. Kako se obično smatra da je glavna karakteristika trivijalne književnosti upravo shematizam likova i tema, ljubić je uspostavio osobito čvrsti obrazac romana, u kojem jedni uživaju, a drugi ga preziru.

Autori Otpusnog pisma su vrlo svjesni tradicije u kojoj njihov roman nastaje. I Marina Vujčić i Ivica Ivanišević očito žele napisati djelo koje se tom tradicijom poigrava te u tom smislu nije „tradicionalni ljubić“. Zato su izabrali neku vrstu „srednjeg puta“: pišu djelo koje je s jedne strane lako čitljivo, zanimljivo i donekle shematizirano, ali koje se s druge strane uspijeva na zanimljiv način poigrati tradicijom i iznevjeriti njezina očekivanja te prijeći u ono što se obično naziva visokom literaturom. Kako je Marina Vujčić i u nekim ranijim djelima pokazala interes za poigravanje tradicijom ljubavnog romana, kao u djelu Susjed, to nastavlja i u Otpusnom pismu. No, dok je roman Susjed već na početku uspio ostvariti otklon od tradicijske sheme i pobuditi zanimanje čitatelja, Otpusno pismo to uspijeva tek na kraju.

Otpusno pismo, naime, završava velikim obratom. On je izveden na dvije razine, stilskom i tematskom, i iznimno je zanimljiv jer doslovno sve što se u romanu dotada dogodilo „okreće na glavu“ te dovodi u pitanje što se uopće u romanu desilo. Obrat je tako dramatičan da dovodi u pitanje i samu tematiku djela, pa više nije sigurno radi li se uopće o ljubavnom romanu. Tada se postavljaju ključna pitanja svakog čovjeka i očito da se više ne radi samo o „običnoj“ ljubavnoj priči, nego o nečemu znatno širem i ozbiljnijem. Činjenica da je taj obrat postavljen na sam kraj romana s jedne je strane opravdano: on je kraj kulminacije zapleta, te jedino i može biti završetak svega. No, problem je što je shema ljubavnog romana – koja se tako uspjelo obrće na kraju – prilično čvrsta tijekom samog djela. To znači da jedan dio obrazovanog čitateljstva neće ni doći do kraja romana i shvatiti značenje obrata naprosto zato jer će misliti kako se radi o „klasičnom ljubiću“, te će napustiti čitanje prije kraja.

Već i sami likovi Ignjata i Irene čine se malo odviše „poznati“ iz tradicije ljubavnih romana: dvoje ljudi koje se voljelo u mladosti, pokušava obnoviti vezu u srednjim godinama jer oboje zaključuju kako su njihovi životi zapravo nesretni. Čak se i nesretan kraj njihove mladenačke ljubavi mnogo puta pojavio u toj tradiciji, pa tako se tako pri čitanju Otpusnog pisma ima dojam da znamo što će se sljedeće dogoditi. Obrazovanijem čitatelju čini se kao da se kreće od jednog općeg mjesta do drugog: naizgled uspješni životu kriju samoću, prava ljubav iz mladosti krije tragediju, ponovno rasplamsavanje stare vatre, želja za novim početkom.

Tako se tradicija ljubavnog romana pokazuje ključnom za Otpusno pismo. S jedne strane, pitak i čitljiv roman se svojim najvećim dijelom ne uspijeva udaljiti od stereotipova koje ta tradicija uspostavlja. S druge pak strane, na samom kraju stvara obrat koji, u maniri postmodernizma, u pitanje dovodi kako tu tradiciju samu tako i razlikovanje trivijalne i visoke književnosti te postaje zanimljiv prilog suvremenoj hrvatskoj književnoj produkciji.

Vesna Solar, Hrvatski radio Treći program - Bibliovizor