Književna kritika “Nije moglo bolje”

Ksenija Kušec jedna je od spisateljica koje su posljednjih godina suvereno zakoračile na proznu scenu, različite i svoje, ali i dovoljno povezane da se u kritičara pojavila potreba za zajedničkim kišobranom pod koji ih možemo smjestiti, kišobranom nove ženske proze. Koliko god bile nesvodive na ozbiljniji i literarno utemeljeniji zajednički nazivnik, lijepo je vidjeti, recimo na društvenim mrežama, kako međusobno podržavaju jedna drugu, čitaju si knjige ili odlaze na promocije, što je rijetko viđena osobina spisateljske solidarnosti i kolegijalnosti. Ksenija Kušec, arhitektica, saksofonistica i spisateljica, na toj je sceni već neko vrijeme i to vrijeme stvarno nije gubila; danas su iza nje dvije knjige za djecu, zbirka priča „Reci mi sve“, roman „Soba“ i odnedavno „Nije moglo bolje“. Zanimljivo je i vrijedno spomena kako autorica ne krije da u svome spisateljskom radu ima dvojicu 'mentora', čije je radionice kreativnog pisanja i pohađala, pisce Ludwiga Bauera i Zorana Ferića, koji prate i podržavaju njezin rad.

Specifičnost rukopisa Ksenija Kušec mogla bi se izraziti na sljedeći način: pisanje o svakodnevici koja je naizgled posve obična, ali uvijek na neki način i iskače iz tračnica te i takve običnosti, interes za međuljudske odnose, osobito one obiteljske, te naizgled jednostavno i vrlo protočno pripovijedanje. Već se moglo primijetiti kako je riječ o autorici s iznimnim smislom za slojevitu karakterizaciju likova, koja je psihološki nijansirana, ali ne i 'naporna' za čitatelja. Druga je karakteristika njezina pisanja ekonomičnost izraza koju postiže lakoćom pripovijedanja koje djeluje posve spontano, premda je upravo za to potrebna prilična pripovjedna koncentracija. U romanu „Nije moglo bolje“ u središtu je pozornosti, moderno rečeno, disfunkcionalna obitelj, proširena pridruženim članovima. Kontekst u kojem se ispisuje njihova priča, dakle prostorno-vremenske i društvene koordinate u kojima se kreću, vrlo je implicitan, ali i prepoznatljiv ili barem podrazumijevajući. Vlasnica staračkog doma Ljuba s jedne je strane 'naporna' poslovna žena i vlasnica staračkog doma sklona svim mogućim korupcijama i malverzacijama, a sa druge 'kraljica majka' koja želi zaštititi i držati pod kontrolom svoje dvoje djece – kriminalu sklonog i lijenog Kostu i introvertiranu slikaricu Gabi. Istovremeno, ona nastoji na brak nagovoriti svoga ljubavnika Borka, neuspješnog izumitelja ljepila sklonog preljubima. Kada se u njihovom životu pojavi Borkov sin Jerko, autistični pravnik s nekim posve drugim, umjetničkim talentima, među njima će se uspostavljati novi odnosi u kojima će svatko doživjeti određenu promjenu ili barem njezin pokušaj. U početku sve skupa djeluje vrlo zabavno i duhovito; likovi su malo pomaknuti, ono što im se događa pomalo je apsurdno i podosta komično, jedni druge i sami sebe često percipiraju na posve pogrešan način i baš su nekako životni u svim tim svojim nesavršenostima i pogrešnim odlukama. Ideal funkcionalne obitelji i famoznog zajedničkog ručka, čak i kad se i ostvari, ne donosi najželjenije rezultate. Čak i na kraju, kad netko od njih i pomisli kako nije moglo bolje, situacija i dalje nije idealna i jasno je kako ta naslovna fraza djeluje kao ironija. Ksenija Kušec u svome romanu koristi (ili barem dodiruje) brojne žanrove, ali ni jedan od njih ne pušta da se do kraja razvije. „Nije moglo bolje“, tako, posjeduje elemente obiteljskog i ljubavnog romana, ali i socijalne proze u kojoj su ponašanje i sudbine likova itekako vezani uz društvenu zbilju. Sporedni likovi, poput tragične bezruke djevojke Save (referenca na D. Šimunovića?), Kostinih poslovnih 'kompića' ili likovnog kritičara, tu su kako bi naglasili upravo tu dimenziju romana i kritičnost prema njoj. Bez mnogo opisa, s naglaskom na jezično izdiferencirane dijaloge, uobličeni su kompleksni likovi (tipovi) i vješto isprepletene njihove subine. Sve to djeluje vrlo lako, kao što i likovi djeluju mnogo 'bezazlenije' no što uistinu jesu, no to je samo privid koji se postiže načinom na koji autorica pripovijeda. Po mome mišljenju ovakvi romani trebali bi moći doprijeti do vrlo široke i šarolike publike. I tu ću stati, jer sudeći po likovnom kritičaru u romanu, autorica nije baš zadivljena tom strukom.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list