Književna kritika “Evanesco”

O osobi skrivenoj iza imena Valent Pavlić se pri kraju ove knjige, u jako kratkoj biografiji, ne otkriva baš previše. Navodi se tek poneka suha činjenica o godini i mjestu rođenja, 1985. u Zagrebu, te da je diplomirao je francuski jezik i povijest umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Evanesco je Pavlićeva prva objavljena knjiga i pomalo prešućena zbirka priča, istovremeno zapanjujuće zrela. Nakon čitanja nije se nimalo neobično upitati tko je točno taj spisatelj iz kojeg izviru toliko zaokružene i stilski izrađene rečenice, organski unutarnji monolozi, opipljivo otuđenje i usamljenost, ali i čiste i prepoznatljive ljudske sudbine onih posve izglobljenih koji zapravo nikamo ne pripadaju, ili se barem tako ponašaju.

U devet sadržanih priča zapravo pobliže upoznajemo autora koji se u selekciji prikazane životne materije, u tematskim, jezičnim i stilskim odabirima, razotkriva kao osoba koja se najradije bavi kratkim spojevima u izloženim egzistencijama, i razlozima zbog kojih su dotični izopćeni ili se klone društva, a predstavlja ih kroz traume, iščašenosti ili iskrčava sjećanja koja su ih najsnažnije obilježila.

Autor je pritom jezično iznimno elegantan i koncizan, a zbog izostanka ikakvih natruha vulgarizama, probranog leksika i općenito prekrasnog stila, odaje dojam klasičnog pisca koji se jednako može čitati danas, kao što bi se mogao čitati i sredinom prošlog stoljeća da je slučajno tad objavljen.      

Osobno mi je najdraža priča „Skakač“, ispisana legenda o dječaku koji ne pripada na izolirani otok zbog drugačijeg izgleda i plavih očiju, naslijeđenih od majke pristigle s kopna. Premda se malac protivno lokalnim običajima spočetka kloni mora, kad ga otac protestno baci s mola da nauči plivati, dijete pod površinom odmah otkriva duboku tišinu i toliko željeni spokoj. U izolaciji vodenog svijeta utjehu traži sve češće, i pritom u more skače sa sve viših stijena, dok njegova popularnost na otoku ne naraste zbog nedostatka ikakva straha.

Dirljiva legenda završava na način koji se ovdje baš i ne bi trebao odati, ali opipljivi prikazi dječakovih unutarnjih stanja i plemenite neodgovornosti prema sebi i drugima ovu priču urezuju duboko u pamćenje.

Na plodnom tlu između sjećanja, staračke ošamućenosti i mita ukotvljuje se i „Potraga“, blagotvorna minijatura o unuku i starcu koji je „vjerovao da je ljubav proporcionalna snazi zagrljaja, i tek kad bi čuo pucanje krhkih dječjih kostiju znao bi da je njegova naklonost u potpunosti prenesena“.

„Prepoznavanje“, gdje se mlađahni Michel i Andrea slučajno susreću u vlaku, odličan je prikaz ljubavnog mimoilaženja, premda je neostvarenom paru poklonjeno dodatno vrijeme zbog samoubojice koji vlak zaustavlja svojim tijelom, a ta prekinuta sudbina pritom „doslovno poprima težinu željezničke kompozicije“.

Talentirani Pavlić sjajnim je Evanescom pokazao jako puno i etablirao se kao jedan od najuzbudljivijih mladih glasova. Lijepo je vidjeti u rezultatima minulog natječaja Ministarstva kulture kako je autor dobio potporu objavljivanju nove knjige. Ne znam skriva li se iza radnog naslova “U četiri zida“ roman ili zbirka priča, ali svejedno pomalo nepravedno priželjkujem kako će nam Pavlić u toj knjizi pružiti još više.

Globus, Neven Vulić

Književna kritika “Evanesco”

EVANESCO Izvrsna prozna zbirka o raznim ljudima i njihovim samoćama.
 

Valent Pavlić nadmašio je svojim prvijencem mnogo toga što se trenutačno piše na domaćoj literarnoj sceni

Knjiga o kojoj trenutno želim nešto napisati, nakon što sam je konačno pročitala, odavno je zaslužila da se pribilježi kao jedan od najboljih proznih prvijenaca unatrag barem pola godine, ako ne i više.

Vječna priča o potrazi za smislom, ali u drukčijem ruhu

Valent Pavlić, rođen 1985., po struci romanist i povjesničar umjetnosti, napisao je zbirku priča koja po svojoj tematici, stilu pisanja i načinu na koji ovaj debitant barata jezikom i odabranom proznom formom, nadmašuje mnogo toga trenutno pisanog u domaćoj prozi, čak i s potpisom onih koji od Pavlića imaju mnogo dulji spisateljski staž i nedvojbenu afirmaciju.

“Evanesco” apsolutno nije vezan uz određeno vrijeme, niti određeni konkretan prostor, baš kao što ne igra ni na kakvu laganu i jeftinu atraktivnost koja bi priče i njihova autora napravila medijski zanimljivim, dakako jednokratno i kratkoročno. Pavlić piše prozu koja se u devet priča koliko ih sadrži ova zbirka iskazuje kao univerzalna, kao proza o raznim ljudima i njihovim samoćama, njihovom laganom nestajanju iz svijeta u kojem žive. Jer, latinski naslov, znači upravo to – nestajanje u 1. licu jednine.

U pričama koje slijede te se samoće i ta nestajanja ne uobličavaju u za debitante tipične i počesto pretenciozne solilokvije ili meditacije, jer mladi pripovjedač Pavlić itekako zna da se u središtu priče mora nalaziti i određena doza napetosti i kako priča da bi bila dobra mora imati određeni ritam. Sve priče imaju upravo to; pogođen ritam, zajednički nazivnik na koji ih se može svesti, ali svaka od njih istovremeno ima i nešto svoje, svog glavnog lika koji donosi čitav repertoar nijansi vlastitih samoća i otuđenosti. Od prve priče o čovjeku koji si je odlučio uskratiti ljudske dodire, što je reakcija ili stanoviti minus-postupak, kao posljedica sveopće razočaranosti i otuđenosti, pa sve do posljednje koja je maestralni zapis o mogućnosti zaborava svih bolnih sjećanja, izmjenjuju se tu vrlo znakovite situacije i sjajno dorađeni likovi.

Djevojka i mladić u vlaku koji se istovremeno približavaju i udaljavaju od mogućnosti upoznavanja, razgovora, a možda i nečega više što nestaje s dolaskom vlaka na odredište ili dječak čiji strah od mora prerasta u potpunu fascinaciju i sudbinsku vezu zbog koje će se zauvijek, tragično sjediniti s morem, potom djevojka koja sanja putovanja, ali nema snage za njihovu realizaciju, čovjek koji pod utjecajem jednog sna nastoji nadoknaditi ono što mu je uskratio njegov rutinizirani i bezlični život, djed i unuk koji se bave tumačenjem jedne davne fotografije, bračni par čija se intima sastoji još samo u tajnim, noćnim pogledima i na koncu ostarjeli brijač čija ruka više nema prijašnju preciznost – to su (arhe)tipovi koji su upleteni u gustu mrežu autorova tematskog predumišljaja, ali istovremeno i posve svoji i više nego autentični. Jer, takav je pisac debitant Pavlić; uvjerljiv kad progovara iz bilo koje perspektive, staračke, dječačke, ženske ili muške.

Ono što svakako zaslužuje dodatne bodove u ovoj zbirci jest njezina konzistentnost, nakana da se priče grade na zajedničkoj tematici, ali da se istoj toj tematici prilazi iz različitih perspektiva i kutova, jednostavno da se toj ljudskoj usamljenosti zađe duboko ispod kože, do same njezine srži. Istovremeno Pavlić ne zanemaruje niti formu, koja je u konkretnom slučaju čak pomalo tradicionalna, u kojoj se pazi na kompoziciju, ali naglasak je na onome što se događa u samim likovima, u njihovim vrlo pomno oslikanim unutarnjim svjetovima. Dugo već, naime, nisam čitala knjigu u kojoj su tako snažno utkane ljudske samoće i otuđenosti, ali ne kako bi se ukazalo na njih kao posljedice nekog vanjskog svijeta kojeg bi se trebalo kritizirati. Ovdje su to istinske samoće, one od kojih se ne može pobjeći, koje se ne mogu riješiti jeftinim savjetima iz selfhelp priručnika, koje su jednostavno dio čovjeka i njegova nestajanja.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list

Književna kritika “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz”

Istine i laži u povijesti i književnosti

(Marko Gregur: Kak je zgorel presvetli Trombetassicz, Hena com, Zagreb, 2017.)

Već nagrađivani koprivni­čki književnik Marko Gre­gur nakon zbirke poezije Lirska grafomanija (2011.) te zbirki priča Peglica u prosincu (2012.) i Divan dan za Drinkopoly(2014.) odlučio je krenuti u nešto drugačijem smjeru. Osim što je njegov novi književni uradak roman, već nam naslov sugerira i njegovu jezičnu posebnost. Kak je zgorel presvetli Trombetassicz u potpunosti je napisan na kajkavštini, i to na cifrastoj kajkavštini koja priziva duh sedamnaestostoljetne Koprivnice, a susrećemo se u romanu i sa starim pravopisom kojim su zabilježene važne službene odluke. Treba istaknuti da je roman opremljen rječnikom kajkavizama i arhaizama koji je pripremio Mario Kolar i koji olakšava čitatelju probijanje kroz jezične i druge zavrzlame. Sve nas ove uvodne opaske, do kojih se može doći već letimičnim listanjem stranica romana, dovode do ključne njegove odrednice: radnja je smještena u prošlost, i što je još važnije istaknuti, njezini su pokretači povijesne osobe i događaji.

Iako se bavi prošlošću, Kak je zgorel presvetli Trombetassicz ipak je nesumnjivo aktualan. Kako je to moguće? Ovaj roman ne pripada tipu povijesnog romana koji se strogo drži povijesnih izvora stvarajući sliku prošlosti kakvu bilježi tradicionalna historiografija. Gregur polazi od činjenica te upoznaje osobe koje vladaju Koprivnicom u 17. stoljeću kroz zapisnike gradskog poglavarstva u kojima zaista možemo pronaći ista imena kao u njegovom romanu. Neupitno je, dakle, da su ti ljudi postojali, no to nisu velike ličnosti o kojima se obično piše u pregledima povijesti, što Greguru daje slobodu u oblikovanju njihovih priča.

I Matija Ivačić (Moderna vremena) istaknuo je da Gregura ne zanimaju velike povijesne teme i povijesna vjerodostojnost, a u središte pozornosti dolaze likovi poput Paulusa Ayticha koji je pripovjedač i glavni lik u romanu. Taj koprivnički notarijuš i literat već na prvim stranicama otkriva da zapisuje sve što se događa u Koprivnici i malo to nacifra, a zapisuje i svoja predviđanja za budućnost. Ivačić ističe da je on mali čovjek s velikim ambicijama koji ide preko granica svojih mogućnosti u želji da mu se dive. Treba tome ipak dodati da u ponekim trenucima on doživljava prosvjetljenje i zaključuje da sreća leži u sasvim drugim stvarima. Promatrajući svoju obitelj nadahnuto zaključuje: »V tom me je trenutku grejal neki lepi občutek i za ništ me nije bilo briga. Ni za dvorce, ni za parnu kupelj od Zrinskih, ni za titule ni za zlato«. Često ga pokreće i ljubav prema Jelli, a opisi njihovog odnosa kreću se od petrarkističkih do komičnih.

No u romanu je od Aytichevog privatnog života zanimljiviji njegov posao u gradskom magištratu. Likovi koje tamo susrećemo mogu se svesti na tipove: sudac Trombetassicz svojim sposobnostima ne opravdava visoku poziciju, fiskus Natulia vrhunski je manipulator koji u svemu traži svoju korist, a za Balanzana Aytich navodi da je »jeden od onih kakove saka varoš ima – kojega nigdo preveč ozbilno ne vuzimle, ali koji je navek tu negde«. Upravo se u osobinama tih likovima i njihovim političkim spletkama koje pokreću radnju najbolje vidi aktualnost romana.

Neke od odlika Gregurovog romana poput postmodernističkog odustajanja od velikih priča, propitivanja vjerodostojnosti dokumenata ili tematiziranja samog čina pisanja dopuštaju nam da o njemu govorimo u terminima historiografske metafikcije kako ju definira Linda Hutcheon. Ako cijeli roman shvatimo kao Aytichev pokušaj bilježenja aktualnosti za upozorenje budućim naraštajima (pa čak u fusnotama transkribira zapisnike) uočavamo koliko je pisanje čak i o neposrednoj prošlosti uvjetovano subjektivnim tumačenjem u tom trenu dostupnih informacija. Aytich je bio uvjeren da sudjeluje u velikom prevratničkom događaju, a na kraju shvaća da je velika bila samo laž u koju je naivno vjerovao. Kako je mogao znati pravu istinu, mogu li je otkriti povjesničari i je li ona uopće dostupna? Pojava iznuđenih izjava, lažnih pisma i falsificiranih računa u svijetu romana navodi na pitanja o vjerodostojnosti povijesnih izvora i u stvarnosti. Konačno, ako svako pisanje povijesti shvatimo kao jednu od mogućih rekonstrukcija i prezentacija prošlosti, nameće se zaključak da književnost i historiografija, iako se međusobno izazivaju, nisu u opreci. Štoviše, procese propitivanja i odustajanja od velikih priča i okretanje prema anonimnim pojedincima i naizgled nebitnim događajima možemo pratiti ne samo u književnosti, već i u suvremenoj historiografiji.

Kak je zgorel presvetli Trombetassicz dokaz je da povjesničari, u ovom slučaju Hrvoje Petrić koji usmjerava Marka Gregura prema povijesnim temama, i književnici mogu uspješno surađivati. Ujedno, roman je dokaz da takve male priče u kojima, primjerice, Zrinsko-frankopanska urota služi tek kao kulisa, a jednogblesavog Mihalja srećemo i u prvoj i u posljednjoj rečenici, mogu itekako biti zanimljive.

Vratimo li se na aktualnost romana, treba spomenuti satiričan ton kojim je on prožet i koji jasno navodi na poveznicu s današnjicom. Unatoč Aytichevim predviđanjima da će 2000. godine sve biti bolje, financijske malverzacije, predizborne kalkulacije i borba za moć nisu nam ništa strano. Kroz trinaest poglavlja pratimo kako se u tim nemilosrdnim spletkama snalazio Paulus Aytich kroz čije doživljaje dobivamo i sliku jednog prošlog vremena. Marko Gregur vješto upozorava na odjeke tog vremena pa ih svatko s gorko-slatkim osmijehom na licu može lako prepoznati u današnjem političkom diskursu. Odabir kajkavštine nakon čitanja romana nameće se kao sasvim logičan, a taj odabir još jednom svjedoči i o okretanju prema malim pričama kakvo upravo na jezičnoj razini trenutno pratimo i kod drugih mladih hrvatskih književnika. Svima njima, a posebno Marku Greguru koji je ovim romanom napravio veliki iskorak u svojoj književnoj karijeri, možemo samo zahvaliti što su donijeli svježinu na hrvatsku književnu scenu.

Mihaela Cik, časopis Kolo

Književna kritika “Kretanje sjena”

Književna kritika “Putovanje desnom hemisferom”

Ima tako likova većih od života. Pojavljuju se sporadično u svim rukavcima umjetnosti, dovoljno rijetko da se ne naviknemo, a opet dovoljno često da ne zaboravimo da postoje. Kako nastaju, u kojim i kakvim se okolnostima javljaju, kako komuniciraju i u čemu je tajna njihove privlačnosti pitanja su na koja ni jedna Teorija još uvijek nije ponudila zadovoljavajući odgovor. Ništa čudno poznajete li Teoriju, notorno svadljivu i kontradiktornu, no u ovom slučaju odgovor ne nudi ni pragmatičnom umu sklonija Industrija pa tako još uvijek nema formule kojom bi se, ustrajnom redovitošću i s jednakim kulturološkim/financijskim učinkom, proizvodili likovi poput Ricka Blainea, Jamesa Bonda, Harryja Pottera, Gandalfa, Conana barbara, Batmana i Kraljevića Marka, da nabrojimo samo neke.

Općenito razmatranje fenomenologije takvih likova nije predmet ovoga teksta. Ovdje nas zanima samo jedan od njih. Lutajući mornar, sin andaluzijske Ciganke i mornara iz Cornwalla, životno djelo velikoga Huga Pratta, jedna od najznačajnijih ostavština europske kulture dvadesetog stoljeća i metafikcijsko žarište Žmirićevih priča iz "Putovanje desnom hemisferom"

Pisati o Cortu Malteseu u neku ruku podrazumijeva povratak u djetinjstvo. U vrijeme ne-racionalne fasciniranosti likovima od papira, u vrijeme u kojemu je bilo moguće sasvim ozbiljno raspravljati o njihovim avanturama, sposobnostima i podvizima i sve to onom vatrenom posvećenošću, tajnim znakom raspoznavanja svih fanatika svijeta. Pa ipak, postojala je (i još uvijek postoji) fundamentalna razlika između likova poput Tarzana ili Spider-mana i likova poput Corta Maltesea. Dok smo s prolaskom vremena pomalo prestajali iščekivati ugriz radioaktivnog pauka i aktivnu ulogu u bitkama protiv kozmičkih entiteta, od Corta se nikad nismo do kraja izliječili. Cortu nikad nismo priznali pravo na nepostojanje te smo ga uporno izvlačili iz ralja fikcionalnosti i gurali u horizonte vlastitih života.

Žmirićeva proza iz "Putovanja desnom hemisferom" posljedica je te kronične bolesti, sad već razmahane, i nezaustavljive i metastazirane po svim čvorištima teksta.   Bolesti koja nagriza pečate od voska ritualizirane svakodnevnice pripuštajući uhu sirenski zov slobode Prattovog mornara. Koliko god Prattov Maltežanin služio kao inspiracija i zamašnjak jednog fantastičnog literarnog putovanja, Žmirić ipak ne putuje epigonskim stazama ("Putovanje desnom hemisferom" nije fan fiction u kolokvijalnom i pomalo derogativnom značenju te riječi). Četrnaest priča ovog, uvjetno rečeno, romana otvaraju neke sasvim žmirićevske horizonte, otkrivene u sjeni davno utrte i još uvijek uočljive Prattove brazde.

U njima se Prattov Maltežanin nadaje tek kao zavjerenički mig, kao lutajuća sjena čije se konture tek povremeno naziru iz intertekstualne igre citatnih i ikoničkih tragova (zulufi, naušnica u uhu, tanki cigarillosi, britva i rez na liniji života, rasputinovski lik u sibirskoj zabiti itd.). I da nema parateksta koji izrijekom spominje Corta kao osnovnu inspiraciju ove literarne avanture, pitanje je koliko bi se vezali uz čitanje teksta u tom i takvom ključu.

"Putovanje desnom hemisferom" nije, dakle, zbirka apokrifnih avantura Prattovog junaka, ali jest zbirka naslonjena na prattovsku ideju kulture, na potrebu da se u malo stranica i malo riječi sažme i izrazi sva kompleksna ljepota tisućljetnih tragova ljudske egzistencije na ovom planetu. Krećući se što po stvarnim što po izmaštanim koordinatama globalnoga tla, po stazama svjetova od kamena i paučine, Žmirićev junak opčarava pogled i razoktriva laži da su sve priče vrijedne pričanja odavno već ispričane.

Žmirićeve priče prožete su erosom puta i traganja, neumornim, zainteresiranim i pomalo distanciranim (zaogrnutim u humor i ironiju) pogledom u globalno sijelo mistika, luđaka, probisvijeta, razbojnika, lažova i najobičnijih ljudi rasprostrtih po meridijanima i paralelama. U toj međuigri ćaknutih i trezvenih, zanesenih i prizemljenih svijet se ukazuje, baš kao i kod Pratta, kao krajnje neozbiljno mjesto u kojemu je još moguće te još uvijek vrijedi tražiti prostore slobode.

"Putovanje desnom hemisferom" namjerno se distancira od suvremene prakse hrvatske književnosti te se, odlučivši se za putovanje globalnim trasama ljudskoga duha, odbija ograničiti na lokalne okvire. Bilo kakvo odvajanje od lokalnih okvira i uobičajenoga gunđanja zamaskiranoga u književnu formu u načelu je dobrodošlo, no jedno je sanjati Pratta, a sasvim drugo živjeti ga ovdje i sada. Ta distanca povremeno čini tekst hladnim i dalekim, a povremeno i naivnim u načelno dobrodušnoj apologiji eskapističko-slobodarske karakteristike književnosti, mašte i uma.

Pišući svoju pripovijest Žmirić se, baš kao uostalom i Pratt, odvaja od ekonomije i politike metaforičkoga Corta (nema tome mjesta u sanjanju svijeta), izvodeći njegova putovanja gimnastikom duha, prizivajući time istovjetni manevar zatvorskih godina Kena Parkera, Cortovom habitusu bliskoga junaka. Zatvor Žmirićevog junaka nešto je drugačiji od zatvora Berrardijevog 'kauboja', no i jedan i drugi žive slobodu pričajući priče, čistom voljom ignorirajući stvarnost koja ih okružuje. No, stvarnost je ono što od nje napraviš, rekli bi svi prisutni likovi ovoga teksta. Stvarnost je život, a ovo je – rekli smo – priča nastala pod skutom junaka većeg od života i stoga si može priuštiti takve manevre.

Onkraj posvete Cortu Malteseu, onkraj tapkanja po palimpsestima književnosti, stripa i nataloženoga iskustva, stoji knjiga koja se još uvijek uspijeva diviti ljepoti svijeta, dovitljivosti duha i čudesnoj magiji pripovijedanja. Možda se ne čini puno, možda se ne čini bitno, možda se ne čini moderno, ali dobro je znati da postoji. Moći susresti se sa svijetom otvorenoga uma dovoljno je rijetka sposobnost u stvarnosti da je ne treba još zatomljivati i u književnosti.

Matko Vladanović, Portal Moderna vremena
 

Književna kritika “85.000”

Vječna priča o potrazi za smislom, ali u drukčijem ruhu

Roman “85.000” ne iznevjeruje Jelčićeve prevoditeljske standarde; radi se o visokopismenom proznom tekstu

Godinama susrećem uvaženog prevoditelja s njemačkog i engleskog jezika Andyja Jelčića, na prevoditeljskim susretima i knjiškim događanjima, i godinama mi on već u prvim rečenicama “prijeti” svojom knjigom koju samo što nije završio.

I kad sam polako već došla u onu fazu u kojoj ništa ne vjerujem svome sugovorniku Jelčiću, uspio me demantirati, prvim od (navodno) dva naslova kojima će se pokušati pozicionirati na recentnoj proznoj sceni. Iskreno, ta me činjenica razveselila i prije čitanja romana, ne samo zbog vraćanja povjerenja u “prijetnje” sugovornika Jelčića, nego iz drugog razloga. Posljednjih desetljeća, naime, često smo se susretali sa sintagmom novinar-pisac, nastalom zbog činjenice da je velik broj respektabilnih autora proze profesionalno vezan uz medije, što je dakako toliko logično da se ne bi trebalo posebno naglašavati.

No, sintagma prevoditelj-pisac, krovna oznaka pod koju treba smjestiti i Jelčića, mnogo je manje eksponirana, premda gledano iz kutka povijesti književnosti i njezine suvremenosti, svakako to zaslužuje. Izvrstan prevoditelj, što Andy Jelčić jest, o čemu svjedoče ne samo zadovoljni čitatelji i kritičari, nego i visoke nagrade za prevoditeljski rad, onaj je koji itekako zna i umije s jezikom i stilom, na kraju krajeva prevoditeljeva se kvaliteta i očituje u tome koliko je sposoban u svoj jezik transformirati književno djelo da bi ono funkcioniralo jednako književno kao u originalu. To i razlikuje one prevoditelje koji svoj posao obavljaju mehanički, od iznimnih primjeraka branše u kakve Jelčić svakako spada.

Roman “85.000” ne iznevjeruje Jelčićeve prevoditeljske standarde; radi se o visokopismenom proznom tekstu koji odlikuje iznimna “stabilnost” pripovijedanja, bez padova i praznih mjesta, s laganom ironijskom distancom koju pripovjedač u 1. licu njeguje prema sebi i svijetu koji ga okružuje. Tema je pomalo luckasto-neobična, barem u smislu odmaka od domaćih geografskih koordinata u - pazi sad! - Irak, gdje će glavni junak završiti kao vozač kamiona u jednoj američkoj tvrtci. No, ako smo posve realni, zapravo tu nema ničeg neobičnog jer glavni je junak samo na drugom terenu, po svemu ostalome on je potpuno naš čovjek. Upravo taj dio koji ga pozicionira u prostor i vrijeme, tematizira razloge zbog kojih se odlučuje uzeti tih 85.000 godišnje i uputiti u nepoznato na privremeni rad, više je nego indikativna ministudija ne samo jednog literarnog karaktera, već i onog o čemu ovdje nema mnogo riječi, ali je itekako čitljivo.

Glavni je junak, naime, nezavršeni student povijesti i arheologije, Ludbrežanin koji se okušao u Zagrebu i pri tome osim studija uprskao i brak s dugogodišnjom djevojkom i bilo kakvu normalnu egzistenciju koja podrazumijeva zarađivanje novaca za život. No, više od te “socijalne” komponente koja svakako nije zanemariva, glavni se junak odlučuje na promjenu i odlazak kako bi si osigurao određeni stupanj slobode, odmaknuo se od gubitničke pozicije, dokazao kako je sposoban za nešto osim permanentnih promašaja. Pozicija iz koje dolazi i za kojom, kao ni za vijestima iz domovine, ne žali, dovodi ga u grad Sulejmaniju, u situaciju u kojoj bira all zones kao varijantu u kojoj će se kretati kao vozač, u napeto područje u kojem raditi za Amerikance svakako nije preporuka za dug i miran život.

I što će se tu dalje zbivati, pitate se? Uspostavit će zanimljiv i neočekivano “pun” odnos s dvojicom suvozača, koji sa sobom donose vlastite priče o dolasku, spetljati se s dilerom, konzumirati droge, biti otet, u jednom trenutku se osjetiti sretnim, ponovo pasti u nevolje i na kraju odlučiti ponoviti sve to ispočetka. Čitav taj procest “čišćenja” od prošlog života, da bi se zaprljalo drugom vrstom prašine novoizabranog, praćeno je dionicama u kojima dominiraju snovi i halucinacije glavnog junaka, što vrlo pomno zadire u njegove “napukline” zbog kojih mu se čini kako mu prestaju samo “slivnik, sumrak i mir vječitog neuspjeha”.

Ono što je Jelčić svakako uspio ovim svojim romanom mnogo je više od sklapanja dinamične priče i uvjerljivog glavnog junaka. To je jedna od onih gotovo vječnih priča, samo upakirana u drukčije ruho - priča o pojedincu u potrazi za smislom, u bijegu od vlastitih slabosti, u preslagivanju vlastitih ideala. Istovremeno, scena na kojoj se zbiva progovara nenametljivo ali mnogo o kulturološkim razlikama, ali i domovinskom paketu koji nosimo sa sobom i ponekad čak bude i koristan, kao u ovom slučaju: “S obzirom na to da nije čitao ‘Travničku kroniku’, nije pomislio da cestama uvijek dolazi neprijatelj.” Sitne duhovitosti, ironične strelice i ono u međuredovima svjedoči o kultiviranosti i obrazovanosti pisca, koji zbog tog svog intelektualnog paketa srećom nije postao dosadan.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list

Književna kritika “Regija stranaca”

Ima dosta toga u naslovu romana Edija Matića. Puno je toga geografski zapasano u „Regiji“: Beograd, Priština, Split, Vojvodina, Zagreb, Dubrovnik, Kosovo, kosovski Veliki Trnovac, Bugarska, Rumunjska, Budimpešta, Duesseldorf, Leipzig… Središnji protagonisti „Regije stranaca“ su Splićanin Roko, Rumunj Bogdan, i istočni Nijemac Martin. Trojica kriminalaca, pljačkaša opće prakse, simpatičnih i dobroćudnih onoliko koliko su profesionalno neuspješni i tragikomični.

U tom trokutu između Rokove Hrvatske, Bogdanove Rumunjske i Martinove Istočne Njemačke, smjestila se „Regija stranaca“, krimić koji ono što nazivamo bivšom Jugoslavijom, odnosno Regijom, širi preko Kosova do Bugarske, preko Beograda do Rumunjske, i preko Virovitice, Mađarske i Budimpešte sve do Zapadne i Istočne Njemačke. Zapasni prostor pritom se ne definira toliko povijesnim, političkim i zemljopisnim kategorijama Balkana ili Istočne Evrope, tranzicije, ili puteva heroina, koliko njegovim stanovnicima i njihovom postsocijalističkom, postratnom, posttranzicijskom situacijom, ovdje predstavljenom kroz kriminalce luzere, sredovječne beogradske usamljenike, ili bugarske prostitutke zlatnog srca.

Poput zdjelice srpskog gulaša s naslovnice romana, Regija stranaca je roman u kojemu svašta pliva.

Drugim riječima, ono što je za Perišića „Područje bez signala“ za Matića je „Regija stranaca“. Šireći u svom romanu geografski prostor teksta Perišić je otišao u neimenovanu Bosnu, da bi na kraju potegao i do Gadafijeve Libije. Matić pokazuje isti refleks. Zemljopisne granice romana ekspanzivno se šire. Bivša Jugoslavija, Regija, Srednja Evropa, Njemačka, putevi droge, afrička i bliskoistočna žarišta – sve to postaje domaćim terenom hrvatskog romana.

U jezičnom smislu ovo širenje geografskog područja ne krije neko posebno iznenađenje. Splićanin govori čakavicom, Beograđani govore srpski, Albanac s Kosova govori iskrivljeni srpski, a Nijemci i Rumunj govore – hrvatskim standardom. Nešto malo dijaloga jest na albanskom, a nešto ih je otisnuto i na bugarskoj ćirilici. No poput zdjelice srpskog gulaša s naslovnice romana, „Regija stranaca“ je roman u kojemu svašta pliva. Od romana pljačke do političkog trilera, od sitnog kriminala do krupnog kriminala, od sitne do krupne korupcije, od geopolitike do teorija zavjere, od povijesti do mitomanije. Edi Matić (1962., Split), grafički dizajner i glazbeni producent, humanitarac i fotograf, pjesnik i romanopisac (prvijenac „Ovdje fali ženska ruka“ bio je 2007. u finalu VBZ-ova natječaja za neobjavljeni roman) svašta je nasjeckao i ubacio u svoju romanesknu teću. Njegov balkanski, tranzicijski gulaš, žanrovski je, geopolitički i jezični složenac.

Stvarnost je zamršena, nerazumljiva, i često dosadna. Stvarnost izmiče odgovorima. Ne nudi rješenja već provocira pitanja.

Ideja je jednostavna: kroz prepoznatljive, transparentne žanrovske forme plasirati nevidljive, zakulisne povijesne i političke istine. Regija pritom postaje središtem svijeta. Balkan se nalazi u središtu nevidljivih svjetskih silnica. „Ameri kolo vode još od Avganistana“ kaže Čeda Masni, siva eminencija srpske politike i kriminala, bivši operativac Službe državne bezbednosti: „Misliš da su za kurac osvajali Avganistan? Otkad su dole, svetska trgovina kokainom skočila je za dvaest posto“… Spomenuti kokain vjerojatno je greška. Umjesto njega trebao bi biti heroin. No jasno je na što se cilja. Afganistan je polje opijuma, Balkan su vrata kojima on ulazi u Evropu.

Veliki Trnovac, kosovska zabit smještena između srpskih i kosovskih vlasti, jedan je od tajnih svjetskih centara krijumčarenja heroina, oružja, žena. U zakulisnom svijetu kriminala Veliki Trnovac je ono što je London u finacijskom svijetu, a Silicijska dolina u svijetu informatičkih tehnologija. „Svaki svetski inspektor Interpola zna za Veliki Trnovac“, kaže prištinski odvjetnik. I nitko tu ništa ne može. „Niti Tito se nije usudio slati vojsku tamo“. U Velikom Trnovcu se otkriva i „prava priroda rata“. Godine 1999. Srbi rade masovne pokolje Albanaca da bi švercali drogu među leševima koje voze kamionima u Batajnicu; Amerikanci „sve to kontrolišu“; a Rusi „neće da se mešaju. Kažu: 'Bure baruta je to'“.

Znamo, politički trileri obožavaju ovakvu političku mitomaniju. Tajni svijet glasnik je pojednostavljivanja, nalaženja smisla u kaosu. Komplicirani društveni, politički, povijesni i kulturni odnosi tumače se pojednostavljućim teorijama zavjera. Stvarnost je zamršena, nerazumljiva, i često dosadna. Stvarnost izmiče odgovorima. Ne nudi rješenja već provocira pitanja. Tajni svjetovi teorija zavjere nude odgovore na sva pitanja. Kao u sinegdohi oni kroz djelić nude cjelinu. Bombastičnosti ne manjka. Veliki Trnovac kao metropola balkanskog tajnog svijeta. Ili bezumni pokolji kao način transporta droge. Na rubovima tajnog svijeta svakodnevna je korupcija, višestruko preplaćeni signali stupići uz hrvatsku autocestu ili basnoslovno skupi WC-i na njenim odmorištima. U središtu tajnog svijeta sukus je povijesti.

Rekli smo i takva mitomanija dio je žanrovskog obrasca. U tom smislu Matić ne ispada iz teksta. „Regija stranaca“ širi geografski prostor hrvatskog romana da bi zapasala žanrove poput „filma-ceste“ ili političkog trilera, a žanrovski je najdosljednija upravo kada kroz razne svoje glasove zađe u teoriju zavjera. No ipak, neki otklon, skepsu, autorsku distancu, teško je pronaći… Osim ako grešku s kokom u Afganistanu ne shvatimo kao namjernu. Kao detalj koji teoriju zavjere Čede Masnog pretvara u obično trabunjanje.

Dragan Jurak, Moderna vremena info

Književna kritika “Prozirni”

Na ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče, prigodno orijentiranom lučkom karakteru Starog kontinenta, gostovat će i angolski pisac Ondjaki. Autor će, između ostaloga, promovirati novi roman Prozirni koji je osvojio prestižne nagrade Saramago 2013 i Prix Transfuge 2015, a među kritikom naišao na jednoglasne pohvale.

Stilski, roman počiva na zasadama magijskog realizma, ali su one društveno motivirane. James Hussar, koji o Ondjakijevom opusu piše iz perspektive sociologije književnosti, primjećuje kako je u njegovim ranijim romanima politički element prisutan tek u natruhama. U Prozirnima, upravo putem alegorije prozirnosti, on postaje očiti podtekst romana. Ispripovijedan u trećem licu sa čestom upotrebom dijaloga, Prozirni opisuje jaz između moćne elite i 'prozirnih' siromaha u suvremenoj Angoli (Hussar, str. 249). Ipak, Ondjaki nije otklizao u pamfletizam, o čemu svjedoče lirski intonirani pasusi i jezična raznolikost likova. Njegovi stilski izbori su, kao što i autor navodi, estetski prije nego politički ili sociološki.

Iako naveliko hvaljen kao ljubavno pismo rodnom gradu, Prozirni je prije njegov nekrolog. Inspiriran aktualnom političkom situacijom, Ondjaki stvara fresku Luande, glavnog grada Angole, koja je nakon osamostaljenja od Portugala 1975. završila u vlasti 'Narodnog pokreta za oslobođenje Angole' (portugalski, MPLA). Originalno lijeve orijentacije, MPLA u sprezi s medijima postaje zločinačka elita, a Luanda njezino, iako siromašno, ipak privlačno igralište. Dok moćnici dogovaraju privatizaciju luandske infrastrukture i usvajanje praznika iz solidarnosti, narod preživljava na ostacima.

Gospođa Ideologija, Ondjakijeva personifikacija humanog socijalizma, napokon umire kad vlast ishoduje bušenje nafte iz luandskih dvorišta. I dok predsjednik, u skladu s državnom regulativom, otkazuje svečanost pomrčine sunca, državu zahvaća politička pomrčina, simbolizirana serijom požara. Oni se, međutim, mogu čitati i kao reakcija mlađih generacija na okoštale mehanizme Partije.

Atraktivni su i Ondjakijevi likovi, istovremeno međusobno povezani i autonomni. Iako se daju smjestiti u krug narod-politika-mediji, nijedan od njih ne postaje prozirni glas autora. Imena likova su ponekad prozor u njihove profesije (Prodavač Školjki, Poštar), a ponekad ironijski komentar na njihove karaktere (Grand Ciente, Joāo Polako Ćemo). Iako je svaki od njih fiksiran iz pozicije pouzdanog pripovjedača, okosnicu romana predstavlja Odonato. Starac, koji uslijed gladovanja doslovno postaje proziran, na razini označenoga funkcionira kao nekonvencionalni pater familias, egzistencijalistički prorok, asket i personifikacija angolskog naroda. Njegov jezik je ujednačeno promatrački, kako naspram sadašnjosti, tako i naspram angolske prošlosti:

"Luanda je tada bila, u usporedbi s današnjim stanjem, gotovo urbana pustinja s nestašicama hrane, odjeće i lijekova, bez vode i struje, često nije bilo ni piva, ni vina, obroci su se sveli na čuvenu prženu ribu s rižom s umakom od rajčice u tragovima, nedostajalo je konzervi, ali ne i nekih plodova s juga i iz unutrašnjosti, nije bilo viskija, ali bilo je sušene ribe... umrlo je puno djece, rodilo se još djece, sirotinjske veselice bile su više mjesto susreta članova obitelji i susjeda, nego što se ondje jelo ili oglašavalo novostečeno bogatstvo na sva zvona, more je bilo darežljivije i davalo više ribe čak su i ljudi bili nježniji" (str. 158)

Odonatova nostalgija funkcionira kao dio društvene kritike koju Ondjaki na drugim mjestima provodi s puno britkog humora. Biblijski simbol spasa, Noina arka, u romanu postaje birtija Noina barka, a Crkva se, zajedno s njezinom pastvom, izvrgava ruglu u Joāovom projektu Crkva Presvete Ovce. Parodiranje kršćanskog diskursa ("bog je taj koji dira... hoću reći bira utjehu naših tijela i naših boli, bog progovara kroz naša grešna usta, sad i u času smrti naše – ameee – rekli su svi", str. 317) doseže vrhunac Joāovim seksom s porno glumicama u prostoru crkve, čime autor evocira sramotnu povijest kršćanstva.

Strukturu romana sačinjava osam nesimetričnih dijelova odijeljenih stranicama u crnoj boji. Na njima su otisnuti zapisi likova i autora čime se, nasuprot Barthesovoj tezi o smrti autora, ovdje potvrđuje njegova živa prisutnost. Stvarnosni efekt izazivaju i napomene u uglatim zagradama nakon citata - sa snimke Prodavača Školjki ili iz glasa naroda. Njima roman dobiva i premaz multimedijalnosti. Osam cjelina podijeljeno je prazninama u epizode koje stilski ustrojava interpunkcijska igra (točka je, primjerice, vrlo rijetka). Razlog tome vidim u želji autora da tekst, što je više moguće, prevede u zvučni zapis. Sličnu funkciju ima i, na mjestima, lirična sintaksa:

"zvuk sirene došao je do šestog kata

u vozilu, Ministar je rekao vozaču da se ondje zaustavi

i ode u podulju šetnju, nazvat će ga kad bude htio da ga

opet pokupi

ali Ministar nije htio da ga se pokupi" (str. 30)

Nije slučajno ni to što Ondjaki u zahvali navodi glazbenike uz koje su stranice napisane i proživljene – to su Wim Mertens, Paul Flores, Cat Power, Bon Iver, Beethoven i drugi. Nalik prozirnom Odonatu, tekst gubi na materijalnosti i prelazi u iznenađujuće prozračan oblik. Strukturu romana obilježava i njegova cikličnost – početak romana je ujedno njegov kraj, s time da nas autor punih 369 stranica ostavlja s neodgovorenim pitanjem – koje je boje vatra? Na kraju saznajemo – polagančić crvena, nijansa koju je Ondjakiju posudilo neko maštovito dijete.

Rječnik pojmova na kraju knjige olakšava kretanje angolskom kulturnom topikom, pa saznajemo da je batucada vrsta sambe, umbundu najrašireniji bantuski jezik u Angoli, a Paulo Flores angolski pjevač čije pjesme često dočaravaju težak život u Angoli. Tom mrežom potvrđuje se ranije spomenuta ljubav autora prema rodnom gradu, ali i uspostavlja još jedan nezanemarivi sloj romana. Kombiniranje jezičnih registara, suptilno nadograđivanje teksta i napipavanje recepcijskog pulsa pokreću moćni motor Prozirnih.

Ondjakijev roman je zbog očitih tekstualnih kvaliteta uvijek dobrodošao na književnu scenu. Danas, kad globalni politički prostor uvelike vode nazadne ideologije, on je i neobično koristan. Zanimljivo je, ipak, da u Prozirnima funkcionalnost ne guši literarnu uspjelost nego se pomoću nje uspostavlja, glasno i na duge staze.

Lucija Butković, Booksa.hr

Književna kritika “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz”

Kajkavska autoironična fikcija koja nas vraća u burno vrijeme zrinsko-frankopanske urote

Mjesto radnje je Koprivnica, dakle urbano i organizirano područje itekako ugroženo turskim osvajačkim pothvatima kojima se uime kršćanske, i to tragično škrte, uskogrudne i nezahvalne Europe koja tako neodoljivo podsjeća na nesposobnu Europsku uniju, suprostavljala hrvatska mitska plemićka obitelj Zrinski.

Kruno Lokotar, nakon knjiga Kristiana Novaka i Željke Horvat Čeč, uredio je još jednu knjigu napisanu na kajkavskom dijalektu. Poslije Međimurja, na red je došla Podravina pa se iskusni urednik dohvatio romana ambicioznog koprivničkog autora Marka Gregura “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz”, povijesnog štiva koje je u potpunosti napisano na kajkavskom pa je izdavač Hena.com na kraju romana objavio i kratki priručni rječnik manje poznatih kajkavizama i arhaizama.

No ima u romanu i pravopisnih arhaičnih začkoljica pa je tu riječ o pravoj maloj kutijici blaga iz kajkavske jezične povijesti koja ipak ne mora biti interesantna samo znanstvenicima i jezikoslovcima. Zahvaljujući rječniku, čitatelji kojima kajkavština nije bliska mogu saznati što znače riječi fara, kača, hudič, rešt ili zubače. Rječnik je priredio Mario Kolar, dok je za povijesnu dimenziju knjige zaslužan i povjesničar Hrvoje Petrić. Treba istaknuti da je Gregur u pisanju ove knjige konzultirao i povijesne izvore, među njima i očito zanimljive i nimalo zastarjele Zapisnike poglavarstva grada Koprivnice 1639.-1700. kako bi roman bio što utemeljeniji u povijesnim činjenicama.

No, “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz” nije nekakva povijesno-znanstvena literarna gnjavaža, nego neobuzdana pa čak i (auto)ironična fikcija u čijem je središtu ljubav malog čovjeka koji pokušava biti častan i pošten u ono opasno vrijeme zrinsko-frankopanske urote u drugoj polovici 17. stoljeća. Mjesto radnje je Koprivnica, dakle urbano i organizirano područje itekako ugroženo turskim osvajačkim pothvatima kojima se uime kršćanske, i to tragično škrte, uskogrudne i nezahvalne Europe koja tako neodoljivo podsjeća na nesposobnu Europsku uniju, suprostavljala hrvatska mitska plemićka obitelj Zrinski.

Zrinskima su se, zbog obiteljskih, ali ne samo obiteljskih razloga, pridružili i moćni Frankopani, ali i drugi hrvatski prosvijećeni velmože tog vremena. Mladi ali ambiciozni (inače iz siromašne obitelji) gradski pisar Paulus Aytich stjecajem okolnosti nađe se u središtu koprivničkih lokalnih političkih zbivanja u kojima presvetli Trombetassicz u borbi za prestižnu fotelju suca želi pobijediti oholog štajerskog plemića i ratnika Ehrenreicha Trautmansdorfa. Pritom naivni i povodljivi Aytich, koji se u međuvremenu strastveno zaljubljuje u lijepu Jellu, upada u podmuklu mrežu gradskog fiskusa Nicolausa Natulie te, misleći da pomaže antihabsburšku, domoljubnu pobunu bana Petra Zrinskog i njegova šogora Frana Krste Frankopana, zapravo upada u zamku u kojoj gubi i status i slobodu. I svoju nevinu ljubav, naravno. Gregur, oslikavajući Aytichevu propast, oslikava i tužnu povijest hrvatske političke i vojne naivnosti, povijest jednog naroda koji stalno kaska za događajima boreći se za tuđe interese, i to kako u 17. stoljeću tako i danas, u vrijeme NATO carstva.

Naravno, današnji strani vlastodršci ne dolaze više na ratničkim konjima i s hladnim oružjem, nego su iskvarcani i namirisani, ali podjednako pokvareni i opasni kao i nekad. Uz to, školovani Hrvati (a i njih je i nekad, baš kao i danas, zapravo jako malo) nemaju povjerenja jedni u druge, lako ih je razjediniti i podijeliti te na kraju i okrenuti jedne protiv drugih. Gregurov roman zabavan je u trenucima kada nas, ponekad čak i na rubu karikiranja, podsjeća na sličnost između nekadašnjih i današnjih političkih manira i načina vladanja u manjim gradskim sredinama u kojima se osiliti mogu lokalni đilkoši, uvijek u dosluhu s nekim središnjim centrom moći.

Uostalom, tehnike vladanja nad ljudima proteklih stoljeća uopće se nisu promijenile. Mijenjaju se samo tehnološke mogućnosti. No, prije svega, Gregur je dokazao da se i u 21. stoljeću može cijeli roman napisati na kajkavskom (o kakvom se tu kajkavskom radi, treba priupitati stručnjake za kajkavski dijalekt), te da i takav roman može naći ne samo izdavača, nego i čitatelje. Tako Gregur omogućava daljnji život kajkavštine koja posljednjih godina s pravom ima sve više poklonika koji se bore protiv svih vrsta jezičnih, a onda i kulturalnih globalizatorskih unitarizama.

Denis Derk, Večernji list

Književna kritika “Kameno srce”

Ljubavlju do smrti

U „Kamenom srcu“ više je suspensa negoli u prosječnome tekstu iz stroge žanrovske niše, a opet, taj roman miljama je daleko od bilo kakve trilerske matrice
 

Kad netko navrši šezdesetu, pristojan svijet obično veli kako je zašao u muževne godine. Naravno, tu frazu sasvim je neprilično koristiti u slučaju jedne dame, a potpuno je kretenski za njom posezati ako govorimo o feministkinji. No, htio sam samo pristojno nagovijestiti kako spisateljica čiju vam knjigu želim toplo preporučiti nije baš prva mladost. Dodam li tome opasku kako se radi o Nizozemki, dakle, osobi čiji je radni etos ozračen protestantskim duhom (premda je ona rođena u katoličkoj obitelji), možete naslutiti kako iza nje stoji zamašan opus. Renate Dorrestein trebala je objaviti dvadesetak romana da bi netko konačno i s naše strane svrnuo pažnju na nju.

Ako i kasnimo s prepoznavanjem, možemo se barem utješiti činjenicom kako je za njezino predstavljanje našim čitateljima izabran vjerojatno ponajbolji naslov iz portfelja ove autorice, „Kameno srce“ (hrvatski prijevod potpisuje Maja Weikert). Taj roman izvorno je objavljen još 1998. godine, na matičnom tržištu rasprodala su se do danas čak 24 (!) izdanja, a u međuvremenu je preveden na mnoge jezike. Engleski recenzenti, barem oni čije sam prikaze imao prilike pročitati, osim što su bezuvjetno preporučili knjigu publici, naglasili su i kako se radi o djelu koje se doima bogom danim za holivudsku adaptaciju. Premda, naravno, Renati Dorrestein želim svaku sreću, pa i onu fiskalnu (jer lijepo je književnim honorarima pridružiti višestruko veće filmske), duboko sam uvjeren kako bi ta vrsta eventualnog aranžmana bila suštinski promašena.

Nema nikakve sumnje, „Kameno srce“ ima sve neophodne sastojke za punokrvni psihološki triler ili čak horor, no stvar je u tome da autorici nikad nije bilo u ni u primisli pisati žanrovski roman. Nju naprosto ne zanima plašiti ljude, nego razumjeti užas.

Na prvi pogled, priča je to o savršenoj obitelji. Koja se doima takvom i na drugi, treći, četvrti pogled... Sedamdesete su godine prošloga stoljeća, u velikoj kući u mirnom predgrađu žive supružnici koji nisu dospjeli dosaditi jedno drugome, premda naporno rade i podižu četvoro djece. Oni imaju press-clipping agenciju specijaliziranu za sadržaje iz Sjedinjenih Američkih Država. Svojim klijentima redovito isporučuje novinske izreske koji se bave širokim spektrom tema, od politike do show-bizza. Ide im toliko dobro da bez ikakvih teškoća zapošljavaju nekoliko ljudi. Djeca su im jedno drugome do uha, od najstarije tinejdžerke do mališana vrtićkog uzrasta. Među njima zna, doduše, povremeno zaiskriti, što je sasvim logično i očekivano kad na jednome mjestu okupite društvo nesukladnih uzrasta, no podvučemo li ispod svega crtu, ispada kako je i obiteljski život toga bračnog para baš kao i njihov poslovni – savršeno harmoničan.

Tu prijatnu rutinu razbit će rođenje petog djeteta, treće djevojčice. Supruga i majka, do jučer savršeno racionalna, k tome topla i nježna osoba, pretvorit će se u vlastitu suprotnost, u jednome trenutku osjetiti u sebi božanski glas i zakotrljati dramu zastrašujućih razmjera. Događaji iz sedamdesetih godina zapravo su flashbackovi koje dva desetljeća kasnije iznova proživljava „srednja“ curica, tada dvanaestogodišnjakinja, danas patologinja koja se rastala od partnera i vratila u obiteljski dom da bi konačno sebi samoj rasvijetlila što se uistinu dogodilo: kako su od cijele obitelji samo ona i njezin maleni brat uspjeli preživjeti večer koje je počela skoro idilično, a završila masovnim ubojstvom.

Renate Dorrestein nije slučajno svoju priču ukotvila u sedamdesete godine. U to vrijeme postporođajna depresija držala se duševnom bolešću, a pacijentice su u pravilu završavale po psihijatrijskim klinikama. I trebat će proći dosta vremena dok konačno ne zaživi svijest kako se radi o poremećaju u srži kojega je opasni hormonalni disbalans. Ta tema autorici je itekako dobro poznata, jer je kao angažirana novinarka sedamdesetih godina puno pisala o traumama žena koje su se patile po umobolnicama. Duboko svjesna činjenice kako nije uputno brkati žurnalistiku i beletristiku, ona svoju junakinju nije pospremila na neki sumorni psihijatrijski odjel, nego je dramu dodatno zaoštrila: suprug slijep od ljubavi prema svojoj ženi i djeca zauzeta vlastitim odrastanjem neće ni primijetiti što se s njom događa sve dok ne bude kasno.

Od takvoga štofa lako se mogao istkati napeti, ali pravocrtni triler. No, umjesto da izabere žanrovsku prečicu, Dorrestein se odlučila za kudikamo zahtjevniju opciju: napisala je roman rahlo organizirane pripovjedne građe, sav od digresija i pretapanja vremenskih perspektiva, a opet iznimno tečan i precizan. U njemu je suspensa čak i više negoli u prosječnome tekstu iz stroge žanrovske niše, a opet, „Srce od kamen“ miljama je daleko od bilo kakve trilerske matrice. Premda jezovit i bolno potresan, valja ga srdačno preporučiti čak i onome dijelu publike koje inače zazire od tako uznemirujućih sižea. Jer, Renate Dorrestein raspolaže tako rijetkim talentom da o užasu piše skoro pa zaigrano, ni jednoga trenutka ne utapajući čitatelje u lokvu sentimentalnosti.

Drugi val feminizma

Renate Dorrestein rođena je 1954. godine u Amsterdamu. Umjesto da ode na fakultet, odmah nakon mature zaposlila se u tjedniku „Panorama“. Na književnoj sceni debitirala je 1983. romanom „Autsajderi“. Tri godine kasnije kao istaknuta pripadnica drugog feminističkog vala utemeljila je Fundaciju Anna Bijns, koja bijenalno nagrađuje najbolji „ženski glas u literaturi“. Renate Dorrestein često ističe kako ju je samoubojstvo njezine sestre snažno odredilo, osobno i profesionalno.

Zajednički strah

Pokušavajući objasniti međunarodni uspjeh svoga romana Renate Dorrestein je nedavno u intervjuu za „T-portal“ kazala, među ostalim, i sljedeće: „Zapravo sam začuđena istovjetnošću recepcije od Japana do Švedske očekivala sam da će postojati kulturalno uvjetovane razlike, no moj talijanski izdavač mi je na sve to ponudio sljedeće objašnjenje: 'Roman se bavi starim i dubokim strahom koji svi imamo, strahom da će nas uništiti vlastiti roditelji. Tvoja knjiga se bavi tim strahom koji je općeljudski i zato i internacionalan'. Možda je u pravu.“

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija