Književna kritika “Evanesco”

O osobi skrivenoj iza imena Valent Pavlić se pri kraju ove knjige, u jako kratkoj biografiji, ne otkriva baš previše. Navodi se tek poneka suha činjenica o godini i mjestu rođenja, 1985. u Zagrebu, te da je diplomirao je francuski jezik i povijest umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Evanesco je Pavlićeva prva objavljena knjiga i pomalo prešućena zbirka priča, istovremeno zapanjujuće zrela. Nakon čitanja nije se nimalo neobično upitati tko je točno taj spisatelj iz kojeg izviru toliko zaokružene i stilski izrađene rečenice, organski unutarnji monolozi, opipljivo otuđenje i usamljenost, ali i čiste i prepoznatljive ljudske sudbine onih posve izglobljenih koji zapravo nikamo ne pripadaju, ili se barem tako ponašaju.

U devet sadržanih priča zapravo pobliže upoznajemo autora koji se u selekciji prikazane životne materije, u tematskim, jezičnim i stilskim odabirima, razotkriva kao osoba koja se najradije bavi kratkim spojevima u izloženim egzistencijama, i razlozima zbog kojih su dotični izopćeni ili se klone društva, a predstavlja ih kroz traume, iščašenosti ili iskrčava sjećanja koja su ih najsnažnije obilježila.

Autor je pritom jezično iznimno elegantan i koncizan, a zbog izostanka ikakvih natruha vulgarizama, probranog leksika i općenito prekrasnog stila, odaje dojam klasičnog pisca koji se jednako može čitati danas, kao što bi se mogao čitati i sredinom prošlog stoljeća da je slučajno tad objavljen.      

Osobno mi je najdraža priča „Skakač“, ispisana legenda o dječaku koji ne pripada na izolirani otok zbog drugačijeg izgleda i plavih očiju, naslijeđenih od majke pristigle s kopna. Premda se malac protivno lokalnim običajima spočetka kloni mora, kad ga otac protestno baci s mola da nauči plivati, dijete pod površinom odmah otkriva duboku tišinu i toliko željeni spokoj. U izolaciji vodenog svijeta utjehu traži sve češće, i pritom u more skače sa sve viših stijena, dok njegova popularnost na otoku ne naraste zbog nedostatka ikakva straha.

Dirljiva legenda završava na način koji se ovdje baš i ne bi trebao odati, ali opipljivi prikazi dječakovih unutarnjih stanja i plemenite neodgovornosti prema sebi i drugima ovu priču urezuju duboko u pamćenje.

Na plodnom tlu između sjećanja, staračke ošamućenosti i mita ukotvljuje se i „Potraga“, blagotvorna minijatura o unuku i starcu koji je „vjerovao da je ljubav proporcionalna snazi zagrljaja, i tek kad bi čuo pucanje krhkih dječjih kostiju znao bi da je njegova naklonost u potpunosti prenesena“.

„Prepoznavanje“, gdje se mlađahni Michel i Andrea slučajno susreću u vlaku, odličan je prikaz ljubavnog mimoilaženja, premda je neostvarenom paru poklonjeno dodatno vrijeme zbog samoubojice koji vlak zaustavlja svojim tijelom, a ta prekinuta sudbina pritom „doslovno poprima težinu željezničke kompozicije“.

Talentirani Pavlić sjajnim je Evanescom pokazao jako puno i etablirao se kao jedan od najuzbudljivijih mladih glasova. Lijepo je vidjeti u rezultatima minulog natječaja Ministarstva kulture kako je autor dobio potporu objavljivanju nove knjige. Ne znam skriva li se iza radnog naslova “U četiri zida“ roman ili zbirka priča, ali svejedno pomalo nepravedno priželjkujem kako će nam Pavlić u toj knjizi pružiti još više.

Globus, Neven Vulić