Na početku stoji: „Negdje u srednjoj Europi tridesetih godina prošloga stoljeća…“ Tako naizgled odmah dobivamo odgovor na najzanimljiviji aspekt romana Ivice Ivaniševića: vremena i mjesta radnje humoreske „Klanjam se“.
Vrijeme je lako točno odrediti. Bliže kraju nego sredini tridesetih godina, sudeći po upotrebi nekih pojmova iz španjolskog građanskog rata. S mjestom je malo teže. Provincijski gradić, s pilanom i pivovarom, smješten u pitoreskni brdski krajolik nedaleko državne granice, mogao bi biti i Samobor. Ali isto tako i gradić na razmeđi Češke, Slovačke i Poljske, sudeći po slavensko-germanskim imenima glavnih likova, gastronomiji, prevladavajućoj katoličkoj vjeroispovijedi, i službenom policijskom automobilu Tatra. Državno pak uređenje koje karakterizira nestabilna demokracija, toksični tisak, i pučevske ambicije oficirskog kadra, svemu pak dodaju i malo balkanskog, odnosno istočno-evropskog začina.
No prije Samobora, nekog istočno-češkog, južno-poljskog ili zapadno-slovačkog mjesta, prije sredine tridesetih i kraja tridesetih, u vremenu i mjestu Ivaniševićeva romana možemo prepoznati i tipičnu književnu geografiju: „Ruritaniju“ ili „Kravoniju“ Anthonyja Hopea, ili možda „Graustark“ Georgea Barra McCutcheona. Jer s romanom „Klanjam se“ ulazimo u literarno-filmsku srednju i istočnu Europu kakvu su je krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća imaginarnom geografijom definirali romani „Zatočenik Zende“, „Sofija od Kravonije“, te hollywoodske filmske komedije Ernsta Lubitscha („Trgovina na uglu“).
Dakle, u Samoboru smo, u Brnu ili Ostravi, u drugoj polovici tridesetih, ali i važnije, u filmu smo i književnosti, u slavnim Lubitschevim srednjevropskim komedijama, u čuvenoj Ruritaniji. Izmišljena zemlja Ruritanija vezala se uz Balkan, i bila je sinonim za balkansku državu sa svojim autokratskim vladarima, političkim kičem, operetskom državotvornošću, korumpiranošću, i vječnim državnim udarima.
Metafora Ruritanije kao kaotičnog balkanskog, odnosno srednje ili istočno europskog „kraljevstva“, nije nestala niti nakon Drugog svjetskog rata. Zapadni mediji tada uz Ruritaniju vežu predodžbe o komunističkim diktatorima, koji žive u raskoši među poslušnicima i aparatčicima dok narod gladuje. Metafora se intenzivira krajem osamdesetih s padom Berlinskog zida, a u nju se uz despotsku obitelj Ceausescu devedesetih uklapa i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman kojeg u zapadnim medijima često predstavljaju kao „ruritanijskog vladara“: operetskog državnika, bivšeg komunistu sada nacionalistu, koji voli raskošne bijele uniforme, ordenje i ešarpe, počasne straže u izmišljenim povijesnim uniformama, i velebne vojne parade.
„Ta i takva“ Ruritanija prisutna je i danas, ovdje i sada: u obliku prepariranih polarnih medvjeda u podrumima korumpiranih dužnosnika, plinskih boca kojima veteranske udruge blokiraju promet glavnog grada, ili snimaka restoranskih nadzornih kamera na kojima premijeri strancima prepuštaju upravljanje nad ključnim državnim kompanijama. No iz te suvremene Ruritanije, koju svakodnevno pratimo u medijima, Ivica Ivanišević, nekadašnji urednik u Nedjeljnjoj Dalmaciji i Feral Tribunea a danas komentator Slobodne Dalmacije, odlazi u izmišljenu, predratnu Ruritaniju. Ruritaniju mijenja za Ruritaniju. Ovu posttuđmanovsku za onu lubičevsko-fantazijsku.
Tu fantazijsku Ruritaniju čak bi mogli opisati i kao srednje evropsku provincijsku idilu dobrog piva i reš pečenog odojka da nije otrovnih redakcijskih uvodnika tiskovine „Preporod“. Uvodnici koji nas uvode u roman u gradić dovode onu politički nestabilnu, nerazumljivu, opasnu Ruritaniju državnih udara, vojnih hunti, prepunih zatvora, i novina koje zazivaju masovne smrtne kazne. Lokalno pivo po imenu „Medvjeđa pjena“ ili pečeni odojak iz gostionice „Vesela mlinarica“ agenti su arkadijske, beskonfliktne evropske provincije. Redakcijski uvodnici agenti su zlosutne protofašističke, hladnoratovske i tranzicijske Ruritanije.
Ivaniševićev impuls odlaska u književni pastiš, kulturološki stereotip i imaginarnu geografiju, strogo je postmoderni. Ima u njemu svega nabrojenog: u spektru od žanrovske reciklaže do žanrovske nadogradnje. No jasna je književna strategija trenutačno apsolutno najproduktivnijeg književnika na sceni (sedam knjiga, od čega pet romana u cigle dvije godine). Metaknjiževna humoreska nadovezivanje je na svakodnevni novinarski angažman. Romanom Ivanišević samo naizgled bježi u žanrovsku fantaziju. „Klanjam se“ produbljivanje je ovodobne, tranzicijske, posttuđmanovske Ruritanije, s klasičnom književnom/filmskom Ruritanijom.
Solidna je to književno-kulturološko-povijesna perspektiva. Jedna se tragikomedija povezuje s drugom. I nigdje happyenda, kao što vidimo. Uvijek samo Ruritanija: jedina i vječna nam Ruritanija.
Moderna vremena, Dragan Jurak
Miroslav Krleža navodno je svojedobno izjavio da Europa završava na terasi zagrebačkog hotela Esplanade. Od tada je mnogo vremena prošlo, a Andrija Škare u svojoj novoj knjizi kratkih priča „Društvene igre“ pokazuje da i preko Save postoji život, njegove priče pretežno su smještene u milje novozagrebačkih kvartova, posprdno nazvanih spavaonicama u suvremenom urbanističkom diskursu.
Knjigu otvara priča „Na mostu“ koja s posljednjom pričom „Moralo je jednom izaći“ čini okvir u koji je radnja knjige postavljena, jer se u obje pojavljuje motiv Hendrixova mosta kao svojevrsnog urbanističkog statementa koji je sam sebi svrhom te u srazu sa suvremenom svjetlosnom instalacijom koja je subverzivni čin pretvorila u atrakciju. Motiv mosta autor također koristi kao metaforu za duhovno stanje svojih likova, koji su slijedom životnih okolnosti zaglavili negdje između starta i cilja, u vječnoj privremenosti koja ih ne vodi nikamo nego permanentno paralizira u sadašnjem trenutku, između dvije obale Save koje su naizgled obadvije udaljene svjetlosnim godinama od glavnih likova.
Već u uvodnoj priči pojavljuje se i motiv pretrpanog stola, i to je, na prvo čitanje, i dojam cijele knjige, koja se iz poglavlja u poglavlje polako čisti, ritam je radnje brz i sugestivan, a takvi su i likovi. Nisu stereotipni, ali su taman dovoljno arhetipski da bismo njihove osobine mogli prepoznati u stvarnim ljudima. Muškarci su zavodnici na varirajućem nivou privlačnosti, no žene su u tekstu mnogo bolje nijansirane - od koketnosti do deprimiranosti, cijela skala boja. Škarini junaci oblače se na Hreliću i izlaze u šatro-avangardna mjesta poput galerija i umjetničkih birtija, pa samim time i njihov vlastiti jezik povremeno skrene u iritantnu šatru („rista“).
Mnogo se toga može iščitati iz uvodne priče, ona čitatelju daje jasne naznake i ostatka knjige, postavlja „metodologiju“ upoznavanja s intimnim traumama likova do kojih se npr. trebamo probiti kroz glazuru urbanih i generacijskih referenci. A upravo kad uspijemo doći do te naracijske jezgre, često nas neka od zafrkantskih replika ponovo vrati na površinu, i onda se vrtimo u začaranom krugu ozbiljnog i humornog sve do kraja priče. Mnogo je dijaloga, što s drugima, što sa samima sobom, no Škare izbjegava zamku beskonačnog esejiziranja ili detaljiziranja koje kod drugih katkad previše odvuče našu pažnju od radnje.
Kroz knjigu se suptilno provlači još jedna konstanta: varijacije na temu odnosa s roditeljima, mrtvima i živima, s njihovom zaostavštinom i načinom na koji nas ona određuje, nemogućnošću da od nje pobjegnemo. Neki od njih svjesno ili nesvjesno pretvorili su se u kopije svojih očeva, drugi svoj identitet grade kroz pokušaj da se u njih ne pretvore kada za to dođe vrijeme.
Čitajući „Društvene igre“ čitatelj brzo uviđa da ova knjiga nije autorov prvijenac, Škare je ovladao potrebnim književnim tehnikoma i zna efektno zaokružiti priču te zadržati čitateljevu pažnju. Njegov stil nije minimalistički, voli pridjeve i njima obilato ukrašava narativ kako bi dodatno naglasio karakter likova (ponekad ide i do karikaturalnog). Osim fizičkih obilježja likova („blesavo lice s nosom oblika patlidžana“) u karakterizaciji koristi i njihov glazbeni ukus pa osim oblika nosa o nekom od likova jednakovrijedno govori i njegova playlista. Tu se pojavljuje doista svašta, od Neila Younga, Beatlesa, Nirvane, The Flaming Lips itd., i sve to moglo bi se protumačiti i kao socijalno-identifikacijski kod, pa umjesto onog uobičajenog ono si što jedeš imamo ono si što slušaš.
„Imaš vrlo malo prostora i on te zatvara, stišće i guši“, kaže autor u jednoj od svojih najlucidnijih rečenica. Nesvjesno podliježe potrebi da stvari prikaže većima nego što jesu, pa tako splitski Autobusni kolodvor u tekstu gotovo narasta do dimenzija londonskog St Pancrasa. Obilje kulturnih referenci služi kao putokaz kroz knjigu, i teško je doći do kraja a ne dođete u napast istraživati sve one bendove, adrese i umjetnike koji se spominju.
Škare je najbolji kada se (konačno) uspijeva othrvati tematici gradskog white-collar hipsteraja , kao u priči „Golman“, koja ostavlja nedvojbeno najjači dojam u „Društvenim igrama“. Ovaj mali prozni dragulj je suočavanje s realnošću i problemom s kojim će se identificirati svi čitatelji (bez obzira izlaze li u Laubu ili Macolu), a to su emotivne ucjene i prisila biranja između osobnog morala i (tuđe)egzistencije. Škare se snalazi u oba slučaja, ovdje možda čak i bolje, pa imam osjećaj da je i na papiru to opušteniji što je dalje od metropole. Jezik i rečenica su mu jednostavniji, pridjevi svedeni na minimum, a šatra zamijenjena dopadljivom ikavicom. Patronizirajući diktat oca suprotstavlja se jednostavnoj logici dječaka, a otvaranje lokalne sportske dvorane prerasta u brešanovsku metaforu čitavog društva: „a ne znan, kad vidiš kako ovi u Saboru minjaju strane i krše obećanja, ne bi me nimalo iznenadilo da to učine i na ovoj maloj razini, kod nas“.
Naravno, ostaje otvoreno hoće li se hrabri dječak pretvoriti u licemjera poput vlastitog oca ali to za priču nije toliko bitno. Zanimljivost je da je „Golman“ jedna od rijetkih priča u kojoj se ne pojavljuje glazba, kao da želi poručiti da su protagonisti previše zauzeti borbom za najosnovniju egzistenciju da bi uopće razumišljali o tome. S druge strane, to pomalo miriše i na osudu površnosti problema stanovnika velikog grada, ali na čitatelju je da odluči koja mu interpretacija bliža.
Zato mi je pomalo krivo što se provincijom ne bavi još i više, iako su autori poput Damira Karakaša već odavno dokazali da su ljepota i užas mraka koji se tamo krije mnogo upečatljiviji od zagrebačkih klubova u kojima Škarini likovi primarno kreću.
Andrija Škare dio je nove generacije na književnoj sceni, čiji protagonisti, poput prozaista Svena Popovića ili pjesnika Darke Šeparovića, nastupaju kao neformalna skupina na tragu FAK-ovaca (u sklopu programa Tko čita), neka vrsta putujućeg književnog cirkusa, često multimedijalne prirode (u istom krugu s glazbenicama poput Sare Renar). On je svojom dosadašnjom biografijom, od emisije Briljantin naovamo, dokazao da možemo (i trebamo!) od njega u budućnosti očekivati još više jer je na putu da postane ono što nazivamo kulturtregerom. A prostor ove knjige očito je premalen je za sve ono što nam pisac (očito) želi reći, iako se u samom tekstu dobro vidi da ga to nije obeshrabrilo.
Utoliko su možda „Društvene igre“ i kondicijski trening za neki budući roman.
Moderna vremena, Mirko Božić
Mačka je donijela priče o propalim karijerama, luđacima...
Iz perspektive osobnog sjećanja nevjerojatno “povijesno” zvuči podatak kako je prva knjiga Ante Tomića, “Zaboravio sam gdje sam parkirao”, objavljena prije punih 20 godina, čak i nešto više otkad smo, eto, hrabro zakoračili u 2018. U međuvremenu Tomić je pisao puno i raznoliko, književno i novinarski, blago i ljutito, i stekao status jednog od najčitanijih pisaca, kao i kolumnističkog “opinionmakera”. Zbirka “Zaboravio sam gdje sam parkirao” u ne pretjerano brojnim sintezama suvremene hrvatske proze zabilježena je kao jedna od prijelomnih, gotovo “datum” koji je obilježio definitivan prijelaz u vode stvarnosne proze kojima će pisci prilično suvereno ploviti sljedećih godina.
Svatko tko bi se i danas uhvatio toga nelakog posla i pri tome želio biti pošten, uz Jergovićev “Sarajevski Marlboro” i Ferićeva “Anđela u ofsajdu”, “trokut prevrata” zatvorio bi upravo tom Tomićevom zbirkom. Stoga ne čudi inteligentna ideja njegovog sadašnjeg nakladnika da se taj “datum” obilježi kako dolikuje - svečano i radno. Prvotna ideja reizdanja Tomićeve dvadesetogodišnjakinje u međuvremenu je prerasla u nešto logičnije i za čitatelje sretnije rješenje - objavljivanje nove zbirke u kojoj su mjesto našle one priče koje je vjerojatno i sam autor do sada percipirao kao “rasuti teret”.
No dobra volja i dobra urednica (Marina Vujčić) čine čuda i na obljetnicu jedne, mačka nam je donijela drugu (i bukvalno 2., jer su se između njih smjestili isključivo romani!) zbirku priča. U njima je poprilično evidentno kako je riječ o pričama nastajalim u raznim vremenima i prigodama, neke su pisane po narudžbi za novine, što je za ovog autora doista “piece of cake” jer su komunikativnost i suvereno vladanje kratkom proznom formom i svim njezinim zakonitostima ionako dio Tomićeva urođenog talenta. Dvije su čak i nekakav epilog ili “što se dogodilo” poslije završetka “Muškarca bez brkova” i “Čuda u Poskokovoj Dragi”. Načelno, riječ je o pričama koje se čitaju lako, baziraju na dijalozima i obilježene su humorom kojeg Tomiću nikad i ni u kojoj prigodi ne nedostaje. No ono što Tomića, kao svojevrsnog “evidentičara zbilje” uvijek odvaja od nekakve populističke literature koja mu se ponekad želi prišiti, jest ono, metaforički rečeno, što je mačka pronašla ispod tepiha i donijela skupa sa svime što je svakome vidljivo.
Stoga Tomićeve priče nisu zabava za širu čitateljsku publiku niti jednodnevna atrakcija s novinskih stranica, jer ako ih znamo pročitati na pravi način, one su tužnije, pa i mnogo slojevitije no što se to na prvi pogled čini. U konkretnom slučaju, mačka je donijela priče o dolascima i odlascima, bivšim ljubavima, propalim sportskim karijerama, naivnostima, luđacima koji crtaju crna drveća, melankoličnim ubojicama, životu poslije života, osveti siromašnih, očevima koji odlaze i vraćaju se, glazbenim manjinama itd. Mačka je donijela i prepoznatljive koordinate naše recentne zbilje u kojoj se naveliko investira i korumpira, a tragovi rata još su živi, ako ništa drugo kao sablasti koje se javljaju tajanstvenim glasovima, ali i mrvice posve drugih svjetova – od Splita pred sam početak 2. svjetskog rata (u “Karuzu”, odličnoj priči o mentalitetu, talentu i duhu vremena) do okolice Woodstocka i pripadajućih muzičara (“Ti ne ideš nikamo”). Koliko god u Tomićevim pričama svijet o kojem piše ide onim smjerom u kojem je čak i Bog ateist, kako glasi naslov možda i ključne priče u zbirci, Tomić je autor koji se uza svu kritičnost silno žalosti što zbilja iz koje crpi teme nije bolja i pravednija. Toj atmosferi itekako doprinosi i glazba, crvena nit kojom su opšivene priče ove zbirke - Dylan, Springsteen, Costello, Wilco, Van Morrison i dr. soundtrack su knjige, ali i prikriveni junaci priča u kojima je jasno da je njihovu autoru stalo do književnosti, glazbe, ali i zbilje u kojoj živi.
Jagna Pogačnik, Express
Jedan sasvim drugačiji književni Austrijanac
Do jučer ga nije bilo na našem jeziku, a onda eto dva romana gotovo u istome danu: Austrijanac Robert Seethaler, lijepo i dobro godište devetsto šezdeset i šesto, pojavio se nekako pred Interliber sa svojim najpoznatijim romanima, kratkim i u svakome smislu laganim za nošenje i za čitanje, kojima je prije nas osvojio i mnoge druge zemlje, sudeći po oduševljenim prikazima iz međunarodnoga tiska. Rečenice su to, mislim na one iz recenzija, gdje su kritičari vidljivo očarani, valjda zato što su Seethalerove knjige od te vrste: mnoge čitatelje očaravaju, no druge vjerojatno naposljetku ostave pomalo ravnodušnima, mada u biti blagonaklonima, jer nema u njima ničega što bi tjeralo na odbojnost. Ili ima?
Kako god, Seethaler svojim proznim pismom kao da emanira sve suprotno od onoga što smo navikli dobivati od suvremene austrijske književnosti visokoga ugleda, nerijetko upadljivo distancirane od “običnoga” čitatelja: od mrgodnosti i svjetonazorno-poetičkog radikalizma jednoga Bernharda do svakovrsne književne nekonvencionalnosti, a potom i političke, hm, ekscentričnosti jednoga Handkea, do univerzalne neprispodobivosti Elfriede Jelinek, u kojoj je još jedan posve unikatni Austrijanac kakav je Michael Haneke našao jedno od vrela inspiracije.
E, kod Seethalera kao da imate tragova sličnih tematsko-motivskih opsesija koje proganjaju starije i razvikanije mu koleg(ic)e, ali obrađenih i plasiranih posve drukčije, tako da ih se da puno lakše progutati i svariti. Ta je “lakoća” očito mnogo kome baš po mjeri, a drugi će možda zanovijetati da je ima i odviše... Pri tome, sve i da niste pročitali da je, osim što je romanopisac, Seethaler još i scenarist i akademski glumac (gledali ste ga kod Sorrentina u “Mladosti”), čitanje ovih knjiga od početka bi vam stvaralo onu vrst slikopisnih sljedova u glavi iz kojih je jasno da prizivaju reinkarniranje u filmskom mediju. Poslije taj film završi, negdje između Božića i Silvestrova, na nekom od boljih kabelskih programa, znate već, onih koji preferiraju umjetničke filmove, ali ne baš onako preopterećujuće umjetničke.
Surovo življenje
Ako je suditi po ova dva romana, izvorište i uporište Seethalerova svijeta su austrijske Alpe (ja tu, iskvaren kakav jesam, odmah pomislim na Bernhardove toksične invektive glede endemskoga alpskog kretenizma), mada je sam spisatelj rođeni Bečanin. No, upravo na tom kontrastu igra roman “Trafikant”, čiji je protagonist Franz Huchel, dijete idiličnoga planinskog krajolika – koji, da ne bude nesporazuma, Seethaler, iako notira njegovu divlju ljepotu, uopće ne prikazuje bukolički, nego kao mjesto siromaškoga, skučenog i u osnovi surovog življenja. No, kada njegovoj dobroj materi ponestane sredstava da ga izdržava, ona mladoga i sa svijetom i ljudima posve neiskusnog Franza pošalje u neizrecivo daleki i egzotični Beč svome starom prijatelju “koji joj duguje uslugu” Ottu Trsnjeku, jednonogome veteranu iz Prvoga rata, vlasniku trafike s novinama, cigaretama i ostalim finim potrepštinama za gospodu i dame iz boljih bezirka. Godina je 1937-8, i međuratna Austrija zapravo doživljava posljednje tjedne i mjesece, krvožedno nacističko Ništa ne samo da riče pred vratima nego je jednom nogom već unutra, i zapravo se čitav jedan svijet raspada Franzu naočigled; svijet koji Franz istodobno tek upoznaje, ostajući začuđen njegovom složenošću i omamljen njegovim divotama, recimo onim u vidu misteriozne češke djevojke koja će ga upoznati sa slastima ljubavi i baciti u najdublje očajanje – također ljubavi, naravno.
Otto Franzu ne umije pomoći u stvarima ljubavi pred kojima je i sam nemoćan, ali mu zato predaje nauk o ljudskoj i građanskoj časti, a i onoj profesionalnoj, trafikantskoj. A pomaže mu i Sigmund Freud, glavom i bradom! No, što je u trafici najčarobnije? Što u njoj ima mnogo novina, i sve pišu različito, pa ih zato sve valja čitati ako želiš nešto znati i razumjeti. No, ubrzo će nastupiti vrijeme u kojem će sve novine pisati isto, i svi će ljudi misliti isto, a oni koji tako ne misle neka začepe gubicu da ne bi ostali bez nje. Beč će uroniti u mračno barbarstvo praćeno tihom zluradošću ili zastrašenom šutnjom većine, i u tome će nestati i Trsnjeka i trafike, a Franz će doživjeti stvari o kojima ni sanjao nije i kroz njih će se iskaliti i postati Čovjek, mada po vrlo visokoj cijeni.
Hitlerove arije
Roman “Čitav jedan život” prati, kroz dobar komad dvadesetog stoljeća, neobičnu a opet i posve ordinarnu sudbinu Andreasa Eggera, priprostog seoskog momka iz stanovite alpske zabiti ne na pola puta do Ničega, nego baš Ničemu u centru, tamo gdje ima samo golih stijena i snježnih lavina koje mogu nepovratno zatrpati cijele kuće, sa ženama unutra, kao što će se i Eggeru dogoditi, negdje u jedinom trenutku njegova života kada se učinilo da se napokon skrasio i da je sve kako treba. Egger raste kao siroče dodijeljeno bezdušnim rođacima; prvi deseci stranica romana kao da su replika na ličke priče Damira Karakaša, isti je to svijet spontane, nereflektirane, “prirodne” brutalnosti čovjeka u neposrednom kontaktu s najsurovijom prirodom, a daleko od svake tzv. kulture.
Osam godina
Eggerov je svijet jedno gotovo izvanpovijesno postojanje, i Seethaler je dobro učinio što je sve te planinske toponime naprosto izmislio (iako takvih ima napretek u alpskoj stvarnosti) jer su po sebi nekako mitski; mislim da se riječ “Austrija”, Njemačka” ili bilo što slično nigdje ne spominju, zapravo, prvi gerilski upad povijesti dolazi tek onda kada Eggeru jedna starica – koja inače rado sjedi doma uz aparat i sluša Hitlerove arije - kaže da je upravo čula na radiju da je počeo rat... U tom će se ratu Egger brzo naći u sovjetskom zarobljeništvu i provesti dugih osam godina u nekoj azijskoj nedođiji. Potom će se vratiti doma, iznova kao društveni nitko i ništa koji radi povremene poslove, i iz svoje će marginalne pozicije posljednjega čovjeka u selu na rubu svijeta gledati nadolazak neke nove epohe i civilizacije, gledat će kako se planina pretvara u varljivi raj za skijaše i turiste, gledat će na čudnoj spravi zvanoj televizor kako čovjek skakuće po Mjesecu, čudit će se pomalo nekim novim i drukčijim ljudima i jednoga će dana zgasnuti u svojoj kolibi, zadovoljan životom koji je proživio. That’s all, folks. Mudrost (u) jednostavnosti? Teško je reći, ali ima tu nekog vraga. Seethaler je svakako sebi prokrčio usku stazu kroz alpsku lavinu.
Teofil Pančić, Globus
'Godina pijetla' autobiografski je i kontroverzni roman Tereze Boučkove, stilski izbrušen, prepun humora i samoironije, koji je postao senzacija u Češkoj te otvorio polemiku u koju su bili uključeni različiti društveni i kulturni slojevi - od književnih krugova, socijalnih ustanova, domova za nezbrinutu djecu pa do samih roditelja. On otvara vruću temu: kolika je uspješnost posvajanja, kako premostiti razlike, kako odbačene integrirati u društvo.
Autorica progovara glasno i neuvijeno o vlastitom iskustvu usvajanju romske djece, kao i općenito usvajanju, te svoju privatnost otvoreno izlaže javnosti. Usprkos osobnoj frustraciji zbog neuspjeha na liniji žena-majka-spisateljica, Boučkova je premrežila svoj tekst brojnim referencama na poznata književna, filmska i kazališna ostvarenja čime je napravila odmak od pukog dnevničkog zapisa.
Pijetao je jedan od dvanaest znakova kineskoga horoskopa (i znak autoričina rođenja), a godina o kojoj piše također je godina pijetla. No, Tereza upravo proživljava najtežu godinu: njezina dvojica posvojenih sinova u pubertetu postaju problematični, neukrotivi i neprepoznatljivi te nadjačavaju sva njezina dobronamjerna nastojanja; nastojanja da dječacima pruže dom, ljubav i dobar život su propala. Tereza je rastrgana željom da ispuni sve svoje uloge i zapada u duboku životnu krizu, urušava joj se i brak, izgledna je izvanbračna veza. Pod teretom svakodnevnih iskušenja postaje nesređena i tjeskobna.
Istovremeno pokušava graditi svoju karijeru autorice i scenaristice, ali joj ni to baš ne polazi za rukom. Stres loše utječe i na njezino zdravlje. Svaki dan Tereza bilježi što osjeća, trpi, iskreno i samokritično i to su prepoznali i čitatelji i kritika.Osim priče o dječacima kroz knjigu se na zanimljiv i pomalo crnohumorni način spominje Terezin bunt protiv komunizma i totalitarizma 1970-ih i 1980-ih u Čehoslovačkoj.
Crnohumorna, ali brutalno iskrena, otvorena i jednostavno napisana, ne mistificira problematiku već opisuje vlastitu borbu. Tereza je hrabra i beskompromisna u otvaranju teških tema kao što su: posvojenje, depresija i tjeskobnost. Zadire u mnoge teme koje se smatraju političkim i društvenim tabuima; dakako autorica ne smatra da je za njezin posvojiteljski neuspjeh krivo porijeklo sinova, već činjenica što su kao napuštena djeca prvu, važnu godinu života provela u ustanovi, bez osobe za koju bi se vezali.
Jagna Pogačnik, HRT
Bože, čuvaj Slovačku!
Pavel Vilikovský toliko je velik i važan Slovak da bih se mogao kladiti kako ga u domovini preziru iz dubine nacionalne duše. Ili možda griješim, jer pokušavam zamisliti kako bi se proveo da se kojim slučajem rodio kao Hrvat. Kod nas bi, naime, odmah po izlasku knjige kakva je "Pas na cesti" (prijevod potpisuje Sanja Milićević Armada) bio prokazan kao izdajnik kojega valja namazati katranom i posuti perjem.
Vilikovskýjev junak umirovljeni je književni urednik koji kao tečan govornik njemačkog jezika u Austriji od prilike do prilike zna predstavljati slovačke pisce. Na jednom takvom putovanju upoznat će Margarethe, Austrijanku s newyorškom adresom, te s njom izgraditi isprva prijateljski, a potom i ljubavnički odnos. Povremeno će je, doduše, "varati" s jednim od svojih književnih favorita, Thomasom Bernhardom, za kojeg je čuo da je boravio i pisao u tome dijelu Austrije, pa pokušava slijediti njegove stope. S najvećim mrgudom književne povijesti Vilikovskýjev junak dijeli mnogo što, a ponajprije metodički oprez – ili je ipak uputnije reći prezir - prema vlastitim sunarodnjacima. Pavel Vilikovský toliko je velik i važan Slovak da bih se mogao kladiti kako ga u domovini preziru iz dubine nacionalne duše. Ili možda griješim, jer pokušavam zamisliti kako bi se proveo da se kojim slučajem rodio kao Hrvat. Kod nas bi, naime, odmah po izlasku knjige kakva je "Pas na cesti" (prijevod potpisuje Sanja Milićević Armada) bio prokazan kao izdajnik kojega valja namazati katranom i posuti perjem.
Vilikovskýjev junak umirovljeni je književni urednik koji kao tečan govornik njemačkog jezika u Austriji od prilike do prilike zna predstavljati slovačke pisce. Na jednom takvom putovanju upoznat će Margarethe, Austrijanku s newyorškom adresom, te s njom izgraditi isprva prijateljski, a potom i ljubavnički odnos. Povremeno će je, doduše, "varati" s jednim od svojih književnih favorita, Thomasom Bernhardom, za kojeg je čuo da je boravio i pisao u tome dijelu Austrije, pa pokušava slijediti njegove stope. S najvećim mrgudom književne povijesti Vilikovskýjev junak dijeli mnogo što, a ponajprije metodički oprez – ili je ipak uputnije reći prezir - prema vlastitim sunarodnjacima.
Za početak, njemu je sam koncept nacionalne identifikacije duboko sumnjiv: "Ne vjerujem da narodi imaju urođene osobine, to je tek praktično pojednostavljivanje. Kad pregledamo bilo kojeg pojedinca, samoga za sebe, u sebi nema ništa narodno, a narod se u krajnjoj liniji sastoji od pojedinaca. Genetski se nasljeđuju pojedine tjelesne i psihičke karakteristike; s narodnošću se ne rađamo, narodnost se stječe. Ona je ono što nas okružuje – u neposrednoj blizini, ali izvana."
Kad ga ipak natjeraju da vlastiti narod pokuša predstaviti u nekoliko riječi, isporučit će sljedeću "dijagnozu": "Pojedinačno, svaki za sebe, podnošljivi su. Vole, lažu, čeznu, zavide, kradu i dali bi vam i svoju posljednju košulju. Onu ukradenu. Ukratko, kao i svi ostali. Ali kad se osjećaju ugroženima, a tako se osjećaju gotovo stalno, odmah se zbiju u gomilu, u stado, i bleje. Tada su nepodnošljivi."
I što on više ruži svoje sunarodnjake, to u njima naš čitatelj može lakše i bolje razabrati vlastite zemljake. Osim što se tako slatko šegači na račun maloga naroda koji bi prodao dušu samo da je barem malo, mrvicu, ma ovolicno... veći, ovaj autor bavi se i nizom drugih tema koje problematizira lakoćom i šarmom kavanskog kozera, ali uvijek eruditski nadmoćno, ponajprije one koje se tiču spisateljskoga posla.
"Pas na cesti" mogao je biti apsolutno remek-djelo da se neodoljivo razbarušeni autor - koji će čitatelje podsjetiti i na Emila Ciorana i na Dušana Radovića - malo više potrudio oko elementarnog, naime, dramaturgije. Rasplet romana, osim što pada s neba, doima se posuđenim sa stranica trivijalne herz-proze, i ostatku teksta pristaje kao svilena leptir kravata na kariranu flanelsku košulju. Naprosto, stječe se dojam kao da autor i nije previše mario za priču koja mu je trebala tek da na okupu drži rasute misli i društvene komentare. No, svim primjedbama unatoč, čisto sumnjam da ćete u ovoj godini pročitati puno boljih knjiga od ove.
"Ono što izaziva moje veliko čuđenje", piše na jednom mjestu Pavel Vilikovský, "jest želja Slovaka da ih drugi narodi vole. Zašto bi? Bezrazložno nas voli samo naša mama, a kad se osvrnem oko sebe, ne pada mi na pamet nikakav razlog da netko voli Slovake." E, pa ova je knjiga dovoljan razlog da zavolite, i to ludo i neutješno, barem jednoga Slovaka.
Za početak, njemu je sam koncept nacionalne identifikacije duboko sumnjiv: "Ne vjerujem da narodi imaju urođene osobine, to je tek praktično pojednostavljivanje. Kad pregledamo bilo kojeg pojedinca, samoga za sebe, u sebi nema ništa narodno, a narod se u krajnjoj liniji sastoji od pojedinaca. Genetski se nasljeđuju pojedine tjelesne i psihičke karakteristike; s narodnošću se ne rađamo, narodnost se stječe. Ona je ono što nas okružuje – u neposrednoj blizini, ali izvana."
Kad ga ipak natjeraju da vlastiti narod pokuša predstaviti u nekoliko riječi, isporučit će sljedeću "dijagnozu": "Pojedinačno, svaki za sebe, podnošljivi su. Vole, lažu, čeznu, zavide, kradu i dali bi vam i svoju posljednju košulju. Onu ukradenu. Ukratko, kao i svi ostali. Ali kad se osjećaju ugroženima, a tako se osjećaju gotovo stalno, odmah se zbiju u gomilu, u stado, i bleje. Tada su nepodnošljivi."
I što on više ruži svoje sunarodnjake, to u njima naš čitatelj može lakše i bolje razabrati vlastite zemljake. Osim što se tako slatko šegači na račun maloga naroda koji bi prodao dušu samo da je barem malo, mrvicu, ma ovolicno... veći, ovaj autor bavi se i nizom drugih tema koje problematizira lakoćom i šarmom kavanskog kozera, ali uvijek eruditski nadmoćno, ponajprije one koje se tiču spisateljskoga posla.
"Pas na cesti" mogao je biti apsolutno remek-djelo da se neodoljivo razbarušeni autor - koji će čitatelje podsjetiti i na Emila Ciorana i na Dušana Radovića - malo više potrudio oko elementarnog, naime, dramaturgije. Rasplet romana, osim što pada s neba, doima se posuđenim sa stranica trivijalne herz-proze, i ostatku teksta pristaje kao svilena leptir kravata na kariranu flanelsku košulju. Naprosto, stječe se dojam kao da autor i nije previše mario za priču koja mu je trebala tek da na okupu drži rasute misli i društvene komentare. No, svim primjedbama unatoč, čisto sumnjam da ćete u ovoj godini pročitati puno boljih knjiga od ove.
"Ono što izaziva moje veliko čuđenje", piše na jednom mjestu Pavel Vilikovský, "jest želja Slovaka da ih drugi narodi vole. Zašto bi? Bezrazložno nas voli samo naša mama, a kad se osvrnem oko sebe, ne pada mi na pamet nikakav razlog da netko voli Slovake." E, pa ova je knjiga dovoljan razlog da zavolite, i to ludo i neutješno, barem jednoga Slovaka.
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija
Prošlo je već deset godina od legendarne Dežulovićeve kolumne naslovljene „Ne možeš ti našega čovika zajebat.“ Čuju se te riječi i danas na ulici, u kafanskim razgovorima i onim momentima kad otpusti stega pa kogod iz guzice izvuče ovu ili onu poučnu pripovijest ne bi li još jednom potvrdio kako je homo balcanicus žilava sorta korova, neiskorjenjiva i prisutna u svim pukotinama civilizacije koja se u pravilu (i inerciji) odvija negdje drugdje. Civilizirano je pri tome ne spominjati da ni Zapad nije bez svojih lola premazanih svim mastima jer ako bi se i taj mit išao dekonstruirati bi li nam išta preostalo? Ako su već preuzeli civilizacijske tekovine, funkcionalne sustave i, štajaznam, ceste, nama nek barem ostave naše trolove, probisvijete, zajebante i sitne lupeže. Male ljude u velikom zločestom svijetu koji se, šta ćeš, snalaze kako znaju.
U svakom slučaju, naš je čovik „krvi divlje pa ziđa divlje, kažu mu – ne smije! – pa ziđa dvije“, naš je čovik sve ono što „naša žena“ nije jer, priznat ćete, ti urbani mitovi jednostavno ne funkcioniraju u suprotnom rodnom registru. „Naša žena“ ne okreće na ražnju žicom sastavljene janjce niti bespravno ziđa na obalama Ženevskog jezera. Ako išta radi, „naša žena“ pretežito veze gobene, oplakuje retardirane muževe s građevinskim ambicijama u inozemnim parkovima prirode, čuva djecu i gnjavi članove familije koji se usude nositi rasparene čarape. „Naša žena“ ne trola bjelosvjetske zakonodavce jer nema kad. Roba se, naime, neće oprati sama. „Naša žena“, doduše, ima neriješenih računa s „našim čovikom“, ali se o tome u kafanama ne pripovijeda. Takve priče pričaju neke Tanje Mravak i slične. Šta će, jadne, kad nemaju pametnija posla.
Nezgodno je jedino kad te što pričaju (Mravak, na primjer) imaju mota za pričanje pa te, htio - ne htio, privuku k sebi i dok ti pamet u glavu nanovo dođe, već si pod dojmom jedanaest priča o ženama i to priča bez ijedne grandiozne geste karakteristične za „našeg čovika“. Najsmjelije geste junakinja ovih pripovijesti su kupovina kuće u malome mistu, lov na štakore i darivanje žena svojih ljubavnika, sve neke obične stvari za obične cure, liječnice, bankarice, domaćice, majke, žene i sestre. Ako „naš čovik“ pripada registru mita, „naša žena“ – takvom je barem piše Mravak – pripada svakodnevnom registru ulice, sela ili grada. Mitska ženskost pa pri tom i „naša“, ostavljena je za neku drugu prigodu.
Internalizirani rodni, društveni, jezični, diksurzivni i općeljudski teror, nezainteresirano i neosviješteno maltretiranje u svim zamislivim interakcijama, pravi je junak pripovijesti Tanje Mravak. O njemu se, zapravo, ni u jednom trenutku ne govori, oko njega se niti jedna priča konkretno ne angažira, iako svaka stoji pod njegovom sjenom.
Priče Tanje Mravak ne tragaju za „ženskim“, ne tipiziraju karaktere ni odnose, ne grade mitološke strukture za junakinje koje već jesu ili tek imaju doći; ako uopće imaju nešto reći o „našim ženama“ onda je to u skladu s idejom da naslovna sintagma označava sve i ništa, da pokriva dijapazon različith pojavnosti koje se tek nasilu mogu strpati u isti koš. „Naša žena“, drugim riječima, ne pripovijeda u terminima kolektivnog identiteta. Mravak zanimaju pojedinačni slučajevi koje vezuje tek to što su, u danome kontekstu, zamislivi. Ontologija ženskoga ostavljena je drugima.
Junakinje Tanje Mravak istovremeno su i subjekt i objekt. One su i predmet pogleda i gledateljice, proizvod društvene (patrijarhalne?) represije i nastavljačice zadanih obrazaca, kontrolirane i kontrolirajuće, „konzervativne“ i „progresivne“, ritualizirane i ritualizirajuće. One su također strastvene, hladne, lude, glupe, pametne, hrabre, plašljive, nezainteresirane i snalažljive. One su, dakle, sve što književni likovi mogu i trebaju biti; u vječnom sukobu s okolinom i, dakako, sa samima sobom. Pri tome ni jedna od njih ne ostaje zatočenicom književne fikcije (za razliku od muških likova, gdje se Mravak povremeno zalomi šablonska, isforsirana, struktura), već svaka nadilazi razinu teksta i postaje uvjerljivom slikom susjede, prijateljice, poznanice – žive, postojeće, osobe čije nam priče, eto, pripovijeda Mravak, a ne netko drugi. I ako bi se trebalo odgovarati na neumjesna pitanja poput - prikazuje li doista „Naša žena“ stanje na terenu? – odgovor bi bio potvrdan.
Teren kojim se junakinje Tanje Mravak kreću u svojoj je običnosti istovremeno i zabavan i zastrašujući. Na toj dihotomiji Mravak gradi većinu svojih pripovijesti, a njihova učinkovitost izravna je posljedica normalizacije „terora“, tim strašnijeg zbog „zdravorazumske“ dimenzije na kojoj se zasniva. Taj internalizirani rodni, društveni, jezični, diksurzivni i općeljudski teror, nezainteresirano i neosviješteno maltretiranje u svim zamislivim interakcijama, pravi je junak pripovijesti Tanje Mravak. O njemu se, zapravo, ni u jednom trenutku ne govori, oko njega se niti jedna priča konkretno ne angažira, iako svaka stoji pod njegovom sjenom. Skriven ispod buke dijaloga, zaklonjen iluzionističkim trikom skretanja pozornosti na pripovijest koja se upravo odvija, normalizirani teror onaj je element atrakcije koji ostaje u pameti kad se ugase svjetla jezične pozornice.
Koristeći dijalog kao gotovo jedino sredstvo stvaranja kompleksnih vanjskih i unutarnjih svjetova Mravak pokazuje suverenost vladanja jezikom.
Pričama Tanje Mravak dominira dijalog što znači da se čitaju brzo i lako (je li „Naša žena“ posljedica „Pričigina“ ili je pričiginska forma bliža spisateljičinom nervu u ovoj prilici nije posebno bitno pitanje). Koristeći dijalog kao gotovo jedino sredstvo stvaranja kompleksnih vanjskih i unutarnjih svjetova Mravak pokazuje suverenost vladanja jezikom što je, složit ćete se, prilično bitna kratkopričaška osobina (dovoljno je, na primjer, poslušati dijaloge iz recentnijih hrvatskih filmova i serija pa ustanoviti koliko nakaradno to može zvučati).
Jezik njenih priča je, poput samih junakinja, životan i uvjerljiv, a opet običan, neočuđen. I kad piše svađu, i kad piše raspravu, i kad piše zajedljivi komentar i ironiju, i kad je cinična, i kad se smije, i kad su joj likovi tužni, zlobni, blesavi ili samo nezainteresirani, Tanja Mravak uvijek ostaje unutar okvira govora, pokazujući kako se običnom komunikacijom pripovijedaju bogati svjetovi ispunjeni potentnim sukobima i kontradikcijima. Ostajući uvijek pomalo izvan svijeta svojih likova, uvijek na promatračkoj distanci, Mravak ne ulazi u ulogu suca, puštajući svojim junakinjama da govore same za sebe. Izbjegava tako, ako ništa drugo, onaj moralizatorski, nametljivi ton povremeno prisutan u recentnijoj književnoj praksi, a ne plaća ni danak poslovičnom jadu i čemeru hrvatske proze. Na površini sve priče Tanje Mravak funkcioniraju kao vesele i zabavne pripovijesti, a „ozbiljne“ stvari vrebaju iz prikrajka, upravo u onome što priče čini mogućima, zamislivima i prispodobivima.
„Naša žena“ vjerojatno neće ostati upamćena ni kao posebno velika, ni kao posebno bitna knjiga. To je danak „običnosti“ i namjernom odustajanju od velikih tema, grandioznih gesti i detaljnijeg istraživanja bilo ženskog, bilo društvenog identiteta (bilo bi pogrešno u ovim pričama tražiti paradigmatski prikaz „naše žene“). Ostat će, ipak, upamćena kao pametna, inteligentna i čitljiva knjiga, bliska iskustvu života u danim uvjetima. Ponekad ne treba tražiti više, a ponekad, što se može, treba. Nekako odbijam vjerovati da je „Naša žena“ krajnji domet misli Tanje Mravak. S obzirom na inteligenciju kojom piše priče i neistražene, a otvorene prostore u njima, ne izgleda mi pretjerano reći da njeno kapitalno djelo još uvijek nije ugledalo svjetlo dana.
S druge strane, s obzirom na brzinu pisanja (prošla zbirka kratkih priča izašla je prije jedva sedam godina), do pojave istoga mogli bi se načekati. U međuvremenu, čitat ćemo „Našu ženu“ kao dobrodošao korektiv na atmosferu drugotnosti i slične reakcionarne ideje na bitke za koje smo mislili da su odavno završene. Relativno mlak korektiv, upitnoga dometa, ali i kao takav bolji od šutnje i pravljenja da se ama baš ništa ne događa.
Matko Vladanović, Moderna Vremena
NN – PRVI SMO PROČITALI „POSLIJE KIŠE“, NASTAVAK AUTOBIOGRAFSKIH ZAPISA RADETA ŠERBEDŽIJE
N – Ranjiva autorefleksija veća od života
„Sestra Milica me ritualno povela do kreveta na kojem je majka ležala. Njezino izmučeno bijelo lice bilo je lijepo i u smrti. Poljubio sam je u čelo i u sklopljene oči. Kleknuo sam do kreveta i dodirnuo joj skrštene ruke, hladne i nepomične. Nisam imao u sebi snage da je ispratim u nebo, a igrao sam Peer Gynta u kazalištu i možda je to bila moja najbolja scena koju sam ikada odigrao, kad sam majku na samrtnoj postelji, koja je bila naša zlatna kočija, vodio svojim izmišljenim pričama do nebeskih vrata svetoga Petra da je primi u raj, gdje je njezina čista i nježna duša pripadala“, jedan je od potresnih završnih taktova nove, čudesne knjige „Poslije kiše“ Radeta Šerbedžije, koja se upravo treba pojaviti u produkciji zagrebačkog izdavača Hena.com. Namjerno „spojlam“ kraj knjige, jer njezina virtuozna, hrabro raskriljena nedisciplina duše posve je suprotno ugođena od očekivanih dramaturških narativa. Joyceovski uronjena u neosedlana, neobuzdana putovanja kroz vrijeme i prostor, ranjivo ogoljena između života i fikcije veće od života. Šerbedžija spada u klasu performerskih svjetskih teškaša čistih intuitivaca, tako je i njegovo spisateljsko umijeće savršen primjer instinkta. Nemirne refleksije koju lavovski njuši i upija, vraćajući doživljeno (sebi a potom i nama) s neslućenim kamatama. Dvanaest godina nakon prvog autobiografskog otvaranja („Do posljednjeg daha“), Šerbedžija je u drugu rundu ušao poput Shakespeareova Prospera, ukopavši se na hridi arhetipskog svođenja računa. Uspona, padova, iskušenja, tvrdoglavog traganja za najsićušnijim česticama dobra i stoičkog hrvanja s kukavičkim udarcima zla. „Mala ropotarnica vještina“, veli Rade o svom performerskom ali i egzistencijalnom isksutvu. Postoje ljudi kroz čije živote prođu silni tuđi životi a ne ostave traga. Naprotiv, Rade Šerbedžija jedan je od onih čiji se ahasverski kovčeg nakrcao ljudima: stvarnim i imaginarnim, superstarovima i usputnim pozadincima, misterijama obiteljske luke, otajstvima umjetnosti i šiframa svakodnevnog opstanka. Usadivši u sebe te memorijske implantate, on ih sad virtuoznom blagošću podastire pred čitatelja.
Majstorski kontrapunktirajući sirenski zov Hollywooda i emigrantski usud čije se gorčine nikada do kraja ne ispiru, Šerbedžijina priča počinje čekanjem green carda: „Sinoć smo svi bili posebno uzbuđeni jer danas ujutro cijela obitelj ide na jedini i zadnji intervju za Zelenu kartu u federalnu zgradu, na odjel 'U. S. Department of Homeland Security-Citizenship and imigration Services'“, ubrzo jetko dodajući: „Stranac se ne može sakriti. On se ne razlikuje samo po stranom naglasku. On nosi sa sobom svoj nespokoj. Ugrađenu tugu i posebnu odsutnost.“
Teško da se uzbudljivije može sažeti esencija filmske i životne dvojbenosti nego što to Rade rješava, opisujući jedan susret s velikim hrvatskim pjesnikom: „'Kad snimim još koji film i završim ova svoja putovanja, sagradit ću malu kamenu kuću na istim onim iskopinama gdje je nekada stajala. Upalit ću vatru na svome ognjištu i otvoriti širom vrata svojim prijateljima. Bit će to moj dom! Moja kapela nomadstvu! Otvorena svakom putniku', rekao sam svom prijatelju Danijelu Dragojeviću s kojim sam se sreo prije par godina u restoranu Splendid. A on mi kaže, onako daleko zagledan pored mene kroz prozor: 'Kako je to divno, Rade. Svakako napravite tu kuću. I kad je sagradite, nikad nemojte tamo otići.'“
Jednostavnom, blagom, često duhovitom a onda opet sjetnom gestom, pisac-svjedok prati impozantnu brigadu likova (Miroslav Krleža, Josip Broz Tito, Warren Beatty, Fabijan Šovagović, Ljuba Tadić, Annette Bening, Tom Cruise, Angelina Jolie, Brad Pitt, Wesley Clark, Jovanka Broz, Koča Popović, Phillip Noyce, Terrence Malick, Savka Dapčević i Miko Tripalo, Zoran Milanović i Andrej Plenković, Michael Caine, Vanessa Redgrave, Ralph Fiennes, Ljubiša Ristić, Dušan Jovanović, Borislav Vujčić, Al Pacino, Johnny Štulić, Val Kilmer...) s kojima se, dublje ili površnije, s trajnim ljubavima ili usputnim ožiljcima, nadama i razočaranjima, ispreplitao njegov život. Briljantno, organski gipko, Šerbedžija bilježi svakodnevne sudare naših paralelnih svjetova od kojih slažemo slagalice opstanka: „U El Metrou smo često utapali naše prve izbjegličke godine u Londonu. Tu smo proslavljali rođendane naših djevojčica. Jednom je i Tom Cruise poslao svoju djecu Conorsa i Isabelu na Vanjin rođendan. Na kraju se i sam pojavio u američkoj bejzbol kapici i ja sam s njim dobrih pola sata ispijao pivo na šanku a da ga nitko od prisutnih nije prepoznao. Jer nitko ga tu nije očekivao. Zatim su u jednom trenutku shvatili da je to on i zavladala je grobna tišina. Sudar svjetova? Žene su crvenjele u licu, a muškarci su, cupkajući s jedne na drugu nogu, ispijali svoja piva...“
Snatreći tako jednom u zimskoj moskovskoj noći, čekajući filmski set slijedećeg jutra, Rade se sjeća kako ga je svojedobno Phillip Noyce ugrijavao za ulogu u „Svecu“: „Pokušavao me svojim metodama što više približiti Vladimiru Tretjaku, novopečenom ruskom tajkunu koji je u ovome američkom filmu karizmatični negativac kojemu sam se trudio utkati nešto od siline i tragičnosti likova Dostojevskoga. Odvodio me u ruske noćne barove i plaćao prelijepe ruske plesačice i striptizete da sjedeći u mome krilu ispijaju francuski šampanjac. Lenka ni ovaj put nije bila ljubomorna. To me već počinjalo brinuti...“, da bi već na nekoj od slijedećih stranica ugledao legendarnu sjenu Ljube Tadića na Crvenom trgu: „Tako naslonjen na stup i zamišljeno zagledan u daljinu, podsjetio me na Dživu, kojega je majstorski odigrao u Vojnovićevom 'Allons enfantsu' početkom osamdesetih...“
Čekajući u Budimpešti sastanak s Angelinom Jolie, radi uloge u njezinom filmu „U zemlji krvi i meda“, Radetove misli lutaju Krležinim oporim dalekovidnostima. Potom, ne skrivajući čulnost trenutka, maestralno ponire pod kožu jedinstvene ikone: „Rekla mi je da joj je majka rano umrla i da pati zbog toga i da ima brata kojeg obožava i oca, ponoćnog kauboja, koji je slavni filmski glumac i s kojim ratuje od svojih tinejdžerskih godina ali ga ipak voli, i da mene voli kao glumca, da je gledala moje filmove – i to ne samo američke. Voli noću sama gledati neke nepoznate strane filmove, a kad je netko zanima, onda pogleda sve što može o njemu. I da ima dvoje svoje djece i četvero usvojene, i da ih sve voli jednako. I Brada Pitta, kaže, voli. Pričamo tako već sat vremena, a ja mislim kako ovu mladu ženu znam godinama, i sve mi je potaman. Jedemo odrezak od halibuta (na hrvatski rombo) i pijemo crno vino. Pijemo dosta brzo, već smo na drugoj boci. Dopada mi se što je bekrija. To zapažam po njezinim pokretima i načinu kako drži čašu u ruci. 'Ovaj naš susret ćemo nazvati Ljepotica i zvijer', kažem ja. Glasno se nasmijala. 'Da, ti si ljepotica, a ja sam zvijer', uzviknula je.“
Višeslojno je pogođen i naslov ove autobiografije koja održivo postaje autobiografijom svakoga od nas. Kultni film Milča Mančevskog „Prije kiše“ bio je resetirajuća razdjelnica Šerbedžijinog profesionalnog i bivstvenog putešestvija. Istovremeno alat nove zvjezdane etape i tjeskobne izopćene sudbine. Trebalo je to naprosto izdržati na nogama i sačuvati razum i osjećaje. Zato „Poslije kiše“ djeluje kao ona svebiblijska iskupljujuća kiša koja ispire rane i postaje blagotvorna poput očiju naših majki. Progutah Šerbedžijinih 400-tinjak stranica u jednoj noći. I obogatih svoj život.
Jutarnji list, Davor Špišić
"Ne naginji se unutra" Suzane Matić: Životni i uvjerljivi likovi vrsne stilistice
Autorica pokazuje i sposobnost stvaranja neočekivanih obrata, koje suvremena književna publika itekako voli
U slučaju zbirke pripovijedaka »Ne naginji se unutra«, u izdanju Hena coma, treba napraviti baš suprotno od naslova, odnosno baš se treba nagnuti unutra, u svijet koji je kroz trinaest pripovijedaka stvorila književnica Suzana Matić. Svijet je to ostavljenih, napuštenih i nesretnih žena i muškaraca današnjice, obitavalište ljudi koji najčešće neuspješno nastoje povezati pokidane niti vlastitih životnih sudbina. Svi glavni likovi autoričinih priča pogođeni su životnim skretanjima (bračna nevjera, rastava braka, nasilje u vezi, smrt supruge, oca ili majke...), a načini na koje se s tim nose su različiti, ali uvijek bolni.
Tako junakinja izvrsne priče »Obitelj« odabire agresivnost koja će najvjerojatnije završiti ubojstvom, nesretnica iz »Dvanaest bijelih« rješenje vidi u piću, a za mnoge će najdojmljivija reakcija biti ona skromnog zaposlenika gradske bolnice koji brine o završnom uređenju umrlih pacijenta. On i smrt vlastite žene nakon koje sam odgaja kćerkicu i smrt drage mu liječnice tumači bolno fatalističkom rečenicom koja je ujedno i naziv te odlične pripovijetke – »Sve je to, mislim, život«.
Nadarenost
Uz bol, tugu i psihičke krize junakinje proze Suzane Matić sklone su i zdravoj samoironiji (»Samo suptilno«), odnosno cinizmu i sarkazmu, koji stvari bar na trenutak čine lakšim (»Ništa novog pod suncem«), pri čemu je vrhunac takvog stava prema životu sjajna priča »Zalogaji«, u kojoj je Nataša punih dvadeset godina prijateljici Sandri rame za plakanje pri brojnim raskidima veza da bi je na kraju – prevarila s aktualnim suprugom! Bitnijem proširenju tematskih okvira izvan svijeta pakla međusobno zatrovanih odnosa svjedočimo u jednoj od ponajboljih priča ove izvrsne zbirke, pripovijetci »Barbarizam (Z kao Željka)« koja na petnaest stranica doslovce nudi količinu zbivanja i emocija dovoljnu za odličan film o mukama života izbjeglica, odnosno gastarbajtera u Njemačkoj.
No i ta pripovijetka samo je jedna od onih u kojoj Suzana Matić potvrđuje iznimnu spisateljsku nadarenost uočljivu u svim elementima koji književnika ili književnicu čine dostojnim tog naziva. Njeni su likovi životni i uvjerljivi, a njihova osobnost pred čitatelje izranja ponajviše zahvaljujući praćenju njihovih misli, pri čemu je itekako uočljivo kako je rječnik liječnice bitno drugačiji od, primjerice, osobe s osnovnom školom koja brine o završnom činu uređenja pacijenata koji umru. Da je odlična stilistica, autorica potvrđuje i sjajnom kombinacijom pripovijedanja, dijaloga, monologa i opisa, a odlično se snalazi i kad mijenja rod pripovijedača, iako češće – što je i logično – piše u prvom licu ženskog roda.
Život u stripu
Sposobnost stvaranja iznenadnih i neočekivanih obrata koje suvremena književna publika itekako voli, Suzana Matić portvrđuje u nizu navrata (»Zalogaji«, »Barbarizam«, »Ničeg novog pod suncem«...), a istu količinu originalnosti nudi i pri kompozicijama nekih pripovijedaka. Tako u već spomenutoj i svake pohvale vrijednoj »Jer ja to zaslužujem«, priča o, na žalost, tipičnoj suvremenoj obitelji servirana nam je po uzoru na spomenarska pojašnjenja određene riječi, pri čemu svako slovo pojma »obitelj« služi za nizanje pojmova i asocijacija koji na kraju ove svega šest stranica kratke pripovijetke čitatelju nude sliku psihički uništene žene koja s britvom u ruci kreće prema svom mučitelju, odnosno suprugu.
Sličnu razinu originalnosti nudi i znatno dulja »Crta (Strip u 19 slika)«, u kojoj nam autorica život svoje junakinje nastoji prenijeti kroz strip koji junakinja crta.
Nedvojbeno, Suzana Matić zna s riječima za što je najbolji dokaz naslovna pripovijetka prepuna poetskog traženja same sebe, pri čemu se u to istraživnje kreće i kroz istraživanje riječi i njihovih mogućnosti. Pa iako riječi mogu pružiti utjehu, čak ponekad pomoći i pri nalaženju rješenja, konačnog spasa nema ako nema – ljudske dobrote.
Svjedoči nam o tome uvodna priča »Jaje« u kojoj junakinji koija je na rubu živčanog sloma pomaže obitelj Roma koja nudi ono što drugi oko nje nemaju – jednostavno razumijevanje tuđe nevolje. Još je i snažnije to izraženo u priči »Crta«, u kojoj majka glavne junkinje Ane, nekadašnja balerina kaže: »Svi će nam pljeskati dok plešući letimo, ali važni su oni koji će nas uhvatiti dok padamo.«
Biografija autora
Suzana Matić rođena je 1970. godine u Mainzu. Odrasla je i školovala se u Zagrebu, gdje je završila Arhitektonski fakultet. To joj je i danas posao pa danju radi kao projektantica, a noću piše. Do sada je objavila knjige »Samosanacije« (2012.), »Koliko sam puta okidala s boka« (2015.) te knjigu poezije »Drugojačija« (2016.). Priče i pjesme su joj objavljivane u različitim publikacijama, a neki su joj tekstovi prevedeni na engleski u časopisima Realations i Underpass.
Novi list, Marko Krmpotić
Ksenija Kušec: Nije moglo bolje
Slike svijeta koje stvaraju književna djela znaju biti jednako zanimljiva za opserviranje kao i ulaženje u fabulativne i psihološke obrate što ih se u knjigama prikazuje. Čitamo li Perišića možemo vidjeti kako je ovaj autor svoj svijet pronašao u milieua urbanih supkulturnih krugova, većina njegovih likova obilježena je radikalnijom asfaltizacijom, u pozadini njihovih stavova i gesta moguće je osjetiti opori dah američke beatničke scene od čijih otpadaka i signifikanata Perišić radi svašta, od ironizacije do portretiranja ne baš posve lišenog simpatija. Ferić vidi, ali s puno topline, iščašenja svijeta, kod njega se osjeti razvijenost perceptivnih aparata kojima ne promiče opća invalidnost vrste kojoj pripadamo, sve će se dogoditi negdje između zamišljene normale, društvenom u praksi nepostojećem standardu i njegovoj galeriji likova čija velika većina energije odlazi na premošćivanje ove provalije između njih i svijeta. Ksenija Kušec romanom „Nije moglo bolje“ ima elemente spomenute u vezi ove dvojice pisaca. Kod nje zatičemo urbanog neprilagođenog konformista, ali i psihozama i sitnim svakodnevnim izopačenostima iskrivljenog takozvanog normalnog čovjeka. Scenografija u kojoj se događaju zgode iz romana je oskudna, ondje možemo osjetiti tragove neplanske gradnje, objekti nisu usađivani u ambijent po principima smislenostinego zabadani nasumično: jedan neboder tako je opisan kao greška počinjena po uzoru na metropolu, tako da se može reći kako se radnja romana odvija u nekom napola izgrađenom svijetu u kojemu su samo ruševine (pogotovo one načinjene naknadnim miniranjima poslije rata) vrlo dosljedno izvedene. Kuće koje su napuštene prije dvadeset godina, ulice u kojima se teško snaći ako ne brojite redom skretanja jer su odbojno identične, kafići u dvorištima. Ni likovi nisu primjer uspjela odrastanja. Borko, postariji muškarac koji živi u kući u kojoj se ne da živjeti jer smrdi na ljepilo; Ljuba, starija žena puna kič osjećanja koji je ne sprečavaju prilikom prepisa nekretinina na svoje ime, a ona zauzvrat starijim osobama pruža usluge svoga doma za starije i nemoćne; Kosta, Ljubin sin, predstavnik generacije kojoj je teško tepati terminom izgubljenosti, on je podjednako rezultat grešaka sustava i svojih vlastitih grešaka; Gabi, Ljubina kći slikarica; Jerko, Borkov sin pravnik. Svi likovi na socijalnoj se skali kreću poremećeno. Teško je povjerovati u iskrenost namjera, osim možda u Jerkovu slučaju: njegova je neprilagođenost možda i medicinski uvjetovana, a donekle korektnom isprva se čini i Gabi, kojoj je najvažnije njeno slikarstvo. Ostali su mala čudovišta, Ljubina skrb za nemoćne u sjeni je njena bogaćenja, kao i beskrupuloznosti kada su njena djeca u pitanju – beskrupuloznosti i sljepila. Kosta je tipična vucibatina kakvih se dade naći po svim kvartovima domovine, izvrstan glazbeni ukus, sklonost opijatima, život rock zvijezde bez financijskog statusa koji jedini omogućava ovakav život. Borko je sredovječni preljubnik, održava vezu s Ljubom ali ljubuje sa svakom koja naleti, jednostavno je operiran od vjernosti. Ksenija Kušec ovu nemilosrdnost koja nije lišena simpatije spram svojih likova izvodi izvrsnim detaljiziranjem. Recimo, kada Borko ulijeće u jednu od svojih avantura prvo opisuje ženine male dojke a onda i jednako velike muškarčeve. Torzo u raspadu ili tako nekako, nije zgođušnu ženu odbio od ulijetanja u jednokratnu ljubavnu avanturu. Kosti je dodala zlobne oči, još jedna od Borkovih ljubavnica odijeva se kao premijerka i slično. Jednako je precizna u opisu eksterijera: neboder u neimenovanom Mjestu okićen je kafićima kao suknjicom, nedovršena kuća kod koje se Kosta potuče sa Srbinom povratnikomopisana je kao velebna krhotina. Jednako je Kušec pažljiva u karakterizaciji likova: Ljuba možda jest jaka žena, žena predator koja bdije nad svim glavnim likovima romana i nastoji ih podvesti pod jednu zajedničku točku, ne prezajući pri tome od gaženja etičkih dilema, no ona je i toliko prostodušna, lakovjerna, naivna, da njeno predatorstvo time dobiva i kritički komentar. Kao da je doista, da bi se ovako mirno činile stvari koje nisu baš najpohvalnije za činjenje (odnosno, teško da bismo se htjeli družiti s takvom osobom), gdje se dobrota pojavljuje u vrlo opasnom obliku i učas postaje vlastita možebitna suprotnost, moguća jedino ako ste u bitnome neobrazovana osoba koja grcajući u jeftinim emocijama čini vrlo skupe zahvate ljudima, naravno, na njihov račun. Ovaj mali grad nadomak velikoga grada prikazan je u romanu intenzivnim pripovjedačkim sredstvima, Ksenija Kušec radnju vuče vrlo brzo, mijenjaju se očišta, likovi se nadopunjuju slikama koje o njima steknu drugi likovi, pa je čak i slabije simpatični Kosta promotren kroz socijalno inhibirane Jerkove oči postao lik od formata, osoba čije je ponašanje obrazac emancipiranosti i snalažljivosti – što on sam po sebi nije ni u najmanjim mjerama. A detalje fizičkog opisa znade u momentima učiniti baš briljantnima: kada opisuje na silu civiliziranog Borka, obrijanog i utegnutog u solidnu odjeću primjećuje kako je izgledao neprirodan, pretjerano izraženih usana, svijetla donjeg dijela lica. Radi se o čovjeku koji je dane provodio neobrijan, zapušten, u svom higijenskom ritmu, pa je ovo popravljanje izgleda samo još dodatno pokvarilo stvari. Uglavnom, slika svijeta koju je u novom romanu prezentirala Ksenija Kušec slika je Hrvatske između svjetova: od prošloga su ostale nezavršene građevine, od novoga neka vrsta antiestetičkog rješavanja problema. Ljudi koje opisuje također nisu zaokruženi, ucjelovljeni, nego su svatko na unikatan način sastavljeni od praznina koje ih konstantno bacaju prema disbalansiranim gestama. Još je Borko, kao najprimitivnija varijacija na temu čovječnosti, najbliži nekakvom elementarnom poimanju ravnoteže. Glasoviti likovni kritičar iz metropole također je opisan kao individua čije postojanje ne bismo podržali, da nas itko pita bilo što na temu. No unatoč tome, vidljiva je autoričina želja da se svakog lika nekako i razumije, bez apriornih moralizatorskih odbacivanja. U usporedbi s prethodnim romanom „Sobe“, roman „Nije moglo bolje“ može se također označiti kao vrsta reducirane, u izrazu nenametljive proze u kojoj spisateljica pažljivo bira riječi i često se odlučuje za krajnje suzdržan izraz, onako kako se o „Sobama“ moglo reći da su rezultat verbalnog promišljaja bez nepotrebnih naslaga, tako bi se i za socijalno ambiciozniji novi roman moglo konstatirati da je, unatoč neprijepornoj ambicioznosti, Kušec uspjela roman napisati u opuštenom i nenametljivom stilu. Kada piše o djeci i za djecu Kušec je nježne ruke, vrlo blaga i sva u mašti, kada piše o odraslima i za odrasle kao da za takozvanu odraslost smatra kako je gotovo redovito defektno odrađena, kako se u samom procesu odrastanja negdje nekada, u prošlosti, dogodilo nekakvo oštećivanje identiteta nakon kojega u suvremenim konstelacijama stvari kao da više nema spasa. Njeni su likovi osuđeni na pokušaje uspostavljanja komunikacije, a problem je u tome što su poremećeni na različite načine, njihove se dijagnoze ne poklapaju pa je do pravoga kontakta nemoguće doći, redovito se promašuju, ma koliko bila dobra njihova volja. A kako je rado isticao Kant, a za njim ponovio Kekec: dobra volja je najbolja! U „Sobama“ je djed pisao SF priče, ovdje Jerko piše pisma majci i iz njih uzgaja nerealnu spisateljsku ambiciju, ma koliko ga se moglo tješiti mislima najvećih filozofa poput Nietzschea i Sloterdijka, kako je svako pisanje zapravo pisanje pisama budućim prijateljima. Ovi adresati ne mogu se baš pretjerano nadati da će im ikada išta stići s ovog neobičnog mjesta na planeti, tako kompleksno isprimitiviziranoga i cijeloga u skici koja nikada neće biti realizirana – za tako šta jednostavno se nema snage, talenta, mudrosti, pa ni ove kantovsko-kekecovljevske dobre volje. Jer za imanje takve volje potrebna su veća znanja od ovih što su na raspolaganju likovima iz „Nije moglo bolje“, bilo bi se potrebno prošetati i poviješću filozofije i samim sobom na puno radikalniji način od ovoga njihovog puta, koji se uglavnom svodio na zatvaranje u vlastiti svijet, u nerealitete, kao što je Ljubin san o velikoj obitelji koju će ona natkriliti svojim petparačkim snom. Tako da naslov romana nudi zanimljive mogućnosti za razmatranje, od kojih je ona tamnija, po kojoj bolje nije moglo, možda i svjetlija od ispraznog optimizma, od proslave ovakvog razrušenog života, od pristajanja na izolacionizme kao jedine mogućnosti u okvirima ljudske komunikativnosti. Ksenija Kušec ovdje se zaustavila u ovom jedinom poznatom nam svijetu, nije posezala za znanstveno-fantastičkim ropotarijem, barem ne direktno, ali ovo njeno Mjesto na rubu priznate i poznate nam metropolitanske galaktike ima naglašeno mjesečarsku atmosferu nestvarnosti, sve se događa kao da je poznato, ali je još ogoljenije, još šturije i još beznadnije. No kod ove vrste beznađa iznenađuje nedostatak pravog očaja: kao da se autorica odlučila umjesto igranoga snimiti animirani film.
Dario Grgić, Bibliovozor
