Književna kritika “Nije moglo bolje”

Ksenija Kušec: Nije moglo bolje 

Slike svijeta koje stvaraju književna djela znaju biti jednako zanimljiva za opserviranje kao i ulaženje u fabulativne i psihološke obrate što ih se u knjigama prikazuje. Čitamo li Perišića možemo vidjeti kako je ovaj autor svoj svijet pronašao u milieua urbanih supkulturnih krugova, većina njegovih likova obilježena je radikalnijom asfaltizacijom, u pozadini njihovih stavova i gesta moguće je osjetiti opori dah američke beatničke scene od čijih otpadaka i signifikanata Perišić radi svašta, od ironizacije do portretiranja ne baš posve lišenog simpatija. Ferić vidi, ali s puno topline, iščašenja svijeta, kod njega se osjeti razvijenost perceptivnih aparata kojima ne promiče opća invalidnost vrste kojoj pripadamo, sve će se dogoditi negdje između zamišljene normale, društvenom u praksi nepostojećem standardu i njegovoj galeriji likova čija velika većina energije odlazi na premošćivanje ove provalije između njih i svijeta. Ksenija Kušec romanom „Nije moglo bolje“ ima elemente spomenute u vezi ove dvojice pisaca. Kod nje zatičemo urbanog neprilagođenog konformista, ali i psihozama i sitnim svakodnevnim izopačenostima iskrivljenog takozvanog normalnog čovjeka. Scenografija u kojoj se događaju zgode iz romana je oskudna, ondje možemo osjetiti tragove neplanske gradnje, objekti nisu usađivani u ambijent po principima smislenostinego zabadani nasumično: jedan neboder tako je opisan kao greška počinjena po uzoru na metropolu, tako da se može reći kako se radnja romana odvija u nekom napola izgrađenom svijetu u kojemu su samo ruševine (pogotovo one načinjene naknadnim miniranjima poslije rata) vrlo dosljedno izvedene. Kuće koje su napuštene prije dvadeset godina, ulice u kojima se teško snaći ako ne brojite redom skretanja jer su odbojno identične, kafići u dvorištima. Ni likovi nisu primjer uspjela odrastanja. Borko, postariji muškarac koji živi u kući u kojoj se ne da živjeti jer smrdi na ljepilo; Ljuba, starija žena puna kič osjećanja koji je ne sprečavaju prilikom prepisa nekretinina na svoje ime, a ona zauzvrat starijim osobama pruža usluge svoga doma za starije i nemoćne; Kosta, Ljubin sin, predstavnik generacije kojoj je teško tepati terminom izgubljenosti, on je podjednako rezultat grešaka sustava i svojih vlastitih grešaka; Gabi, Ljubina kći slikarica; Jerko, Borkov sin pravnik. Svi likovi na socijalnoj se skali kreću poremećeno. Teško je povjerovati u iskrenost namjera, osim možda u Jerkovu slučaju: njegova je neprilagođenost možda i medicinski uvjetovana, a donekle korektnom isprva se čini i Gabi, kojoj je najvažnije njeno slikarstvo. Ostali su mala čudovišta, Ljubina skrb za nemoćne u sjeni je njena bogaćenja, kao i beskrupuloznosti kada su njena djeca u pitanju – beskrupuloznosti i sljepila. Kosta je tipična vucibatina kakvih se dade naći po svim kvartovima domovine, izvrstan glazbeni ukus, sklonost opijatima, život rock zvijezde bez financijskog statusa koji jedini omogućava ovakav život. Borko je sredovječni preljubnik, održava vezu s Ljubom ali ljubuje sa svakom koja naleti, jednostavno je operiran od vjernosti. Ksenija Kušec ovu nemilosrdnost koja nije lišena simpatije spram svojih likova izvodi izvrsnim detaljiziranjem. Recimo, kada Borko ulijeće u jednu od svojih avantura prvo opisuje ženine male dojke a onda i jednako velike muškarčeve. Torzo u raspadu ili tako nekako, nije zgođušnu ženu odbio od ulijetanja u jednokratnu ljubavnu avanturu. Kosti je dodala zlobne oči, još jedna od Borkovih ljubavnica odijeva se kao premijerka i slično. Jednako je precizna u opisu eksterijera: neboder u neimenovanom Mjestu okićen je kafićima kao suknjicom, nedovršena kuća kod koje se Kosta potuče sa Srbinom povratnikomopisana je kao velebna krhotina. Jednako je Kušec pažljiva u karakterizaciji likova: Ljuba možda jest jaka žena, žena predator koja bdije nad svim glavnim likovima romana i nastoji ih podvesti pod jednu zajedničku točku, ne prezajući pri tome od gaženja etičkih dilema, no ona je i toliko prostodušna, lakovjerna, naivna, da njeno predatorstvo time dobiva i kritički komentar. Kao da je doista, da bi se ovako mirno činile stvari koje nisu baš najpohvalnije za činjenje (odnosno, teško da bismo se htjeli družiti s takvom osobom), gdje se dobrota pojavljuje u vrlo opasnom obliku i učas postaje vlastita možebitna suprotnost, moguća jedino ako ste u bitnome neobrazovana osoba koja grcajući u jeftinim emocijama čini vrlo skupe zahvate ljudima, naravno, na njihov račun. Ovaj mali grad nadomak velikoga grada prikazan je u romanu intenzivnim pripovjedačkim sredstvima, Ksenija Kušec radnju vuče vrlo brzo, mijenjaju se očišta, likovi se nadopunjuju slikama koje o njima steknu drugi likovi, pa je čak i slabije simpatični Kosta promotren kroz socijalno inhibirane Jerkove oči postao lik od formata, osoba čije je ponašanje obrazac emancipiranosti i snalažljivosti – što on sam po sebi nije ni u najmanjim mjerama. A detalje fizičkog opisa znade u momentima učiniti baš briljantnima: kada opisuje na silu civiliziranog Borka, obrijanog i utegnutog u solidnu odjeću primjećuje kako je izgledao neprirodan, pretjerano izraženih usana, svijetla donjeg dijela lica. Radi se o čovjeku koji je dane provodio neobrijan, zapušten, u svom higijenskom ritmu, pa je ovo popravljanje izgleda samo još dodatno pokvarilo stvari. Uglavnom, slika svijeta koju je u novom romanu prezentirala Ksenija Kušec slika je Hrvatske između svjetova: od prošloga su ostale nezavršene građevine, od novoga neka vrsta antiestetičkog rješavanja problema. Ljudi koje opisuje također nisu zaokruženi, ucjelovljeni, nego su svatko na unikatan način sastavljeni od praznina koje ih konstantno bacaju prema disbalansiranim gestama. Još je Borko, kao najprimitivnija varijacija na temu čovječnosti, najbliži nekakvom elementarnom poimanju ravnoteže. Glasoviti likovni kritičar iz metropole također je opisan kao individua čije postojanje ne bismo podržali, da nas itko pita bilo što na temu. No unatoč tome, vidljiva je autoričina želja da se svakog lika nekako i razumije, bez apriornih moralizatorskih odbacivanja. U usporedbi s prethodnim romanom „Sobe“, roman „Nije moglo bolje“ može se također označiti kao vrsta reducirane, u izrazu nenametljive proze u kojoj spisateljica pažljivo bira riječi i često se odlučuje za krajnje suzdržan izraz, onako kako se o „Sobama“ moglo reći da su rezultat verbalnog promišljaja bez nepotrebnih naslaga, tako bi se i za socijalno ambiciozniji novi roman moglo konstatirati da je, unatoč neprijepornoj ambicioznosti, Kušec uspjela roman napisati u opuštenom i nenametljivom stilu. Kada piše o djeci i za djecu Kušec je nježne ruke, vrlo blaga i sva u mašti, kada piše o odraslima i za odrasle kao da za takozvanu odraslost smatra kako je gotovo redovito defektno odrađena, kako se u samom procesu odrastanja negdje nekada, u prošlosti, dogodilo nekakvo oštećivanje identiteta nakon kojega u suvremenim konstelacijama stvari kao da više nema spasa. Njeni su likovi osuđeni na pokušaje uspostavljanja komunikacije, a problem je u tome što su poremećeni na različite načine, njihove se dijagnoze ne poklapaju pa je do pravoga kontakta nemoguće doći, redovito se promašuju, ma koliko bila dobra njihova volja. A kako je rado isticao Kant, a za njim ponovio Kekec: dobra volja je najbolja! U „Sobama“ je djed pisao SF priče, ovdje Jerko piše pisma majci i iz njih uzgaja nerealnu spisateljsku ambiciju, ma koliko ga se moglo tješiti mislima najvećih filozofa poput Nietzschea i Sloterdijka, kako je svako pisanje zapravo pisanje pisama budućim prijateljima. Ovi adresati ne mogu se baš pretjerano nadati da će im ikada išta stići s ovog neobičnog mjesta na planeti, tako kompleksno isprimitiviziranoga i cijeloga u skici koja nikada neće biti realizirana – za tako šta jednostavno se nema snage, talenta, mudrosti, pa ni ove kantovsko-kekecovljevske dobre volje. Jer za imanje takve volje potrebna su veća znanja od ovih što su na raspolaganju likovima iz „Nije moglo bolje“, bilo bi se potrebno prošetati i poviješću filozofije i samim sobom na puno radikalniji način od ovoga njihovog puta, koji se uglavnom svodio na zatvaranje u vlastiti svijet, u nerealitete, kao što je Ljubin san o velikoj obitelji koju će ona natkriliti svojim petparačkim snom. Tako da naslov romana nudi zanimljive mogućnosti za razmatranje, od kojih je ona tamnija, po kojoj bolje nije moglo, možda i svjetlija od ispraznog optimizma, od proslave ovakvog razrušenog života, od pristajanja na izolacionizme kao jedine mogućnosti u okvirima ljudske komunikativnosti. Ksenija Kušec ovdje se zaustavila u ovom jedinom poznatom nam svijetu, nije posezala za znanstveno-fantastičkim ropotarijem, barem ne direktno, ali ovo njeno Mjesto na rubu priznate i poznate nam metropolitanske galaktike ima naglašeno mjesečarsku atmosferu nestvarnosti, sve se događa kao da je poznato, ali je još ogoljenije, još šturije i još beznadnije. No kod ove vrste beznađa iznenađuje nedostatak pravog očaja: kao da se autorica odlučila umjesto igranoga snimiti animirani film.

Dario Grgić, Bibliovozor