"Ne naginji se unutra" Suzane Matić: Životni i uvjerljivi likovi vrsne stilistice

 

 

U slučaju zbirke pripovijedaka »Ne naginji se unutra«, u izdanju Hena coma, treba napraviti baš suprotno od naslova, odnosno baš se treba nagnuti unutra, u svijet koji je kroz trinaest pripovijedaka stvorila književnica Suzana Matić. Svijet je to ostavljenih, napuštenih i nesretnih žena i muškaraca današnjice, obitavalište ljudi koji najčešće neuspješno nastoje povezati pokidane niti vlastitih životnih sudbina. Svi glavni likovi autoričinih priča pogođeni su životnim skretanjima (bračna nevjera, rastava braka, nasilje u vezi, smrt supruge, oca ili majke...), a načini na koje se s tim nose su različiti, ali uvijek bolni.

 

Tako junakinja izvrsne priče »Obitelj« odabire agresivnost koja će najvjerojatnije završiti ubojstvom, nesretnica iz »Dvanaest bijelih« rješenje vidi u piću, a za mnoge će najdojmljivija reakcija biti ona skromnog zaposlenika gradske bolnice koji brine o završnom uređenju umrlih pacijenta. On i smrt vlastite žene nakon koje sam odgaja kćerkicu i smrt drage mu liječnice tumači bolno fatalističkom rečenicom koja je ujedno i naziv te odlične pripovijetke – »Sve je to, mislim, život«.

 

 

Uz bol, tugu i psihičke krize junakinje proze Suzane Matić sklone su i zdravoj samoironiji (»Samo suptilno«), odnosno cinizmu i sarkazmu, koji stvari bar na trenutak čine lakšim (»Ništa novog pod suncem«), pri čemu je vrhunac takvog stava prema životu sjajna priča »Zalogaji«, u kojoj je Nataša punih dvadeset godina prijateljici Sandri rame za plakanje pri brojnim raskidima veza da bi je na kraju – prevarila s aktualnim suprugom! Bitnijem proširenju tematskih okvira izvan svijeta pakla međusobno zatrovanih odnosa svjedočimo u jednoj od ponajboljih priča ove izvrsne zbirke, pripovijetci »Barbarizam (Z kao Željka)« koja na petnaest stranica doslovce nudi količinu zbivanja i emocija dovoljnu za odličan film o mukama života izbjeglica, odnosno gastarbajtera u Njemačkoj.

 

No i ta pripovijetka samo je jedna od onih u kojoj Suzana Matić potvrđuje iznimnu spisateljsku nadarenost uočljivu u svim elementima koji književnika ili književnicu čine dostojnim tog naziva. Njeni su likovi životni i uvjerljivi, a njihova osobnost pred čitatelje izranja ponajviše zahvaljujući praćenju njihovih misli, pri čemu je itekako uočljivo kako je rječnik liječnice bitno drugačiji od, primjerice, osobe s osnovnom školom koja brine o završnom činu uređenja pacijenata koji umru. Da je odlična stilistica, autorica potvrđuje i sjajnom kombinacijom pripovijedanja, dijaloga, monologa i opisa, a odlično se snalazi i kad mijenja rod pripovijedača, iako češće – što je i logično – piše u prvom licu ženskog roda.

 

Sposobnost stvaranja iznenadnih i neočekivanih obrata koje suvremena književna publika itekako voli, Suzana Matić portvrđuje u nizu navrata (»Zalogaji«, »Barbarizam«, »Ničeg novog pod suncem«...), a istu količinu originalnosti nudi i pri kompozicijama nekih pripovijedaka. Tako u već spomenutoj i svake pohvale vrijednoj »Jer ja to zaslužujem«, priča o, na žalost, tipičnoj suvremenoj obitelji servirana nam je po uzoru na spomenarska pojašnjenja određene riječi, pri čemu svako slovo pojma »obitelj« služi za nizanje pojmova i asocijacija koji na kraju ove svega šest stranica kratke pripovijetke čitatelju nude sliku psihički uništene žene koja s britvom u ruci kreće prema svom mučitelju, odnosno suprugu.

Sličnu razinu originalnosti nudi i znatno dulja »Crta (Strip u 19 slika)«, u kojoj nam autorica život svoje junakinje nastoji prenijeti kroz strip koji junakinja crta.

 

Nedvojbeno, Suzana Matić zna s riječima za što je najbolji dokaz naslovna pripovijetka prepuna poetskog traženja same sebe, pri čemu se u to istraživnje kreće i kroz istraživanje riječi i njihovih mogućnosti. Pa iako riječi mogu pružiti utjehu, čak ponekad pomoći i pri nalaženju rješenja, konačnog spasa nema ako nema – ljudske dobrote.

 

Svjedoči nam o tome uvodna priča »Jaje« u kojoj junakinji koija je na rubu živčanog sloma pomaže obitelj Roma koja nudi ono što drugi oko nje nemaju – jednostavno razumijevanje tuđe nevolje. Još je i snažnije to izraženo u priči »Crta«, u kojoj majka glavne junkinje Ane, nekadašnja balerina kaže: »Svi će nam pljeskati dok plešući letimo, ali važni su oni koji će nas uhvatiti dok padamo.«

 

Biografija autora
Suzana Matić rođena je 1970. godine u Mainzu. Odrasla je i školovala se u Zagrebu, gdje je završila Arhitektonski fakultet. To joj je i danas posao pa danju radi kao projektantica, a noću piše. Do sada je objavila knjige »Samosanacije« (2012.), »Koliko sam puta okidala s boka« (2015.) te knjigu poezije »Drugojačija« (2016.). Priče i pjesme su joj objavljivane u različitim publikacijama, a neki su joj tekstovi prevedeni na engleski u časopisima Realations i Underpass.

 

Novi list, Marko Krmpotić