Kontroverzni roman o kojem će čitatelji žestoko raspravljati
„Dok nije postala vegetarijanka, svoju suprugu nikad nisam smatrao ni po čemu posebnom. Da budem iskren, kad sam je prvi put vidio, nije mi bila ni privlačna.“ Tako gospodin Cheong opisuje čitatelju svoju suprugu Yeong-hye. Vegetarijanka je, doznajemo, bila žena od malo riječi. Fantastično je kuhala; gospodin Cheong orgazmički nabraja rebarca, prženo carsko meso, goveđe odreske tanke kao oblatne, gusto varivo od piletine i pikantnu čorbu od mekih školjki i dagnji koje je pojeo. Orgazmički, jer gospodin Cheong očito količinama hrane kompenzira, po vlastitom priznanju, mali penis.
A onda je jedne noći čučnula ispred hladnjaka, potrpala u crne vreće govedinu, svinjsku potrbušinu, dvije koljenice crnog goveda, nekoliko liganja, narezanu jegulju, sušenu ribu, smrznute okruglice... i sve to bacila u smeće. Idući dan za večeru ga je dočekala zelena salata i sojina pasta, rijetka juha od algi bez uobičajene govedine ili školjaka. U svakoj poštenoj kulturi u kojoj se hranom maskiraju osjećaji koji se ne daju izraziti, ovo je znak za uzbunu i poziv za obiteljski samit.
„Vegetarijanka“, međutim, nije smiješna. Roman južnokorejske književnice Han Kang nagrađen Bookerom 2016. godine, a koji je upravo objavila Hena com u prijevodu Mirne Čubranić, nije društvena ni obiteljska satira, nego leglo zmija koje će vam se zavući u srce i siktati toliko glasno da nećete čuti vlastite misli.
Kad je izvrsna, književnost je nerijetko uznemirujuća. Sjetimo se, primjerice, gospođe Bovary koja se u istoimenom romanu Gustava Flauberta pitala: „Bože, zašto sam se udala?“ Javni tužitelj optužio je pisca za povredu morala pa se Flaubert našao i na sudu u siječnju 1857. Sličnu je sudbinu doživio i Baudelaire sa svojim „Cvjetovima zla“; Nabokova su gotovo stotinu godina poslije optuživali da je napisao „pornografsko smeće“, pa je „Lolita“ dvije godine bila zabranjena u Francuskoj gdje je originalno objavljena. Uzalud je Humbert Humbert vapio: „Lolita, svjetlo mojeg života, oganj mojih prepona...“
Zašto sve ovo spominjem? Pa zato što će „Vegetarijanka“ većini čitatelja biti uznemirujuća na sličan način, iz različitih razloga. Postoje knjige, nema ih mnogo, koje vam izmaknu tlo pod nogama; čitatelj se nađe na brisanom prostoru, čita izvan pozicije ugode. „Vegetarijanka“ je pritom perfidno strukturirano štivo: Yeong-hye se, naime, niti u jednom trenutku ne obraća čitatelju, umjesto nje o njezinu vegetarijanstvu govore drugi – suprug, šogor i sestra, a u tri rijetka trenutka kad nam se obraća, ni onda ne govori što joj se dogodilo, nego nam prepričava svoje snove. Bizarno noćne more potvrđuju ono što je jasno od početka: Yeong-hye nije postala vegetarijanka, ustvari veganka, iz moralnih uvjerenja, s njom doista nešto duboko nije u redu.
Činjenica da nema svoj glas, da joj ga autorica nije dopustila, dodatno je poništava, ionako submisivnu, no to je ujedno i vrlo svjestan autorski odabir, piščeva manipulacija ili literarni mindfuck: na mjestu glavne junakinje Han Kang ostavila je veliku prazninu, što znači da čitatelj u nju upisuje vlastita značenja. Niste došli ni do 30. stranice, a ta luda žena koja odbija jesti najprije meso, a s vremenom i sve ostalo, dapače mašta o tome da se pretvori u stablo, odjednom ste – vi.
I, što ćete učiniti? Jeste li uplašeni? Hoćete li od tjeskobe koju u vama budi odustati od romana? Možda ste bijesni na tu bespomoćnost i defetizam. Moguće je da vas ta njezina slabost iritira, da vam je cijela ta priča o vegetarijanstvu glupa, bizarna i neshvatljiva. Ili se branite time da je „Vegetarijanka“ ustvari jedna velika metafora? Čak i književno obrazovan i dobro načitan čitatelj teško će se obraniti od manipulacije u koju ga uvlači Han Kang. Osobno sam na početku romana bila duboko uznemirena, ali me toliko opčinio da ga nisam spustila dok ga nisam pročitala. Strah od naizgled besmislenog ludila glavne junakinje do kraja romana prometnuo se u sućut i razumijevanje; mogu sada shvatiti zašto je Yeong-hye odlučila postati biljkom. Moja prijateljica, po prirodi rijetko dobar čovjek, idealistica i natprosječno empatična, još je ljuta na Han Kang. Ona bi se – prijateljica, ne književnica – borila, pa makar i umrla.
„Vegetarijanka“, naime, uopće nije roman o vegetarijanstvu. Nejedenje mesa ovdje je doista samo metafora. Iako su neki strani kritičari, šokirani pričom o ženi koju obitelj zlostavlja jer se izgladnjuje a ona se ne buni nego to zlostavljanje apatično „prihvaća“, sve to pokušali objasniti kulturnim razlikama između istoka i zapada, esktremnom pristojnoću i neizražavanjem emocija što navodno karakterizira istočnjake, mislim da to nije slučaj.
Čini mi se da je „Vegetarijanka“ toliko uznemirujuća zbog sličnosti a ne razlika. Priča Han Kang ustvari je priča o institucionaliziranom nasilju: kulturna kohezija uvijek dolazi uz cijenu, normalnost je stvar dogovora – kako sama riječ kaže, nije normalno sve ono što odstupa od norme; od toga što zajednica zahtijeva, a ne kako zaista jest. Južnokorejsko društvo opisuju kao visoko uređeno i skladno, no društveni sustav, da bi se održao, zahtijeva veliku količinu strukturnog nasilja. Ali koje društvo nije takvo?
Tvrdnje da su zapadnjačka društva liberalnija u osnovi su samo bajke koje si pričamo jer svako društvo ima svoje neuralgične točke. Primjerice, zamijenite vegetarijanku ženom koja ne želi imati djecu ili se u izrazito katoličkoj sredini odlučila na pobačaj, a obitelj je to nekako saznala. Kulturne razlike istog se trena brišu, lako je zamisliti da bi ta žena bila izložena pritiscima obitelji, osudi i nerazumijevanju, a možda i fizički spriječena da počini ono što njezina obitelj percipira kao zločin.
Han Kang od djetinjstva je „opsjednuta“ nasiljem. Kao djevojčica 1980. godine svjedočila je pobuni u rodnom gradu Gwangjuu, u kojoj su se prodemokratske demonstracije pretvorile u krvoproliće nakon što su vladine snage napale demonstrante. Iako je tada imala svega devet godina, događaj je snažno utjecao na njezin pogled na ljudski kapacitet za nasilje, ali i žrtvovanje i sućut. Time se bavi u „Vegetarijanki“ - što bi se dogodilo kad bi pojedinac odabrao živjeti potpuno nenasilan život? A postoji li išta nenasilnije od stabla u šumi?
Bračno i obiteljsko nasilje tek je prvi sloj ovoga romana. Yeong-hye suprugu je objekt; križanac između kuharice i čistačice. Njezina šutnja nije samo dobrodošla nego je i poželjna. Nema strpljenja kad mu pokuša objasniti da je postala vegetarijanka zbog niza nasilnih snova koje sanja. On ne želi razumjeti, pa Yeong-hye još dublje tone u šutnju. Ljudi, naime, često ne govore ne zato što nisu u stanju artikulirati svoje misli i osjećaje, nego upravo zato što jesu, ali ih druga strana odbija čuti. Paradoksalno, jedini oblik otpora za vegetarijanku tako postaje izostanak otpora, povlačenje u samu sebe, apatija i radikalni pacifizam.
Njezina obitelj staje na suprugovu stranu, u jednom trenutku otac čak udari vegetarijanku, a ona nasilje istoga trenutka, po uhodanom obrascu, zrcali i pred svima si, na obiteljskom ručku, prereže vene na zapešćima. Nakon toga završi u ludnici, no kako priča odmiče, njezino ludilo sve manje je bezrazložno, u bljeskovima reminiscencija, uglavnom njezine starije sestre, postaje jasno da je Yeong-hye u djetinjstvu bila žrtva zlostavljanja.
U tom smislu, u „Vegetarijanki“ najviše uznemiruje ono što nije izrečeno, a što čitatelj sluti. Psihički bolesni ljudi, kao i „zdravi“, imaju svoje narative; kad drugi odbijaju čuti ranjeni glas, on počinje govoriti u metaforama. A kad drugi dobije ključ za metaforu – u ovom slučaju čitatelj i na kraju romana vegetarijankina sestra, bolest prestaje biti bolest, smisao se odjednom jasno rastvara, postaje lako razumjeti zašto se netko želi pretvoriti u stablo. Dapače, stablo doista postaje jedino rješenje.
Prije sućuti sestre, Yeong-hye dobit će neočekivanog „saveznika“ u drugom dijelu romana, onom u kojem o njoj pripovijeda njezin šogor. „Lolitu“ ranije nisam slučajno spomenula; i „Vegetarijanka“ će vas natjerati da se svrstate u jedan od dva polarizirana tabora. Je li „Lolita“ najljepši ljubavni roman ikad napisan ili pedofilija zamaskirana u literarno remek-djelo? Istom logikom: je li vegetarijankin šogor za nju bio spas u ljubavi, dvije slabosti koje su se mogle pretvoriti u zajedničku snagu, ili je taj muškarac, videoumjetnik bizarnih ideja, gnjusni manipulator koji je seksualno iskoristio psihički nestabilnu ženu?
Osobno, „Vegetarijanka“ mi je najkontroverznija u dijelu kojim se najmanje bavi. Slučaj Yeong-hye ustvari je školski primjer anoreksije, poremećaja koji uzima sve više maha. Na nekoliko mjesta u romanu, različiti likovi izgovaraju istu misao: sve bi to bilo razumljivo da je Yeong-hye odlučila smršavjeti. Jer ako je željela biti lijepa, onda bi bilo razumljivo i opravdano što odbija jesti meso. Ljepota je imperativ koji svi prihvaćaju, bez obzira na kulturne razlike. No, kao što sam već spomenula, „Vegetarijanka“ nije roman o vegetarijanstvu, na jednak način na koji anoreksija nije (samo) poremećaj apetita niti posljedica iskrivljene slike o vlastitu tijelu. Iza razloga postoje uzroci, duboko potisnuti i razarajući, zbog čega su anoreksija i bulimija među poremećajima koje je najteže liječiti. Kontroverza „Vegetarijanke“ skriva se u tome što čitatelj nalazi opravdanje za radikalni čin Yeong-hye pa ovo nije literature za one čija se psiha još razvija.
Ne mogu uopće predvidjeti kakve će biti reakcije čitatelja na ovaj roman, ali nagađam da će biti snažne i da će se o ovoj knjizi dugo i strastveno raspravljati. Komercijalnim jezikom rečeno, Hena com ima hit. Rijedak je slučaj da hit ujedno ima i potencijala upisati se u književni kanon.
Tanja Tolić, Najbolje knjige, 3.3.2018.
Roman 'Vegetarijanka': Južnokorejski pogled na svijet patrijarhata i nasilja
Što nama danas znači suvremena južnokorejska književnost? Što nam znači suvremena kineska, indijska, arapska književnost, da ne spominjem 'manje' jezike i 'manje' moćne kulture poput nekih afričkih i bliskoistočnih? Što znamo o njihovim dominantnim temama i poetikama, o načinu cirkuliranja knjiga i kulturnom kontekstu? Je li većina suvremene svjetske književnosti od nas skrivena i vidimo li tek vrh sante leda po kojem možemo samo nagađati kako izgleda većinski dio ispod površine? Je li slika koju imamo o suvremenoj svjetskoj književnosti dubinski određena imperijalnim naslijeđem i odnosima kulturne moći koji reflektiraju i (geo)političku i ideološku moć?
Ta i takva pitanja razbijaju uobičajene pretpostavke i arogantna uvjerenja o tome kakva je suvremena svjetska književnost i pokazuju koliko smo i sami – iako nas smještaju u male i periferne kulture – usvojili parametre izgrađene od strane onih 'velikih' i smještenih u 'središtu'. Stoga bi ta pitanja bilo dobro imati u primisli uvijek kada čitamo djelo izvorno pisano na nekom 'manjem' jeziku koje dolazi iz – u zapadnocentričnoj perspektivi – udaljenije kulture.
Pronađeno i izgubljeno u prijevodu
Većinu takvih djela i autora naime upoznajemo preko posredovanja veće kulture i jezika, najčešće angloameričke i engleskoga koji su postali svojevrsni filteri kroz koje prolazi većina današnje književnosti. Bez prijevoda na engleski i vidljivosti na engleskome govornom području bitno se smanjuje mogućnost da neki pisac i njegovo djelo budu prepoznati kao dio svjetski relevantne književne produkcije.
To je vrijedilo i u slučaju južnokorejske autorice Han Kang i njezina romana Vegetarijanka koji odnedavno možemo čitati u hrvatskom prijevodu. Roman je 2016. osvojio najugledniju nagradu za djelo prevedeno na engleskome: The Man Booker International Prize, što mu je osiguralo prijevode na druge jezike i od Han Kang, dotada nepoznate izvan svoje zemlje, učinilo svjetsku autoricu o kojoj pišu ključni zapadni mediji, kreatori književne scene. Ta je nagrada parnjak najvažnije engleske nagrade za fikciju: The Man Booker Prize, s time da se ova druga dodjeljuje za najbolje fikcijsko djelo nastalo na engleskome i objavljeno u Velikoj Britaniji, a prva za najbolje djelo prevedeno na engleski s bilo kojeg jezika.
Kompleksno pitanje prevođenja i posredovanja književnog teksta iz jedne kulture u drugu, u slučaju Han Kang i njezine engleske prevoditeljice Deborah Smith dodatno je otvoreno na zanimljiv način. Naime, ugledni New Yorker objavio je tekst o tome 'koliko književan smije biti književni prijevod', u kojem se tvrdi da je prevoditeljica u mnogome dopisala prijevod Vegetarijanke. Navodno je pojačala značenja odabirom snažnije markiranih riječi i zanemarila neke kulturološke reference. Zato su i postavili pitanje je li nagradi zapravo presudila kreativnost i umijeće prevoditeljice da južnokorejski zamjeni adekvatnim zapadnjačkim kodom. Kako god bilo, hrvatski je prijevod rađen prema engleskome, a ne prema originalu, s obzirom da je u nas, kaže izdavač, bilo nemoguće pronaći stručnog književnog prevoditelja za korejski.
Nevinost u društvu nasilja i patrijarhata
'Vegetarijanka' je roman o mogućnostima ostvarenja osobne slobode i nevinosti u društvu izraženog patrijarhata i svakovrsnih društvenih konvencija i opresija. Na inventivan i iz optike ove kulture bizaran način on otvara ključna etička pitanja u međuljudskim odnosima: pitanja dominacije nad drugim, posjedovanja i nasilja. U prvom planu su odnosi u bračnom i obiteljskom okruženju, zatim u suvremenom društvu koje je impregnirano ukorijenjenim predodžbama o rodnim ulogama, socijalnom statusu i sl.
Temeljna dilema koja se kristalizira u romanu proizlazi iz dubinske, civilizacijske opreke između ubojice i ubijenoga, pobjednika i poraženoga, nasilnika i žrtve, lovca i lovine. Ta dilema glasi: mogu li se prevladati represivne društvene uloge i živjeti izvan zadanih konvencija, što znači izvan kruga nasilja i narušavanja tuđeg integriteta. Odnosno, može li se i na koji način voditi čist i nevin život i dosljedno ne vršiti nasilje nad drugim, a pri tome ostati uključen u zajednicu. Romani nikada ne nude instant odgovore i jednoznačne pouke, pa ni Vegetarijanku ne bi trebalo čitati očekujući terapeutski i prosvjetiteljski učinak. Štoviše, neke njezine 'pouke' prilično su mračne i sugeriraju da oslobođenje može značiti osamljenost, depresiju ili odustajanje od života.
Ta složena etička pitanja u romanu se konkretiziraju na sljedeći način: u središtu je lik Yeong-hye, žene koja jednoga dana, nakon užasnog sna, postaje vegetarijanka. Sve što doznajemo o njoj i njezinu putu – koji će ju odvesti od vegetarijanstva do psihijatrijske klinike, od poslušne i svome mužu podložne žene do neovisne izopćenice koja zamišlja kako se preobražava u cvijet, biljku, stablo – doznajemo kroz optiku drugih likova.
U prvom poglavlju tako priču iznosi u ja-formi njezin muž, u drugom se ona odmata iz perspektive njezina šogora, a u trećem njezine sestre. Dok nije postala vegetarijanka, Yeong-hye za svoga muža nije bila ni po čemu 'posebna', kako kaže: 'na njoj me ništa nije posebno privuklo, ništa me nije ni odbilo, pa nije bilo razloga da se ne vjenčamo'. Ustajala je svaki dan u šest, kuhala ručak, povremeno honorarno zarađivala za kućni budžet, 'nije radila probleme', 'zanovijetala' i 'gubila vrijeme s prijateljicama'. Govorila je malo, a čitala puno, što je njemu sasvim odgovaralo, jer: 'šutnja je zlato, nije li se uvijek od žena očekivalo da budu samozatajne i suzdržane?'
Žena-cvijet
Vegetarijanstvo mijenja junakinju: i fizički izgled i psihičko stanje, a njezin muž, otac i cijela obitelj na to reagiraju osudom i represijom. Društvo je to s jasno utvrđenim rodnim ulogama i hijerarhijom, a njihovo nepridržavanje kažnjava se nasiljem. Ako ono ne donese rezultat slijedi izopćenje. Te uloge podrazumijevaju da muškarac (muž, otac, brat) posjeduje ženu (suprugu, kćer, sestru) i raspolaže njezinim tijelom: može ju kažnjavati, šamarati, silovati, što sve čine likovi u romanu. Slobodna volja, čak i u izboru hrane, smatra se neposluhom i ne-normalnošću.
U drugom poglavlju priča se nastavlja fokusiranjem na šogora, društveno angažiranog umjetnika koji je opsjednut tijelom Yeong-hye i sitnim nesavršenstvom u vidu mongolske pjege na leđima. Erotičnost se tu miješa s agresijom, ljepota prizora sa surovošću posjedovanja. Poetičnost teksta je zapravo dekadencija, što pojačava dojam fantazmagorične nad-realnosti. Istovremeno, Yeong-hye se oslobađa od konvencija (i one o ženskom tijelu kao seksualnom objektu) i otvara svijetu prirode. Želi postati cvijet/biljka/stablo, zabijena u zemlju naopačke, tako da joj 'iz ruku raste korijenje', 'iz tijela lišće' i 'iz prepona cvijeće'.
Nosivi lik trećeg poglavlja je njezina sestra, dok je junakinja u psihijatrijskoj ustanovi, što je još jedno društveno okruženje u kojemu se provodi nadzor i kažnjavanje pojedinca. Sestra se uspijeva držati za nit svakodnevnog života; najprije joj je teško oprostiti Yeong-hye 'što se bez nje uzvinula preko granice koju se ona sama nije nikad uspjela natjerati prijeći'. Ljutnja potom nestaje, i ona priznaje da također ima 'loše snove' kojima bi se lako mogla prepustiti, ali se prije ili kasnije mora iz njih 'probuditi'.
Kontekst čitanja
Vegetarijanka prikazuje kako se nasilje u braku, obitelji i društvu, u svim oblicima od izravnih do suptilnih koji se provode navodno u ime tuđe dobrobiti (nasilno hranjenje, hospitalizacija) normaliziralo i kako su muško-ženski stereotipovi dubinski ukorijenjeni u razvijenim i bogatim društvima. Taj značenjski sloj romana dodatno je za nas zanimljiv, s obzirom na ovdašnji kontekst u kojem je patrijarhat vrlo otporan, u kojem se svako toliko provodi nova duhovna obnova i re-tradicionalizacija društva a u ovom trenutku i intenzivno proizvodi strah od tzv. rodne ideologije.
No, priča o ženi-vegetarijanki koja se oslobađa društvenih konvencija i zajednici koja je izgrađena na opresiji reflektira i temu trajnosti općedruštvenog nasilja. U jednom intervjuu sama je autorica rekla da je za nju prijelomni događaj u životu bio masakr u Gwangjuu 1980. godine. Taj se događaj spominje na jednom mjestu u Vegetarijanki, dok on ima važnu ulogu u autoričinu novom romanu The White Book. Spisateljsko traganje za mogućnostima života izvan zadanih uloga nasilnika i žrtve sigurno je tako potaknuto i nasiljem nad brojnim prosvjednicima koji su tada tražili političke promjene.
Politika prijenosa
Kao romaneskna cjelina 'Vegetarijanka' je uspio roman: po motivima inventivan, u atmosferi začudan i korektno ispripovijedan. Najdojmljiviji su dijelovi u kojima se sudaraju različiti diskursi, muževljev – pragmatičan i patrijarhalan, i junakinjin (u opisa snova) – kaotičan i emotivan. Autorica uspijeva 'iskazati neiskazivo': nesvjesni i nagonski sloj te naslijeđene mentalne obrasce koji potiču agresiju kod nekih muškaraca i pasivnost (kao i pasivnost otpora) kod nekih žena, odnosno dijelova zajednice.
Ipak, po mome sudu, roman je na nekim mjestima umjetno artificijelan, nedovoljno bogat i kompleksan u gradnji zasebnog svijeta. No, upravo ta šturost kao i mješavina nasilja, erotike i bizarnosti koja se dobro uklapa u zapadnjačke predodžbe o današnjoj dalekoistočnoj kulturi, sigurno će brojnim čitateljima biti vrlo privlačni. Tako je očito bilo i u slučaju žirija nagrade Booker International kada su ga pretpostavili romanima Orhana Pamuka i Elene Ferrante s kojima je bio u užem izboru.
Je li Vegatarijanka doista reprezentant onoga najzanimljivijeg i najboljeg što nastaje u suvremenoj južnokorejskoj književnosti, otvoreno je pitanje. Odgovor je u mnogome uvjetovan načinom i putem kojim do nas dolazi ta književnost. Zapravo, on ovisi o politici prevođenja i posredovanja jedne kulture u drugu, politici koja ima svoje specifične zakonitosti.
Tportal, Katarina Luketić
Božica Dragaš vrsna je stilistica, ali i autorica koja se ne dodvorava skromno postavljenim standardima koje su inaugurirale našeknjiževne nagrade.
Kada se donose “prave” odnosno teške odluke? Kada je “vrijeme za ljubav” ako ono po svim medijskoideološko-farmakološkim tendencijama – istječe, i ako smo prezadojeni tom retorikom? Što znači da ti dijete nešto ne može oprostiti? Što znači napustiti bolesnog, pa još k tome, supruga? Je li virtualni prostor legitiman prostor ljubavi, ljubavnog, ljubavnosti? Je li to danas jedini prostor gdje nešto možemo “učiniti”, “ostvariti”, “dobiti”?
Odmah ćemo vam reći: nema odgovora. Odgovor je na vama samima, na vašoj odluci da budete “na svojoj strani” ili ne. Ali, postoji intrigantan roman, pun spretnih rečenica, mini eseja, samostojećih fragmenata koji pozivaju na raspisivanje, ne autoricu, nego vas, i ne nužno u tekstu, nego u životu. Probat ću se osvrnuti na roman Božice Dragaš “Taurus” ako je uopće moguće osvrnuti se na sve te slojeve koji su majstorski isprepleteni u ovomu romanu. Pokušat ću.
Taurus je, u svom elementarnom određenju, crnohumorni roman s visokim potencijalom za feminističko kritičko iščitavanje, pogotovo ako smo motivirani recentnim političkim turbulencijama u Lijepoj nam gdje pitanje ženskog, dakle pitanje slobode, prava, elementarne regulacije ženskog života i dostojanstva opet – postaje političko pitanje par excellence. Dragaš je stvorila romaneskni svijet koji slojevito konstruira svijet žene koja je odbila sjesti i ostarjeti ili, preciznijim riječima, leći i umrijeti i, k tome, uspješno zaobilazi prvu zamku napose interesa za “autobiografski sporazum” ili pak “testimonijalni diskurs” koji je i dalje omniprezentan u naših autorica. Preplet “seksualnih” i “tekstualnih” politika, a ne samo zadovoljavanje stvarnosnog kriterija da je “vjerno životu”, također je nešto što obilježava ovaj roman i stavlja ga u vrh prošlogodišnje književne produkcije u Hrvatskoj.
U strahu da ne preinterpretiram ovu knjigu, ne mogu odoljeti ukazati da “igra” koju postavlja autorica u romanu nije tek obična igra, ona je naizgled suvremena, a samim tim svevremena (kao što je slučaj I s “modernim”) jer progovara o žudnji i potiskivanju proizvedene “halucinacije” ženine zapravo “socijalne povrede” koja se u našoj, ali i svim drugim kulturama, nažalost, valja uporno i nijekati, i prikrivati, i popunjavati nekim adekvatnim društvenim, da ne kažem – intimnim sadržajem.
Božica Dragaš inače je vrsna stilistica, ali prije svega hrabra autorica koja se ne dodvorava skromno postavljenim standardima koje su naše književne nagrade inaugurirale, nego korača korak ispred. Humor (koji nerijetko bitno točnije i eksplicitnije razotkriva svu tragediju) kod nje je prisutan i u svojoj, nazovimo je, “primarnoj” funkciji; pridodavanju komike, ali je vrlo često ljekovit, ukazuje na pritajene misli, a nekad čak izaziva nelagodu. Intimistički prostori koje otvara, ali i dalje traži, nekada tek postaju odgovori na pitanja koja često i sami sebi postavljamo. Progovara se u romanu o “pogrešnim i pravim” izborima (kao da je konzistentna ta podjela), o pisanju, o smrti i životu, prolaznosti, uspomenama. Roman je to koji će vas potjerati na zapisivanje, podvlačenje i “uši” ako mu date priliku, što toplo preporučujem.
Za ljubav (ali samo ako znamo o čemu točno govorimo) nikada nije kasno, zar ne? Čak i ako imaš pedeset i sedam godina i užasno se bojiš smrti i starenja? – možda je i glavna poruka ovog romana gdje godine nisu slučajan znak. Te godine, odnosno autoričin odabir, vjerujem nije ni najmanje neukalkuliran za nas interpretatore. Upravo se u tom period, a za žene i puno ranije, uspostavlja imaginarni i stvarni društveni sud koji ne obavlja svoju praksu u najboljoj maniri ideje sudstva, već odmah režimski dosuđuje tim neposlušnicama koje su se odlučile – živjeti, a ne umrijeti. Vjerovati, a ne biti rezignirane. Dati pravo svome tijelu da postoji kao živi organizam, a ne tek kao društvena funkcija, alatka, oslonac ili štaka.
Srđan Sandić, Globus
Roman koji ima začudnu privatnu i javnu povijest
Reizdanje "Nesanice" Borislava Vujčića prvorazredan je kulturni događaj
S brčinama i surom grivastom kosom, Borislav Vujčić je podsjećao na desperadosa iz špageti vesterna. No, pod tom se gorštačkom vanjštinom krila esencijalna blagost. Dijelio ju je nesebično poput kruha, svoju empatiju. Bio je sanjar ustreptale ranjive duše. I nositelj galaktičkog srca koje je iz sebe nesebično ispumpavalo infuziju ljubavi za bližnje, a zabrinutost i nemoć pred gadostima ogrubjelog svijeta. Te je vrline, ovaj prerano utišani neimar (rođen 1957. u Orahu kod Vrgorca, preminuo zgromljen teškom bolešću u Zagrebu, 2005.) ustrajno gradio u osebujnom dramskom, proznom i poetskom opusu. Vujčićeva umjetnička zadužbina među najvažnijima je u hrvatskoj književnosti. Svojim jedinstvenim dramama (napisao ih je dvadesetak, 4 su ovjenčane nagradom „Marin Držić“) zauvijek je obogatio naše pozornice. Stvorivši čitavu brigadu lica i tema koja podjednako pripadaju užarenom rustikalnom kamenjaru mediteranskog zaleđa, slavonskim ili ruskim stepama i zagušljivoj urbanoj gorčini srednjeeuropskog bazena. Kao i kod svih najvećih majstora, Vujčićeve rijeke lokalnog savršeno se ulijevaju u delte svjetskog. Zato je tako prirodno mogao u „Hrvatskom slavuju“ (1990., GDK Gavella) predskazati novu balkansku tjeskobu kao još jednu verziju faustovskih dilema; Kozarčevu „Tenu“ (1992., HNK Osijek) ispisati kao bluzersku posvetu Fassbinderu i Sirku; u „Crkvenom mišu“ (HNK Osijek, 1992.) jednako prepoznati bijedu ratne Hrvatske i krik francuskog egzistencijalizma a „Odskok poskoka ili post mu neću ćaćin“ (GK Komedija, 1995.) koncipirati kao genijalnu apsurdnu inverziju Glembajevih... Vujčićeva ljudska i spisateljska vjera –u svim žanrovima kojima se bavio- uvijek je bila na strani luzera, malih skrajnutih gubitaša u raljama moćnika ili historijskih lomova. Ostao je vjeran tim autsajderima do svog posljednjeg daha: drame „Play Beckett“ izvedene na Brijunima 2004., u produkciji Kazališta Ulysses čiji je Vujčić (zajedno sa Šerbedžijom) bio osnivač.
Iako je javnosti ponajviše ostao u memoriji kao dramatičar, Vujčić je na književnu scenu stupio 1983. s poetskim (zbrika pjesama „Bezimena“) i proznim (roman „Krik regruta“) alatima. Dok je svoju moćnu epsku imaginaciju i strast u dramama racionalno sputavao zakonima scenske ekonomije, posve slobodno ih je otvarao u prozama. Posebice u romanima. Zato je reizdanje njegova romana „Nesanica“ (Hena.com) prvorazredan kulturni događaj. Radi se, naime, o temeljnoj hrestomatiji svih Vujčićevih ljudskih/umjetničkih pitanja, žudnji i zebnji. Odvažno bačenih pred noge društva i našeg ćoška svijeta kroz čije mijene je kratko i strelovito prošao. Onima koji su propustili upoznati se s izričajem važnog pisca kakav je bio Vujčić, „Nesanica“ je idealan izbor da se prepuste njegovoj golemoj nataloženoj mudrosti. Pisana je razbuktalom maštom i dječje zaigranom ljepotom jezičnog ludizma. Vujčić je, između ostalog, bio i pravi meštar jezičnog žongliranja. Upravo u „Nesanici“ je ispisao neke od najdivnijih i najhazarderskijih stranica hrvatskog jezika. Roman ima začudnu javnu i privatnu povijest. Izvorno je objavljen dvije godine prije autorove smrti, u indie produkciji Pop&Pop naklade. Izdavač je tada povukao zanimljiv dizajnerski potez – petstostranični roman je razdijeljen u osam svezaka, pakiran u zajednički box, svaka knjiga imala je različit hrbat i piščev akvarel na naslovnici. Na brižnom „serijaliziranju“ romana s Vujčićem je kao urednik radio Simo Mraović, još jedan od prerano otišlih poeta koji su zauvijek obogatili naša znanja i duše. Nažalost, roman je naišao na ravnodušje. Njegov proročki oporučni sadržaj jedva je okrznuo samodopadnu uljuljkanu scenu zemlje koja se zanosila da je svoje demone zauvijek pokopala u blagodatima još svježeg 21. stoljeća. Petnaest godina poslije, urednica reizdane „Nesanice“ je Borina supruga, književnica Marina Vujčić, što njezinom poslu daje dirljivu notu: „Na mom uredničkom stolu nije bila samo ta tuga iz romana. Bila je i ona druga, posve privatna, koja raspolaže pisanom riječju umjesto čovjeka. No bila je i zahvalnost da ta pisana riječ dobiva priliku za novi život i nove čitatelje, koji će ovog autora vratiti na književnu scenu koja mu je za života izazvala mnoge nesanice.“
Vrhunskom disciplinom i zanesenom vizijom Vujčić u „Nesanici“ uspijeva stvoriti rijetko viđen spoj povijesno-političke freske i krajnje intimne ogoljenosti pod kaputom svog antijunaka. Kao u nekoj besanoj vrućici, Vujčić kroz sudbinu pisca Armerija Morskog (isprva siromašnog idealista a onda lektirskog rutinera koji tek pred smrt stvara svoje najznačajnije djelo) ispisuje turbulentnu kroniku 20. stoljeća. Od raspada Austrougarskog imperija i prve velike svjetske klaonice do izvitoperenog socijalizma krajem sedamdesetih, Vujčić kroz Armerijevu dušu prelama sve ideologije, nacionalne tlapnje i nacionalističke histerije koje melju pojedince a stvaraju poslušne čopore. Pritom je fascinantno s koliko izvedbenog i moralnog pokrića autor „Nesanice“ zabrinuto navješćuje sav destruktivni nasilnički glib u kojem se valjamo i danas, trinaest godina nakon njegova odlaska.
Davor Špišić, Jutarnji list
Ništa u svijetu njezinih junakinja nije glossy: to je svijet malih gradova gdje se kuhaju pašticade, gledaju TV-serije i čitaju časopisi 'o poznatima'
Malo je tko u posljednjim desetljećima imao tako upečatljiv i aklamacijom pozdravljen start kao Tanja Mravak, cura koja se niotkuda pojavila – no nije niotkuda nego iz Sinja – svojom prvom zbirkom pripovijedaka “Moramo razgovarati”. Dobila je, u vrlo jakoj konkurenciji, nagradu Jutarnjeg (u čemu sam sa zadovoljstvom sudjelovao) i razne druge, i uopće, činilo se da smo dobili novu zvijezdu, koja će na krilima tog zamaha eksploatirati tu svoju zlatnu žicu...
No Tanja ne živi od pisanja i s time bliskih poslova, i očito joj godi pratiti svoj ritam, kakav god da jest. Tako smo na njezinu drugu proznu knjigu, opet zbirku priča, čekali čitavih sedam godina.
Čekanje se, odmah valja reći, isplatilo, to jest Tanjina druga zbirka nije ništa manje događaj i datum u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Također, pokazao se dobrim autoričin izbor da ne ganja neku veliku stilsku ili tematsku promjenu po svaku cijenu, jer je pripovjedni svijet dalmatinskoga podneblja, primorskog, a još i više onog dinarskog, onaj u kojem se autorica suvereno kreće, i još ni približno nije iscrpla mogućnosti koje joj on otvara.
Tanja Mravak, naime, piše o svijetu koji jako dobro poznaje, dokazujući kako je za pisca geografsko-kulturni prostor koji razumije do najsitnijeg i najfinijeg detalja, do svake proklete male lažnosti koja o njemu govori pomno skrivanu istinu zapravo i jedini svijet koji za pisca postoji, jer mu baš on daje najšire mogućnosti za fino manevriranje. I pri tome mu omogućuje pun razmah k univerzalizaciji vlastitog književnog izričaja. Ako pak želimo preciznije locirati te koordinate u kojima se Mravak najvještije kreće, moglo bi se reći da je to okruženje beskrajne, nedovršive agonije patrijarhata: onoga koji već odavno zveči uprazno i ne predstavlja više od zamorne ljušture, ali je još daleko do vremena kada će i službeno umrijeti, kada će pustiti svoje zatočenike na miru. Ne, taj je tu i namjerava tu još zadugo ostati, iako odavno zaudara na lešinu, ali ne oštro, nego onako zagušljivo slatkasto, što se još teže podnosi.
U isto vrijeme, i to je nemoguće prenaglasiti, svijet Tanje Mravak ženski je svijet, ne u nekome banalno ideološkom (ako hoćete: štreberski feminističkom) smislu, nego je to svijet žena koje pokušavaju ne propasti u bezdan između tzv. zadanih rodnih uloga, petparačkih obrazaca “ženske sreće i ispunjenja”, i prirodne potrebe za pronalaženjem i održanjem makar i komadića i krhotina slobode, osobnosti, samoostvarenja. Ništa u svijetu njezinih junakinja (dalmatinskih majki udovica koje sramežljivo posežu za zabranjenim voćem pozne ljubavi, kćeri koje grabe za nekim drukčijim životima, ali ih sve vraća k inerciji zadatog okruženja, nerealiziranih “smiješnih” ljubavi, trulih malomišćanskih brakova i poslijepodnevnih preljuba etc.) nije glossy, “urbano”, hipstersko i prenapucano: to je svijet kuća i stanova u malenim gradovima uz obalu ili u zaleđu, gdje se kuhaju pašticade i uzgaja vrtno bilje, gledaju se pomno nimalo glamurozne televizijske serije i čitaju se časopisi “o poznatima”, gdje svi nastoje ostaviti dojam kako svojim životima vjerno slijede ustaljeni poredak stvari u mikrokozmosu bolesnom od overdosea religijskom zatucanošću i tribalizmom, na čudan način pomiješanim s provincijalnim derivatima pomodnih pop-obrazaca i new age-koještarija, a ispod površine dreči i trešti krik dubinske potrebe – nerijetko i neosviještene – za nekim posve drukčijim životom.
Tanja Mravak majstor(ica) je finog detalja koji možete ne opaziti ako čitate površno, a koji govori koliko i čitave sociološke studije, kao i dijaloga koji rijetko kod koga od suvremenika/ca zvuči ovako nenacifrano i “neknjiževno”. Svaka je njezina razrađenija priča već “gotov” film ili predstava, a da je u isto vrijeme i dalje čitateljska poslastica. A u ovoj ih zbirci nema manje od četiri ili pet antologijskih.
Teofil Pančić, Globus
Kupe br. 6: Zatvor na kotačima u beskrajno bijeloj pučini
Vjerojatno ste barem jednom imali nepoželjnog, napornog i neugodnog suputnika. Možda je i nepovoljno utjecao na vaše dugo planirano putovanje. Ne prestaje govoriti, opterećivati vas svojim problemima, stajalištima, iskustvima i mračnim pogledom na život, čak postaje nepristojan i vrijeđa vas, ali ni potplaćivanjem ne uspijevate promijeniti kupe koji ”jedino” s njim dijelite. Ne moramo čekati snijeg koji hoće-neće i koji se brzo otapa jer ga ima pregršt u romanu finske spisateljice Rose Liksom Kupe br. 6 (HENA COM, 2017, preveo Boris Vidović), s kojom možemo na put najdužom na svijetu transsibirskom željeznicom.
Imamo vremena uživati u snježnom ugođaju, a jedini je uvjet da nam suputnik bude Vadim Nikolajevič Ivanov, metalac i građevinac, sezonac iz kneževske Moskve. Čelik Željezov, kako se predstavlja, ide za poslom na novo gradilište u Mongoliji, sirov je i vulgaran čovjek s lukom i votkom u torbi, a u kupeu br. 6 susreću se priroda i kultura. Kasnije u tekstu on je samo čovjek, a to dodatno upućuje na svakodnevnost i laku zamislivost takve situacije, a neimenovana je djevojka predstavnica kulture, studentica arheologije. Njezina želja da ostvari svoj i Mitkin san o putovanju vlakom kroz Sibir sve do Mongolije, da vidi drevne crteže na stijenama Ulan Batora, nespojiva je s onim što će ju snaći na putu za tamo.
Gledala je za čovjekom kako se klateći kreće kroz hodnik i nadala se da ovaj neće doći baš u njezin kupe, ali uzalud. Našla se u tom malom zatvorenom prostoru s njim, a ništa povoljnija nije bila ni vremenska okolnost jer osim što se vuče kroz Sibir sve do Mongolije, vlak staje u svakom prokletom selu na stanici u nigdini, a takvih u širokom Sovjetskom Savezu imaš koliko hoćeš.Nekada staje i na nekoliko dana. Dodirom suprotnih polova, djevojke koja precrtava hijeroglife i crta sibirske gradove i čovjeka koji ju obasipa vulgarnim ispadima te čisti nožić od krvi koji je odlučno i gotovo nestvarno zabio u jelenovo grlo, autorica je stvorila preduvjet za razvoj iznimno zanimljive i napete komunikacije koja nekada eskalira acetonom u čaši za votku, nekada zimskom čizmom ravno u sljepoočnicu, a nekada zajedničkim ispijanjima čaja, ručkovima, šahom i lutanjima, što podsjeća na zbližavanje Perraultove ljepotice i zvijeri.
Napetost dijaloga dodatno pospješuje reduciranost prostora koji je povoljan i za ulazak u podsvijest jer neće nametati interes za nešto drugo. Iako djevojku upravo karakterizira proširena svijest i čeznutljiv odlazak u prošlost i budućnost (u vrijeme prije Mitkina odlaska u ludnicu kako bi izbjegao vojsku i rat u Afganistanu; na putu za Mongoliju već razmišlja o povratku u Moskvu), ona je lateralna žrtva čovjekove sklonosti dijalogu, onom sada, ovdje i nagonu. Pomisao na trivijalnu ljubavnu ili još jednu bajkovitu tematiku odbacuje se već kod pojave prvih postmodernističkih simptoma, kakve smo ranije mogli zapaziti u naše spisateljice, primjerice u Pismima mladoj ženi Irene Vrkljan, a to su slobodna igra sa znakovima, dojam oslabljenih veza, ponavljanja, jednostavnost i nabrajanja. Nadalje, Vadim ustraje u antiutopijskom svjetonazoru i s velikom se sumnjom odnosi prema svim tezama o slobodi volje i samoodređenju ljudske individualnosti. Ovaj život mudriji od njega zovu zatvorom na kotačima. On je egzistencijalist koji se usmjerava na onaj posljednji temelj gdje čovjek samo jest, kao onaj što postoji i živi. Ima izražen nagon za preživljavanje.
Živio sam sasvim bez novca od 1961. godine do 1964. Nisam imao ni jedne kopjejke, a svejedno sam živio. Ovdje to možemo. Uvijek se može sisati korijen trave i ubaciti u kljun puževe s lišća drveća i uvijek se može naći votka. Nađe svinja blato, kaže se kod nas. Zimi je teže. Može se sisati češere i glodati koru drveća. Kod votke je dobro to što se ne zaledi ni pri malo većoj hladnoći.
Rosa Liksom, Kupe br. 6
Uz ideologijski eklekticizam, determinizam, hiperegzistencijalnost i hiperseksualnost, tekst potvrđuje i postmodernističke označnice citatnosti, hipertekstualnosti, dijalektike, dekonstrukcije kao nedostatnosti bilo kakvog racionalnog suda te briše granice između elitne i masovne kulture. To je zabavno štivo pojednostavljenog i pitkog umjetničkog jezika, a ujedno i poticaj za dublje, primjerice intermedijalne analize. Kako se dokida granica između visokog i niskog stila, vulgarni verglaš može supostojati s nizom kulturnih, ponajprije književnih imena, Garšinom, Bulgakovim, Majakovskim, Mandeljštamom, Cvetajevom, Gogoljem, Čehovom, Ostrovskim, Dostojevskim. Autoričina zahvala Tatjani Tolstaji, Lavu Tolstoju, Ljudmili Ulickaji, Viktoru Pelevinu i nizu drugih autora svjedoči o odbacivanju naivne i subjektivističke strategije kojima se iskazuje stvaralačka originalnost, a afirmira se umjetnost kao igra otvorenog oponašanja, posuđivanja i varijacija na tuđe teme.
Opis ženskog prijateljstva lako je prepoznatljiva poveznica s Ulickajinom Sonječkom i drugim pričama, a još je izraženiji stilski i motivski utjecaj Žute strijele ruskog književnika Viktora Pelevina koji je svoj roman naslovio po vlaku. ”Putuješ leđima okrenut prema naprijed i vidiš samo ono što je već nestalo.” (Pelevin) upravo je jedno od mogućih pojašnjenja autoričina završavanja poglavlja nabrajanjem svega što ostaje iza likova, Omsk, zatvor u kojem je bio zatočen Dostojevski, Novosibirsk, pa Habarovsk, Pariz Sibira, ostaje ledena buka koja je derala grad, vlak ponovno uranja u beskrajne bijele pučine. Dolazi do smjene modela željezničke proze, tj. model svijeta viđen iz perspektive stanice zamjenjuje model viđen kroz prozor vagona. Kretanje vlaka sučeljava se s kretanjima unutar dinamiziranog psihičkog subjekta.
Sve je u pokretu: snijeg, voda, zrak, drveće, oblaci, vjetar, gradovi, sela, ljudi i misli.
Rosa Liksom, Kupe br. 6
Nadalje, to je karaoke-tekst, tekst u čijoj pozadini glazba gotovo da ne prestaje svirati:
Šostakovičev Osmi gudački kvartet
Georg Ots na ruskom
Pjesma vikinškog gosta Rimski-Korsakova
Pikova dama, opera
Romansa Čajkovskog
tugaljive melodije harmonike
Solovyov-Sedoi
Šostakovičeva 7. simfonija
Debussyjevo Poslijepodne jednog fauna
Rahmanjinov glasovir
Beethovenova 7. simfonija
Galina Višnjevskaja i arija Tatjanino pismo
Hačaturjanov Ples sa sabljama
VI. simfonija Čajkovskog
Stravinski
Kopije Rjepinovih Burlaka na Volgi, Ivan Grozni i njegov sin Ivan, Cezanneove Mrtve prirode s voćem i Vojnika Vasnjecova, filmovi Trojica u snijegu i Nestao u ledu samo upotpunjuju taj tekstualni aranžman, koji ostavlja iza sebe svjež uskovitlan snijeg i talasanje bespućima. Zvižduk lokomotive, klopot u jednoličnom ritmu, cviljenje tračnica, žamor iz kioska za kavu, zvižduk vjetra, zavijanje pasa po skrovitim dvorištima, škripu snijega pod čizmama, pucketanje šina u zagrljaju hladnoće, duboku sveopću tišinu. Blatnjavi miris ranog proljeća, mješavinu mirisa češnjaka, votke i znoja, zadah duhana u pivnici, vonj usijanog željeza, petroleja i prastare posteljine.
Okus ukusnog i jakog čaja, votke, rakije, konjaka kad nema votke, piva, mliječnog koktela u popodnevnom baru. Hladan prozor, sibirsku zimu unatoč mnogim znakovima nadolazećeg proljeća, suhu i oštru, koja reže lice i prekida dah, od koje se suze lede, izlazak iz vruće uzavrele kuhinje u svježe hladno jutro. Gomila ljudi sa šubarama. Lutanja po bljuzgi, drhturenja na klupi, osjećaj udaljenosti ne samo od drugih već i od sebe. Čežnju za Mitkom i Moskvom. Hladno nemoćno beznađe. Turobno ozračje koje je činilo kupe vrlo tijesnim. Usamljenost, potištenost, melankoliju i tjeskobu koje se uvlače u kupe br. 6, a potom hlape.
Djevojka je ustala kako bi izašla na hodnik, ali čovjek ju je čvrsto uhvatio za ruku i pokazao na ležaj. – Ovo ćete poslušati do kraja.
Rosa Liksom, Kupe br. 6
Motiv suputnika promatranih unutar vagona u hrvatskoj je književnosti razvio Krleža 1917. Hrvatskom rapsodijom. Prošlo je 120-ak godina od predsmrtnog unutrašnjeg monologa Ane Karenjine, jedne od prvih pojava struje svijesti u ruskoj književnosti koja se događa upravo u kolodvorskom ambijentu, 80-ak godina od Kyrialesova završetka i početka romana: da je svitalo kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor, od Cvrčka pod vodopadom koji potvrđuje konkretne motive vlaka i željeznice. Još je više prošlo od Matoševa Notturna, a motivi, željeznice, vlaka i kolodvora ne prestaju inspirirati. Sada je i taj svakodnevni i lako zamislivi susret u kupeu dobio svoje romaneskno uobličenje, a spomenuti motivi, koji su se ranije javljali u drukčijim značenjskim kompleksima, prekriveni čistim, svjetlucavim snijegom i ledom zadobili su novi šarm i pahuljasto osvježenje.
Cijeli dan lagano je padao snijeg. Blagi vjetar meo je snijeg u rupe pune sleđene, mutne vode, sve tužno i sivo je nestajalo. Djevojka je ušla u kafić. Sred zadaha svakodnevice i vonja pečene ovčetine cviljelo je kuhalo, djeca su se hrvala u bljuzgi, školarac je na prozoru komadićem ogledala lovio sunce, a djevojka je popila šalicu čaja s kozjim mlijekom. (…) posljednje snježne pahuljice lepršale su na zemlju. Djevojka je bila spremna prihvatiti život, svu njegovu sreću i nesreću. Bila je spremna vratiti se u Moskvu! U Moskvu!
Rosa Liksom, Kupe br. 6
Marijana Vidić, Arteist
Optimizam usamljenih duša
Jedna je usamljena duša nezadovoljna svojim životom, jer joj nedostaje ono što je imala dok nije bila usamljena, pa smišlja kako da to kompenzira, kako da ponovno zadobije ono što je izgubila i da sve bude kao prije. Druga usamljena duša nezadovoljna je svojim životom jer joj nedostaje ono što nikad nije ni imala, pa smišlja kako da u svome životu učini neku promjenu nakon koje više ništa ne bi bilo kao prije. Te se dvije usamljene duše, naravno, susretnu (ne, nije ljubav u pitanju, tek čisto poslovan odnos), ali kako su im usamljenosti sasvim različite naravi, brzo dolazi do čak i pomalo eksplozivnog prekida. Ali, upravo taj prekid postaje okidač ili ključ za promjene, kod oboje. Prva usamljena duša postupno shvaća da treba prestati željeti ono što je nekad u drugim okolnostima imala, jer to je nepovratno, a k tome ta tako dugotrajna i uskogrudna žudnja zatvorila je i potisnula dragocjene osobine koje pomažu u uspješnom komuniciranju sa svijetom i zato ih treba početi ponovno otvarati. A to nije nimalo mučan proces, čak naprotiv, donosi ugodu, spoznaju o korisnosti, otapa led u srcu.
Druga usamljena duša naprotiv biva iz dugovremene nesposobnosti da išta aktivno učini odjednom ohrabrena da posegne za svojim unutrašnjim rezervama, da oslobodi svoju kreativnost, da tako prkosi egzistencijalnim rizicima i u vlastite ruke preuzme građenje svoje budućnosti, po cijenu povremenog sudaranja sa zidovima. Ni to nije neki frustrirajući proces, naprotiv, plodovi se nižu, svaki prethodni potiče sljedećega, pa se obzori novih mogućnosti sve oštrije naziru, vraćajući u srce toplinu i istjerujući zebnju minulih godina.
Vodi li sve to ka ponovnom spajanju tih dviju osamljenih duša kojima prvi put nije bilo suđeno? Možda da, a možda i ne. Nije napisano, iako se može slutiti kako bi moglo biti. No cijeli taj razvojni put osobnog preporađanja već zrelih osoba vrijednost je i veliko postignuće u odnosu na njihove ranije živote. Prije njihove prve interakcije nikakvih mogućnosti nije bilo, kod oboje. Dugo nakon, razvila su se dva potpuno nova svijeta i počela razvijati svaki svoju priču. Uzajamnih silnica ima, iako ne na ravnopravnoj osnovi, ali u biti ispričane su nam dvije zasebne, odvojene priče o uspješnom duševnom i energetskom preporodu dvoje na neki način posrnulih, zakočenih ljudi.
Ovaj je roman svakako jedna od neobičnijih priča o međuljudskim odnosima, poglavito muško-ženskim. Možda smo nenavikli u domaćoj književnosti udubiti se u priču o odnosu između žene i muškarca kojemu je ljubavna ili seksualna komponenta potpuno uskraćena. Možda smo još nenavikliji percipirati priču o dvoje ljudi koji su usprkos izostanka erotskih konotacija jedno drugome poticaj i nadahnuće (iako uglavnom nepriznato i neželjeno) i koja se u punom zamahu razvija u sasvim pozitivnom i optimističnom ozračju.
Doista, optimizam je jedno od najosjetnijih svojstava ovoga romana, pogotovo kad ga dočitamo i u miru sagledamo kao cjelinu. Još je zanimljivije tako ga ocijeniti kada u glavi posložimo moguće razloge zašto osnovnu fabularnu potku krasi nekoliko neuobičajenih meandara. Jedan od njih je odnos prema novcu: dvoje glavnih likova je naime u potpuno oprečnoj financijskoj situaciji, ali mjerila tog njihovog stanja kojima se oni rukovode u svom svakodnevnom životu i postupanju, njihova svjesnost o priuštivosti raznih zemaljskih dobara, i njihova vještina samouskraćivanja koja iz sfere egzistencijalnog ponekad zalazi i u polje etičnosti, toliko su istančani da pažljivog čitatelja moraju navesti na mentalno prelistavanje mudrih izreka o međuuvjetovanosti novca i sreće da bi ih na primjerima iz života dvoje glavnih likova potvrdio, ali češće opovrgnuo. Drugi zanimljivi meandar vezan je samo uz jednog lika: kroz knjige koje on čita i način na koji pročitano na njega utječe, autorica je vrlo suptilno odala počast nekolicini zaboravljenih bisera domaće književnosti, a njihovo prepoznavanje dražesna je igra koja informiranog čitatelja može voditi od ispunjenosti lijepom spoznajom sve do nekih novih, možda i pogrešnih, prosudbi o karakternim osobinama rečenog lika. Da skratim: ovo je roman za uživanje, a možda i sredstvo za provociranje vlastitog duševnog preokreta.
Davor Šišović, Glas Istre
Miljenko Smoje i kakva je bila 1991. prije nego što smo se dogovorili o njoj
U nekoj zemlji bogate kulture i razvijene imaginacije, u Italiji, Poljskoj, Austriji, a pogotovu Francuskoj, Miljenko Smoje bio bio doživljavan kao melankolični novinski pisac, žalobni humorist, veliki mjesni, lokalni pripovjedač, koji svoju romanesknu, epsku prozu preodijeva u kvazižurnalističke forme. I uza sve to bi se reklo za Miljenka Smoju, da je kojim po sebe i po književnost sretnim slučajem Talijan, Poljak, a pogotovu Francuz, kako je riječ o piscu izrazite katoličke i franciskanske ispiracije. Crkva je u središtu njegova svijeta, socijalni imaginarij mu je gotovo sasvim biblijski, vrijeđa ga licemjerje popova i njihove institucije, razgovara sa životinjama, psima i mačkama, prirodu doživljava kao djelo višeg nauma. U političkom je smislu naivni anarhist, dijete je vijeka i puka. Za talijanskoga književnog povjesničara, za njegovog kolegu Poljaka, Miljenko Smoje je idealtipski katolik. Za Francuza i francusku romanesknu tradiciju katoličke inspiracije, onu u dvadesetom stoljeću, Smoje je u svemu tome pomalo i natražnjak.
Za Hrvate, pak, za hrvatske katolike, one među njima koji su za njega uopće i čuli, za Splićane u Boga vjerujuće, Miljenko Smoje antikrist je, bezbožnik, Sotona. Za ovog čitatelja, pak, on je pisac koji nije imao sreće s temom, kao ni s jezikom i svijetom iz kojeg je potekao. Na kraju, nije imao sreće ni sa svijetom koji je stvorio. Moglo bi se reći da je Smoju Sotonom i antikristom proglasio upravo svijet koji je Smoje stvorio. Kako bi izgledao Split da nije bilo njega? Kako bi izgledao taj srednjodalmatinski i dalmatinski svijet u dvadesetom stoljeću, ili općenito nakon Marka Marulića, da ga Smoje nije uobličavao u svojim novinskim tekstovima, televizijskim serijama i knjigama? Nikako. Ne bi ga bilo.
Ako nije imao sreće s temom i sa svijetom što ga je stvorio, ako nije imao sreće sa svojim inherentnim i neizbježnim katolištvom, Miljenko Smoje imao je sreće s onih nekoliko ljudi koji su mu došli na sprovod. Ili s nekolicinom njih. Barem jednim među njima. S fotografom i svojim sunasljednikom Feđom Klarićem, koji ga je za života slikavao (što je manje bitno) i koji se nakon njegove, pa nakon Lepine smrti brine o njegovoj zaostavštini.
Knjiga “Judi i beštije”, podnaslova “ratna kronika Maloga mista”, objavljena u Hena comu, dvadeset i treću godinu po piščevoj smrti, veliki je događaj za sve njezine buduće čitatelje, ponajprije one koji su doživjeli 1991, pa su u međuvremenu već pomalo i zaboravili tu nultu godinu svojih života, te tko su i što su bili, i što su te godine osjećali. Pisac svoje čitatelje vraća na početak, i taj početak objašnjava koješta od onoga što je uslijedilo.
Knjigu je pisao u vrijeme kada je otišao u mirovinu i prestao biti aktivni novinar, a prije vremena u kojem se aktivirao kao penzioner i nastavio pisati pod sasvim novim uvjetima i iz neke drukčije perspektive. Te 1991. na njega se pomalo bilo i zaboravilo, jer će se novokatolici i novohrvati, zajedno s biranim svećenstvom, tek naknadno sjetiti da bace fetvu na Smoju. Te je godine on bio običan čovjek, a pomalo i tipičan Hrvat u tranziciji iz jedne u drugu državu i iz jednoga u drugo životno raspoloženje. I to je za ovu knjigu, kao i za njene čitatelje, silno važno. Piščeva raspoloženja su umnogome raspoloženja zajednice u dramatična, prevratna vremena.
Ratna kronika malog mista nastaje bez velikih ambicija da bude objavljena, a možda i bez svijesti o tome što bi ona zapravo trebala da bude: knjiga, zbirka neobjavljenih novinskih tekstova ili nacrt za televizijsku seriju. Osnovni razlog Smojine neodlučnosti i zbunjenosti je što ni on, kao ni većina ljudi, te 1991. ne zna kako bi ono što se naokolo zbiva moglo završiti. I nema jasnog racionalnog i emocionalnog određenja. Stižu vijesti o srpskim zločinima po Slavoniji, JNA sa zemljom sravnjuje Vukovar, u hotele i radnička odmarališta stižu izbjeglice, najprije iz Slavonije, pa iz dalmatinskog zaleđa, JRM blokirala je luke, topovnjača Split puca po gradu po kojem je ponijela ime, ali, istovremeno, eto i slike Ante Pavelića u izlogu brijačnice, naočigled policije jedna po jedna srpske kuće i vikendice lete u zrak, stvara se fama o snajperistima i petoj koloni, uniformirana čeljad “oslobađa” po Splitu vojne i srpske stanove… Pisac sve to bilježi i prema svemu se više emocionalno nego racionalno određuje. Čas se oduševljava hrvatskim osamostaljenjem, čas se uživljava u perspektivu one dvojice malomišćanskih Srba i osvještava činjenicu da je on taj kojemu njih dvojica mogu sjesti za stol. On i više nitko.
Ta podvojenost osjećaja, afekata, nagona, koja pisca baca čas na jednu čas na drugu stranu, ono je što ovu knjigu u današnjem vremenu čini neobičnom i neočekivanom, a s druge strane i autentičnom.
Kada Smoje, čuvši samo za granatiranje Splita, govori da bi bacio atomsku bombu na Terazije, on izgovara jednu od najistinitijih i najautentičnijih rečenica ove knjige. Koju bi mu, hulje, naravno mogle ispostaviti na račun. Ali hulje i jesu hulje zato što krivotvore račune. Istovremeno, međutim, onaj koji izgovara tu rečenicu isti je onaj s kojim i tad za stol sjedaju jedina dvojica Srba u Malom mistu i koji odbija ne primijetiti kako srpske kuće lete u zrak, dok slavna hrvatska policija sliježe ramenima.
Miljenko Smoje nije bio ni politički analitičar, ni esejist. Bio je rasni pripovjedač, genijalni konstruktor jednoga književnog jezika, koji je najprije bio samo njegov, da bi zatim bio pretvoren u idiom. Tko god bi, naročito po novinama, poslije pokušavao da piše po dalmatinski, zapravo bi, manje ili više uspješno, imitirao Smojin jezik.
Pojedina poglavlja ove knjige mala su pripovjedna remek-djela, svedeni romani, skice velikih epskih cjelina što nikada neće biti napisane. Recimo, “Smrt ribara”, jedva kartica teksta, u kojoj opisuje sprovod što prolazi pokraj plaže, a svi kupači pred tom tužnom povorkom bježe u more: “Kako ćeš gol stat mirno i poklonit se pokojniku.” Zatim u nekoliko rečenica ispripovijeda cijeli pokojnikov život, tačno i istinito, kao da ga pripovijeda sam Ivo Andrić:
“A u povrci pogrebnoj judi i žene nisu ukipljeni, šutljivi, nego ležerni i ka da su u šetnji, ćakulaju, niki se i smiju. To pričaju anegdote iz života pokojnika. Umra je stari ribar, jedan od najstariji stanovnika Maloga mista. Bija je dobar, pošten čovik. I duhovit. Zanju tiradu je i ispalija nedavno dok je krpija mrižu prid kućon, a jedna lajona je na ponistri nabrajala šta je ona sve učinila za partizane. Troje in je dice dala, dva sina i ćer.
– Ne pizdi, Mande, dala si ji troje, a vratilo ti se četvero. Oli se više ne spominješ da ti se ćer vratila noseća?
Lipo je i šesno umra. Uredija je sve mriže i parangale, brod i alate, i kad je sve bilo stivano ka u apoteku, lega je u posteju i reka adio bilome svitu.”
Zatim priča o svome prijatelju, također ribaru, slavnome liku iz drugih njegovih proza, Šantu. Pa kaže kako je Šanto s dvojicom svojih sinova otišao u partizane, i vratio se sam. Sinovi su mu pali na nekim sutjeskama. Na mrtve je sinove primao neki mizerni mjesečni doplatak. “Pošćer mu donija te pineze, on ji gleda i tužno vrti glavon:
– E, dico moja, da san vas jema dvadesetak i da ste svi izginuli – onda bi se dalo živit!”
Zbog ovakvih je scena i rečenica pisana knjiga “Judi i beštije”. Zbog njih je, uostalom, Miljenko Smoje i pisao. I zbog njih bio veliki pisac jednoga svijeta, čija je veličina dopirala i do onih koji iz tog svijeta nisu potekli. On nije izmišljao, nego je osluškivao svijet i bilježio. Zapisivao je ono što su govorili ljudi i o čemu su razmišljali psi, stvarajući tako gorko-smiješnu odu životu u svijetu što ga je, u to nije bilo baš nikakve sumnje, dragi Bog stvorio s nekom jasnom namjerom. I sada se ljudi zlopate s tom Njegovom namjerom, i na Boga se ljute više nego što se Bogu mole. Takav je bio Smojin svijet, takva je i ova knjiga. A onda se, na svoju sramotu, svijet odrekao svoga stvoritelja. Dalmatinski svijet odrekao se Miljenka Smoje.
Miljenko Jergović, Jutarnji list, 10. 2. 2018.
'Ako je nebo demokracija, a pakal socijalizam, briga me di ću'
"Judi i Beštije", Miljenko Smoje - On se hrvatskim čitateljima javlja i s onog svita, kako je i obeća
Ako postoji drugi svit, i tamo će novinara čekat makinjeta. Ja ću se javit s neba, oli iz pakla, jebe me se, glavno da se javjan. I ako je nebo demokracija, a pakal socijalizam, potpuno mi je svejedno di će me sveti Petar bacit, zapisao je u "Dnevniku jednog penzionera" splitski novinar, književnik i televizijski scenarist Miljenko Smoje.
Možda i ne baš iz pakla, no 22 godine nakon smrti Smoje se hrvatskim čitateljima ponovno javlja. Kako bi ih podsjetio na sebe, malo se narugao, malo, onako po splitski, podbo i učinio pokoji dišpet, ali ponajviše kako bi, i ne znajući, parodirao trenutačno najpopularnije pitanje u Hrvata i preokrenuo ga u "A di ste sad?".
Kako kažu nakladnici njegovih novoobjavljenih zapisa okupljenih pod nazivom "Judi i beštije", velika je čežnja, neprikriveno zadovoljstvo, ali ponajviše privilegija za svakog nakladnika domoći se zaboravljenog ili neobjavljenog rukopisa literarnog klasika. Ta je čast izdavačkoj kući Hena com ukazana zahvaljujući ljubaznosti nasljednika Smojine udovice koji su, među njezinom ostavštinom, pronašli i potpuno dovršen, cjelovit rukopis Smojinih ratnih kronika.
No Miljenko Smoje ovaj je svijet napustio 1995. godine, a njegova udovica Lepa 11 godina kasnije. U općem oduševljenju zbog novootkrivenog rukopisa jednog od najznačajnijih suvremenih hrvatskih komediografa i svakako jednog od najbritkijih pera što ih je naše novinarstvo ikad poznavalo kao da smo se zaboravili zapitati: "Zašto tek sada?". Jer je rukopis dugo ležao zaboravljen na dnu neke ladice i otkriven je pukom srećom? Jer je sad pravo vrijeme?
Ako i nije pravo, onda je svakako pravije, u godinama nakon Smojine smrti moglo je biti samo potpuno krivo. Jer dišpetljivog su Splićanina, iako je zbog svoje naravi i nevoljkosti da se podvrgne autoritetu izbačen iz Komunističke partije, proglašavali Jugoslavenom i optuživali za antihrvatstvo, a on je na nešto više od 300 stranica odlučio zabilježiti najsvetije vrijeme u povijesti svakog pravog Hrvata - stvaranje samostalne i neovisne Republike Hrvatske.
Godina je 1991., ljeto samo što nije počelo i prvi natrusi rata Miljenka Smoju zatiču na njegovoj malomišćanskoj adresi, u Supetru na otoku Braču, kamo odlazi kako bi se malo odmorio od gužve Veloga mista. Četiri su mjeseca prošla otkako je umirovljeni Smoje posljednji put nešto objavio i ta ga neaktivnost, daje se naslutiti, ubija.
Stoga odlučuje bilježiti prve dane rata, rata za koji tad nitko nije vjerovao da će postati jedan od najkrvavijih sukoba u povijesti i svakako najkrvaviji sukob na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Još je sedamdesetih godina, kroz lik Meštra u Velome mistu, Smoje rekao kako "neće politiku u svoju butigu". Kako to s politikom biva, ona u svoju butigu hoće upravo one koji se njome ne žele baviti, ali ih to ne sprečava da joj se, povremeno, ironično podsmjehnu.
Takav je odnos prema politici, ciničan i zajedljiv, s distance, ali čvrsto usmjerena pogleda Smoje zauzeo i u "Judima i beštijama". Pišući o prvim danima rata, on opisuje i nastanak otočkog ogranka najdemokratskije hrvatske stranke, osnivačku skupštinu na kojoj je mnogo toga rečeno, ali malo učinjeno i pjevanje himne čije riječi "malo tko zna napamet". Pišući kroz prve dane rata, ne doživljava ga posve bliskim, ne doživljava ga, štoviše, niti posve ozbiljnim.
Ne stoga što bi bio Jugoslaven, nego stoga što se sukob odvija negdje daleko, a ono udaljeno često doživljavamo manje bitnim. Kako to s ratom obično biva, narod s nestrpljenjem iščekuje njegov svršetak, no prava je istina da se on tek zahuktava. Još 1991. potpisan je prvi mir. No tek njegovim stupanjem na snagu za Smoju je, kao i za gotovo milijun Dalmatinaca, započeo pravi rat. I vraća se Smoje, kako i priliči, iz Maloga u Velo misto.
Samo nakratko, doduše, i samo kako bi shvatio da bi mu bolje bilo da se nikad vratio nije. Jer grad... grad čine ljudi, a on postaje bolno svjestan činjenice da Split više nije grad Splićana. A upravo je ta vrsta promjene, ta vrsta propadanja, ono čega se Miljenko Smoje najviše užasavao pišući o prvim mjesecima novoga rata.
Povukao se, ne kako bi se spasio od metka, nego kako bi se poštedio svjedočenja toj propasti, u ribarsko mjestačce Pisak pokraj Omiša. Ondje je i ispisao veći dio svojih ratnih kronika. Rata u kojem, kako je zapisao, sve pada – moral, etika, bogobojaznost i rodoljublje. I na niskim granama ostaje. Jer ono što je Smoje detektirao kao društvene probleme u ratu – rat radi pljačke, izbjeglištvo pretvoreno u rentijerstvo, ratno profiterstvo, manipulacija medijima, vitlanje hrvatstvom kao isluženim gaćama – sve te probleme nepristran će promatrač vidjeti u društvu i danas.
I zato, kad se pita "je li se ovo vraća četrdeset i prva" možemo reći kako mu je te, ratne '91. godine, za potpunu sliku ipak nešto nedostajalo. Ratovali su tad, "u krvavijoj i apsurdnijoj varijanti četrdeset i prve", ustaše i četnici. Dvadesetak godina kasnije kao društvo smo dovoljno istrunuli, na scenu smo ubacili partizane i dovršili '91. nepotpunu sliku. Jer krvi je nestalo, ali apsurd je ostao, prešao granice i nadmašio sam sebe.
Pogrešno je, stoga, reći kako "Judi i beštije" oživljavaju zaboravljenu epizodu iz kulturne povijesti. Oživljava se potisnuta epizoda iz one najvažnije, ljudske povijesti. Ne povijesti ratovanja, velike ili povijesti koja se uči u školama. Epizoda iz povijesti bivanja čovjekom. Jer nisu "Judi i beštije" sjajno ostarjeli. Samo smo mi zatvorili oči i vrtimo se u mraku. Kao u igri, glumimo slijepog miša, tu jadnu beštiju koja ne može bolje. I di smo sad?
Petra Miočić, Express, 9. 2. 2018.
Roman o nedostajanju
Što je umjetnost? Stvar osobnog izraza, pitanje trenutka ili čin inspiracije? Jednostavno, za sve koji o umjetnosti promišljaju možda i temeljno pitanje, ali odgovor na njega nipošto nije jednoznačan. Bliže ćemo istini biti ustvrdimo li da je odgovora koliko i umjetnika. Jer svakome je umjetnost, posebice ona što je sam proizvodi, važna, posebna i neponovljiva. Umjetnost je ljubav, umjetnost je čin stvaranja, trenutak ulovljen u vremenu, element oduzet prirodi samo kako bi joj bespogovorno i bezrezervno služio... Klišej do klišeja. Ali može li umjetnost biti i Pitanje anatomije?
Postavljači, kao i posjetitelji kontroverzne izložbe Bodies revealed koja je 2010. godine podijelila hrvatsku javnost, reći će da može. I to u onom najdoslovnijem smislu. Nije poznato je li izložbu pogledala i jedna od najplodnijih i čitateljskoj publici najdražih domaćih autorica Marina Vujčić, no njeno se Pitanje anatomije u mnogočemu razlikuje od onog što su ga pred gledatelje postavili stručnjaci iz Premier Exhibitionsa. Oni su se usredotočili na postojanje, a ona na – nedostajanje.
Nakon Katarine i Irene, šalterske službenice i liječnice, pomaknute uhoditeljice i liječnice preljubnice pritisnute krizom srednjih godina, pod Marininim se spisateljskim skalpelom našla i jedna umjetnica. Veronika Vinter osam je sati dnevno, od ponedjeljka do petka bankovna činovnica. Izvan tog vremena, prava je umjetnica; umjetnica voženja samačkog života, umjetnica preživljavanja, neotkrivena slikarica i umjetnica dodira. U posljednjoj od njezinih nadarenosti ponajviše je, i to gotovo punih godinu dana, uživao Antun, tuđi suprug čije je društvo Veroniki nadomještalo ono što joj je, kao samici, najviše nedostajalo.
Jedan drugi samac, Florijan Bauer, u svojoj je samoći bio još i ortodoksniji odbijajući se izložiti gnjavaži što bi je možebitno uključivanje ljubavnice u njegov ustaljeni životni ritam izazvalo. No otkako mu je supruga preminula Florijanu nije imao tko pomilovati leđa. Nije to bilo pitanje komoditeta već doista pitanje anatomije jer ljudske su ruke prekratke da bi se čovjek njima pomilovao po leđima. Praktičan kakav jest, Florijan je tom problemu doskočio oglasom u novinama. Taj isti oglas ugledala je gospođa Vinter i tu, rekli bismo, počinje naša priča.
Ta nas priča, suprotno mogućim čitateljskim očekivanjima, neće odvesti u bespuća otkrivanja ljubavi u poznim godinama, a neće nam pokazati niti kako je to kada ti život pruži drugu priliku. Ni Filorijan ni Veronika, naposljetku, ne tragaju za drugom prilikom. Tragaju za smislom, za onim nečim što im nedostaje premda ne znaju točno što je to. Novac ili milovanje? Vjerojatnije, vrijeme koje ne mogu vratiti.
Jer Pitanje anatomije je, ako išta, roman o propuštenim životnim prilikama. O svim onim poljupcima i zagrljajima koje nismo udijelili, svim kompromisima na koje nismo pristali i svim pričama koje nismo ispričali, a trebali smo. Svemu onome za što je prekasno. Pitanje anatomije ujedno govori i o svemu onome što se iz propuštenih prilika rađa, svakoj novoj prilici koju možemo objeručke prihvatiti ili ponovno propustiti da prođe pored nas. Ne drugoj, već novoj prilici. Tu razliku, u sebi svojstvenom stilu između redaka, Marina Vujčić posebno naglašava. Jer biti sam, ističe ona, ne znači biti osamljen baš kao što živjeti rutiniziranim životom ne znači dosađivati se. Ni prihvatiti promjenu ne znači priznati poraz. Možda znači prepustiti se...dodiru, umjetnosti ili priči koju će, nesumnjivo, mnogi rado iščitavati i u njoj pronalaziti vlastite priče, izvlačiti vlastite poruke...
