Tjeskobna saga i ne samo to…
Godine 2008. objavljen je u Vinkovcima (SN Privlačica) prozni prvijenac „blogerice iz Bačke“, Julijane Adamović, s ironijskim otklonom u naslovu: Kako su nas ukrali Ciganima. U tim napetim, pomalo hirovitim, moderno, ali i tradicionalno sročenim pričama, osjeća se pripovjedačica „po naturi“, u građenju kompozicije, u višeslojnosti opisanih doživljaja u kojima je circulus vitiosus tjeskobno bivstvovanje puno odricanja, patnje, a radosti „na kapaljku“. Naša spisateljica, Julijana Adamović, krenut će dalje svojim spisateljskim „hodom po mukama“ i objaviti novu zbirku priča Konzerviranje (2010) u kojoj autorica svoje nesretnom sudbinom povezane likove dovodi do katarze u kojoj razodijeva njihovu ljudskost rastočenu u zlu i nasilju, u svijetu patnje bez osmijeha i bez oprosta.
U najnovijoj prozi Divlje guske autoričina spisateljska nadarenost doseže kulminaciju u imaginativnim epizodama koje su povezane čudesnim naslovima. Nositeljice tih osebujnih kazivanja dvije su djevojčice, koje ne mogu ostvariti neizrecivu, a prigušenu želju za ljubavlju u stvarnosti i obmanama promašenog obiteljskog života. U romanu koji komunicira čudesnim, infantilnim otporom dviju djevojčica, bez krivnje uvučenih u psihološke konflikte pune neprijateljstva, zlobe i mrzovolje, vrijeme i život enigma su. Pritajene pobune i skriveni afiniteti personaliziraju aktivnu maštu djevojčica.
Baba, koju djevojčice obožavaju (zahvaljujući zamršenim obiteljskim odnosima to je tetka i nije baka, a prava baka pečalbari u inozemstvu), i majka djevojčica, u sukobu su koji vodi do neispisanih dubina – neljudskog. Baba i majka su likovi s negativnim predznakom, otac djevojčica diže ruke od svega i susjedi su tu da se „odahne“. Sav taj osjećajni „metež“ apsorbiraju djevojčice – sobom, povlačeći se u svoj burni unutrašnji život i takav život dobiva svoj smisao u govoru.
Roman Divlje guske živi život – jezika, u nijansama, u temperamentu. Personalizirani jezik odstranjuje uniformnost i monotoniju. Slike sjećanja novo su biće jezika i u tom žrvnju straha i zlobe, i posvemašnjeg nedostatka prave, iskrene ljudske dobrote, djevojčice sazrijevaju, prikrivajući rast svoje svijesti – svoga bića u gruboj sredini koja okoštalo „baulja“ prema katarzi. Sjediniti iracionalne snove s okrutnom realnošću života težak je i mučan duševni napor. Djevojčice kojima je uskraćena ljubav identificiraju zlo koje rastače i uništava obiteljsku auru.
Autoričina apsolutna spisateljska nadarenost osmišljava priču koja nas „uvlači u sebe“. Njezin način naracije „hvata se“ čitatelja poput magneta. I onda se vrijeme zaustavlja. Vidjeti sve uveličano ili uljepšano mogu samo djeca, koja su u ovom romanu prikraćena za običan, ljudski, iskren osmijeh. Mržnja, zabrane i kazne dominiraju. Ostaje tragičan osjećaj tjeskobe i napuštenosti. Samoće koja se gotovo fizički osjeća.
Ljerka Car Matutinović
Koncept samoće, dodir bajke
Marina Vujčić, Pitanje anatomije, Hena com, Zagreb, 2017.
Na pitanje kako objašnjava „tajnu svog uspjeha“ (čitanosti) kod publike Marina Vujčić odgovara vrlo suzdržano, stavljajući riječ uspjeh u navodnike zbog malih naklada knjiga, i pritom iznosi dva moguća razloga dobre prihvaćenosti svojih romana. Prvi je taj da piše o tzv. malim ljudima, o sudbinama pojedinaca na marginama života, a kako je društvo sve naše sudbine marginaliziralo, „valjda se ljudi s tim mogu poistovjetiti“. Njoj se također čini da je „tajna“ i u tome da „uvijek pišem neku vrstu bajki koje 'drže vodu'. Uzmem neku situaciju vrijednu fikcije koja djeluje poznato i svakodnevno, ali onda pišem na način na koji se to može dogoditi samo u fikciji. Svaka od tih priča međutim opet na neki čudan način djeluje uvjerljivo, odnosno dovoljno je realistična da čovjek može povjerovati u nju, ali zapravo je bajka jer se to u stvarnosti ne događa.“
Taj drugi razlog spisateljica ilustrira primjerom iz svog romana Susjed (2015): napominje da svi mi poznajemo neku ženu koja je u stanju zamisliti kako je susjed koji je pozdravlja na stubištu njezin budući partner, ali ne znamo nijednu koja tom susjedu kuha i ostavlja mu kriomice hranu pred vratima. Autorica smatra da publika kod nje voli upravo tu crtu bajkovitosti „koja se uvijek na nekom mjestu u mom romanu počne događati“. Shvatila je, kaže, već nakon svoga drugog romana (A onda je Božo krenuo ispočetka, 2014) da su čitatelji prihvatili njezinu iskrenu predanost temi, pisanju o onome što ih zanima, uzbuđuje i provocira.
Ove detalje, koji sugeriraju, među ostalim, i autoričinu visoku književnu osviještenost kad je riječ o aspektima odnosa pisca i publike, ne spominjem slučajno: jer i u Pitanju anatomije, njezinu novom romanu, udio „crte bajkovitosti“ ne samo da je primjetan nego je ona ugrađena u sam temelj teksta. Atmosferu nesvakidašnjeg, neobičnog sveznajući pripovjedač daje naslutiti već zagonetno intoniranim uvodnim paragrafom, osobito efektnom prvom rečenicom, čime odmah zaokuplja čitateljevu pažnju i vuče ga da čita dalje kako bi otkrio što stoji iza tajanstvenog oglasa:
Gospođu Veroniku Vinter i gospodina Florijana Bauera spojila su leđa.
Ne, nisu se negdje zajedno naslonili ili takvo što. Stvar je puno delikatnija i nema veze ni s čim što bismo mogli pomisliti ili smo već negdje čuli.
Gospodin Bauer, naime, dao je neobičan oglas u novinama. Da, recimo, gospođa Vinter nije pasionirana čitateljica oglasnika, i to baš u novinama u kojima je gospodin Bauer dao objaviti oglas, te da je ne odlikuje stalna potreba za novim doživljajima i iskustvima, gospodin Bauer vjerojatno nikad ne bi dobio ni jedan odgovor na svoj neobičan oglas. Ne bi ga dobio ni da gospođa Vinter baš tada nije bila u potrazi za dodatnim poslom zbog financijskih problema u koje je zapala zbog sklonosti nerazumnim odlukama. I za gospođu Veroniku Vinter i za gospodina Florijana Bauera sve se u tom trenutku njihovih života posložilo baš onako kako se moralo posložiti da bi se oko tih leđa koja su ih spojila mogla zavrtjeti priča.
A iza teksta romana, na kraju knjige, u autoričinim Zahvalama, ima i jedna sasvim neobična: „Hvala i leđima na tome što su tamo gdje jesu – na mjestu za koje su nam potrebni drugi. Da nije tako, ovaj se roman ne bi morao napisati.“ To je završnica kruga u kojem se „zavrtjela priča“ inspirirana jednim bizarnim motivom – fizičkom nemogućnošću ljudskog bića da sámo pomiluje svoja leđa, što je, kako kaže jedan lik romana, „pitanje anatomije“. I doista, koliko god se sve to činilo uvrnuto, cijeli je roman proizašao i sagrađen upravo na toj manjkavosti anatomije ljudskog tijela, što je istodobno signal neodrživosti koncepta samoće koji zagovaraju glavni junaci romana Veronika Vinter i Florijan Bauer. Pritom je oboje protagonista, od početnog narušavanja ravnoteže do njezine stabilizacije i neke vrste hepienda (ili, kako bi se to ljepše reklo, nuđenja vedrije vizije budućnosti), prošlo niz krupnih preobrazbi odričući se, ne bez velikog otpora, mnogih svojih tvrdih svakodnevnih navika i dubokih životnih uvjerenja. Pripovjedač romana, koji inače ne pripada predočenom romanesknom svijetu i koji se voli upuštati u komentare postupaka glavnih junaka, odmah upoznaje čitatelje s njihovim polaznim pozicijama.
Gospođa Veronika Vinter i gospodin Florijan Bauer, kako ih narator najčešće oslovljava zadržavajući tako konvencionalni ton ophođenja da bi stvorio dojam o distanci prema njima, susreli su se prvi put u njegovu zagrebačkom stanu. Veronika se naime jedina javila na Florijanov čudan novinski oglas kojim traži gospođu za milovanje svojih leđa („isključivo leđa“), a on jamči sigurnost, diskreciju i dobru zaradu. Florijan je čovjek u pedesetima, čija je supruga, s kojom se dobro slagao i volio je, umrla prije desetak godina od posljedica moždanog udara. Izum što ga je patentirao omogućio mu je da napusti inženjerski posao jer su tantijeme redovito i obilato pristizale na njegov račun. S emocijama se „ponašao štedljivo“, bio je škrt na osjećajima, „duboko usmjeren na sebe“ i svijet koji je suzio na mjeru koja ga nije zamarala, prepustivši se programiranoj dnevnoj rutini – šetnjama, nabavi namirnica, kuhanju, čišćenju stana, čitanju. Nakon suprugine smrti odlučio je da je „jednina njegovo prirodno stanje i da to više nikad neće promijeniti“ pa se više ni s jednom ženom nije zbližio i tako priskrbio ruke koje bi mu u milovanju leđa zamijenile suprugine. Tek se sad, nakon toliko godina, dosjetio da mu bliskost i nije neophodna, nego da bi mu to netko mogao raditi za novčanu naknadu, pa je dao oglas u novine.
Veronika je bankovna službenica, četrdesetogodišnjakinja koja se osjećala profesionalno neostvarenom jer je svojim pravim pozivom smatrala slikarstvo. Na „ludi“ Florijanov oglas javila se – iako sa stanovitom rezervom, ali i radoznalošću i nadom – zato što je bila u velikim financijskim teškoćama zbog goleme rate stambenog kredita u švicarskim francima i nagomilanih neplaćenih računa za režije. Kao i Florijan, i ona se već bila čvrsto opredijelila za samački život: na tu je odluku uvelike utjecalo loše bračno iskustvo i rastava od muža kojemu je bila samo servis za njegove potrebe. Bila je uvjerena da je „zajedništvo čista prevara“ za ženu, da nema „množine bez kompromisa“, a ona više nije vidjela ni jedan dobar razlog za ustupke. S ljubavlju je davno raskrstila – „ostao je samo strah da bi joj se mogla dogoditi“. U takvom uvjerenju o pogubnosti braka za ženu i njezinu slobodu, svoj status ljubavnice, odnosno vezu koju održava s oženjenim muškarcem doživljavala je kao idealno rješenje jer je taj odnos ni na što nije obvezivao.
Za svoj honorarni posao milovanja leđa Veronika je pokazala ne samo dobru volju (jer je od tog prihoda podmirivala najhitnije račune) nego i talent da pronađe „pravu frekvenciju dodira“ Florijanovih leđa. On je pak bio vrlo zadovoljan, čak mu se činilo da je nova milovateljica dostigla pa i nadmašila virtuoznost njegove pokojne supruge Amalije. Veronika je Florijana doživljavala kao pacijenta koji treba njegu, a sebe kao medicinsku sestru ili njegovateljicu koja obavlja human posao. Bili su to dodiri u kojima nije bilo ničeg nedoličnog, dvosmislenog; pomislila je koliko samo ima ljudi kojima je u ovom otuđenom, virtualnom svijetu potreban takav nedužan, blizak dodir ili zagrljaj (da podsjetimo na jednu od tema Tuđeg života /2010/, prvog romana Marine Vujčić), dodir za koji bi bili spremni platiti kao što njoj plaća Florijan, pa joj je čak palo na um da bi mogla otvoriti „agenciju za parcijalno milovanje“.
Florijan bi, s druge strane, kad bi Veronika započela milovati njegova leđa, isključivao svaku misao iz svoje glave i prepuštao se ugodi. No cijelo bi vrijeme šutio, nikad nije izustio neki uzdah zadovoljstva ili izraz odobravanja, kompliment, samo bi joj na kraju zahvalio i dao novac. Veroniku je takva njegova neosjetljivost i ignorancija najprije čudila pa se pitala je li moguće da njezin posao nije vrijedan čak ni kurtoaznog razgovora? A onda više nije mogla izdržati, pobunila se i rekla da se, sjedeći iza njegovih leđa, osjeća kao „kućanski aparat“ koji on „uključuje na sat vremena tri puta tjedno“. Pale su teške riječi: optužila ga je da je njegovo „ignoriranje postalo monstruozno“, da je ona „ljudsko biće, osoba“ i da je „ne može tretirati kao stroj za milovanje koji je namjestio na bešumnu opciju“, na što ju je on potjerao iz stana, a ona izjurila zalupivši vratima.
Zaustavimo se malo kod ovog najdramatičnijeg prizora prve trećine romana, scene koju bismo mogli imenovati „zalupiti vratima“: citat koji slijedi zorno ilustrira dva autoričina karakteristična književna postupka. Jedan od njih upućuje na način izvođenja vremenskog reza u tekstu – skok iz vremena radnje romana u zbivanja koja su se dogodila u prošlosti, i to prema asocijativnom načelu (zalupila je vratima Florijanova stana u za nju važnom trenutku → kao što je davno zalupila vratima roditeljskog doma želeći naći bolji život). Drugo, otkriva se funkcija tih rezova u tekstu – takvi kratki analeptički izleti iznimno su važni za razumijevanje sadašnjih životnih situacija i psihičkih stanja protagonista:
Kad se našla na ulici, prva joj je misao bila da na putu kući mora kupiti voštanice.
Ta praktična misao prethodila je drugoj, sasvim drukčijeg karaktera. Bio je to svojevrstan déjà vu, prizor Veronike od prije dvadeset i pet godina kako – jednako ovako zalupivši vratima – zauvijek napušta roditeljski dom. Doduše, ovo roditeljski nije pristajalo stvarnom stanju stvari jer se ljudi koji su ostali iza tih vrata nikad nisu ponašali kao roditelji. Taj otac, koji ju je zanijekao još prije rođenja tvrdeći da ne može biti njegova, pa ta majka, koja se u strahu od njegova despotizma prema njoj ponašala kao da je doista tuđe, neželjeno dijete koje im je netko na prevaru podvalio – sve to vratilo se Veroniki Vinter u jednoj komornoj sekundi u koju je stalo puno više od onoga što je moguće u sekundu nagurati. Sve što je bilo zakopano u duboki zaborav. Zloćudne misli uspjele su, u toj jednoj sekundi, čak i povezati ignoriranje Florijana Bauera s onim koje je sustavno proživljavala kao djevojčica.
Iz ove retrospekcije čitatelj doznaje da Veronika potječe iz disfunkcionalne obitelji, od koje je još kao šesnaestogodišnjakinja pobjegla iz svoga provincijskoga gradića u Zagreb. Florijanov ignorantski odnos dozvao je u trenu njezino sjećanje na duboko u podsvijest potisnutu očevu i majčinu ignoranciju, i tek time učinio razumljivom, upravo sjajno motiviranom Veronikinu naprasnu reakciju na Florijanovu bešćutnost; jer, da pripovjedač nije uveo tu dotad čitatelju nepoznatu kardinalnu činjenicu iz njezina djetinjstva i rane mladosti (bijeg od kuće zbog osjećaja krajnje nelagode i ugroženosti u nesređenoj obitelji), neuvjerljivo bi ostalo Veronikino drugo zalupljivanje vratima.
Podatak da neki književni lik dolazi iz disfunkcionalne obitelji uvijek je važan jer najčešće stoji u pozadini nekih njegovih trenutnih postupaka ili sadašnjeg statusa. U ovom slučaju taj podatak ne čini uvjerljivom samo Veronikinu odbojnost prema Florijanovu ponašanju i odlučan, ponosan odlazak iz njegova stana, što, ne zaboravimo, podrazumijeva i odricanje od njegovih honorara koji joj omogućavaju da kako-tako pliva u svom dužničkom ropstvu i gomilama računa. To kratko sjećanje na užase djetinjstva objašnjava u dobroj mjeri i neke druge postupke u njezinu životu – da je morala prihvatiti bilo kakav posao kako bi uopće preživjela, da nije mogla na studij, pogotovo ne na studij slikarstva koje je osjećala svojim pozivom, da je neiskusna uletjela u brak s pogrešnim čovjekom. Otuda nezadovoljstvo i frustriranost sitnim činovničkim poslom u banci i oskudnom komunikacijom s kolegama, potreba da sve to kompenzira slikanjem za svoju dušu (završila je tečaj, proučavala tehnike, posjećivala izložbe), uvjerenje da je ljubav prijevara uperena protiv žena i odluka da živi samački i bez formalnih obveza prema muškarcima.
Kao i Veronika, i Florijan prolazi veliku životnu preobrazbu, možda i obuhvatniju i radikalniju nego glavna junakinja romana. Na kraju Florijanova „desetljeća hibernacije“, koliko je prošlo od prerane smrti njegove žene Amalije, a na početku romana, vidimo čovjeka sklonog izolaciji – koji teži životu bez drugih, bez vanjskog svijeta, bez izlaganja opasnostima, čovjeka s precizno programiranim životom u kojem su greške nepoželjne. Ponečemu od toga zacijelo uzroke valja tražiti u činjenici da Florijan također potječe iz disfunkcionalne obitelji, o čemu pripovjedač izvještava negdje oko polovice romana, kad je već dobrano krenuo proces protagonistove metamorfoze. On osjeća da se u njemu zbiva veliki prevrat, da se nešto zauvijek promijenilo. „Kao da se unutra otvorio neki ventil, nakon što je ne samo godinama, nego oduvijek, bio zaštopan i nepropustan.“ Poslije svega, Florijan je uvjeren da bi sada svojoj ženi, da je živa, ispričao punu, a ne friziranu priču o svojoj mučnoj obiteljskoj pretpovijesti, „sve što bi ga objasnilo, a možda i zaliječilo“.
Što je u Florijanu pokrenulo sve te promjene, novi, dojučer nezamisliv način razmišljanja i ponašanja? To da se pobunio protiv vlastitih rituala, da je prvi put u životu konobaru dao napojnicu, prosjakinji ostavio velik novac, da sad kadšto i opsuje u ljutnji, popije čašu vina. Da priznaje da je pogriješio s Veronikom – da se doista prema njoj ponašao kao da je kućanski aparat. Florijan drži da su „zahrđali mehanizam sata koji je stao prije deset godina“ pokrenule Veronikine ruke i poruke iz priča koje je čitao. Na svoj način, on time slavi moć dviju poluga koje su u stanju korjenito mijenjati čovjeka. Svijet u kojem živimo sve više čezne za dodirom, fundamentalnim, nenadomjestivim izrazom ljudske bliskosti, kojega u nadirućem virtualnom svijetu nema. U tom je smislu energija koju emitiraju Veronikini prsti milovanjem Florijanovih leđa obnoviteljska i iscjeliteljska.
Kao drugi pokretač Florijanova „zahrđalog mehanizma“ spominju se priče, pri čemu se misli na „moć knjige“ (vjerovanje da književnost može mijenjati svijet, ili bar utjecati na njega). Glavni junak romana ima veliku kućnu biblioteku koju je godinama nadopunjavao pa svaki dan poseže za ponekim sveskom i čita. U već spominjanoj Zahvali na kraju knjige stoji i ova rečenica: „Posebno hvala piscima koje fiktivni junak Florijan Bauer u ovom romanu čita: Darku Desnici koji nas je prerano napustio ali nam je ostavio svoju Pietù, te Semezdinu Mehmedinoviću, Tatjani Gromači i Miljenku Jergoviću, koji su svojim kratkim prozama moćno utjecali na mog junaka i na priču ovog romana – a prije toga i na mene, čitateljicu.“ U jednom intervjuu Vujčić pak „priznaje“, s tim u vezi, da je „vjerojatno podsvjesno utkala vlastito uvjerenje koliko književnost može utjecati na život“. Autorica je u svoj roman uklopila desetak takvih epizoda, s različitim nakanama i funkcijama, pritom navodeći samo naslove priča i stranicu na kojoj se tekst nalazi; náslōvā knjîgā nema, a autori se spominju opisno („knjiga preminulog antikvara“ / D. Desnica; „pisac koji živi u SAD-u, iako je naše gore list“ / S. Mehmedinović; „knjiga autora koji inače piše romane“ / M. Jergović).
Lik svoga strojarskog inženjera Marina Vujčić, nasreću već dovoljno iskusna i tankoćutna spisateljica, nije pretvorila u književnog stručnjaka; dapače, pripisala mu je neke osobine simpatičnog amatera iskreno zaljubljenog u knjige, koji često ne može shvatiti odnos stvarnosti i mašte, ali nema pretenzija da arbitrira u stručnim pitanjima. Tako se kaže da je Florijan volio knjige bez fabule, jer ih je mogao čitati otvarajući ih nasumce; da je imao potrebu ono što čita povezati sa samim sobom i svojim životom; volio je priče u kojima se može prepoznati i s kojima se može poistovjetiti; dopadale su mu se priče koje nemaju „pravu radnju“, nego samo „prave rečenice“ jer bi ga uvijek navele na razmišljanje, na apstraktno mišljenje. Ponekad bi se i naljutio na kojeg pisca, kad bi ga svojom pričom odviše uznemirio ili ga naveo da se osjeća krivim: „Izabereš kratke proze za svoju literaturu kako bi spriječio druge da te uvuku u suvišna preispitivanja, a onda ti i one počnu zagorčavati život.“ Jednom je uzeo knjigu (riječ je o Levijevoj tkaonici svile) „autora koji inače piše romane“ i otvorio stranicu na kojoj je bila crtica Žena na prozoru. Pročitao je samo nekoliko redaka, i to je bilo dovoljno da ga uzdrma: radilo se o nekoj ženi koja je tugovala za umrlim mužem, a on je u njoj odmah, „na nepodnošljiv način“, prepoznao sebe „kao čovjeka kojemu je umrla žena i koji se nakon njezine smrti kažnjava nekom vrstom nepostojanja“:
Uskratio je sebi to pravo [pravo na žalost i tugovanje, S. P.] nakon Amalijine smrti, onako kako je uskraćivao sebi sav višak osjećaja, ali je sada, čitajući Ženu na prozoru, zavidio toj junakinji na njezinoj tuzi, i još više njezinu umrlome mužu na toj tuzi koja mu je dokazivala bol nedostajanja. I Amalija je to zaslužila, a on se junačio prihvaćanjem njezine smrti kao nečeg neminovnog što nije mogao ni spriječiti ni promijeniti. Odmah je sebi oblikovao zamjensku stvarnost i preselio se u nju ne osvrćući se na prošlost koju je s nekim dijelio. Suzu nije pustio, i još je pritom sebe uvjerio da baš tako treba, da bi ga i Amalija u tome podržala – a sad mu se činilo kako ona cijelo ovo vrijeme, tamo negdje, čeka svoju količinu zaslužene tuge čovjeka kojemu je život i prije i poslije nje bio tek mrtva priroda.
Ono što se nakon tog zaključka dogodilo na drugom katu u Šenoinoj 3, u stanu gospodina Bauera, nitko – a najmanje on sam – ne bi očekivao. Florijan Bauer je, naime, prvi put u svojoj odrasloj dobi, zaplakao.
I dok je u kratkim pričama nastojao pronaći neke sličnosti sa sobom i svojim životom, neku situaciju ili lik s kojim bi se mogao poistovjetiti, Florijanov je odnos prema Veronikinoj slikarskoj kreativnosti prošao neobičan put. Na početku toga puta stajalo je njegovo potpuno nerazumijevanje, nezainteresiranost, pa i odbojnost, a na kraju je pred njezinim leđnim ciklusom od dvadeset slika, inspiriranih upravo zajedničkim iskustvom u poslu milovanja leđa, stajao „potresen“, „uzburkanih emocija“. Na prvu, takav radikalan unutarnji preokret, i još u kratkom vremenu, čini se malo vjerojatnim. No spisateljica je, kao u slučaju s kratkim pričama, u prvi plan istaknula Florijanovu sklonost da sebe pokuša prepoznati u umjetničkom djelu, da na platnu nađe nešto s čim se može poistovjetiti. A glavni junak je, u autoričinoj literarno uvjerljivoj interpretaciji, na platnima vidio svoja leđa, vidio je Veronikine pokrete koje je pamtila njegova koža prenesene na slikarsko platno; „imao je osjećaj da je Veronika kroz špijunku virila u njegov život, a onda sve to lijepo stavila na platno“. Koliko je daleko, ili blizu, ta Florijanova laička definicija umjetničke prakse od Veronikina sofisticiranijeg shvaćanja da „umjetnost i ne treba činiti ništa drugo nego prenositi stvarni život dižući ga na višu, stvaralačku potenciju“?
Glavni junaci romana, i Veronika Vinter i Florijan Bauer, prošli su mučne preobrazbe i stigli na koncu do osobnog ispunjenja i zadovoljstva, i oboje su svjesni da su upravo oni jedno drugome u život unijeli pozitivne promjene. Florijan je sretan što je dobio priliku da nadoknadi sve one godine neosjetljivosti za druge – pa je tako, kao tajni mecena, organizirao Veroniki prvu izložbu slika i otvorio malu galeriju za neafirmirane umjetnike u kojoj će ona zacijelo postati voditeljica i tako krenuti „u svoju novu, željenu budućnost“. Što se Veronike tiče – a sličan je prevrat osjećao i Florijan – shvatila je da su leđa pouzdan dokaz da nas priroda nije oblikovala da budemo sami, a i stalno je nešto podsjeća na neodrživost njezina koncepta samoće. Na koncu, kao post scriptum izloženom leđnom ciklusu, naslikala je još jednu sliku, koja za roman ima simboličko značenje: na njoj su dvoja gola leđa iz profila, muška i ženska, naslonjena jedna na druga. Sliku je glavna junakinja objesila u dnevnoj sobi, kako bi je podsjećala na činjenicu da „možda i nije tako loše imati nekoga tko će ti oprati leđa. Nekoga na koga se možeš i osloniti i nasloniti.“
Na početku ovog teksta citirao sam izjavu Marine Vujčić u kojoj kaže da ona piše „neku vrstu bajki koje 'drže vodu'“. Nakon pojave Pitanja anatomije može se samo potvrditi da nitko točnije i preciznije u tako kratkom obliku nije opisao proznu formulu ove spisateljice od nje same. Toliko vjere u budućnost i pozitivne energije koju emitira ova suvremena bajka ne može se naći u cijeloj današnjoj smrknutoj hrvatskoj prozi. Možda nam je nedostajalo, kao kontrast, upravo ovakvo jedno obilje optimizma da shvatimo u kakvoj crnoj rupi živimo.
Pitanje anatomije ima posebno mjesto u našoj suvremenoj prozi, a kao i svi dosadašnji romani Marine Vujčić potvrđuje neprestan razvoj i rast njezina književnog umijeća.
Strahimir Primorac
Okrutna ruralna igra u kojoj su stid i smrt vezani u čvor
Započnimo 'školski', uvodom u lik i djelo Julijane Adamović. Dakle, riječ je o autorici, po profesiji socijalnoj pedagoginji sa stalnom adresom u Vukovaru, koja je književni život započela na blogu. Znam, reći ćete, pa takvih je trenutno na stotine, ali stanite, taj je podatak bio aktualan prije više od deset godina i odavno se dogodio transfer do knjiga. Isprva u zbirku priča „Kako su nas ukrali Cigani“, potom „Konzerviranje“ i „Glineni anđeli“. Plus tri knjige za djecu i mlade. Ništa od toga nije bilo nezapaženo, dapače, dogodio se tu i jedan „Kiklop“ te nagrada Ivana i Josipa Kozarca. Danas Julijana Adamović piše i kolumne na jednom portalu u kojima komentira društveno-političku zbilju što joj je, dakako, donijelo koliko pristalica toliko i oponenata.
No, slobodno možete zanemariti sve što ste do sada pročitali, kao što možete zaboraviti i sve dosadašnje opaske o Julijaninoj prozi koja predstavlja model tzv. 'malih' knjiga, o običnim ljudima, svakodnevnim situacijama, često s fokusom na ženske sudbine. To o ovoj autorici zapravo govori još malo pa ništa nakon što je objavila svoj prvi roman „Divlje guske“ nakon kojega je, ako je pravde, njezino visoko mjesto u suvremenoj hrvatskoj prozi zagarantirano, jer je riječ o doista sjajnom romanu za koji je teško pronaći ikakav bliži kontekst, iako se na prvi pogled ne doima tako. S jedne strane radi se o romanu o odrastanju, a takvih smo se bogme načitali, moderno rečeno unutar disfunkcionalne obitelji čiju funkcionalnost duboko nagrizaju odnosi majke i Babe, majke i oca, a djeca su logično žrtve. S druge strane, zbog naglaska na ženskim likovima i njihovim međuodnosima lako je ovaj roman promatrati i u kontekstu 'ženskog', kao što ga možemo, zbog smještenosti u neimenovani ali prepoznatljivi ravničarski okoliš, Srijem, negdje sedamdesetih godina prošloga stoljeća, čitati i kao podvrstu ruralne proze s naglašenim socijalnim momentom. Istina, sve su to „Divlje guske“, ali i mnogo više i kompleksnije od toga.
Svijet u koji nas uvodi ovaj roman gust je i mračan, naturalistički taktilan, premrežen bolestima i smrtima, grubostima i nasiljima, mržnjama i netrpeljivostima, daleko od bilo kakve idealizatorsko-sentimentalne pojave uobličavanja priče o odrastanju. Teško je zamisliti da je tu ikada bilo ljubavi i nježnosti, kao i da bi itko mogao preživjeti u takvom okolišu. Svijet je to u kojem su „stid i smrt vezane u čvor“, a majke izgovaraju kletvu „bolje da vas nisam rodila“. Iz toga svijeta progovora infantilni pripovjedački glas, točnije dvoglas, jer je roman ispripovijedan u 2. licu množine, što je pozicija koja svemu daje dozu začudnosti i neobičnosti, istovremeno i nekakve jezive dvostruke proživljenosti i autentičnosti, no pitanje tko to govori na koncu će dobiti svoje, duboko psihološki utemeljeno razrješenje. Glasovi pripovjedačice/a, djevojčice/a uobličavaju obrise vlastite svakodnevice, točno onakve kakva jest i kako je osjeća/ju i proživljava/ju. Razapetost između majke i Babe, čiji odnos obilježava neskrivena mržnja, okrivljavanja i netrpeljivost koja seže daleko u prošlost, ona je koja podvaja dječji identitet i stvara osjećaj krivnje i nesnalaženja koje je nemoguće racionalno shvatiti i proraditi, ali stvara duboke ožiljke. Upravo zbog toga pribjegava se i iracionalnom, snovima i Guski, koji imaju značajnu ulogu u tekstu samom i služe kao neka vrsta pohrane straha i zbog njega neizrečenih emocija. Obitelj je to u kojoj otac igra tipičnu ulogu patrijarhalnog i strogog muškarca, no nemoćnog da se odupre silnicama mržnje između dviju žena, pa se prepušta alkoholu i grubostima. Ta je obiteljska mikrozajednica smještena i u onu širu, seosku i društvenu koju odlično manifestiraju sporedni likovi koji se pojavljuju u priči i nose simboliku prostora i vremena. Prostor je to grubih odnosa i nedostatka emocija, borbe za egzistenciju, ali i duboko podijeljen i ksenofobičan. Netrpeljivost je naglašena prije svega prema Bosancima (kojima pripada i majka), kao sublimaciji onih Drugih koji su ionako za sve krivi. Prošlost je ta koja također nije poštedjela ni ovu mikro ni makrozajednicu; osim obiteljske priče iz prošlosti koja je odredila sadašnje odnose, to je prostor u kojem su ostale 'švapske' kuće i koji pamti brojna iseljavanja i naseljavanja. Sve to djevojčica/e dakako ne shvaća/ju, ali čuje/u i bilježi/e, no patnja koju iskazuje/u, kako na psihičkoj tako i na fizičkoj razini, ona je elementarna – nedostatka ljubavi, nježnosti i povjerenja te zbunjenosti time kome bi trebalo iskazivati privrženost u toj okrutnoj igri između majke i Babe.
Mnogo je zla u svijetu ovoga romana, zla koje istina dobiva svoju uzročnu opservaciju, ali ostaje neshvatljivo dječjoj psihi. Mnogo je tu mučnih scena, hladnoće i nepravdi koje je teško progutati, baš kao što pripovjedačica/e ne mogu savladati masnu i ljepljivu pileću kožicu koju moraju pojesti, no Julijana Adamović sa svime se time sjajno nosi, naizgled objektivno i hladno, bez komenara i patetiziranja. „Divlje guske“ snažan su i optužujući roman nakon kojega ostaje taj osjećaj pileće kožice u grlu, ali i dojam kako ste pročitali knjigu koja je po svim kriterijima 'velika', iako polazi od navodno 'maloga' ili barem ne dominantnog – pripovjedača, teme i prostora. Sve pohvale!
Jagna Pogačnik
(Polu)obiteljski krimić: Potraga za prošlošću počinje ubojstvom
Tri prethodna romana Ankice Tomić, autobiografski prvijenac „Naročito ljeti“ te žanrovski konglomerati „Damen kapric“ i „Vice versa“, bili su sasvim dovoljan 'uzorak' kako bismo stekli vrlo pozitivan dojam o ovoj autorici. Prvijencem je stekla simpatije čitatelja i pozitivan sud stručne javnosti (tri književne nagrade), dok su sljedeća dva romana ukazala koja je to prozna dionica kojom Ankica Tomić želi 'voziti' po zemljovidu suvremene proze. Prije svega, riječ je o vrlo talentiranoj pripovjedačici čije je pripovijedanje jednostavno i čitko, ali zbog toga nimalo banalno ni lagano, a njezina sklonost fragmentiranju fabule, što će i u novom romanu biti izvedeno izmjenama pripovjedačkih vizura te uvođenjem epistolarne dionice, ukazuje i na koncentriranost pripovijedanja i umijeće da se fabularne niti drže u ravnoteži i s lakoćom isprepletu. Također, jedna je od osobitosti njezine proze, s iznimkom prvog romana, miješanja i svojevrsno poigravanje žanrovima – od obiteljskog romana, krimića, u „Vice versa“ i primjesa fantastike, do trilera, ljubavnog i psihološkog romana, kako je mreža žanrova postavljena u „Skarabeju“. Dakako, triler je ovdje samo u naznakama na početku jer čitatelj biva suočen s novinskim tekstom u kojem se izvještava o tajanstvenom ubojstvu žene u šibenskoj Tvrđavi sv. Nikole, pa postoje indicije kako će se roman nastaviti trilerskom šprancom istrage. No, osim čitatelja, s tom se novinskom viješću iz crne kronike suočava i jedna od pripovjedačica, uz jutarnju kavu, i tu započinje njezin privatni triler koji se, zapravo, više odvija u njezinoj psihi.
Suzana, talentirana žena srednjih godina zapela u pogrešnom i istrošenom braku, sa sinom tinejdžerom s kojim je svaka komunikacija malo je reći teška, nakon pročitane vijesti stvorit će u svojoj glavi određene indicije o tome tko bi mogao biti ubojica i tada kreće potraga za vlastitom prošlošću, tajno proučavanje sačuvanih ljubavnih pisama koje joj je kao šesnaestogodišnjakinji iz tadašnje JNA slao njezin dečko, Šibenčanin Goran. No, premda se poklapanja i indicije koje se rađaju u njezinoj glavi čine možda neuvjerljivim i ishitrenim, Suzanina intuicija puno je jača no što možemo pomisliti. Nakana Ankice Tomić u ovome romanu, međutim, nije raskrinkavanje jednog zločina pomoću neklasične, slučajne istražiteljice. Ta je vijest, zapravo, nešto kao naslovni skarabej koji uz sva svoja ostala značenja i simboliku, jest kukac koji kotrljanjem prenosi kuglice izmeta. Nakon što se tom viješću u fabularnom smislu zakotrljalo, kreće intrigantno raskrinkavanje kompleksnih bračnih odnosa; osim Suzane i njezina muža liječnika, tu je i šibenska profesorica glazbe Katarina i njezin suprug, lokalni moćnik Tome. Premda dvije odvojene obitelji i žene koje se ne poznaju, njihove će sudbine na kraju biti vrlo čvrsto dovedene u vezu. Treba svakako napomenuti da su ta dva braka na rubu, prepuna praznina, nerazumijevanja i neljubavi, iznimno suptilno i dubinski secirana, kroz sitnice, dijaloge, učinjene ili neučinjene geste, ali dovoljno da fizički možemo osjetiti njihovu pogrešnost. Na taj je način ovaj roman psihološki utemeljena studija ljubavi i njezinih faza, pukotina i raspada i prešućenih istina. S druge strane, obje su junakinje u romanu pozicionirane prema svojim mladalačkim ljubavima, svojoj prošlosti u kojoj su, premda to i ne znaju, vrlo čvrsto povezane. Epistolarni dio, Goranova pisma koja funkcioniraju dvostruko – kao podsjetnik na prošlost, ali i krunski dokaz u sadašnjosti – sjajno karakteriziraju psihoportret njihova autora, ali i donose duh jednog vremena, otprije tridesetak godina. Pisana specifičnim stilom za jednog devetnaestogodišnjaka ona kod Suzane, koja u njima pronalazi i svoj vlastiti kutak osame (pa i emancipacije, jer privatnu istragu vodi sama) i prizivanje davnih emotivnih stanja, pojačavaju indicije koje slaže u svojoj glavi, a pred čitateljem razotkrivaju patologiju jedne ljubavne fiksacije i psihoportet osobe sposobne voljeti jako, ali jednakim intenzitetom i mrziti.
U smislu istrage zločina, zapravo, premda netipično, „Skarabej“ djeluje logično i profesionalno i kao žanr i njegovo iznevjeravanje. No, to je ipak kostur oko kojega se plete priča koja je jaki na nekim drugim razinama, odnosno u tome kako su raznoliki aspekti, dramatski i nepretenciozno, uklopljeni u fabularnu okosnicu. „Skarabej“ je kronika dvaju vremena s nenametljivim, ali prepoznatljivim mrvicama zbilje, odlična studija ljubavnih nijansi, portret psihičke patologije, međugeneracijskih razlika, kao i teze kako „ponekad u sasvim nepoznatim ljudima pronađemo djelić sebe, djelić vlastite neispričane priče“. Ankica Tomić ovim romanom, dinamično pisanim, intrigantnim i čitkim, pokazala je kako smo neke svoje neispričane priče sebi i drugima dužni ispričati. Čak i po cijenu narušavanja vlastitog mira, potpune deziluzije, pa i razotkrivanja zločina.
Jagna Pogačnik, Express
'Divlje guske': neočekivano remek- djelce iz mračnih panonskih ravnica
Julijana Adamović socijalna je pedagoginja, Bačvanka nastanjena u Vukovaru, društvena kolumnistica, afirmirani prozni pisac. Ova knjiga nadmašuje sve što je do sada napisala
O utjecajima Agote Kristof na hrvatsku i njoj bliske južnoslavenske književnosti malo će kad biti riječi. Mračna, pustošeća “Velika bilježnica”, objavljena 1999. u biblioteci koju je uređivao Predrag Lucić, bit će vrlo čitana, spominjana i citirana u sljedećih nekoliko godina, ali hrvatski će se pisci u pokušaju držati daleko od nje. Za razliku od Raymonda Carvera, mondenog i lakonosivog, koji će punih dvadeset godina ostajati u trendu i koji će lako podnositi slabo stilizirane kaleme lokalnih književnih entuzijasta, Agota Kristof će se pokazati u svakom pogledu zahtjevnijom. U formalnom smislu, njezina bi se sljedba trebala podvrgnuti vrlo strogoj, sonetnoj disciplini ispunjavanja forme. Za razliku od Carverovog minimalizma, koji je, možda, i dopuštao onu vrstu leksika i sintakse kakvi se koriste u novinama, minimalizam Agote Kristof bio je druge vrste. “Veliku bilježnicu” ona je pisala posljednjim riječima pred propast svijeta, rječnikom savršeno derivirane samoće. U suštinskom smislu, za razliku od Carvera koji se bavio vedrim građanskim temama - raspadom braka, alkoholizmom i socijalnim debaklom - Kristof je pisala o najosobnijoj ljudskoj nesreći. Da bi se ispisivalo palimpseste po “Velikoj bilježnici” trebalo bi dara, i to vrlo ozbiljnoga dara, ali jednako važno, trebalo bi iz prve ruke poznavati nesreću, i to onakvu i onoliku koliku je u dušu znala Agota Kristof.
Dvije su Agote naših književnosti. Prva je u romanu “Crnac” Tatjane Gromače, jednoj od najljepših, a sigurno i najmračnijoj knjizi suvremene hrvatske književnosti. Druga je u romanu “Top je bio vreo”, srpskoga i sarajevskog pisca Vladimira Kecmanovića. Dok je Gromačina knjiga nekako još i pročitana, premda bez čitateljske koncentracije i poštovanja prema tekstu, Kecmanovićeva je završila u blatu i pod muhoserinama lažnih političkih angažmana onih koji je nisu ni čitali. Oni, pak, koji su je čitali, nisu je baš najbolje shvatili…
“Divlje guske” Julijane Adamović, objavljene krajem kolovoza 2018. u zagrebačkom Hena comu, treća su, vjerojatno i najneočekivanija Agota. Ispripovijedana iz stilski gotovo nepodnošljivog prvog lica množine - ili, u intenciji, iz slovenske i prajezične dvojine - pripovijest se zbiva u neimenovanom selu negdje u Bačkoj. Iako u romanu postoje jasne indikacije o mjestu i vremenu radnje, uglavnom su to sedamdesete i osamdesete godine, pa se povremeno pojave i hiperrealistični detalji socijalističke svakodnevice - poput stabilizatora uz televizor, temeljni dojam je, kao i u “Velikoj bilježnici”, da se se sve ovo zbiva nigdje, a zapravo u opustošenom, obezduhovljenom i obeznađenom svijetu, u kojem jedva da još i postoje obrisi civilizacije.
“Divlje guske” su, možda, postapokaliptični, šizofreni bildungsroman. Odrastanje čiji će finale, naravno, ostati izvan knjige i izvan domašaja pripovijesti, ali ga ovaj čitatelj može zamisliti samo u ludnici. Ili u nekoj pretpostavljenoj odraslosti kao društveno prihvatljivom i visokofunkcionalnom obliku ludila. Glavni lik ove knjige, njezin pripovjedač, su, kako se čitatelju većim njezinim tokom čini, sestre blizankinje. One se javnosti obraćaju isključivo u prvom licu množine, u svojoj povlaštenoj i hermetički zatvorenoj dvojini. To je prirodno njima, svijet oko njih ne vidi u tome nikakav problem, ali čitatelj se ne može naviknuti. Dvojna, množinska perspektiva ono je što stvara nelagodnu, gotovo sablasnu atmosferu “Divljih gusaka”. Sablast je to života na selu, u tuđemu ili u onom što je nekada bilo tuđe, da bi onda, logikom povijesnih kretanja a ne imovinsko-materijalnom transakcijom, postalo vaše; sablast života u višestruko disfunkcionalnoj obitelji, te na kraju, a možda i iznad svega drugog, sablast odrastanja.
“Divlje guske” odvijaju se među švapskim i šokačkim kućama, u svijetu koji je nedvosmisleno određen time iz koje se tko 1945. vratio vojske, u svijetu kojem, posve prirodno, jer je posvuda bilo tako, biti Bosanac ravno je najgoroj uvredi. Ali ništa od svega toga nije kod Julijane Adamović izvor nevolji, niti je ičim od svega toga nevolja objašnjena. Pustošenje svijeta nešto je što se zbilo mimo svega drugog.
Pojam dobrote za njih je dvije, uglavnom, sporedan, premda dobro primjećuju kad je netko zao. A skoro svi su zli. Najgora je, možda, Baba. Ali one Babu vole, jer voljeti nekog nije uvjetovano njegovom dobrotom. Ljubav je bezuvjetna, pogotovo u djetinjstvu, tom blaženom dobu straha, užasnutosti i divljaštva, kada se lako naviknuti na sve, pa tako i na tuđe, a onda i na vlastito zlo.
Otac u početku tuče majku. Baba ju mrzi, govori joj da je Bosanka, kao što i majka mrzi Babu. I sve je tu u skladu s dječjim poretkom. Jedino što se onda njih dvije upiške u snu. Često im se to događa, i povezano je s jednim snom. Ali nikad im se, eto, ne dogodi da se upiške kad spavaju kod Babe. Ono što im ona pokloni ne usuđuju se pokazati majci. I obrnuto. Odrana su upućene na krajnje kompleksnu mrežu i konstrukciju međuljudskih odnosa unutar obitelji, na zlo koje je, vjerojatno, posljedica životnih nesreća. Ali koga briga od čega je poteklo zlo. Treba živjeti s njim, snalaziti se i izbjegavati ono što iz zla proizlazi.
Tu su Lenka i Kolja, oni su Rusi, pravoslavci, tu je djed Madžar, uzoran multikulturni svijet, koji Julijana Adamović ni jednog trenutka ne divinizira. Izmiješanost sama po sebi ne znači ništa, osim što otvara mogućnosti za zlo i mržnju na još jednoj razini. Kao ni kod Agote Kristof, ni kod Julijane Adamović utjehe nema, ni izlaza. Niti je smisao svega u tome da se ljudi utješe ili da budu sretni. Smisao djetinjstva je da se, naravno uz mnogo sreće, na kraju odraste i da se tako od antagonista prometne u protagonista. A možda i da se iz dvojine ili iz množine napokon pređe u jedninu.
Nešto je animalno u odnosima među ljudima. Tako je u “Divljim guskama”, u “Velikoj bilježnici”, u “Crncu”. U “Top je bio vreo” oljuđenje i izlazak iz životinjske kože vodi prema katarzi, u najganutljivije trenutke, ali i u potpunu emocionalnu i moralnu propast. No, to je druga knjiga, vratimo se ovoj.
Julijana Adamović vlada osjećajima, ali i onim što osjećaji proizvode među ljudima. U tome je sjajna. Pritom, ona u “Divljim guskama” ispisuje savršeno nesentimentalan, ali ne i hladan tekst. Nad ovim nesrećama nitko se neće rasplakati, pa ni čitatelj. I to je, zapravo, jedini način da se ispriča ovakva pripovijest. I još da bude istinita. Sve drugo bi bilo lažno. Svaki osjećaj bio bi suvišan. I zato dvojina, i to dječja dvojina. Djeca su tupa, sve dok nisu inficirana odraslim sentimentima ili sve dok im, nečijom dobrotom, nije pružena mogućnost da slobodno osjećaju svijet.
Osnovna društvena karakteristika dobrih knjiga u Hrvatskoj, u dobu općega kulturnog propadanja, kada se, kao u govorima nadležnih na otvorenju Festivala svjetske književnosti, književnost tretira kao “hobi” i kao “strast”, a njezino se postojanje ističe u kontekstu “unapređenja kulture čitanja”, jest ta da se one, dobre knjige, pojavljuju slučajno, mimo reda i očekivanja, često od pisaca i spisateljica koji nisu predodređeni ni predviđeni da napišu i objave dobru knjigu. A kako dobra književnost nije sama po sebi dovoljna, pogotovu onima koji ne čitaju ili nisu ni sposobni za čitanje, tada pisci, da bi od javnosti dobili certifikat za svoje pisanje, trebaju biti politički ispravni, društveni aktivisti, potpisnici peticija, borci za radnička prava i dalje sve redom, jer ako to nisu, bit će, u najboljem slučaju po njih, ignorirani i prešućeni. Julijana Adamović, kako se to sa strane čini, ne ispunjava ovako postavljene preduvjete za participiranje u glavnoj matici hrvatske književnosti. Neće je biti u užim izborima za telekomunikacijsku nagradu, premda je tamo kolumnistica - ali ona koja služi za uspostavu svjetonazorske ravnoteže - te će je salonska književna ljevica hvaliti samo ukoliko za takvo što nađe desnih i materijalnih interesa. A desnica, ona u književnosti i u umjetnosti, nigdje, pa tako ni u Hrvatskoj, srećom ništa ne znači.
Prethodni ulomak, gorak, dječje tup, te možda i nepotreban, služi tome da naglasi dvije okolnosti: stvarnu vrijednost ove knjige i njezinu pretpostavljenu buduću sudbinu. Ugluho će proći, premda je nešto drugo zaslužila. Čitat će je, u najboljem slučaju, kao starinski socijalni roman, kao žensku knjigu ili kao još jedan roman o odrastanju, što će sve ovog čitatelja iritirati. Čitatelj polaže pravo na knjige koje je pročitao. To pravo nije manje važno od prava na knjige koje je napisao. Maltretirajući svojom glupošću, odsustvom sluha i čitalačkog dara, njegove knjige, vi njega vrijeđate. Kuckate ga u zdrav mozak, zobljete mu hipofizu, vi ste oni koji u Lisinskom kašlju dok im Ivo Pogorelić svira.
“Divlje guske” su odlična knjiga. Dvojina na kraju biva razriješena. U zadnje dvije-tri rečenice. Ali uzalud vam je čitati ih ukoliko niste pročitali sve što im prethodi…
U formalnom je smislu to roman o ljubavi u kojem se dodiruju dvije fabularne linije; prva se priča odvija u Francuskoj, a potom u Italiji, a druga u Brightonu u Engleskoj, a u obje je glavni lik Marko Bilić, dakle jedna te ista osoba. Katunarićev tekst je zahtjevan, međutim, isplati se ući u avanturu čitanja ovog kompleksnog djela jer na koncu čitatelj biva nagrađen za svoj trud
U ovo naše vrijeme, gotovo do ekstrema poremećenih kulturoloških, estetskih, etičkih, književnih i uopće ljudskih vrijednosti, Dražen Katunarić svojim je svestranim literarnim pismom, zapravo svekolikim stvaralaštvom (prevodilačkim, izdavačkim i uredničkim radom; posebice pri tomu mislim na »njegov« časopis »Europski glasnik« koji je sigurno danas ono najbolje što hrvatska periodika ima) posvećen propitivanju vlastitog jezičnog i kulturološkog identiteta, a možda još i više problematiziranju nacionalnog i duhovnog konteksta sredine u kojoj živi i djeluje.
Naravno, uvijek u korelaciji sa svijetom koji nas okružuje i u kojem s poznavanjem prati sve krucijalne društvene i poetičke (pro)mjene, a koje se (r)evolutivno reflektiraju i ogledaju u njegovom radu, jer Katunarić je kao senzibilan i radoznao intelektualac spreman, što je dokazao u svojih do sada objavljenih gotovo 30-ak knjiga (primarno poezije, ali i proze te posebice inspirativnih eseja) – kreativno, strasno i (samo)kritički propitati različite mogućnosti vlastitog rukopisa. Ono što ga karakterizira, kondenzirano je u izrazitom individualizmu, duhovnom stavu prema književnom »predmetu«, njegovim fenomenima, jeziku, žanru kao i nenametljivom povezivanju svih ključnih »slojeva rukopisa« u iznenađujući oblikovane cjeline.
Francuski đak
Estetski i stilski nivo teksta uvijek se podrazumijeva, kao i dosluh s vremenom u kojem piše, ali i o kojem piše. U tom je smislu Katunarićev roman »Smiješak Padra Pija« između ostalog i neka vrsta novih odgovora na ranije postavljena zahtjevna pitanja koja su se tijekom godina pisanja pred njim (na)taložila, a koja i danas jednakim intenzitetom postavlja naše, u mnogo čemu dramatično doba. Svojedobno je velikan francuske literature Gustave Flaubert zapisao: »Autor u svom djelu treba biti ono što je Bog u svemiru; svuda prisutan, a uvijek nevidljiv«.
Katunarić se kao »francuski đak« (i u doslovnom smislu riječi, jer je studij filozofije svršio 1978. na Sveučilištu Strasbourg), koliko god se to na prvi pogled ne vidi (ili barem tako ne izgleda), dosljedno drži ovog »naputka«, jer p(r)okazujući svoje vrijeme i sve probleme koji se u njemu prelamaju, u svojim intrigantno posloženim tekstovima jasno aludira na sukob ideologije i metafizike, tako da je »Smiješak Padra Pija« daleko više priča o vjeri, Bogu, sumnji, zlu i ljubavi, nego što nam se kroz vanjsku sliku, na formalnoj razini, isprva čini.
Naravno, ove rasprave traju od antike, preko Dostojevskog pa sve do danas, ali Katunarić ih svojim snažnim rukopisom na poseban način artikulira; ne nudi, niti može ponuditi jasne odgovore i rješenja, stoga lik padra Pija, sveca iz Pietrelcina (čije je tijelo navodno ostalo neraspadnuto do danas) ima višeslojnu simboliku, ali iznad i prije svega javlja se kao svojevrsni Deus ex machina koji i kad nema rješenja, nudi rješenja. Utoliko ne čudi što je glavni junak Katunarićeva romana (Marko Bilić) osoba krajnje upitnih moralnih kvaliteta i ljudskih vrijednosti, ponesen spoznajom o čovjeku »mnogih karizmatskih darov»« (koji je u samostanu San Giovanni Rotondo proveo gotovo cijeli život od 1916. pa do smrti 1968.), odlučio nakon (pokušaja) svojevrsne metanoje hodočastiti njegovom grobu, ne bi li i sam našao rješenje iz bezizlazne situacije u kojoj se našao.
Literarno hodočašće
A i sâm je Katunarić literarno hodočastio stazama svojeg junaka, kako bi vjerojatno i za sebe dokučio gorku istinu duše i tako je pretočio u roman, koji bez ikakve sumnje spada među ono najbolje u suvremenoj hrvatskoj prozi ispisano, ne samo posljednjih godina. Katunarić se ne bavi labirintom duše na način Turgenjeva, Gogolja ili Čehova, iako se dotiče njihove »naglo probuđene čežnje za srećom«, za onim što, kako kaže Čehov »intimno osjećamo, često bez sposobnosti da to jasno iskažemo riječima«, već prije na način Milana Kundere koji kroz danas već književno slavni pojam »litost« piše o svojim antijunacima koji iznenada, bez nekog određenog razloga (raz)otkrivaju vlastitu duhovnu i egzistencijalnu bijedu i »prokletstvo osjećaja vlastite prolaznosti« koje se ničim ne da potisnuti, ma koliko to intenzivno željeli i pokušavali.
Katunarić, ironičan, često humoran preispituje misterij ljudske prirode i u svom romanu, u potrazi za pronalaženjem puta životu »punog kapaciteta« shvaća (u camusovskom smislu riječi) kako naprosto nema snage svoj život urediti do kraja. Pristaje (se) na rješenje bez rješenja koje, čini se, vječno živimo, a Katunarić nam svojim tekstom maestralno poručuje kakve su posljedice te gorke i tegobne istine.
»Smiješak Padra Pija« u formalnom je smislu roman o ljubavi u kojem se dodiruju dvije fabularne linije; prva se priča odvija u Francuskoj, a potom u Italiji, a druga u Brightonu u Engleskoj, a u obje je glavni lik Marko Bilić, dakle jedna te ista osoba. On je izgledom pristali mladić, koji uplašen ratnim zbivanjima u Hrvatskoj 1992. napušta domovinu i bježi u Francusku gdje pokušava preživjeti radeći razne poslove, da bi na koncu svršio kao učitelj hrvatskog jezika jednom tamošnjem dobrostojećem industrijalcu i pasioniranom lovcu. Tako je stekao skromna, ali ipak sigurna primanja koja bivaju dovedena u pitanje nakon nesporazuma sa svojim bogatim »učenikom«.
Tada se Marko Bilić, sav očajan odlučuje, kako se ne bi iznova našao na ulici bez posla, zavesti industrijalčevu suprugu Paolu, koja mu, iako znatno starija od njega, postaje ljubavnica. U međuvremenu, njen suprug iznenada umire i tako se Marko našao u posvema novoj situaciji koja mu, čini se, u prvi tren ide maksimalno u korist, jer ga lišava neizvjesne budućnosti i otvara mu nove perspektive. Međutim, on ubrzo shvaća da ga veza sa zahtjevnom Paolom sve više opterećuje i kako bi se izvukao iz tog vrzinog kola u koje se zapleo, Marko odlučuje prekinuti taj nesređeni odnos, napustiti ljubavnicu i otići u Brighton te upisati školu učenja engleskog jezika.
Međutim, neodgovoran kakav već jest, nakon skandala kojeg je izazvao u pijanom stanju, biva izbačen iz škole, te nakon toga odlučuje konačno učiniti nešto od vlastitog života. Ponukan pričama o padru Piju (o kojem mu je također pričala i Paola koja je do udaje živjela u mjestu svečeva djelovanja, u San Giovanni Rotondu) i njegovim »čudotvornim moćima koje liječe osmijehom i molitvom« Marko se odlučuje uputiti u Italiju, ne bi li u kontaktu s tim neobičnim karizmatikom pokušao naći izlaz iz nepodnošljive duhovne i duševne pustinje u kojoj je živio.
Katunarić kroz usta svog junaka kaže: »Dosad sam u životu navikao sumnjati, a sada bih, za promjenu želio malo vjerovati.« I gle čuda, u San Giovanni Rotondu Marko susreće Paolu, međutim to je sada susret dvaju stranaca koji su, oboje shvaćaju, oduvijek i po svemu, bez ogleda na raniji ljubavnički odnos, bili i ostali stranci. Ne mogu si oprostiti ranije grijehe, niti rane koje su si međusobno nanijeli, a kako kaže Katunarić u svom romanu: »Tko ne može oprostiti, taj ne može ni voljeti.«
Moćni rukopis
Katunarićeva literatura ne nudi laka rješenja; upravo suprotno, potiče nas na traženje i promišljanje, odnosno (za)daje nam okvir etičkih i estetskih kanona, unutar kojih sve vrvi idejama, traženjima, stavovima, pogledima… Ali, ako je, kako kažu strogi kritičari suvremene hrvatske književnosti, osrednjost njena karakteristika, Katunarić i kao pisac i kao intelektualac na to ne pristaje, niti se miri s tom činjenicom, već zahtjevan prema sebi, na isti se način postavlja i prema drugima, a to je jasno vidljivo i u njegovom djelu koje se umijećem riječi i uopće moćnim rukopisom izdiže iznad prevladavajućeg prosjeka u koji se, nažalost, naša novodobna literatura zaglavila.
Katunarićev tekst je zahtjevan, međutim, isplati se ući u avanturu čitanja ovog kompleksnog djela jer na koncu čitatelj biva nagrađen za svoj trud; tj. probijajući se kroz puninu i gustoću teksta jasnije dopiremo do (be)smisla o kojem nam autor govori. Kultura, o čemu Katunarić uopće ne dvoji, prostor je koji svojim književnim perom, bogatstvom raznovrsnih diskursa autor želi urediti i uputiti nas na činjenicu kako ne postoji samo jedan put kojim ispisujemo stvarnost, već ih postoji mnoštvo i stoga su nam i poezija i proza od životne važnosti. Naravno, ukoliko nam je istinski stalo, kako to kaže Paul Ricoeur, da se »probijemo kroz mrtve slojeve znakova živog logosa«, kako bismo otkrili prostore autentičnog življenja.
Svojom literaturom sjajno nam daje na uvid sliku, boju i zvuk svog teksta i tako nas postupno uvlači u magiju rukopisa kojom želi ovladati »beskrajem riječi«. Pritom je svjestan vlastite iluzije, ali joj se sa zadovoljstvom (teksta) cjelinom bića predaje i vlastito uživanje pisanja prenosi na naše uživanje čitanja. Teško da bi ijedan čitatelj ovog romana poželio biti nalik Marku Biliću; Katunarić je namjerno suzio izbor, jer svaki čovjek koji se (samo)svjesno pretvara u crva, koji se poput njega uvija oko svoje bijede i(li) koprca u svom jadu vlastite ispraznosti, osuđen je samo na jedno: beskrupulozno se boriti za vlastiti probitak, a zapravo u konačnici u korist vlastite štete.
Beskičmenjaci, slabići, ulizice i mogli bi nabrajati u beskraj, žive u vječno paničnom strahu kako neće ostvariti svoj naum, tako da ovaj roman možemo čitati i kao svojevrsnu anatomiju i patologiju jednog (ne)morala, kojom nas autor vraća camusovskoj filozofiji životnog apsurda i čovjeka kao stranca. Ali, ovo je ujedno i tekst upozoravajuće i uznemiravajuće istine kako se naš svijet može sagledati i drugim očima, ne samo kroz dioptriju poltronstva i beskrupuloznosti, ili nekog inog beščašća, dakle svih onih (o)lakih »pomagala« koja smo tijekom života do perfekcije svladali, već kako postoji i teži put, put plemenitosti, hrabrosti i znanja i utoliko književnost, kako je to u jednom razgovoru naglasio Katunarić »izriče istine koje se nitko drugi ne usudi izreći«.
Put traženja
Katunarić nas svojim literarnim umijećem potiče na put traženja, iskakanja iz kolotečine rješenja bez rješenja, a hoćemo li ga i možemo li ga, na koncu želimo li ga poslušati, o tomu svatko odlučuje ponaosob, jer tuđe iskustvo, svjesni smo, ne pomaže puno, ali barem olakšava da svijet prestanemo gledati kroz (crne ili ružičaste svejedno) naočale. Ili, kako kaže Wittgenstein: »Možda je vrijeme da nam konačno na um padne ideja da bi bilo dobro da ih skinemo«. I upravo to Katunarić pokušava svojom literaturom, jer ima dovoljno povjerenja u književnost, dovoljno znanja i senzibiliteta, prije svega u moć jezika kojim, kako kaže Paul de Man »čovjek imenuje, ali i preoblikuje samog sebe«.
Iluzija, možda, vjerojatno, alizato je za Katunarića književnost najljepša i najuzvišenija iluzija koja već tisućama godinama, usprkos svemu opstaje, jer nam na fascinantan način nudi rješenje bez rješenja i kao nadu i kao utjehu.
Novi list, Jaroslav Pecnik
Tek što je V.B.Z. zaključio svoju biblioteku "Europom u 30 knjiga", na obzoru se ukazao novi projekt koji nam želi približiti književnosti starog kontinenta. "Europa iznutra i izvana" izdavačke kuće "Hena com" u sljedećih bi osamnaest mjeseci trebala ponuditi deset nagrađivanih romana iz jednako toliko zemalja. Niz su započeli Nijemac Benedict Wells - o čijem će "Kraju samoće" na ovim stranicama biti riječi za koji tjedan - i naša današnja gošća, Bugarka Ina Valčanova koja nam se predstavlja romanom "Otok Krah" (prijevod potpisuje Ksenija Banović).
Ljupka bodulska balada u ruhu pitke komedije priča je o dvije žene, Radosti i Asji. Prva iza sebe ima propali brak i još podosta manjih propasti, infišana je u astrologiju i svoju znanicu Asju koju doživljava kao potpunu suprotnost sebi samoj. Jer, za razliku od vječno potištene Radosti - kojoj su se roditelji, izgleda, krštenjem narugali - Asja je bezbrižna, nasmijana, svima privlačna i draga. To i ne bi bilo naročito čudno da dvije žene ne dijele gotovo identične natalne karte. Asja tako postaje isprva hobističkom, a potom i egzistencijalnom opsesijom sirote Radosti koja će prionuti na istraživanje njezina života. Dok ona u Bugarskoj bude kružila oko obitelji svoje zvjezdane dvojnice, pokušavajući saznati što više o njoj, Asja će provesti ljeto u Hrvatskoj, na Krku, prvo u društvu svoga prvoga muža i njegove nove supruge, a potom i među poljskim backpackerima.
Neke dionice romana čitatelja bi mogle navesti na zaključak kako je Valčanova na platnome popisu našeg Ministarstva turizma: "Ovdje je sve mekano, spokojno i lijepo. Sad više ne vidimo jednu, već niz malih uvala koje bljeskaju jedan za drugom, između pinija i maslina. Apsolutno nevjerojatne, kao izmišljene. Takvu vodu boja u prirodi nema i teško mi je povjerovati da nisu obojene." Neke druge dionice zvuče, pak, kao da ih je Bugarka ispisala nakon što joj je Gari Cappelli u nastupu bijesa uručio izvanredni otkaz ugovora o radu. Ovako, primjerice, opisuje čekaonicu na riječkoj Hitnoj pomoći: "Uplakana djeca sa zamotanim rukama, starci sa štapovima, ljudi u kolicima – svi izgledaju užasno ljuti i spremni na sve ne bi li nekom prepriječili put. Gotovo je s nasmiješenom i uređenom Hrvatskom. Kao da sam se vratila kući. Kroz otvorena vrata toaleta osjeti se vonj urina."
Valčanova je bistra žena koja dobro razumije kako se sva razlika između tobože zapadne Hrvatske i kobajagi istočne Bugarske može opisati činjenicom da se kod nas žestice služe na naprstke, a ne na kanistre ("Ovdje smo u Europi, pa ti toče u čašu samo trideset grama".). No, njezin "Otok Krah" nije knjiga o komparativnoj geopolitici i nacionalnim kulturnim stereotipima. Otok Krk koji je zbog slutnje privatnog sloma junakinje prigodno preimenovan u Krah, samo je živopisna pozornica priče koja nije ni bugarska ni hrvatska, nego univerzalna.
Priče koja se, u suštini, bavi našom paradoksalnom potrebom da u isti mah nekome pripadamo i budemo slobodni, pobjegnemo od samoće i njoj se s radošću priklonimo. Da stvar bude još i gora - a tu činjenicu darovita Bugarka šarmantno ističe - svi smo u manjoj ili većoj mjeri duboko uvjereni kako je sudbina prema nama bila škrta ili čak okrutna, a prema našim znancima neodmjereno milostiva.
Ina Valčanova ima meku ruku vješte obrtnice koja savršeno precizno odmjerava sve gorke i slatke sastojke, tvoreći od njih ljupku i pametnu, ali nimalo pretencioznu literaturu.
'Putnik stoljeća' najlakše je predstaviti sintagmom 'totalni roman'. U tome je libru sve ili barem sve što vam može pasti na pamet
Andrés Neuman, argentinski pisac talijanskog, španjolskog, židovskog i njemačkog porijekla, prvi nam se put predstavio prije dvije i pol godine "Razgovorima nasamo", blistavim kammerspielom za tri dramska lica, potresnom obiteljskom pričom u umiranju muža i oca. Tko god je pročitao taj roman, poželio je da nas njegov hrvatski nakladnik u dogledno vrijeme obraduje novim naslovom iz Neumanova autorskog portfelja. I evo, želja nam se ispunila, premda, mogao bih se kladiti, nijedan fan "Razgovora nasamo" neće dobiti ono što je očekivao. Teško je, naime, čak i zamisliti knjigu koja bi se od nje više razlikovala nego što je to "Putnik stoljeća".
Dok su "Razgovori" bili neveliki opsegom, uznemirujuće suzdržani, a ne temperamentno raspričani, "Putnik" je romančina od 550 stranica gustoga sloga (prevoditeljica Tamara Horvat Kanjera se, bogami, pošteno naradila), s puno više likova koji većinu svoga romanesknog vremena provode prakticirajući neku vrstu antičkoga symposiona.
Radnja je situirana na početak devetnaestog stoljeća, na pola puta između Berlina i Dessaua, u imaginarni gradić Wandernburg, u koji glavni junak, prevoditelj Hans, stiže sa željom da tu predahne dan ili dva, pa onda nastavi svoje putovanje. No, poznanstvo sa starim verglašem, simpatičnim čudakom koji je i mudrac i redikul u istoj osobi, a potom i s atraktivnom, slobodoumnom Sophie, omest će njegove planove. Vrlo brzo Hans će postati stalni gost njezina salona, neformalnog debatnog kluba u kojemu se birano lokalno društvo okuplja i vodi oštroumne rasprave, ponajprije o umjetnosti i filozofiji, ali i o politici, društvenim pitanjima, svakodnevnome životu... Naravno, kako je i red, on će se u nju zaljubiti. Ni ona neće ostati ravnodušna pred njegovim šarmom, ali će se njihov odnos zakomplicirati zaslugom činjenice što je Sophie već obećana mjesnom fićfiriću, izdanku bogataške loze.
"Putnik stoljeća" u osnovi je ljubavna priča koja se razvija i zapliće, dok u drugome planu traje potraga za maskiranim manijakom koji u mračnim uličicama presreće i ubija žene. Stotinjak kartica bilo bi dovoljno čak i rastrošnome pripovjedaču da nam predoči tu storiju i njezine junake. No, Neuman nije pisao ovaj roman da bi nam predstavio ova ili ona, napeta ili manje uzbudljiva zbivanja, nego da bi preko njih lakše prošvercao debatu o skoro pa svakom pitanju koje može nažuljati intelektualno radoznalo čeljade.
Ova knjiga doima se kao kompilacija digresija, sva je skrojena od prvorazrednog esejističkog materijala koji nam je predočen u formi dijaloga. Manje darovit pisac tu bi razmetljivo eruditsku građu lako pretočio u naporno preseravanje, no Neuman je pisac s viškom talenata. Među ostalim, blagoslovljen je i humorističnom žicom (primjera radi, u galeriji pobočnih likova susrest ćete i trojicu gospode zvučnih prezimena - Rummenigge, Klinsmann i Voeller), pa se zna sačuvati od patetične pompoznosti.
Knjigu "Putnik stoljeća" najlakše je predstaviti sintagmom "totalni roman". U tome je libru sve ili barem sve što vam može pasti na pamet. On zapravo i nije knjiga - više sliči na knjižnicu. Priznajem, to može zvučati zastrašujuće, ali, vjerujete mi na riječ, "Putnik stoljeća", među ostalim, jest i prvorazredna zabava. Nemojmo se lagati, ovaj libar traži raspoložena, strpljiva i nedogmatična čitatelja, ali zato nudi gospodsko obeštećenje za vrijeme koje ćete potrošiti krenete li na literarnu đitu stopama Neumanova putnika.
Slobodna Dalmacija, Ivica Ivanišević
Ivicu Ivaniševića krenulo je s romanima i dobro je da taj njegov naglo aktivirani gejzir nikako da presuši
Otkad je ono Ivicu Ivaniševića - znamenitog splitskog novinara, kolumnista, urednika, scenarista i znalca svakovrsnih potrebnih i suvišnih vještina - pod stare dane krenulo s romanima, taj njegov naglo aktivirani gejzir nikako da presuši. I dobro je da je tako.
“Klanjam se” štivo je posve ivaniševićevsko, premda je smješteno daleko od njegova Splita i svih onih mediteranskih mirisa, boja i šušura. Uostalom, ako je likove jednoga prethodnog djela, pisce na rezidencijalnoj stipendiji, mogao smjestiti u neku rumunjsku selendru na sredokraći putova k Moldaviji, Transilvaniji, Nikuda i Ničemu, zašto u novome romanu ne bi mogao posegnuti za imaginarnom srednjoevropskom zemljom koja, doduše, po svemu nekako najviše nalikuje Češkoj, ali nije Češka, kao što nije ni Slovačka, Mađarska, Austrija ili bilo što drugo, a opet pomalo jest svaka od njih, ili od okrajaka njima susjednih zemalja? A sve to još negdje u sredini tridesetih godina dvadesetog stoljeća, u posljednjem spokojnom vremenu prije najgore svjetske čovjekom izazvane kataklizme.
Kako god, u mirnome, učmalom i zaturenom gradiću na rubu zemlje ne dešava se uglavnom ništa osim što ljudi tiho odrađuju svoje živote po nekom odavno ustaljenom redu, na sigurnoj udaljenosti od vjetrova povijesti i pretjeranih ljudskih strasti. Gradonačelnik nema bog zna kakvoga posla i uredno pohodi lokalnu prostitutku koja mu je s vremenom više prijateljica nego, hm, poslovna partnerica, ne baš osobito genijalni šef policije zgubidani u pivnici jer nema vam u tome pospanom gradiću baš nekoga opasnog kriminala, svećenik u razdrndanim dječjim kolicima prenosi povelike količine piva koje skladišti ne bi li se tako borio protiv podivljale inflacije (pretvarajući novce od lemozine u nešto opipljivo, ako se tekućina tako može nazvati), a slično je i s drugim mjesnim uglednicima koji se svakodnevno sudaraju kao loptice u kakvoj igri.
Tu je i gradonačelnikov brat, daroviti umjetnik koji nije baš ostvario svoj potencijal jer je u međuvremenu pregorio pa ga je smjestilo u ludnicu iz koje povremeno utekne (pa će to učiniti, evo, baš na vrijeme za radnju ovoga romana), te nova učiteljica koja je u ljepuškasto, ali dosadno mjestašce došla u očajničkoj potrebi za kakvim-takvim poslom jer je iz prijestolnice takorekuć izgnana zbog svog radikalnog, podrivačkog političkog angažmana oličenog u ispisivanju nekoliko tekstova u ljevičarskim časopisima...
I što je onda tu roman, pitate se vi? Znajući Ivaniševića, siguran sam da bi se on i s ovim dobro snašao, no dakako da je ovo samo početna postavka. Vjetrovi povijesti, naime, nikada ne prestaju puhati, a kada zapušu dovoljno jako, mogu stići naposljetku čak i do ove zabačene palanke. U zemlji je izveden državni, zapravo vojni udar, demokracija je suspendirana onako kako se demokraciju već uvijek i suspendira, tako što vam neki nadobudni klipani slijeva ili zdesna visokoparno objasne da je ona ionako samo igračka pokvarenih i manipulativnih elita. I sada je cijelo mjesto u strahu što će biti. Isprva je sve isto, no malo po malo, knuta i čizma stižu i u gradić, mada ne osobno, nego samo telefonskim naredbama...
Odatle ne bi valjalo otkrivati što je dalje bilo, no dakako da će se u nevoljama pokazati tko je kakav, razumije se i da je većina uvijek spremna za sette bandiere, i jamačno da će se na kraju sve završiti bez težih gubitaka u ljudstvu i materijalu, baš onako “češki”, a uz puno inteligentnoga humora, vješto i elegantno izvedeno. Happy end? U romanu svakako, no pisac nas na koncu upozorava da se ova priča, zaboga, ipak zbiva u Mitteleuropi u tridesetima, a svi znamo što je poslije bilo. Nema, dakle, pravoga utočišta od povijesti, samo te huncut Ivanišević malo vukao za nos, ali nježno, pa se ne ljutiš, nego ti je drago što je tako.
Teofil Pančić, "Globus"
Rukopis Dorte Jagić je divlje dijete, potomak poezije, proze, eseja
Dorta Jagić, jedna od najboljih i najprevođenijih hrvatskih pjesnikinja, ove je godine objavila zbirku lirskih eseja „Veće od kuće“ (HENA.com, 2018.). Da mi je kojim slučajem ova knjiga u ruke došla bez korica, mislim da bih prema specifičnom stilskom repertoaru prepoznala da je riječ o spomenutoj autorici. Njezin poetski rukopis odlikuje lirska retoričnost, senzibilnost i refleksivnost.
Žanr eseja se u posljednjih nekoliko desetljeća pojavljuje u različitim oblicima zahvaljujući eksperimentalnim i alternativnim strategijama u oblikovanju njihove strukture. Lirski pristup dokumentaristici postaje sve popularniji kako sve veći broj autora probija granice između dokumentaristike i poezije. U pokušaju postavljanja precizne definicije lirskog eseja susrest ćemo se s mnoštvom pitanja, prepreka i dvojbi, ali se vrlo lako mogu utvrditi neke od temeljnih značajki koje dijele svi tekstovi svodivi pod ovaj naziv.
Prije svega u središtu teksta mora postojati jedna ideja ili motiv oko kojih se vrte asocijacije i (auto)refleksije. Nadalje, napušta se pripovjedna linearnost i diskurzivna logika, a oslobađaju meditativnost i poetska refleksija. Dorta Jagić žarišnu ideju svoga lirskog eseja odmah sugerira naslovom, ''Muzeji cimetne boje'', „Pohvala vodi“, Pohvala hotelima i sl. U njima je posebno važan prijedlog „o“ (''O okretištima ili Zelena zraka'', ''O čekanju'', ''O kavi'',) kojima se montaigneovski ograđuje od sveobuhvatnosti ili precizne teorijske razrade tematiziranog. O naslovnoj se temi potom promišlja kroz brojna motivska ulančavanja i slikovite opservacije. Budući da ovaj žanr polazi od pojedinačnog ka univerzalnom iskustvenom, i ovdje dolazi do identifikacije čitatelja/ice te autorskog glasa, odnosno pripovjednog subjekta ili lirske junakinje eseja. Dorta Jagić taj emotivni odnos uspostavlja s lakoćom. Tome pridonosi sadašnji trenutak u koji autorica uvlači čitatelja što ima mnogo snažniji učinak od pripovijedanja koji na stvari, ljude i događaje gleda s određenim vremenskim odmakom kao što je to slučaj na primjer s memoarima. Naposljetku, lirski esejizam ne zanimaju objektivne analize niti činjenice, nego uspostavljanje ritma, sučeljavanje dviju stvarnosti, unutarnjeg i vanjskog, transgresija.
Motivsko-tematski svijet Dorte Jagić je onaj svakodnevni. Ona poetizira pojmove kao što su muzej, voda, kišobran, kava, hotel, ljepota, vlak itd., onako kako se njima bavi i u svojoj poeziji i prozi, sklona poentiranju ali ne i zatvaranju teksta. Autorica jukstapozicionira objektivni i subjektivni materijal koji dalje tvore nefabularne priče bez klimaksa. I u ovom tipu diskursa na snazi je za ovu autoricu karakteristična hipermetaforizacija i lucidnost u izvedbi. Izdvojila bih dva najuspjelija teksta ''O zakrivačima ljepote'' i ''O čekanju'' koji su izrazito melankolični, domišljati, slikoviti i najotvoreniji za čitateljsko ''prepoznavanje''.
Knjiga ''Veće od kuće'' trebala bi se čitati terapeutski, u propisanim dozama, jer se od takvih zgusnutih tekstova treba i ''odmoriti''. Tek kad se napravi nekoliko koraka unatrag mozaične slike se izoštre, a na površinu isplivaju čitateljske skrivene čežnje. Takav proces zahtijeva fokusiranost, koncentriranost na detalje i usredotočenost na svaku misao. Osim toga takav tekst traži i hvatanje brojnih književnih, filmskih, glazbenih i općenito pop-kulturnih referenci.
Esejistički rukopis Dorte Jagić je poput divljeg djeteta, potomak poezije i proze, eseja i pjesme, fikcije i dokumentaristike. Autorica jezikom i nježnom lirskom notom pomiruje ove oprečnosti i stapa ih u krhak, ali stabilan narativ. Svaki njezin lirski esej vječnost je stisnuta u jedan trenutak, kadenca koja je istovremeno svoja i dio cjeline. U knjizi ''Veće od kuće'' ne treba tražiti stvarnost, nego muziku stvarnosti i prirode – muziku lijepih, nestvarnih stvari.
Magdalena Blažević, Express
