Književna kritika “Smiješak Padra Pija”

U formalnom je smislu to roman o ljubavi u kojem se dodiruju dvije fabularne linije; prva se priča odvija u Francuskoj, a potom u Italiji, a druga u Brightonu u Engleskoj, a u obje je glavni lik Marko Bilić, dakle jedna te ista osoba. Katunarićev tekst je zahtjevan, međutim, isplati se ući u avanturu čitanja ovog kompleksnog djela jer na koncu čitatelj biva nagrađen za svoj trud

U ovo naše vrijeme, gotovo do ekstrema poremećenih kulturoloških, estetskih, etičkih, književnih i uopće ljudskih vrijednosti, Dražen Katunarić svojim je svestranim literarnim pismom, zapravo svekolikim stvaralaštvom (prevodilačkim, izdavačkim i uredničkim radom; posebice pri tomu mislim na »njegov« časopis »Europski glasnik« koji je sigurno danas ono najbolje što hrvatska periodika ima) posvećen propitivanju vlastitog jezičnog i kulturološkog identiteta, a možda još i više problematiziranju nacionalnog i duhovnog konteksta sredine u kojoj živi i djeluje.

Naravno, uvijek u korelaciji sa svijetom koji nas okružuje i u kojem s poznavanjem prati sve krucijalne društvene i poetičke (pro)mjene, a koje se (r)evolutivno reflektiraju i ogledaju u njegovom radu, jer Katunarić je kao senzibilan i radoznao intelektualac spreman, što je dokazao u svojih do sada objavljenih gotovo 30-ak knjiga (primarno poezije, ali i proze te posebice inspirativnih eseja) – kreativno, strasno i (samo)kritički propitati različite mogućnosti vlastitog rukopisa. Ono što ga karakterizira, kondenzirano je u izrazitom individualizmu, duhovnom stavu prema književnom »predmetu«, njegovim fenomenima, jeziku, žanru kao i nenametljivom povezivanju svih ključnih »slojeva rukopisa« u iznenađujući oblikovane cjeline.

Francuski đak

Estetski i stilski nivo teksta uvijek se podrazumijeva, kao i dosluh s vremenom u kojem piše, ali i o kojem piše. U tom je smislu Katunarićev roman »Smiješak Padra Pija« između ostalog i neka vrsta novih odgovora na ranije postavljena zahtjevna pitanja koja su se tijekom godina pisanja pred njim (na)taložila, a koja i danas jednakim intenzitetom postavlja naše, u mnogo čemu dramatično doba. Svojedobno je velikan francuske literature Gustave Flaubert zapisao: »Autor u svom djelu treba biti ono što je Bog u svemiru; svuda prisutan, a uvijek nevidljiv«.

Katunarić se kao »francuski đak« (i u doslovnom smislu riječi, jer je studij filozofije svršio 1978. na Sveučilištu Strasbourg), koliko god se to na prvi pogled ne vidi (ili barem tako ne izgleda), dosljedno drži ovog »naputka«, jer p(r)okazujući svoje vrijeme i sve probleme koji se u njemu prelamaju, u svojim intrigantno posloženim tekstovima jasno aludira na sukob ideologije i metafizike, tako da je »Smiješak Padra Pija« daleko više priča o vjeri, Bogu, sumnji, zlu i ljubavi, nego što nam se kroz vanjsku sliku, na formalnoj razini, isprva čini.

Naravno, ove rasprave traju od antike, preko Dostojevskog pa sve do danas, ali Katunarić ih svojim snažnim rukopisom na poseban način artikulira; ne nudi, niti može ponuditi jasne odgovore i rješenja, stoga lik padra Pija, sveca iz Pietrelcina (čije je tijelo navodno ostalo neraspadnuto do danas) ima višeslojnu simboliku, ali iznad i prije svega javlja se kao svojevrsni Deus ex machina koji i kad nema rješenja, nudi rješenja. Utoliko ne čudi što je glavni junak Katunarićeva romana (Marko Bilić) osoba krajnje upitnih moralnih kvaliteta i ljudskih vrijednosti, ponesen spoznajom o čovjeku »mnogih karizmatskih darov»« (koji je u samostanu San Giovanni Rotondo proveo gotovo cijeli život od 1916. pa do smrti 1968.), odlučio nakon (pokušaja) svojevrsne metanoje hodočastiti njegovom grobu, ne bi li i sam našao rješenje iz bezizlazne situacije u kojoj se našao.

Literarno hodočašće

A i sâm je Katunarić literarno hodočastio stazama svojeg junaka, kako bi vjerojatno i za sebe dokučio gorku istinu duše i tako je pretočio u roman, koji bez ikakve sumnje spada među ono najbolje u suvremenoj hrvatskoj prozi ispisano, ne samo posljednjih godina. Katunarić se ne bavi labirintom duše na način Turgenjeva, Gogolja ili Čehova, iako se dotiče njihove »naglo probuđene čežnje za srećom«, za onim što, kako kaže Čehov »intimno osjećamo, često bez sposobnosti da to jasno iskažemo riječima«, već prije na način Milana Kundere koji kroz danas već književno slavni pojam »litost« piše o svojim antijunacima koji iznenada, bez nekog određenog razloga (raz)otkrivaju vlastitu duhovnu i egzistencijalnu bijedu i »prokletstvo osjećaja vlastite prolaznosti« koje se ničim ne da potisnuti, ma koliko to intenzivno željeli i pokušavali.

Katunarić, ironičan, često humoran preispituje misterij ljudske prirode i u svom romanu, u potrazi za pronalaženjem puta životu »punog kapaciteta« shvaća (u camusovskom smislu riječi) kako naprosto nema snage svoj život urediti do kraja. Pristaje (se) na rješenje bez rješenja koje, čini se, vječno živimo, a Katunarić nam svojim tekstom maestralno poručuje kakve su posljedice te gorke i tegobne istine. 

»Smiješak Padra Pija« u formalnom je smislu roman o ljubavi u kojem se dodiruju dvije fabularne linije; prva se priča odvija u Francuskoj, a potom u Italiji, a druga u Brightonu u Engleskoj, a u obje je glavni lik Marko Bilić, dakle jedna te ista osoba. On je izgledom pristali mladić, koji uplašen ratnim zbivanjima u Hrvatskoj 1992. napušta domovinu i bježi u Francusku gdje pokušava preživjeti radeći razne poslove, da bi na koncu svršio kao učitelj hrvatskog jezika jednom tamošnjem dobrostojećem industrijalcu i pasioniranom lovcu. Tako je stekao skromna, ali ipak sigurna primanja koja bivaju dovedena u pitanje nakon nesporazuma sa svojim bogatim »učenikom«.

Tada se Marko Bilić, sav očajan odlučuje, kako se ne bi iznova našao na ulici bez posla, zavesti industrijalčevu suprugu Paolu, koja mu, iako znatno starija od njega, postaje ljubavnica. U međuvremenu, njen suprug iznenada umire i tako se Marko našao u posvema novoj situaciji koja mu, čini se, u prvi tren ide maksimalno u korist, jer ga lišava neizvjesne budućnosti i otvara mu nove perspektive. Međutim, on ubrzo shvaća da ga veza sa zahtjevnom Paolom sve više opterećuje i kako bi se izvukao iz tog vrzinog kola u koje se zapleo, Marko odlučuje prekinuti taj nesređeni odnos, napustiti ljubavnicu i otići u Brighton te upisati školu učenja engleskog jezika.

Međutim, neodgovoran kakav već jest, nakon skandala kojeg je izazvao u pijanom stanju, biva izbačen iz škole, te nakon toga odlučuje konačno učiniti nešto od vlastitog života. Ponukan pričama o padru Piju (o kojem mu je također pričala i Paola koja je do udaje živjela u mjestu svečeva djelovanja, u San Giovanni Rotondu) i njegovim »čudotvornim moćima koje liječe osmijehom i molitvom« Marko se odlučuje uputiti u Italiju, ne bi li u kontaktu s tim neobičnim karizmatikom pokušao naći izlaz iz nepodnošljive duhovne i duševne pustinje u kojoj je živio.

Katunarić kroz usta svog junaka kaže: »Dosad sam u životu navikao sumnjati, a sada bih, za promjenu želio malo vjerovati.« I gle čuda, u San Giovanni Rotondu Marko susreće Paolu, međutim to je sada susret dvaju stranaca koji su, oboje shvaćaju, oduvijek i po svemu, bez ogleda na raniji ljubavnički odnos, bili i ostali stranci. Ne mogu si oprostiti ranije grijehe, niti rane koje su si međusobno nanijeli, a kako kaže Katunarić u svom romanu: »Tko ne može oprostiti, taj ne može ni voljeti.«

Moćni rukopis

Katunarićeva literatura ne nudi laka rješenja; upravo suprotno, potiče nas na traženje i promišljanje, odnosno (za)daje nam okvir etičkih i estetskih kanona, unutar kojih sve vrvi idejama, traženjima, stavovima, pogledima… Ali, ako je, kako kažu strogi kritičari suvremene hrvatske književnosti, osrednjost njena karakteristika, Katunarić i kao pisac i kao intelektualac na to ne pristaje, niti se miri s tom činjenicom, već zahtjevan prema sebi, na isti se način postavlja i prema drugima, a to je jasno vidljivo i u njegovom djelu koje se umijećem riječi i uopće moćnim rukopisom izdiže iznad prevladavajućeg prosjeka u koji se, nažalost, naša novodobna literatura zaglavila.

Katunarićev tekst je zahtjevan, međutim, isplati se ući u avanturu čitanja ovog kompleksnog djela jer na koncu čitatelj biva nagrađen za svoj trud; tj. probijajući se kroz puninu i gustoću teksta jasnije dopiremo do (be)smisla o kojem nam autor govori. Kultura, o čemu Katunarić uopće ne dvoji, prostor je koji svojim književnim perom, bogatstvom raznovrsnih diskursa autor želi urediti i uputiti nas na činjenicu kako ne postoji samo jedan put kojim ispisujemo stvarnost, već ih postoji mnoštvo i stoga su nam i poezija i proza od životne važnosti. Naravno, ukoliko nam je istinski stalo, kako to kaže Paul Ricoeur, da se »probijemo kroz mrtve slojeve znakova živog logosa«, kako bismo otkrili prostore autentičnog življenja.

Svojom literaturom sjajno nam daje na uvid sliku, boju i zvuk svog teksta i tako nas postupno uvlači u magiju rukopisa kojom želi ovladati »beskrajem riječi«. Pritom je svjestan vlastite iluzije, ali joj se sa zadovoljstvom (teksta) cjelinom bića predaje i vlastito uživanje pisanja prenosi na naše uživanje čitanja. Teško da bi ijedan čitatelj ovog romana poželio biti nalik Marku Biliću; Katunarić je namjerno suzio izbor, jer svaki čovjek koji se (samo)svjesno pretvara u crva, koji se poput njega uvija oko svoje bijede i(li) koprca u svom jadu vlastite ispraznosti, osuđen je samo na jedno: beskrupulozno se boriti za vlastiti probitak, a zapravo u konačnici u korist vlastite štete.

Beskičmenjaci, slabići, ulizice i mogli bi nabrajati u beskraj, žive u vječno paničnom strahu kako neće ostvariti svoj naum, tako da ovaj roman možemo čitati i kao svojevrsnu anatomiju i patologiju jednog (ne)morala, kojom nas autor vraća camusovskoj filozofiji životnog apsurda i čovjeka kao stranca. Ali, ovo je ujedno i tekst upozoravajuće i uznemiravajuće istine kako se naš svijet može sagledati i drugim očima, ne samo kroz dioptriju poltronstva i beskrupuloznosti, ili nekog inog beščašća, dakle svih onih (o)lakih »pomagala« koja smo tijekom života do perfekcije svladali, već kako postoji i teži put, put plemenitosti, hrabrosti i znanja i utoliko književnost, kako je to u jednom razgovoru naglasio Katunarić »izriče istine koje se nitko drugi ne usudi izreći«.

Put traženja

Katunarić nas svojim literarnim umijećem potiče na put traženja, iskakanja iz kolotečine rješenja bez rješenja, a hoćemo li ga i možemo li ga, na koncu želimo li ga poslušati, o tomu svatko odlučuje ponaosob, jer tuđe iskustvo, svjesni smo, ne pomaže puno, ali barem olakšava da svijet prestanemo gledati kroz (crne ili ružičaste svejedno) naočale. Ili, kako kaže Wittgenstein: »Možda je vrijeme da nam konačno na um padne ideja da bi bilo dobro da ih skinemo«. I upravo to Katunarić pokušava svojom literaturom, jer ima dovoljno povjerenja u književnost, dovoljno znanja i senzibiliteta, prije svega u moć jezika kojim, kako kaže Paul de Man »čovjek imenuje, ali i preoblikuje samog sebe«.

Iluzija, možda, vjerojatno, alizato je za Katunarića književnost najljepša i najuzvišenija iluzija koja već tisućama godinama, usprkos svemu opstaje, jer nam na fascinantan način nudi rješenje bez rješenja i kao nadu i kao utjehu.

Novi list, Jaroslav Pecnik