Povijest moje obitelji povijest je protjerivanja i konfiskacija
Autobiografske “Neispričane priče” Rajka Grlića u sebi kriju čitave romane. Grlić se u knjizi prisjeća kako su mnogi okretali glave od njega i Čede Prodanovića 90-ih
Moja obitelj, kad se bolje pogleda, više nalikuje poduzeću za selidbe no pristojnoj građanskoj familiji. “Selimo uredno i na vrijeme! Selimo solidno! Selite s nama!” To bi otprilike moglo stajati na našem porodičnom grbu. IN MEMORIAM Sudbonosna noć slavnog redatelja na granici Čehoslovačke Prethodnim rečenicama, u uvodu svoje netom objavljene knjige “Neispričane priče” u izdanju Hena coma, Rajko Grlić predstavlja obiteljsko stablo svojih židovskih predaka, sa svim pritokama s raznih strana Europe. Selidbe, konfiskacije, nacionalizacije, protjerivanja, egzodusi, dobrim su dijelom uzrokovali i usmjeravali te odlaske i povratke, sa Zagrebom kao konstantom, mjestom u kojem se neprestano izmjenjuju nade i razočaranja.
Bez ikakvog patetičnog dramatiziranja, pa utoliko i snažnije i autentičnije, Grlić svjedoči i o razlozima svog odlaska u Ameriku, gdje je i počeo pisati zabilješke u bilježnicu radnog naslova “Sto najboljih filmova koje nikada neću snimiti”. Čini to s mnogo (auto)ironije i humora. Opisuje kako su mu mnogi ratnih godina u Zagrebu okretali leđa i prelazili na drugu stranu ulice, a bilo je onih uniformiranih i naoružanih koji bi ga pitali kad će već jednom napustiti Hrvatsku. Tako u jednoj crtici u knjizi i Vladimir Šeks, koji se baš zapiljio u neki izlog vidjevši da mu ususret idu Grlić i Čedo Prodanović. Uz smijeh kojim su otresali gorčinu, Prodanović je Grliću proročki rekao: “Vidjet ćeš, jednog će me dana svi oni zvati da ih branim.” “Neispričane priče” tako su i autobiografija, ali i dnevnik i autorska bilježnica rasnog pripovjedača, koji se u toj disciplini iskazao i ovim svojim samostalnim književnim prvijencem.
Prepričava Grlić dramatične, smiješne, bizarne i tragične priče koje su mu drugi pričali, koje je negdje pročitao ili koje je sam izmislio. U Laubi je u utorak navečer bilo premalo stolica za sve Grlićeve poštovatelje, suradnike i prijatelje. Predstavljanje je vodila urednica knjige Marina Vujčić, ulomke je čitao glumac Toni Gojanović, a o Grliću pripovjedaču, knjizi i svojoj suradnji s njima govorili su Ante Tomić i Igor Mirković.
Dočaravajući formu i dramaturgiju knjige, Mirković se prisjetio Grlićeve dosjetke o formi prevrnute ženske torbice dodavši kako je ta razbarušenost samo privid koji autor voli stvarati o sebi, dok je, zapravo, pedantna “prokleta Djevica”, koja ne može bez uvođenja reda. I doista, način na koji je Grlić taj rasuti teret doveo u red je genijalan. Sva sjećanja i priče, među kojima ima i snova, podveo je pod abecedarij pojmova iz filmskog svijeta, umjetnosti i zanata. Još jedan primjer. Pod natuknicom “Epic movies”, na tri i pol stranice donosi niz majstorskih krokija koji obuhvaćaju više od pola stoljeća povijesti dviju obitelji, jednog otoka, Hrvatske, Jugoslavije i svijeta. Materijal dostojan građe epskog romana ili filma. Pritom, osobna i tuđa sjećanja iz vremena socijalističke Jugoslavije i suvremene Hrvatske kao da se natječu u bizarnostima pod zajedničkim nazivnikom ograničavanja ili ukidanja slobode za svakog slobodnomislećeg pojedinca. Jednako su dragocjene priče filmskih velikana koje je Grlić susretao i upoznavao na svom putu širom svijeta počevši od godina provedenih u čuvenoj praškoj filmskoj školi. Nezaobilazan dokument vremena, vrhunska memoaristika te filmski živopisnim i lijepim jezikom napisana književnost – sve su to Grlićeve “Neispričane priče”, koje su sada, srećom, ipak ispričane. Ali, na pitanje koliko ih je još koje su i dalje neispričane, Grlić mi je na kraju predstavljanja odgovorio: “Još barem toliko koliko ih je u ovoj knjizi”. Sto filmova sigurno neće snimiti, ali neka samo i dalje piše. Čitatelji će u svakom slučaju, nakon pročitane prve Grlićeve knjige, od autora očekivati još.
Branimir Pofuk, Večernji list
Miljenko Smoje : Judi i beštije, ratna kronika Malog mista
Stigao je i vrhunac sezone dnevnika i dnevničkih zapisa. Nakon Zime i Mandića, Astrid Lindgren i Viktora Klemperera: Miljenko Smoje. Ili 'ajmo ovako reći, na početku 2018. dogodio se i izdavački događaj godine: ratna kronika Malog mista. Dosada neobjavljen i nepoznat rukopis Miljenka Smoje, dnevnik pisan u kasno ljeto, jesen i zimu 1991., arheološka je senzacija, kronika nakon koje povijest hrvatske književnosti, novinarstva, i politička povijest, više neće biti ista. Možda „Judi i beštije“ neće ponuditi neku novost u već dobro poznatom literarnom i novinarskom opusu, niti će ponuditi neki nepoznat pogled na ratnu 1991. – ali hrvatska književnost i ratni zapisi nakon nje jednostavno više neće biti isti. Kao da nakon četvrt stoljeća otkrivamo Popovićev „Ponoćni boogie“; ili Radakovićev „Sjaj epohe“; ili nešto sličnog kalibra, što obilježava vrijeme u kojem je nastalo, a danas se pojavljuje kao izgubljena karika, izgubljeni puzzle našeg doživljaja i našeg tumačenja osamdesetih ili devedesetih.
Početkom devedesetih Smoje je zbog političke nepoćudnosti novoj „demokratskoj“ vlasti dobio otkaz u Slobodnoj Dalmaciji, novini koju je stvarao i čiji je bio simbol. Kao novinar, reporter, putopisac i kolumnista u Slobodnoj je radio od kraja četrdesetih. Kroz svoje tekstove stvarao je sliku poslijeratne Dalmacije, i jednako važno, ispisivao prepoznatljiv regionalni idiom. Čak i u vrijeme opće-jugoslavenske popularnosti televizijskih serija „Malo misto“ i „Velo misto“, kojima se pojavio kao jedan od najvažnijih televizijskih autora u povijesti Televizije Zagreb, Smojina „makinjeta“ bila je u Slobodnoj. Ako je pod njim popustio plastični stolac nekog od kafića na rivi, to je sutradan izašlo u njegovoj humorističnoj kronici, ako je otputovao prijatelju u Istru, sutradan je čitatelje Slobodne provocirao svime „slatkim“ što je tamo „izija“ i „popija“.
Nakon sramnog otkaza „makinjeta“ je i dalje nastavila štektati. Smoje je nastavio privatno, za sebe, ispisivati „Dnevnik jednog penzionera“, kolumnu koju je ispisivao već više od desetljeća. Slučajno, ti privatni zapisi pretvorili su se u ratnu kroniku rata koji se upravo rasplamsavao. Stacioniran pretežno na Braču, u Supetru, i u Pisku kod Omiša, svojim originalnim „malim mistima“, Smoje rat mahom promatra samo na televiziji. Na otoku će biti ogranizirane straže narodne obrane, vikendice će biti pljačkane i minirane, kanal će biti blokiran od strane mornarice JNA, Splitom će svaku noć odjekivati rafali i eksplozije, a grad će biti i granatiran od strane razarača „Split“. No u „malom mistu“ rat je u najvećoj mjeri ono što se događa na malom ekranu. Televizijske, radijske i novinske vijesti centralizirane su i zajedno reproduciraju identitet nacije i istinu o ratu koji ju je snašao. To je i Smojino iskustvo rata. Kroz Slobodnu koja dolazi na otok, kroz televizijske vijesti. Rat promatra kroz HRT na čijem je čelu sada Antun Vrdoljak, kroz Slobodnu koja prolazi kroz proces tzv. pretvorbe: ali opet vidi sve, i ono što drugi ne žele vidjeti, i ono što se ne smije vidjeti.
Još koliko jučer ljudi nisu ništa vjerovali vijestima. Sve je bila glupost. Sve je bila laž. Sad kad je rat, sve vjeruju vijestima. Svaka glasina, bilo nade bilo laži, jest vjerodostojna. I kad radio kaže da je otok bomardiran, otočani koji nisu vidjeli ni bombi ni aviona ni eksplozije potvrđuju: jest, bomardirani smo, radio je rekao da smo bombardirani. A Smoje bilježi sve, male stvari velike stvari, one iz davnih mirnodopskih vremena i ove ratne. I sve može stati u njegovu kroniku: i Tuđman i pasić Šarko, i sjećanja na Njemicu Eriku i Lord Karington, visoka politika i svakodnevni malomišćanski događaji, povijesni ličnosti i lokalni ridikuli: svi naizgled predstavljeni s istom ljubavi.
Ovo je kronika od 360 stupnjeva. Izvanredna dijalektalna literatura; i dnevnik koji potpuno ruši historiografiju kakvu nam nameću razni ovodobni Nazori. „Judi i beštije“ zapisi su koji izazivaju smijeh, nostalgiju, tronutost; i koji istodobno rješavaju neke naše tekuće nebuloze; poput ove recentne s HOS-om, o čemu Smoje bilježi sljedeće: „Naš prešidente dr. Tuđman na sto je muka. Ne mala smetnja priznanju Hrvatske je uskrsnuće ustaštva i dok Tuđman pred svit iznosi kako je zatvorija Paragu i suzbija paravojne formacije, odnosno HOS – hosovci u Splitu zauzimaju Muzej revolucije. Pod arkadama muzeja izminjuju se ustaške straže.“
Smojina knjiga danas se pojavljuje kao izgubljena karika, izgubljeni puzzle našeg doživljaja i našeg tumačenja osamdesetih ili devedesetih.
Načitali smo se dnevnika u posljednje vrijeme. Penzionerskog društvenog života Zdravka Zime, i penzionerskog „predsmrtnog“ života Igora Mandića. Čitali smo i ratne dnevnike Astrid Lindgren, i izvanredne zapise iz nacističke Njemačke Viktora Klemperera. Smojina knjiga je sve to, i dnevnik jednog penzionera i ratna kronika. „Pila naopako“ u vrijeme ratne propagande. Pretvarajući se da zna samo ono što govori televizija i novine, dalmatinski Švejk kaže baš sve. S humorom kao sredstvom za razrjeđivanje i najopakijih floskula i otrova što ih televizija ulijeva u uho, a onda ribari, piljarice i stranački aktivisti šire po konobama i pjacama. Pa kad tako zabilježi da su profešuru Bogdanu, njegovom prijatelju, upali u kuću „i napravili veliki dižistat“, „razbili šta se dalo razbit, čak i posteju izasrali“, onda i dodaje: „Dakako, počinitelji ostali nepoznati. Nije naša policija toliko luda da će uhvatit tri naša ervatska momka jer su deštrigali kuću jednom Srbinu!“
Ima toga još. Mogli bi citirati od stranice do stranice. Čitavu tu zlonamjernu, pokvarenu, prijetvornu libru koja, gle čuda, jako neugodno podsjeća na ono kako uistinu pamtimo te dane, njihove događaje, i njihove vijesti: od herojskog Vukovara, preko kolona izbjeglica, do zemlje kojoj netko nije dopustio da se brani onako kako to čini pravedna strana. I kad bi ispisali sve povijesne, političke, ratne opservacije, još toga bi ostalo za citiranje. Ostao bi humor, emocije, portreti prijatelja, suseljana, mirisi Mediterana, mirisi baruta. Ostala bi čitava još jedna, i još jedna i još jedna, genijalna, duhovita, nježna, slatka i gorko-slatka libra.
Iako objavljena dvadeset i tri godine nakon smrti „Judi i beštije“ nisu posljednja knjiga koju je Smoje napisao. Njegov humor, njegov idiom, krajem osamdesetih i početkom devedesetih u Slobodnoj je generacijski preuzeo humoristički podlistak Feral Tribune. Kada Feral kao samostalna novina počinje izlaziti u tjednom ritmu Smoje na njegovim stranicama nastavlja svoju kolumnu. U Feralu, u nastavcima, objavljuje i svoj životni intervju (autor Boris Dežulović), a u Feralovoj biblioteci izlazi mu i knjiga „Pasje novelete“. Odlazak Miljenka Smoje 1995. godine Feralovci popraćuju naslovnicom s naslovom: „Adio kumpanjo“.
U posljednjim rečenicama koje je napisao Smoje piše da oporba sumnja u poštenost predstojećih izbora, ali, poentira u svom stilu: „Sve su to samo sitnice, mali propusti prema uspjesima Ervatske, o kojima treba debele libre pisat…“
Miljeniko Smoje u knjizi 'Judi i beštije' ispisuje ratnu kroniku Splita, dnevnik osvješćivanja užasa koji se zbivao u kasnom ljetu i jeseni 1991. godine. Ostavio nam je depatetizirano, a opet bolno potresno svjedočanstvo sumornih godina, začinivši ga brojnim satiričnim žalcima apsolutno na visini svoje reputacije meštra humorističnog pisanja.
Dragan Jurak, Moderna vremena
Memoari Rajka Grlića
U jednom od poglavlja svoje knjige “Neispričane priče” redatelj Rajko Grlićpripovijeda o tome kako je na HTV-u gledao dokumentarac o Praškom proljeću 1968. U dokumentarcu se pojavljuje Grlićev praški školski kolega Lordan Zafranović, koji pred kamerom s vidnim uzbuđenjem opisuje tadašnja zbivanja. Stojeći pred portom praške filmske akademije, priča kako je neki ruski vojnik razbio ulazna vrata, a potom se pojavio tenk.
“Jedina je nezgoda”, piše Grlić, “što Zafranović tada nije bio ni u Pragu, ni na akademiji. Snimao je u to doba u Splitu svoj prvi dugometražni film Nedjelja… Ali, gledajući ga nisam ni u jednom trenutku pomislio da namjerno laže ili fabulira… On vjeruje, u to sam potpuno siguran, da se to dogodilo, i to točno tako, i da je on u tome sudjelovao”, piše Grlić. Nakon tolikih godina, konstatira, “nemoguće je lučiti fikciju od faktuma, a tuđe iskustvo razdvojiti od vlastitog”.
Leksikonski abecedarij
Taj kratki, uzgredni fragment možda ponajbolje opisuje glavnu temu Grlićeve memoarske knjige “Neispričane priče”. Prva prozna knjiga slavnog redatelja praške škole knjiga je koja počiva na pričama koje pričaju ljudi: pričama koje priča sam autor, pričama koje je čuo da drugi pričaju, i onima za koje je čuo da drugi pričaju da su ih pričali treći. Meandrirajući poput surfera između “tuđih iskustava” koja je “teško razdvojiti od vlastitog”, Grlić je ispisao intrigantnu, nepočešljanu svaštaru u kojoj se od stranice do stranice susreću Marlon Brando i Josip Broz Tito, Mohammad Ali i valencijski anarhisti, češki profesori i Miroslav Krleža, agramerski apotekari i londonski producenti, praški kirurzi, socijalistički direktori, Udbini agenti i redateljeva sefardska baka.
“Neispričane priče” - koje ovih dana izlaze u nakladi zagrebačkog Hena coma, mogle bi se ponajlakše opisati kao redateljeva autobiografija. No, riječ je o postmodernističkoj konceptualnoj knjizi koja izmiče čvrstom žanrovskom definiranju. Grlićeva knjiga strukturirana je kao leksikonski abecedarij sa 164 filmska pojma, od “animal movies”, preko “close upa”, “jump cuta” i “suspensea” do “wrap party”. Iza tih filmsko-stručnih pojmova slijedi kratki, hladni rječnički opis, a potom niz anegdota i memoarskih ekskursa koji su u nekakvoj labavoj, obično ironijskoj vezi s inicijalnim pojmom (pa - recimo u “leksikonskoj jedinici” “false ending” Grlić priča kako je zamalo izbjegao smrt kad mu je pozlilo na snimanju filma “Josephine”).
Grlićevi “leksikonski članci” - ukratko - sastoje se od priča koje se mogu podijeliti u nekoliko podvrsta. Prvo su pripovijesti po kojima je kanio snimati film, ali se ti filmovi nisu dogodili, najčešće zbog novca. Druga Grlićeva tema su zgode s ljudima i događajima iz filmske kulture i industrije, a ti ljudi mogu biti Rod Steiger ili Vivien Leigh, kao i projekcionisti ili vozač direktora Jadran filma. Treća tema su Grlićevi važni kolege ili profesionalni suputnici, a nekolicini njih Grlić posvećuje i zasebna poglavlja: tu su njegovi praški mentori i učitelji Kadar i Klos, potom praški šulkolege Srđan Karanović i Lordan Zafranović, Paolo Magelli te Grlićev sad već stalni scenaristički suautor Ante Tomić.
Posljednji i najopširniji ciklus priča tiče se Grlićeve zamršene i kozmopolitske obitelji, čiji su različiti pipci lutali od Schwarzwalda, Novog Pazara i Toleda, preko Karlovca, Splita i Sarajeva, da bi se ti sefardski, aškenaski, folksdojčerski i pravoslavni pipci u jednom trenutku (u 20. stoljeću) kristalizirali na jednom mjestu - a to je Zagreb. U jednom od poglavlja knjige autor piše da je - premda to ne piše ni u jednom dokumentu - “zapravo čisti Zagrepčanin. Sve šire od toga je za mene krajnje apstraktni pojam.”
Anegdota s njemačkim
Grlićeva knjiga je - ukratko - košara anegdota sa svih meridijana, od kojih su mnoge prenesene i prenošene usmeno, a neke će se prenositi dalje zahvaljujući i ovoj knjizi. U “Neispričanim pričama” tako saznamo za povijest stanovitog Venclika koji se nakon 1968. pretvarao da je uzorni lenjinist i sovjetski slugan, a samo zato da bi na prvom studijskom putovanju u Finsku utekao iz busa i zatražio azil. Grlić priča o ocvaloj holivudskoj zvijezdi Vivien Leigh koja se u noći gostovanja u zagrebačkom HNK spanđala s mladim komunističkim milicajcem. Priča o svom ocu - marksističkom filozofu - kojem se kosa dizala na glavi kad bi se mali Grlić vraćao iz židovskog vrtića indoktriniran židovskom liturgijom i ritualima.
Priča o tome kako je njegova obitelj kupila prvi TV koji je stigao na odredište pokvarene lampe, pa je njegov otac sjeo i napisao tvrtki proizvođaču pismo koje je počinjalo s “Liebe Phillips!”. Priča i o tome kako je otac vodio s drugim praksisovcem - Gajom Petrovićem - duge telefonske razgovore o časopisu, simpozijima i filozofiji. Vodili su ih - piše - na njemačkom zato da bi malo namučili Udbu koja je prisluškivala telefon. Mnogo kasnije - veli Grlić - upoznao je u društvu ženu kojoj je ispričao tu anegdotu. Ona mu je mirno odgovorila da za policiju to nije bio nikakav problem: imali smo, rekla je, na plaći prevoditelja za njemački upravo za takve prilike.
Jetka ironija
Nisu svi dijelovi knjige jednako dobri. Najmanje zanimljiv dio Grlićeve knjige je onaj u kojem pripovijeda priče o kojima je mislio ili pokušao snimati filmove. Ton jetke ironije tu se katkad prešalta u sentimentalnu pompu, esejist ustukne pred proznim piscem, i to piscem proze koja ne zaživi i ne zaiskri. Dijelovi u kojima se bavi filmskom industrijom koji su put opterećeni “name-droppingom” i ćakulama iz života velikana, ali su u većini slučajeva i poučni i duhoviti.
Tu će čitatelj saznati kakav su utjecaj na karijere mladih režisera imali direktorovi vozači, zašto je bilo važno pulskom operateru prije premijere donijeti viski, kako se u Hollywoodu utjeruju dugovi za honorar. Povjesničarima filma bit će zanimljiv dio u suodnosu crnovalovaca i “pražana”, koji su se uzajamno i respektirali, ali i zazirali jedni od drugih - a Grlić pronicljivo psihoanalizira odnos koji su imali i jedni prema drugima, kao i odnos koji su imali prema socijalističkom ideološkom projektu.
Dio knjige koji je možda i najbolji je onaj koji se bavi autorovim identitetom, podrijetlom i obitelji. S crtom agramerskog ponosa, u kojem ima ponešto klasnog kiča, Grlić izlaže lutalački historijat svoje obitelji, putešestvija od Schwarzwalda do Sandžaka, te rekonstruira multikonfesionalni, kozmopolitski duh buržoazije jednog tada malog srednjoeuropskog grada.
U tu priču upliće se i majčin trogodišnji boravak na Golom otoku, i prisluškivanja telefona, a Grlić uvjerljivo dočarava taj ideološki amalgam u kojem se lojalnost sekularnoj, antifašističkoj ljevici miješala sa zgražavanjem zbog grabeža, pompe i kulta ličnosti. Kad devedesete dođu na tapet, međutim, Grlić nema tako pomiješane osjećaje. Prema Tuđmanovoj eri redatelj ima neuvijeni “kiselo-grožđe” gard ozlojeđenog emigranta. Pamti ih - ne bez razloga, rekao bih - kao stvarno potonuće u barbarstvo, s užitkom vadi crijevca tadašnjim mračnim vladarima filma poput Vrdoljaka ili Vinka Grubišića, te s velikom ironijom prepričava pokušaje tadašnjih light-nacionalista da ga dovabe da nanovo radi u Hrvatskoj.
Teško je - ukratko - reći što su Grlićeve “Neispričane priče”: jesu li to memoari, vodič kroz film za nevježe, skica za obiteljski i/ili bildungsroman, ili pak - možda ponajprije - sočna trač partija. Što god “to” bilo - riječ je o zabavnom, zanimljivom štivu u kojem je - ovaj put doista - “nemoguće lučiti fikciju od faktuma”.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Judi i beštije: Kompleksan satirični odmak od ratne psihoze
Kako ćeš gol stat mirno i poklonit se pokojniku?
Urednica afirmirane biblioteke Verbarij, književnica Marina Vujčić i dalje proširuje te obogaćuje izdavački niz domaćih autora vrlo indikativnih naslova i tema. Ovoga je puta posredovanjem nasljednika udovice Miljenka Smoje u ostavštini pokojnoga klasika pronađen neobjavljeni rukopis ratne kronike iz davne 1991. godine naslovljen Judi i beštije.
Dragocjena je ta gusto ispisana i zatajena epizoda kulturne povijesti, istaknuo je u popratnome tekstu Ivica Ivanišević. Rukopis je sazrijevao četvrt stoljeća i sada agilnošću Marine Vujčićzgotovljen stoji pred čitateljima, neumoljiv u ogoljeloj lapidarnosti kojom je ispisao ratnu kroniku Maloga mista. Što je ili tko je Miljenko Smoje? Jedno sigurno znamo, rođeni je Splićanin koji je stvarao životna djela premještajući se od Malog (1970) do Velog mista (1980). Izgarao je za svoja mista, i na kraju u njemu je i umro – u Splitu za Split.
Bio je hrvatski novinar, književnik, televizijski scenarist, putopisac, a guštao je u reportažama i satiri. Sve što je pisao objavljivao je na Radio Splitu, u Slobodnoj Dalmaciji, Vjesniku i Feral Tribuneu. Poznata je njegova kolumna u Slobodnoj Dnevnik jednog penzionera, a od 1993. pa do smrti pisao je samo za Feral Tribune. Svakako su zanimljive njegove Pasje novelete koje tematski prethode naslovu Judi i beštije. Za one koji žele znati više o Smojinu životu i djelu ostaje knjiga Borisa DežulovićaRazgovori sa Smojom (2015), i to bi zasad bilo sve.
Vratimo se naslovu Judi i beštije: ratna kronika Maloga mista. O kakvim je judima i beštijama riječ, u kakvom su odnosu, i što ih to dijeli i razdvaja, a što ih osobito privlači? Ili je u pitanju čovjek koji u određenim okolnostima može poživinčiti i nestane tada ono ljudsko po čemu jest čovjek, a ostane samo životinjsko u njemu i to u najgorem smislu te riječi. Ispisuje tako Smoje crnu dijalektiku u kojoj se čovjek ponaša ljudski obzirno i empatično, a onda se odjednom pretvori u životinju.
Tek što s judima poživi judski eto nenadano u njemu rikne beštija, glavinja tada bijesno, sve oko sebe grize i proždire. A judi, gdje nestaju, zar samo beštije ostaju kružiti oko ostataka ljudskoga? Teška su to pitanja jer ne zna se kada točno judi postaju beštije, gdje je ta granica? Upravo o tim graničnim iskustvima u čovjeku, o sudbonosnoj crti razdvajanja judi od beštija, i o mračnim dubinama u pojedincima i cijelim zajednicama ispisana je knjiga dnevničkih zapisa na preko tristo stranica.
Prvi dio sadrži četrdeset jedan naslov, a kronika započinje izvješćem o prvoj žrtvi rata, o pošćeru, kojega napada pas tijekom podjele poziva na mobilizaciju, a završava zapisom o karanju, o svađi i razdoru među sudionicima Maloga mista kada su pokušali održati skup podrške širokoj akciji “Bedem ljubavi” koja se održavala diljem Hrvatske. Malomišćani su međusobnim optužbama srušili vlasititi “Bedem jubavi” jer se ispred svih oglasila majka čija su odrasla djeca bila sklonjena u Njemačku. To nisu mogli otrpjeti. U drugom dijelu koji sadržava trideset sedam naslova, pripovjedač nastavlja kroniku paradoksom iz kojega se više ne može izbaviti jer baš: “Sve je isto, a ništa nije isto!” Cijeli taj ratni dnevnik završava zadnjim sedamdeset osmim naslovom “Bidan čovik”. Rječitiji kraj kronike nije mogao biti.
Tekst je otvoren i jasan, čitak je i razumljiv svakom čitatelju bez obzira na dijalektalnu posebnost. U ratnoj kronici Maloga mista subjekt je u stvari pripovjedač koji u prvom licu iz vlastitoga očišta promatra okolinu i sebe u njoj. Dnevničkim i kroničarskim književnim postupcima prožetim satiričnim izrazom autor iz riječi u riječ kreira kompleksno prozno djelo osobite literarne vrijednosti.
Pripovjedač je promatrač, kroničar i sudionik ratne psihoze koja se svakim danom širila u sve težim oblicima, i ta prijelomna 1991. godina postala je ključnom godinom za sve jude i za sve beštije na ovim prostorima. On, to jest pripovjedačko Ja je u vrijeme tih sudbonosnih događanja jedan od njih, kao svi drugi živi svoju svakodnevicu i ne želi promjene. Svojim izrazom i ponašanjem urastao je u predrasude i stereotipe, i u njihovim se okvirima kreće. No uvijek i na svakom mjestu u prvom redu pazi na sebe jer sebi je najvažniji. Kada se ono judsko povuče i jednostavno nestane, a beštijanje zavlada u judskom obličju pripovjedač, taj Ja u prvom licu, ipak smogne dovoljno razbora i snage da se ne poistovjeti s najgorim, s beštijama koje okolo vrebaju tražeći koga da zaskoče.
U toj dinamici nakaznog i dijaboličnog pravi je spas satirični odmak od ratne psihoze odmičući kroničara od svih iskušenja i padova u mrkli mrak mržnje i prezira. Događaji od povijesne važnosti nesmiljeno su se redali bez zadrške. Prema ratnom dnevniku sve se počelo urušavati rastakanjem bivše državne zajednice Jugoslavije, zaredale su svađe vodećih političara, zatim pozivanje i prizivanje naroda, zle prijetnje konačnim obračunom i ratom ako zatreba, a rat je već pokazao zube. U tom kolopletu zbivanja, rušenja i razaranja provedeni su prvi slobodni parlamentarni izbori.
Napokon je zasjala pobjeda nacionalnih pokreta i lidera, uslijedio je pad komunizma, pobjednici su započeli s formiranjem novih političkih zajednica. Konfuzna i hirovita politička događanja uznemirila su jude i beštije. I pripovjedač je bio zatečen gledajući kako se rastače sve što je dotada bilo poznato i priznato. Svi su odredom u Malom mistu oduševljeno pozdravljali te promjene, a posebno ih je oduševilo političko rađanje Republike Hrvatske, Ervaske samostalne i neovisne. Ponos i slavu povijesnog političkog trijumfa zamračila je pobuna Srba u Hrvatskoj, nekontrolirani rast srpskog radikalnog nacionalizma, ratno huškanje lidera iz Beograda, dotad političkog središta bivše Jugoslavije.
Pripovjedač sve to bilježi jer i sam sudjeluje u masovnom oduševljenju, ponesen oslobođenjem Ervaske, demokracijom, pravnim sistemom i slobodom. Redom je nabrajao – nema više komunista, jednoumlja, zabrana, svi se mogu slobodno očitovati po vjerskom i političkom pitanju, nepravdama je svima kraj. Za sve zlo prošlo i ono koje ima doći krivi su komunisti. Međutim, primjećuje da ih je sve manje i u Malom i Velom mistu, pa gdje nestaju zapitao se glasno da ga svi čuju. Nisu oni nestali, samo su znakovlje promijenili, ako netko na to i zagalami sporadično je, i poslije se ništa ne dogodi.
On bilježi da se ne zaboravi. Novo, tek imenovano političko vodstvo već je bilo na pragu rata, nažalost svi su redom ostali nemušti i nejasni u svojim istupima. Zato ih ironijom pripovjedač detronizira, dok im drugi daju političku i državničku važnost.
Ne da se Smoje, odupire ratnoj psihozi, ne podilazi mržnji i osveti, kritički se osvrće na svakodnevne događaje u maniri satire. Samo takvim jasnim i otvorenim satiričnim odmakom može se zaštititi ono judsko u svakom pojedincu Maloga mista.
Tražio je izlaz u svakodnevici u malim stvarima. Bile su to svakako šetnje uz more, bacanje mreža, lov riba u svako vrijeme, ćaskanja uz vino i gavune, posjete starim prijateljima i još niz običnih susreta i razgovora. Uz njega je bio Šarko, njegov vjerni pas, izgrađene pasje osobnosti koja nije kao judska nepouzdana i nepredvidiva. Njihove zgode i nezgode, svađe i mirenja, slaganja i nerazumijevanja isprepletena su i samoživa. Šarko jednom prilikom upoznaje lijepu i elegantnu partnericu, međutim njezina gazdarica nije trpjela običnog psa u blizini pa ni Šarka. Pripovjedač je uzvratio grubo i osorno, a ona, gospodarica pisice, iznenađena njegovim sirovim prostaklukom, povukla se i duboko uvrijeđena otišla s mjesta događanja.
Pripovjedač je često reagirao grubo poput mnogih mještana kada mu je bila tek dotaknuta sujeta, bili su to ispadi garnirani šovinističkim žargonom bez ikakve zadrške. Ne treba smetnuti s uma da pripovjedač sebe prikazuje kao jednog od njih u svoj silini i grubosti, i ne skriva tu mrku stranu karaktera. No, jednako tako promptno reagira na govor mržnje, odmah i bez odlaganja.
Kako je rastao srpski nacionalizam transformirajući se u četništvo sve se više zgražao i gnušao nad tom činjenicom, i nije se mogao načuditi bestijalnom zlu koje ih je tjeralo da čine bezočne zločine. Jednako tako rasla je u Malom mistu, uostalom kao u cijeloj Hrvatskoj, netrpeljivost prema Srbima ma koliko oni bili odani građani. Kada se drznuo družiti s lokalnim Srbima, omrznuo je domaćima. Javno i otvoreno iskaljivanje mržnje prema srpstvu i Srbima kao takvima postala je svakodnevna pojava, poželjna i podržavana među domaćima Maloga mista, ali i svih drugih mista u Republici Hrvatskoj. Bilo je to zbog zločina koje su činili agresori, u prvom redu Srbi, a to je značilo JNA i četnici s njima. I njemu samom postalo je sve teže balansirati između krajnosti.
U Malom mistu nije bilo otvorenog rata, ipak je blizina ratnih operacija diktirala svakodnevne uzbune. Brojne pucnjave i obračuni u tim intervalima nikada nisu bili rasvijetljeni. Učestala ratna događanja evocirala su sjećanja pripovjedača na Drugi svjetski rat, na junaštva njegovih drugova, poznanika i sumještana. Opet su oživjele strepnje i strahovi. Spomenička obilježja izrasla na junaštvima iz Drugog svjetskog rata stradavala su svakodnevno, obijesne skupine i pojedinci ispunjeni mržnjom razarali su spomenike revolucije nastojeći izbrisati kolektivnu memoriju na te herojske dane.
Nije prešućivao u svom dnevniku licemjerje lokalne zajednice u ključnim trenucima. Kada su majke govorile na skupu “Bedem ljubavi” najglasnija je bila ona čija su djeca bila na sigurnom sklonjena u Njemačkoj, dok su mnogi strepili što će biti s njihovom djecom zatočenom u JNA. Nije štedio ni branitelje koji su u mnogim prilikama i neprilikama pljačkali, otimali stanove, prijetili smrću, istjerivali nepoćudne i oholo se nasilništvom isticali. Nabrajao je gotovo taksativno što se činilo u redovima branitelja, a reakcija mjerodavnih je nažalost izostala. Takvim razuzdanim nasilništvom ukaljali su čast branitelja koji su istinski težili oslobođenju. Prozivao je ratne profitere u redovima domoljuba, bogoljuba i čovjekoljuba u svim formacijama, političare je posebno prozivao jer oni su u svemu zlu prednjačili.
Zgražao se pripovjedač nad stravičnom hipokrizijom državnog vodstva hrvatskoga, naime debelo je podvukao kako se nakon traumatičnog pada Vukovara “preživjelin braniocima Vukovara i izbjeglicama iz grada heroja zabranjuje miting u Zagrebu.” Nije se tome mogao načuditi, zapao je u dilemu pitajući sve redom:
U toj slici pripovjedač je ukazao na svu nakaznost politike, bešćutnost koja se ponavlja. Usred ratnih razaranja on iz Maloga mista vidi dalje, i dublje, i šire upozoravajući na “stravično raslojavanje” u hrvatskom društvu počevši od Malog i Velog i svakog drugog mista jer “sve se više ćuti teški vonj sirotinjstva, ružan, odvratan vonj”(str. 311). Pripovjedač to gleda vlastitim očima iz distanciranog satiričnog očišta, no istodobno sažima cjelokupnu ratnu psihozu iz očišta domaćih jer on je jedan od njih i često poput njih imenuje stvari oko sebe. Tako karakterizira borbenost kao grabež, potkrepljuje to prizorom opisujući mačke koje se za hranu bore. Jedan mačak među njima je povlašten, vlasnica ga štiti i posebno hrani. Zato se on ne bori s drugima, on je gotovan i peder, zaključuje pripovjedač. Svi su oni takvi, gotovani su pederi, bar tako proizlazi iz te slike. Slično se događa kada opisuje Japanku udanu za domaćeg mještanina. Ističe da je ona izuzetno vrijedna i čista, nije poput naših žena koje dokono sjede na kavama i tračaju.
Tražeći odgovor i opravdanje na pitanje zašto su judi skloni otimačini i mržnji, i kako mogu biti tako ”bidni”? Zna se odgovor: “Prokleti bili komuništi! Oni su narod infetali, pokvarili, razlinili, kršćanski moral u njemu zatrli” (str. 308). Dakle, zato je čovik bidan. On kao jedan od njih traži odgovor na pitanje zašto su branitelji i domaći pljačkali, otimali, prijetili pripadnicima iste etničke skupine. Sam se na kraju utapa u nakaznom argumentu, “Ajde da se pjačkalo srpske vikendice, onda bi se to dalo nikako i razumit” (str. 303).
Smojini dnevnički zapisi ne predstavljaju dnevnik u doslovnom smislu, ali nije to do kraja ni kronika. Od dnevnika do kronike ostaje prostor za autora i čitatelja nedovršen i nedorečen, prostor u tekstu između redaka i pasusa koji je istodobno prepušten autoru i njegovoj satiri. Ta satira sve ogoljuje i omogućuje čitatelju suočavanje s jednim pogledom iskosa, sa stvarnošću oko sebe, s onom stvarnošću koja se duboko uvukla u njegovu svijest. Knjiga poziva i proziva da se ponovno, i ako treba, još jednom izvrti film iz devedesetih jer odgovori na društvene traume i one pojedinačne leže u tim godinama. Za to treba smoći snage. Autor je krenuo putem vlastitog razvlaštenja od svih mitskih taloga koji svakim danom sve više, i sve snažnije zatiru činjenice. No nije imao snage otići do kraja u ustrajanju na pitanju svih pitanja.
U početku je poput svih drugih s posebnim patosom iščekivao “Oslobođenje naše Ervaske, Demokraciju, Pravni sistem i Slobodni svit”. Sam je sebi obećao “omar ću rukopis ponudit izdavaču”, dočeka li “Oslobođenje naše Ervaske”. Međutim za života rukopis nije ponudio nijednom izdavaču. Prepušten je čitateljima nakon četvrt stoljeća netaknut i distanciran u satiričnom zrcalu u kojem stvari izgledaju drukčije. Dakle, prepušten je na volju i nevolju – u stvari kako kome.
Miroslav Artić, Portal Arteist
Svježi vjetar donosi riječi kao ludističku pohvalu mjestima memorije
Ananasan, buljook, mimolilazni, unučasti, blatosnijeg, rijeka-giljotina, pramreža, uhosječa, zagubljina… Možda ste i vi Dortu Jagić upoznali u kontekstu tih neologizama kao ”jednu od rijetkih suvremenih pjesnikinja koja intenzivno upotrebljava neologizme u vlastitoj pjesničkoj praksi”. Nakon duge hladne zime u izdavačku su kuću HENA COM napokon stigli vjesnici proljeća, a među njima i ”Veće od kuće”, zbirka lirskih eseja i priča, ”nježne meditacije o ljepoti koja se skriva”.
I dalje su ludistički, aromatični, razigrani, domišljati, ”otkačeni” i otvoreni tekstovi Dorte Jagić u potrazi za svježim, vedrim, izvornim, vječnim i netaknutim. Prizivaju nam u sjećanje prirodu, parkove, šetnje, terase, pletene ljuljačke, rana jutra i espreso. Rano jutro uz jak espreso, miris mošusa i rascvjetanih grana, i pjev ptičica, čine se kao idealni uvjeti za pisanje, čitanje i uopće posjet autoričinih lirskih krajolika.’
Pripovjedačica nas osvaja svojim luckastim riječima, idejama i provedbama, maštom i nepredvidljivošću.
Osvaja nas novim, svježim i izvornim pogledom na stare, ali istodobno slabo ili uopće nepromišljane stvari. Osobito je zanimljivo to što se određena tema nudi kao svojevrsna sinteza dosadašnjeg životnog i čitateljskog iskustva te joj se pristupa komparativno, intertekstualno i intermedijalno, nerijetko s gledišta njezine literarizacije, slike, filma i fotografije. Primjerice, govor o kišobranu seže od Freudovih implikacija, kalvinističkih predestinacija (da se izgubi), do bizarne smrti od progutanog i u želucu otvorenog kišobrana, do toga da je Britney Spears mlatila nekog paparazza, do društvenih zbivanja, kišobranske revolucije, nesvjesnog prodavanja kao oružje, likvidacije otrovnim ubodima, Kafkine literarizacije, do pisaca koji slave kišu, pjesama o kiši, glavnog zapadnjačkog kišnog grada, prve prodavaonice i pomora malih kišobrana, do svojeg iskustva borbe s njim na londonskim ulicama i zaigranih asocijacija. Sklopljen izgleda kao uskličnik, a otvoren kao upitnik. Pripovjedačica odgovara na pitanje zašto priličan broj Londonaca ne nosi kišobran. A prva je prodavaonica kišobrana na svijetu otvorena upravo u Londonu 1830.
Ništa manje osjetilno i informativno pristupilo se kavi čija službena povijest počinje u IX. stoljeću na tlu današnje Etiopije. Grm kave otkrio je nepismeni pastir. Kada je primijetio da su mu ovce danonoćno ”tancale nakon što su se nakusale crvenih plodova s vitkog stabalca”, i sam ih je kušao te osjetio ”popajevsku snagu”. Jurnuo je s tim otkrićem do koptskih redovnika, a ono se svidjelo isposnicima… Ubrzo se pročula u afričkom narodu, a doputovala je i u Arabiju… O kavi se govori u kontekstu prvih otvorenih kavana do njihova rušenja jer je zbog cjelodnevna ispijanja kava dramatično opala posjećenost džamija.
Navodno od nje nastaje glazba. Pretvara se u tekstove i teoreme. Mnogi genijalci tvrde kako ništa ne bi napravili bez nje. T. S. Eliot uzeo je žličicu za kavu kao mjernu jedinicu za životna iskustva. Voltaire je pio pedeset šalica dnevno pa ”njegovim žilama nije tekla krv već čista racionalistička kava”. Pripovjedačica se izravno i neizravno referira na niz autora i naslova od kojih je jedan od najaromatičnijih Bagdad Cafe. I na kraju, kako je rekao David Lynch, ”čak je i loša kava bolja od nikakve”.
Venecija je grad na kavi, ali tekstove ne piše samo kava već i Genova. Tamo pripovjedačica odlazi na pjesnički festival, ali ju iznimno zanimljivo prikazuje iz vizure raznih autora. Ono što osobito ostavlja dojam na čitatelja upravo je esejistička sinteza osobnog iskustva i raznih viđenja koja su zahtijevala značajna prethodna znanja i proučavanja, a potom su stopljena s osobnim, emocionalnim i neposrednim. U koktelu informacija i osjećaja, od fino doziranih sastojaka dominantni su osjetilnost, dojmovi i osjećaji. Užitak je čitati o Čehovljevu najljepšem gradu na svijetu, o posljednjem talijanskom odredištu Lorda Byrona, o Marku Twainu koji je namjeravao ostati samo zbog lijepih žena, o Mary Shelly koja je tamo tražila utjehu nakon suprugova utapanja, riječi Henricha Heinea, Paula Valeryja, Richarda Wagnera, Honoréa de Balzaca…
Isto tako pripovjedačica duboko proniče u tajanstvenu auru i privlačnost hotela. U iznimno pronicljive osjetilne opise lako je imati povjerenja. Čitamo o ”neobičnim pretapanjima različitih nijansi ugodne prolaznosti i bezdomnosti, melankolije i kiča, istrtosti i luksuza, otmjenosti i samoće”. Zidovi hotela izgledaju ”kao prozori u svijet”, hotelske zgrade ”nisu opterećene teškim pasivno-agresivnim vlasničkim odnosima”. Dok si u hotelu, imaš osjećaj da tvoj život napokon uređuje netko nepoznat, da će sve sjesti na svoje mjesto, ”makar i kratko, nešto bi se svakako drukčije trebalo dogoditi, neka kraljevska ekstaza, neki susret, neki zaborav”. I ”najbezličniji hoteli u ozračju imaju nešto lako i nebesko”. Tamo je ”sve apstrahirano i svedeno na ugodne minimume, nema suvišnih stvari, ni lanaca, ni teških odnosa”.
Uz istančan opis dojma, pripovijeda se i o povijesti hotela, o hotelima koji su bili kao topli dom brojnim piscima, glazbenicima, likovnjacima… Fridi Kahlo, Charlesu Bukowskom, Bobu Dylanu… O hotelima u kojima su duge dane provodili Coco Chanel, Tesla, Nabokov i Beckett. O hotelskom početku i kraju Eugenea O’Neilla, a očekivano se prisjećamo i Jesenjina. Kad bi netko sjeo i napisao povijest naše Esplanade, komentira pripovjedačica, došlo bi se od anegdota o Hitchcocku do relikvije za kojom su sjedili Krleža i Sartre.
Poput junakinje Han Kang, vegetarijanke, i naša se junakinja sunča, ”kao i svaka normalna ljudska biljka” ne želi se micati sa sunca, a u biljkama vidi ”mučaljivost, poniznost”, simbol strpljenja.
Voda zaslužuje pohvalu jer ne živi u prošlosti, zato se njezina starost ne vidi… Vlakovi zaslužuju pohvalu jer su u kretnji… Možda nam godi brza vožnja, a da nismo ni svjesni da je to zato što brzina ”ima kvalitete odluke, krika”. Za razliku od ”gluhih pomalo tjeskobnih dana” kad ne čujemo nijedan glas, i kad se ne vidimo ni s kim pa kao da ”plutamo u moru bez otoka i ta nas duboka gluhost odjednom preplaši”. Velika je toplina teksta u iznimnom razumijevanju, nalaženju izričaja, oslobađajućem imenovanju određenog stanja i osjećaja, a potom u čitateljevu prepoznavanju.
Sjever zaslužuje pohvalu jer kažnjava nutarnju nepokretnost i mlakost. Brijući vjetar i hladna štokholmska kiša koja ”sjevernjačkom odrješitošću ispire s kože sve taloge” nezadovoljstva, najprirodniji su element ”za rađanje neočekivanih unutrašnjih promjena i otkrića”.
Voda, kiša, vjetar, biljka, kretnja, sunce, zemlja… Je li to od kuće veće? Što bi to moglo biti izloženo u muzeju svjetske poezije, a sreće? Jeste li znali da se ozbiljni i buntovni dramatičar (Schiller) rodio u veseloj kući od čokolade i s prozorima od marmelade? Zamislite da se iza riječi okretište (recimo črnomerečko) krije veseli prometni vrtuljak i lunapark. Da je izguljena stolica dvojke ili šestice okićena nekim dezenom ili ružama. ”Zašto ne bi bilo gradskog limenog orkestra za dočeke i ispraćaje ljudi iz tramvaja?” Zašto autobus pun umornih radnika ne zakrene u nepoznatom i lijepom smjeru prema jugu? Kolika je samo razlika između lica na črnomerečkom okretištu – ”svako drugo izgleda kao da je umrlo i prije no što se rodilo, pa mora otplaćivati grobno mjesto drinčenjem na ropskim radnim mjestima” (je li to skorena, prekruta savjest?) – i golemih jata meduza koje se kovitlaju u plićaku – ”ne plivaju, ne trude se, već samo plutaju nošene morskim strujama”.
Ako na niskoj struji kolektivne nesvijesti i prometne buke niste u blizini mora ili rijeke, postoji još jedan izlaz, mora biti u svakom gradu – možete sjesti uz njezin rub, zavrnuti nogavice i uroniti stopala, ali je ”najpoželjnije baciti se u fontanu”! ”Bacanje u fontanu osobita je spontanost.”
Fontanost, suze sladosnice, zagrebačke gorkičarnice… time smo zagrebli površinu proznog ludizma i dječje igre naše pjesnikinje u kojoj pripovjedačica ludistički postavlja zapravo ozbiljna i zdravorazumska pitanja. Nježno nas budi iz kolektivne nesvijesti. Nije više izolirana i pri sobnoj temperaturi i golica razne mogućnosti… Gdje bi se ovo moglo iskoristiti… A završavamo s tekstovima koje ispisuju kave, gradovi, fontane i proljetna jutra.
Marijana Ivić, Portal Arteist
Kustos na groblju nesnimljenih filmova
Najzagrebačkiji redatelj već skoro tri desetljeća živi u Sjedinjenim Američkim Državama. To nam ponešto govori o kuferaškom, bezdomničkom usudu dotičnog, no puno više (i gore) o sredini iz koje je istjeran, ali koja se ne da istjerati iz njega. On se zove Rajko Grlić, već pedeset godina snima filmove i na bi se smio žaliti: kad bi sve osvojene nagrade poželio ponijeti sa sobom na put, jedan, pa makar i najveći kovčeg, ne bi mu ni izbliza bio dovoljan. No, on se, hvala na pitanju, ne žali. Formatiran u građanskoj obitelji nad kojom je testiran cijeli katalog grozota dvadesetog stoljeća, još kao dječarac kojemu su udbaši hapsili i oca (filozofa Danka) i majku (novinarku Evu) naučio je da u surovim sustavima ne postoje šalteri za reklamacije i da od kukanja nema vajde.
Onako ugrubo, svekoliku memoarsku literaturu možemo podijeliti u dvije kategorije: knjige koje autori pišu da bi se obračunali sa svijetom ili pak sa samim sobom. Pogonsko gorivo ispovjednih zapisa koji sumiraju živote i karijere oduvijek su bile frustracije. Grlićeve „Neispričane priče“ u tom su pogledu dobrodošla iznimka, libar isušen od zadnjih tragova gorčine koja je obilato nadomještena toplinom. Čovjek koji je - kao, uostalom, i svi rasni pripovjedači, svejedno radi li se o književnim ili filmskim - stvarao priče o tuđim životima da bi lakše mogao podnijeti vlastiti, nije uspio sve u glavi izmaštane storije predstaviti publici. Zbog različitih, uglavnom financijskih, ali i drugih produkcijskih teškoća, te su ideje ostale mrtvim slovom na papiru redateljske bilježnice. Dok je postojala nada da će ih uspjeti realizirati, dijelio ih je samo s uskim krugom najbližih suradnika i prijatelja. No, kad je osvijestio činjenicu da je svim tim nesuđenim projektima suđeno dovijeka ostati u bilježnici, poželio je svoje „groblje nesnimljenih filmova“ otvoriti za javnost.
„Neispričane priče“ autorska su kompilacija najboljih ideja za filmove koje nikada neće snimiti. S tom se činjenicom Grlić nekako pomirio. Meni to ide puno teže. Pojeo bih se, recimo, od muke što nikada nije snimljena dirljiva priča oslonjena na istiniti događaj, o jednoj zagrebačkoj noći koju su zajedno proveli velika glumačka diva Vivien Leigh i anonimni zagrebački milicajac.
Skice filmskih priča koje nisu dospjele na kinematografsko platno neka su vrsta „proznih fuga“ koje okupljaju i čvrsto povezuje zapise o pojedinim markantnim epizodama iz autorova života odnosno storijama koje su ostale upamćene u obiteljskoj povijesti. A i ta se građa - ispisana i montirana u najboljoj tradicije short cut dramaturgije – doima kao idealna sirovina za eventualne filmske adaptacije. Scena iz sredine šezdesetih u kojoj jedan od najvećih europskih filozofa toga vremena piše pismo njemačkom tvorničaru televizora moleći jedan rezervni dio i započinje ga s „Lieber Philips“, naprosto je senzacionalna. Baš kao i bilješka o prvom gutljaju šampanjca što ga je Grlićevoj kćeri, tada malenoj djevojčici, ponudio Sergio Leone.
Svi ti zapisi posloženi su iza leksikonskih natuknica koje čitatelja trebaju uputiti u misterij filmskog zanata tvoreći od „Neispričanih priča“ uistinu jedinstveni hibrid između memoara, zbirke sinopsisa i instruktivnog udžbenika za sve koji bi htjeli postati redateljima. No, prije i poslije svega, radi se o knjizi u kojoj jedan veliki filmski pripovjedač dokazuje kako se suvereno snalazi i na književnom polju.
Ivica Ivanišević, "Slobodna Dalmacija"
Zanatlija motrenja piše himnu životu
Više puta sam se uvjerio da slova zahvale u knjigama nikada ne treba preskakati. Ondje se često kriju male mudre autorske ispovijedi, svežnjevi ključeva za sve ono što im je u knjizi prethodilo, ili će tek doći. "Lijepo je živjeti, a onda o tom poslu života još i pisati", puna srca dijeli priznanje Dorta Jagić u Zahvali na kraju zbirke priča "Veće od kuće" (Hena com). Čitam tu rečenicu a vidim iskrenu, bistru, jezgrovitu, necifranu ponornicu o smislu života i jednog plemenitog zanata. Haiku ogoljenog alata kojim poetesa i prozaistica beckettovske ekonomičnosti dosljedno gradi svoju intimnu arhitekturu. Veću od kuće, veću od života. U svojoj najnovijoj knjizi autorica će nekoliko puta izravno varirati rečenice o žudnji življenja. "Na toj maloj terasi osjetila sam se živom kao živa, neuhvatljiva kuglica žive kad pobjegne iz razbijenog toplomjera. Život, zdravi i zlatni sirupasti život bio je dostupan u običnim prizorima, tu, nadohvat ruke...", sjedeći na terasi kafića u blizini Mirogoja, svjedokinja nagonski odbija sudjelovati u unisono proklamiranom kultu mrtvih duša (priča "Dan živih i mrtvih"). Prelijepa Iman iz Saudijske Arabije u bjelini njemačke klinike trpi strašne bolove u tijelu napadnutom alienskom bakterijom ("O Čarobnom brijegu"), ali s pokrićem izgovara rečenicu-sidro: "Život je uvijek lijep."
Lutajući Parizom ("Pariška beskućnica") pripovjedačica se naprosto zaljubljuje u prizor asfaltne stoičke izdržljivosti tamnopute klošarice: "Štitila se od kiše svom tom mošusnom kosom, valovitom i golemom kao Afrika. Nešto me u tom hladnom, kirurški točnom prizoru velegradske ulice ugrijalo. Ta krupna žena je topla pogača života. Život koji je još gladan života."
I iz svih ostalih brižno izbrušenih priča/eseja/putopisa, naprosto zanosno izvire osjećaj otpornog življenja. Autoričina vitalnost čvrsto je suprotstavljena navikama destrukcije, kod nas tako omiljenima. Naravno, u ime vitaliteta Dorta Jagić ne gradi nekakav pseudoživot. Nije joj ni slučajno namjera podražavati high concept lažne, lakirane stvarnosti kakav nalazimo u tabloidima. Opažajni spisateljičini senzori (sama za sebe veli da je "zanatlija motrenja") rade kao da ih kerozin potiskuje. Ne miruju ni trena, procesuirajući život u njegovoj nesavršenosti, satkanoj od prljavštine i uznositosti, trauma i ljekovitosti, uspona i padova, mana i vrlina. Tako je priča "Bijelo čistilište" nastala kao transformirajuće iskustvo volontiranja u jednom njemačkom staračkom domu: "Sagibam se nad bivšim direktorom Daimlera, on se samo trese i smiješi. Naginjem se nad ta bića kao s prozora vlaka. Oni su sišli s njega. Mi, s bijelim rukavicama, putujemo. Putujemo u svoje buduće davnine." U tom se škrtom isječku imaginiranja proživljenog, skrila potresna linija moći (ekonomske i biološke) i nemoći. Dorta Jagić u stanju je to majstorski izložiti. Bez patetike a s golemom dozom životom istrenirane empatije. Veličanstven instinkt za registriranje i najsporednije sitnice, lica ili priče te jednako snažan instinkt umijeća da sve to prezentira čitateljskom užitku - odlike su kojima Dorta Jagić sjajno gospodari. Zato ovdje ispisuje niz izvrsnih (anti)bedekera, putopisinih skitniji po srcima Zagreba ("Zagrebačke gorkičarnice", "O okretištima ili Zelena zraka"), Pariza ("Pariška beskućnica"), Genove ("Pohvala povučenim gradovima"), Londona ("Pohvala kišobranu"), Istanbula ("Mramorne meduze"), nekonfekcijskih i strastveno lutalačkih.
Kad je netko u iskonskom osjećanju pjesnik a uzbudljivo vlada i proznim izričajem, tada se tu rađaju razorne kombinacije. Pravo slavlje budućem čitatelju. Za Dortu Jagić sa stranica knjige "Veće od kuće" upravo radi onaj jedinstveni pojam "dichter" (pjesnik) kojim Nijemci u jednoj poetskoj duši spajaju različite spisateljske vještine. Poetski nagoni u zamamnoj proznoj strukturi tako nas pod rukama Jagićeve vode u neslućene vratolomije jezika. Ona s lakoćom spaja svakodnevne banalnosti, bogatu erudiciju, pankersku izravnost i impresionističku emociju. Jedinstveni svijet koji Jagićeva tako junački istražuje, ljubi i junački održava na površini, najčešće prolazi ispod radara ravnodušne javnosti. Učinimo napor i prepustimo se njezinim kamerama. Užitak je neviđen.
Davor Špišić, Jutarnji list
Roman "Nesanica" književnika, dramatičara i kapetana Kazališta Ulysses Borislava Vujčića, sad, 15 godina po izvornom objavljivanju, daje sasvim novu mogućnost čitanja.
„Konobar donosi čaj, provjerenom gestom stavlja račun u tanjurić, diskretno i nečujno odlazi. Sućutno se nasmiješivši ostavlja Armerija za kavanskim stolom u njegovim ranim duhovnim proračunima i dvojbama. Obilje je nelagode u mladom gostu. Bićem mu provijavaju tanana čuvstva stida i samoprijekora. Približavaju se ispitni rokovi i prijete kao izaslanici sudnjega dana.“
Kavana Corso. Posebnom aurom presvučen prostor na uglu Ilice i Gundulićeve od samog je svojeg otvorenja bio mjestom susreta mnogih uglednika iz kazališnog, književnog i umjetničkog svijeta. Bila je i mjesto kulturne razmjene. Najviše od svega, bila je mjesto pripadanja i drugi dom mnogim boemima i studentima kojima je Zagreb tada vrvio. Što će s kavanom biti nakon što je ponovno otvorila svoja vrata, tek je za vidjeti. No i zatvorena je živjela kao lokus mnogih priča, što zapisanih, a što usmeno prenesenih.
Jednom takvom pričom, o odrastanju, sazrijevanju, životu i svemu onome što život nosi i što nije uvijek sjajno, besane si noći krati pisac s malog dalmatinskog otoka, Armerije. Prisjeća se, predosjećajući svoj kraj, svake pa i najsitnije priče utkane u tkivo vlastitog života, svake zgode, svake crtice, svega što, makar ne uvijek lijepo, nikada nije gubilo na duhu ili, mediteranskom podneblju svojstvenoj, melankolijom prožetoj duhovitosti. Stvarajući „Nesanicu“ i čitatelja uvlači u to stanje bez sna jer ni potonji, baš kao ni autor sam, neće moći, jednom uvučen u autorov iluzorni, a opet tako stvaran, blizak i osjetilno dohvatljiv svijet, lako usnuti.
I samom je autoru, ako ne njegov život, onda književnost koju je stvarao i koja je, na isti način, stvarala njega zadavala mnoge nesanice. Borislav Vujčić bio je pravi “čovjek od pera“, književnik, pjesnik, dramatičar i dramaturg, čovjek napretka u punom smislu te riječi. Pisac čije riječi i danas ostavljaju dubok trag, vizionar čija ozbiljna vizija i danas stoji kao najveći spomenik onome što je bio.
Čovjek iza imena bio je, kažu, dobar i velik, od onih koje narodski nazivaju „ljudinama“, a rođen je 15. svibnja 1957. u selu Orah kod Vrgorca kao treći od četvorice sinova u obitelji oca građevinara i majke kućanice. Njegova je obitelj, kao i mnoge onodobne, živjela skromno, braća su, uz ispunjavanje školskih dužnosti, pomagala i u brizi za mlađu braću. Sam je Vujčić, prisjećajući se kroz Armerijeve oči jedne scene iz djetinjstva zapisao: „kroz paperjastu izmaglicu vidi vatru na ognjištu, kipuću vodu u loncu, dvije žene (staru Maru i još stariju Katu) koje krunicama mole i svako malo, sa strahom u očima, gledaju prema ležaju gdje, oblivena znojem, naduta i golog trbuha, leži mlada i lijepa žena. Žena isprekidano i bolno diše, grčevito se hvata za trbuh,za kosu, zubima grize prste; Mara i Kata se dižu, brišu mladoj ženi znoj, okreću zrnovlje krunice, poluglasno mole, potpiruju vatru, gledaju prema vratima; ulazi samouka babica Marta, gega se suvereno oko vatre i vuče zastrašujući, akvarelno crni, amebični otsjen za sobom“
Akvarelno crni... Razliveno crni... vodeno crni. Voda za Vujčića, kao i za svakoga stasalog u neposrednoj blizini mora, važan, gotovo gradivan element. Kada se odluči slikati, slikat će u akvarelima, a iz njegovog se spisteljskog stvaranja daje naslutiti da u akvarelima ponekad i-gleda. Spajanjem tih akvarela nastaje i njegova svakodnevica, a spajanjem piščevih akvarela je, naposljetku, nastala i naslovna ilustracija, naslovni akvarel za ovo izdanje „Nesanice“.
Bliska se povezanost s vodom iščitava i iz imena glavnog junaka. Armerije je katkad Zaljubljeni, Odbačeni ili Prkosni, ali uvijek je i prije svega Armerije Morski. Je li Armerije ujedno i Borislav Vujčić? Zasigurno ne u potpunosti; Armeriju je sudbina bila blagonaklona dopustivši mu da zađe u pozne godine u čiju se smirenost pisac, nažalost, nije uspio i sam uvjeriti. No u svakome od likova živi i ponešto piščevo, a u „Nesanici“ se nalaze i razlomljeni autobiografski fragmenti koji ovom romanu posebice sada, 15 godina po izvornom objavljivanju, daju savim novu mogućnost čitanja.
Zašto je, pored romana „Krik regruta“, „Simetrije“, „Paklena simultanka“, „Udovica“ i „Pismo, glava, zid“ bilo važno ponovno izdati baš „Nesanicu“? Istim vizionarskim zanosom kojim je krajem sedamdesetih, s prijateljem i kolegom Žarkom Paićem pokrenuo časopis „Zoon politikon“ studenata Fakulteta političkih znanosti, ovaj se pisac, uz blagoslov tadašnjeg urednika Sime Mraovića, odlučio na malu izdavačku igru. Iako ju je žanrovski i stilom ostavio potpuno slobodnom, svoju je knjigu fizički – zatvorio u kutiju i razdijelio pretvorivši cjelinu u osam jednakih svezaka. Ono što je bilo nakladnički i izdavački, s godinama se prometnulo u knjižarski i knjižničarski izazov jer tako je, na fragmente razlomljenu, cjelinu bilo gotovo nemoguće katalogizirati. Sustavno praćenje njezine posudbe bilo je još i teže pa i ne čudi da se cjelovitom „Nesanicom“ može podičiti tek nekoliko zagrebačkih knjižnica.
Urednica novog izdanja, Marina Vujčić, u vrijeme nastanka romana bila je supruga njegova autora. „Tada sam ga čitala kao prva čitateljica, a sada mi se, zahvaljujući neobičnim i dirljivim sudbinskim jednadžbama, vratio u život kao urednici u izdavačkoj kući koja ga je poželjela ponovno objaviti. Možda subjektivnoj urednici, ali subjektivnoj urednici koja objektivno zna da je autor ovaj roman pisao kao autobiografski čin, „životopis pisan unaprijed – ne zbog nestrpljenja, nego zbog žalosne samosvijesti o tome što čovjeka/pisca čeka na ovim našim prostorima“.
„Životopis pisan unaprijed“ nije, nažalost, uspio odživjeti do posljednjih trenutaka, no on se nastavlja pisati i danas. Kroz izvođenje njegovih nagrađivanih drama, čitanje zbirki poezije i novela... Taj se životopis uvijek iznova ispisuje posebice ljeti, kada tvrđava Minor na Malom Brijunu oživi uz Kazalište Ulysses, čiji je suosnivač i prvi ravnatelj bio upravo Borislav Vujčić. Neki će reći kako je „Ulysses“ nastao kao pobuna protiv uspavane mainstream kazališne scene, no on je, prije svega, zalog dugogodišnjeg prijateljstva i ostvarenje sna što su ga dvojica prijatelja, svaki sa svoje strane žice, sanjala tijekom dugih ratnih godina. Obojica su na njega, kao i na kulturnu scenu, ostavili svoj potpis i utkali u njega svoj umjetnički zanos, a Rade Šerbedžija je, po ostvarenju tog sna zapisao kako je „svaki zid sjećanje, a svako drvo nada“ istaknuvši kako je teatar započet da se „umnože nove energije i da neki mladi ljudi svojom kreativnošću i novom snagom cementiraju zidove ove umjetničke utvrde.“ Borislav Vujčić zapisao je, pak, kako je „svaki čovjek osuđen na lutanje (...) svatko je u traganju za vlastitom Itakom (...), a Uliks je svima amblemska figura i podsjećanje da se nikada ne prestane nadati i raditi, tragajući za novim izrazima“.
Dosanjao je tako Borislav Vujčić i san Armerija Morskog koji, na početku svoje životne Odiseje uzvikuje „Kvragu i kazalište! Ja želim sanjati“. Ostvario ga je osnivanjem malog, ali neopisivo važnog kazališta čijim je osnutkom tada minorizirano istarsko otočje ponovno ucrtano na kartu hrvatske, ali i svjetske kulturne ponude. Možda je, poput Armerija, želio ponovno zamirisati na sol, more i lavandu, a možda kako bi, završivši s jednom, započeo drugu, nažalost puno prekratku Odiseju. Kao kapetan, „Ulysses“ je poveo na tek četiri plovidbe, već 2005. Brijune je napustila askestska figura u bijeloj košulji i s neizbježnom cigaretom između prstiju.
U „Nesanici“ Armerije susreće Barda, najvećeg hrvatskog pjesnika koji oduševljeno uzvikuje „Knjiga je remek-djelo!“ pročitavši Armerijev prvijenac. Kao u životopisu pisanom unaprijed, Bard je bio u pravu. „Nesanica“ doista i jest izuzetno djelo u kojem život oponaša umjetnost, a umjetnost život uplićući se tako u kolo i tvoreći ples u kojem je skladatelj uživao koliko i čitatelj. U kojem, štoviše, pisac i čitatelj i dalje plešu u sinkronicitetu ma kolike ih stvarnost razdvajale. Jer knjige, ponekad, i mogu pričekati kako to u romanu govore književni savjetnici. Mogu. Sve do trenutka kada moraju izaći van i započeti vlastiti život. Život koji nerijetko nadvlada i onoga tko ih je prvi pročitao i one koji su, čekajući na knjige, živjeli u zabludi da te knjige, zapravo, čekaju na njih.
Petra Miočić, Express
Vegetarijanka – Han Kang – genijalno napisana knjiga koja me je ostavila bez daha.
Sve je počelo jednim zbunjujućim i kaotičnim snom koji je duboko uznemirio mladu Koreanku Yeong-Hye koja je do tada sa svojim mužem živjela običnim i pomalo dosadnim životom, u glavnom gradu Južne Koreje, Seoulu. Nakon toga ništa više nije bilo isto. Monotonija njihovog braka tim snom postaje ugrožena jer Yeong-Hye odluči jesti isključivo vegetarijansku hranu pa uklanja sve životinjske proizvode iz kućanstva. “Imala sam san,” njezino je jedino objašnjenje. Mali čin nezavisnosti, ali koban, jer u zemlji poput Južne Koreje, gdje prevladavaju stroge društvene norme, vegetarijanstvo se smatra razornim i neprihvatljivim. Ali, to nije sve. Uskoro njezina pasivna pobuna poprima tragikomične proporcije. Ona, koja nikada nije voljela nositi grudnjak, počinje se u javnosti skidati gola do pasa izlažući svoje dojke suncu, sve manje spava i govori, te sanja o životu kao biljka. Njezina obitelj odluči da je njihova “odgovornost” vratiti Yeong-hye na “pravi put” po njima normalne prehrane, ali ono što slijedi je nevjerojatna spirala ljutnje, nasilja i uništavanja.
“Vegetarijanka” je ispričana u tri dijela i to je ono što mi se posebno sviđa, jer svaki dio nosi svoju poruku i ima određenu energiju. U prvom dijelu koji je isti kao i naslov romana „Vegetarijanka“ svoje viđenje novonastale situacije pripovijeda Yeong-Hyeov muž, neiskren i kontrolom opsjednut biznismen koji se osjeća uvrijeđen zbog neposlušnosti svoje žene. On cijelo vrijeme ignorira njene osjećaje, i povrijeđen je jer se njihov seksualni život potpuno gasi. Prisiljava je da nosi grudnjak i vodi je na večere s poslovnim partnerima gdje se isključivo konzumira meso. Kulminacija prvog dijela je obiteljska večera povodom useljenja sestrine obitelji u novi stan.
U drugom dijelu „Mongolska pjega“, priča se nastavlja iz kuta gledanja Yeong-Hyeovog šogora, ovaj put u trećem licu. Sestrin muž je vizualni umjetnik koji snima umjetničke video uratke. On postaje opsjednut svojom šogoricom, sanja o zajedničkom filmu vođenja ljubavi u kojem će oslikati njezino golo tijelo. Ovaj dio priče pun je erotskog naboja. Nakon burnih događaja koji se počinju nizati dolazi treći, završni dio ove zaista zanimljive priče, “Plamteća stabla “. U trećem djelu saznajemo što se dalje događalo s Yeong-Hye iz kuta njezine starije sestre koja nas upoznaje s pojedinim detaljima iz njihovog teškog djetinjstva s nasilnim ocem alkoholičarom, a kako bismo shvatili kad se zapravo sve počelo raspadati.
Kakav duboki, poetski i filozofski stil pisanja! Meni ovaj roman prvenstveno govori o raspadu jedne obitelji u kojem jedna sasvim bezazlena odluka donosi nevjerojatno razorne posljedice koje su se kao nezaustavljiv niz zlokobno naslagale jedna na drugu. Svi životi predstavljaju djelovanje zakona akcije i reakcije. To djelovanje počinje malo dublje, u uzročnom tijelu, koje skupljamo tokom života. Izbor je uvijek u nama. Yeong-hye je izabrala i to je izazvalo provalu reakcije. Njen suprug je izabrao, njen šogor kao i njena sestra. U ovoj knjizi je posebno naglašen i upečatljiv sestrinski odnos u kojem starija sestra nije mogla mlađoj oprostiti veličanstvenu neodgovornost koja joj je omogućila da odbaci društvene spone, a nju ostavi iza sebe, još uvijek zarobljenu.
Za mene je ovo priča o karmi, sramoti i požudama, moći i opsjednutosti, te našim neuspjelim pokušajima da razumijemo Drugoga, onoga tko ostaje zarobljenik u svojoj duši a time i tijelu.
Alis Marić, Čitaj knjigu, 12.3.2018.
Velika igra ljubavi, strasti i iskupljenja antijunaka 21.st.
Dražena Katunarića, pjesnika, esejista i urednika, mogli smo kao prozaika upoznati u nekoliko navrata, u njegovim dosadašnjim romanima i zbirkama priča koje je odlikovala, između ostaloga, odmaknutost od tema i dilema što ih je nudio recentni prozni kontekst. I sama sam pišući o nekim njegovim proznim djelima tekst znala završiti tezom kako je to još jedna knjiga u kojoj se, polako, događa prevlast pripovijedanja nad esejizmom, inače prevladavajućom odlikom njegove ran(ij)e proze. Koliko god ga prepoznavali, taj je odmak do sada uglavnom ostajao 'u tragovima' u kojima će tek dobronamjerni čitatelj i kritičar pronaći moguće puteve kojima će se kretati Katunarićeva, do sada pomalo 'knjiška' i 'suha' proza. Ili se neće kretati nikamo, nego ostati na mjestu, što bi već bio problem. No, s knjigom „Smiješak Padra Pija“, koja mi je nekako izmakla iz vidokruga prije par mjeseci kada je objavljena, taj se odmak konačno doista i dogodio i pred sobom imamo Katunarićev roman koji, konačno, nije 'suh', ima relativno čvrstu priču (točnije, dvije koje su zapravo jedna) i što je još zanimljivije itekako korespondira sa stvarnošću 21. stoljeća, pa i njezinim devijacijama. Egzistencijalizma, još jedne odrednice pisanja, pri tome se Katunarić, dakako, nije posve odrekao. No, to da je riječ o njegovu trenutno najkompleksnijem romanu u koji je uložio podosta truda i pripovjedne koncentracije, očito je primijetila i struka, jer ovaj je roman bio i u polufinalu nagrade Kamov. O čemu se radi? Prije svega o zanimljivom glavnom liku koji povezuje dva dijela romana, što ih osim grafičkog izgleda (vrste slova) i vremenske odmaknutosti od kojeg mjeseca (druga priča nadopunjuje prvu), dijeli i pripovjedačka pozicija (3. i 1. lice), kao i geografske širine i dužine mjesta radnje – Strasbourgh i Brighton. Glavni je lik, Marko Bilić, sve samo ne pozitivac, zapravo mogli bismo reći kako je tipičan antijunak doba u kojem živimo – uglavnom gleda svoja posla, sklon je činiti poteze koji mogu povrijediti drugoga ukoliko je to za njega korisno i unosno, povremeno ispadne kukavica ali zbog toga ne pati od grižnje savjesti, a većim dijelom je poprilično lijen i sklon alkoholu.
U središtu je ljubavna priča, koja to jest i nije, zavisno iz čijeg kuta gledamo, no ni u kojem slučaju ne radi se o nekakvom čistom žanru, jer već i sam naslov i njegova svetačko-religiozna konotacija ukazuje kako će se Katunarić zaputiti i drugim putevima; od onih koja vode na putovanja, do onih koja propituju neke odlike suvremenog čovjeka i društva u kojem mu je egzistirati. U prvoj priči situacija je relativno jasna – Bilić je u Strasbourghu od početka devedestih, a trenutno preživljava od prilično unosnog posla, ubrzano podučavajući hrvatskom jeziku umirovljenog industrijalca i strastvenog i eksplozivnog lovca Marca Reiffa. U trenutku kad mu zaprijeti otkaz i gubitak sigurne egzistencije, koristoljubljivo počinje izjavljivati (lažnu) ljubav njegovoj supruzi, Talijanki Paoli. Nakon smrti supruga, Paola i on kreću na putovanje Italijom, gdje se iskazuju sve generacijske, svjetonozarske razlike i nesuglasice, što Bilića na koncu nagna na odlazak. U drugome dijelu, pisanom ispovjednim prvim licem, Bilić je u Brightonu na tečaju jezika na koji odlazi kako bi si u Zagrebu osigurao siguran posao. Nakon ekscesa koje napravi, te suočavanja sa smješkom Padra Pija, 'smješkom oprosta', u zbilji i u indikativnom snu, prisjeti se Paolinih priča i uputi u hodočasnički gradić San Giovanni Rotondo, gdje ponovo susreće Paolu. Dakako, ne kako bi priča završila sretno, već kako bi ostala otvorenom. Novi Katunarićev roman, svakako najkompaktniji do sada, pun je preokreta, zanimljivih dijaloških dionica, a svetac koji se pojavljuje kao kopča između dva dijela otvara vrlo zanimljivu dionicu koja zadire u prostore čudesnog, ali i uzrokuje promjenu glavnog lika. Ranije spomenuti esejizam, dakako, ovdje se ne gubi u potpunosti, roman je prepun mikroeseja i raznoraznih filozofskih i inih referenci, no one nisu 'pojele' niti zatrle priču već se s njom skladno nadopunjuju, dajući joj i groteskne obrise. Mnogo je toga dodirnuto ovim romanom s neuobičajenim glavnim likom, mjestom radnje i raspletom; erotske teme, obiteljski kompleks, starenje i smrt, ali i svijet u kojem je sve postalo „na žicu i punjač“, pa sve naizgled funkcionira savršeno, ali se „čovjek osušio kao panj“. Još uvijek ne toliko protočan da bi postao lagašan, „Smiješak Padra Pija“ jedan je od onih iz skupine intelektualističkih romana, ali, vjerujte, ovoga puta to mu je prednost, a ne nedostatak.
24express, Jagna Pogačnik
