Književna kritika “Smiješak Padra Pija”

Velika igra ljubavi, strasti i iskupljenja antijunaka 21.st.

Dražena Katunarića, pjesnika, esejista i urednika, mogli smo kao prozaika upoznati u nekoliko navrata, u njegovim dosadašnjim romanima i zbirkama priča koje je odlikovala, između ostaloga, odmaknutost od tema i dilema što ih je nudio recentni prozni kontekst. I sama sam pišući o nekim njegovim proznim djelima tekst znala završiti tezom kako je to još jedna knjiga u kojoj se, polako, događa prevlast pripovijedanja nad esejizmom, inače prevladavajućom odlikom njegove ran(ij)e proze. Koliko god ga prepoznavali, taj je odmak do sada uglavnom ostajao 'u tragovima' u kojima će tek dobronamjerni čitatelj i kritičar pronaći moguće puteve kojima će se kretati Katunarićeva, do sada pomalo 'knjiška' i 'suha' proza. Ili se neće kretati nikamo, nego ostati na mjestu, što bi već bio problem. No, s knjigom „Smiješak Padra Pija“, koja mi je nekako izmakla iz vidokruga prije par mjeseci kada je objavljena, taj se odmak konačno doista i dogodio i pred sobom imamo Katunarićev roman koji, konačno, nije 'suh', ima relativno čvrstu priču (točnije, dvije koje su zapravo jedna) i što je još zanimljivije itekako korespondira sa stvarnošću 21. stoljeća, pa i njezinim devijacijama. Egzistencijalizma, još jedne odrednice pisanja, pri tome se Katunarić, dakako, nije posve odrekao. No, to da je riječ o njegovu trenutno najkompleksnijem romanu u koji je uložio podosta truda i pripovjedne koncentracije, očito je primijetila i struka, jer ovaj je roman bio i u polufinalu nagrade Kamov.  O čemu se radi? Prije svega o zanimljivom glavnom liku koji povezuje dva dijela romana, što ih osim grafičkog izgleda (vrste slova) i vremenske odmaknutosti od kojeg mjeseca (druga priča nadopunjuje prvu), dijeli i pripovjedačka pozicija (3. i 1. lice), kao i geografske širine i dužine mjesta radnje – Strasbourgh i Brighton. Glavni je lik, Marko Bilić, sve samo ne pozitivac, zapravo mogli bismo reći kako je tipičan antijunak doba u kojem živimo – uglavnom gleda svoja posla, sklon je činiti poteze koji mogu povrijediti drugoga ukoliko je to za njega korisno i unosno, povremeno ispadne kukavica ali zbog toga ne pati od grižnje savjesti, a većim dijelom je poprilično lijen i sklon alkoholu.

U središtu je ljubavna priča, koja to jest i nije, zavisno iz čijeg kuta gledamo, no ni u kojem slučaju ne radi se o nekakvom čistom žanru, jer već i sam naslov i njegova svetačko-religiozna konotacija ukazuje kako će se Katunarić zaputiti i drugim putevima; od onih koja vode na putovanja, do onih koja propituju neke odlike suvremenog čovjeka i društva u kojem mu je egzistirati. U prvoj priči situacija je relativno jasna – Bilić je u Strasbourghu od početka devedestih, a trenutno preživljava od prilično unosnog posla, ubrzano podučavajući hrvatskom jeziku umirovljenog industrijalca i strastvenog i eksplozivnog lovca Marca Reiffa. U trenutku kad mu zaprijeti otkaz i gubitak sigurne egzistencije, koristoljubljivo počinje izjavljivati (lažnu) ljubav njegovoj supruzi, Talijanki Paoli. Nakon smrti supruga, Paola i on kreću na putovanje Italijom, gdje se iskazuju sve generacijske, svjetonozarske razlike i nesuglasice, što Bilića na koncu nagna na odlazak. U drugome dijelu, pisanom ispovjednim prvim licem, Bilić je u Brightonu na tečaju jezika na koji odlazi kako bi si u Zagrebu osigurao siguran posao. Nakon ekscesa koje napravi, te suočavanja sa smješkom Padra Pija, 'smješkom oprosta', u zbilji i u indikativnom snu, prisjeti se Paolinih priča i uputi u hodočasnički gradić San Giovanni Rotondo, gdje ponovo susreće Paolu. Dakako, ne kako bi priča završila sretno, već kako bi ostala otvorenom. Novi Katunarićev roman, svakako najkompaktniji do sada, pun je preokreta, zanimljivih dijaloških dionica, a svetac koji se pojavljuje kao kopča između dva dijela otvara vrlo zanimljivu dionicu koja zadire u prostore čudesnog, ali i uzrokuje promjenu glavnog lika. Ranije spomenuti esejizam, dakako, ovdje se ne gubi u potpunosti, roman je prepun mikroeseja i raznoraznih filozofskih i inih referenci, no one nisu 'pojele' niti zatrle priču već se s njom skladno nadopunjuju, dajući joj i groteskne obrise. Mnogo je toga dodirnuto ovim romanom s neuobičajenim glavnim likom, mjestom radnje i raspletom; erotske teme, obiteljski kompleks, starenje i smrt, ali i svijet u kojem je sve postalo „na žicu i punjač“, pa sve naizgled funkcionira savršeno, ali se „čovjek osušio kao panj“. Još uvijek ne toliko protočan da bi postao lagašan, „Smiješak Padra Pija“ jedan je od onih iz skupine intelektualističkih romana, ali, vjerujte, ovoga puta to mu je prednost, a ne nedostatak.

24express, Jagna Pogačnik