Isprazni šarm neobavezna života ”vječno mladih” ajatolaha birtija
”Nije mudro razmišljati o sutra, treba jahati val pripitosti dok ide, održavati ga i brinuti se o njemu, treba pokušati tu jarku boju koja se samo na tren pojavila provući na sutra, na prekosutra, na čitav život. Zaredaju li pića pravim redom i intenzitetom, to se čak može učiniti mogućim.“, govore pripovjedni glasovi iz dviju susljednih priča u novoj knjizi književnika, novinara i kritičara Andrije Škare.
On sustavno gradi poetiku glazbe i birtija. Njegova je naracija urbana, brza, dinamična, proza neobavezna i lakih rješenja te mladenačkoga ritma. I dalje je književnik mladih. Društvene igre okupljaju devet priča koje sve izuzev dviju dijele zagrebačku gradsku uskotračnu strukturu i špurijus.
U cijelosti je izdvojena priča Golman o dječaku koji brani u Hajduku i mora već tako rano odlučivati o korupciji. Naime, treba pustiti gol ministru znanosti, obrazovanja i sporta po ravnateljevoj naredbi i očevoj želji, možda je u pitanju jedan posao. Mediteranski vestern, pretposljednja pripovjedna mikrostruktura, izdvaja se od ostalih radnjom smještenom u srednju i južnu Dalmaciju gdje trojica filmaša (podsjećajući na neke zbiljske autore) putuju po obali na turneji, nizajući provode, izlaske i ljetne pijanke, ali bez vesterna, u maniri kvazi-keruakovštine. Autor se, osim sjajnoga poznavanja zagrebačkih lokala, potvrđuje i kao poznavatelj zbivanja na obali.
Priče se ugrubo mogu razdijeliti na one humorne, žovijalne i na one ozbiljnije, premda se u svima krije tragika. O tragičnome svjedoče mladi ljudi koji bazaju mjesečinom Novoga Zagreba. Ali bez Šoljanove orijaške sjene.
Pripovjedač je usklađen s ritmom i žovijalnošću proze: živ, vrckav i šaljiv, sklon osebujnostima i čudnim, oneobičenim komentarima i usporedbama. Priče djeluju živo i realno. Dade se naslutiti istaknuta klica zbilje iz koje su izrasle biljke fikcije. Likovi su prepoznatljivi, a i situacije imaju nešto od birtijskoga prepričavanja dogodovština. Ujedno i likovi vode žive, duhovite i sitno nadmudrujuće razgovore, obično u zagrebačkom žargonu.
Podosta je živosti i intenziteta pripovjedača i likova čitljivo u uspjeloj priči Sjedala 33 i 34. No priča kvalitativno funkcionira i na više razina: počevši od sjajna opisa kolodvora, preko klaustrofobije dulje autobusne vožnje, pa do romantične, melodramatične radnje u kojoj se dvoje zauzetih mladih upozna, priča, svidi jedno drugome i na kraju raziđe po dolasku, svatko na svoju stranu, svatko svome partneru, što bi bio tzv. realan kraj, ali s ipak otvorenim ciničnim završetkom.
U toj priči također možemo vidjeti neke od autorovih stilskih postupaka, paralelizama, koji, iako su obično sintaktički, mogu biti i ovakvi odlomački paralelizmi, vrckavi, dinamični. Odlomački paralelizmi daju nešto od daška suvremenoga ubrzanog svijeta, a daju nešto i od slikarske palete većega grada – u malo prostora i vremene više materijala:
Valerija voli knjige, ptice, Egona Schielea, papar, nebodere, antihistaminike, parkove, ledenu vodu, Iana McEwana i Elfride Jelinek, post-it, suknje olovka kroja, kišu bez grmljavine i pelinkovac. Najviše od svega mrzi razgovore s nepoznatim ljudima.
Josip voli pivo, šah, glazbu, cigarete, antihistaminike, dane s puno sunca, The Clash i Ramonese, birtije, stolni tenis i trešnje. Najviše od svega mrzi razgovore s nepoznatim ljudima.
Ponavljanja ustrojem i ”sudbinom” uvijek upućuju na manufakturu, na sam proces. I ovdje ona služe u prvome redu procesu, a ne samo stilskom koloriranju i atmosferskim snimkama. Ponavljanja su autorski potpis. U Društvenim igrama redovito se iz priče u priču ponavljaju – vezivajući po dvije priče kao karike u lanac, ulančavajući tako sviju devet proznih struktura – ili neke tvrdnje, objave i stavovi ili neke slike i pasusi lirskoga karaktera, ponekad i sve u jednome.
Iz priče u priču, po dvije priče, kao tektonske ploče podvlače se rečenice poput one o ”imenu najvećega gitarista svih vremena”. Podvlače se tektonski, istom zbirkom, pasusi-tvrdnje, pasusi-opažaji, kao: ”Neobično je to, kada prvi put vidite ljude u njihovom prostoru i gledate ih kako se kroz njega kreću i kako se ponašaju pa pokušavate prepoznati ima li u tim kretnjama usiljenosti kojoj ste uzrok vi-gost i koliko su one drukčije kad je osoba sama.” Ili poput lirskoga citat s početka teksta.
Opreku žovijalno/ozbiljno najbolje ilustriraju prozni naslovi I to se događa ponekad i Rupa puna dima, koji reflektiraju i dva tipa ekstrema. I to se događa ponekad na polu je žovijalnoga, ustvari samo još jedna od varijacija na temu opjevanoga ekskrementalnog humora i seksualnih dogodovština. Ali i u tome ono što valja prikazi su birtijaške atmosfere i izlazaka. No ni tu stvari nisu tako jednostavne. Prvo, isprazni šarm neobavezna života kakav se opisuje u priči ima svoje naličje u protagonistu. On je lijeni, površni, kao balon naduti, impotentni, neodgovorni, nepouzdani, sebeljubivi, samoživi vjetropir, koji se zanosi kafićkim atmosferama. Drugo, osim što je tematika ocvala, preza da ispraznošću razori i drčno-nedužni ironijski kod. Treće, ne donosi ništa novo.
Priča Rupa puna dima mučna je i mračna, teška priča iz koje izbija praznina, ispraznost jalova života, ispraznost drukčijega ontološkog sastava, ali jednake spoznajne vrijednosti kao i ona u priči I to se događa ponekad. Gledamo drugi ekstrem: potrošene mizerne egzistencije, karikature egzistencijalizma, brodolomce u svijetu suvremenosti sa svojim zakonitostima, trkom, strkom, brzinom, ambicijom, sa svojim slikama, stvarnostima, simulacijama i simulakrumima (”Sve su novine postajale nalik jedne drugima, u njima je bilo sve više pogrešaka i nepismenosti, sve više površnosti i banalnosti, suptilnih trikova i izmišljenih senzacija”). Postmoderno je robotizirano. Dehumanizirano. A likovi se protiv toga bore patologijama i devijacijama (alkohol, droga, promiskuitet, zabava). Likovi ne mogu dalje. Zastaju. Zapinju. Pravi zapinjači.
Zapinjači su tragični element u većini priča. Mladi ljudi koji moraju naglo odrasti. Bilo da im roditelji naprasno umru (Na mostu), bilo na neki drugi način, iz nekih drugih razloga. Recimo zato što su mladi ljudi i neprimjetno već zašli u godine koje nisu više mlade, bez obzira na to laskali si mi ili ne kako živimo u doba kada je mladost dobrano pogurala zrelost i starost, ili barem starijost, prema četrdesetima ili pedesetima. Pa su tako ljudi s trideset i nešto još mladi i imaju pravo na nezrelost, nerad, bančenje i pijančevanje, ekscesivno napušavanje itd.
Takvi novi mladi, odnosno mladi koji nam više nisu tako novi jer ih viđamo posvuda, ili, dakle, ne rade, i na teret su onim preživjelim roditeljima, ili pretjerano rade i ne stižu ništa drugo. Kako bi rekao pripovjedač, izlaze u grad penzionerski, u prvu birtiju i tamo se ”namažu”, sjede i pričaju. Ne mogu više često izlaziti ili izlaze, pak, prečesto. Ako se čini da se stalno komentiraju izlasci i birtije, to je zato što su nastavitelji dijegetskoga svijeta Škarinih priča – ajatolasi birtijašenja i večernjih/noćnih zabava.
Zapinjači štekaju u ljubavnim vezama. Neuspješni su. Prekidaju višegodišnje odnose, imali djecu ili nemali, ”lete s cvijeta na cvijet”, mahom su nezadovoljni i nezadovoljeni. Dakako, osim jednoga lika koji, hajdemo reći, metaleptički prelijeće iz poneke priče u neku drugu, vjerojatno iskočio iz stvarnosti u književni horizont društvenih igara. Prije bi se moglo reći da su na djelu nedruštvene igre. Antidruštvene igre.
Zaista, možda od onoga društvenoga čega u ovoj zbirci ima, ima igara. Sve su to igre. Život je igra, kad proizvodiš neke vrste acte gratuit, odnosno kad se penješ na Hendrixov most upisati se u mitsku (pop)kulturnu mapu grada i u urbano pamćenje – priča Na mostu kao nikad ispričani fikcionalni ”znate li tko je i znate li kako je”, hommage natpisu na željezničkom mostu preko Save, u Zagrebu – odnosno kad skočiš sa zgrade u smrt, ostavivši majku samu. Iako ćeš reći da je ostavljaš samu upravo zato da joj još nešto ostane od života, ili zbog ovisnosti o travi, ili zbog svakodnevne disfunkcionalnosti. Zbog nemoći da se uhvatiš u koštac sa životom.
U svijetu disfunkcionalnih pojedinaca (”Mnogo su pušili, cigarete kao da su im davale privid slobode jer su svaki put kad bi posezali za novom imali dojam da barem o nečemu odlučuju.”) mlade lovi klaustrofobija. Imaju osjećaj da ih život guši i pritišće. Most u priči Na mostu; autobus u priči Sjedalo 33 i 34 gdje se sa strepnjom iščekuje hir aleatoričkoga principa u obliku nepoznatoga putnika: ”Možda križanca čovjeka, mamuta, orangutana koji se hrani isključivo češnjakom, želi razgovarati, glasno žvače kaugumu, podriguje i zauzima pola tuđeg sjedala. Dok govori, dodiruje sugovornika.”; stan u priči Rupa puna dima; san u priči Bit će ovo duga noć, u kojoj se jedan od mladih zapinjača bori s nesanicom otkako je počeo raditi i ponovno bez farmakološkoga supsidija tone u san jednom kada da otkaz: ”Kao nezaposlen čovjek spavao je mirno.”
Ima vrijeme za sve, treba dalje, a likovi ne mogu dalje. Vrijeme je da se krene. Dalje. S pričama.
Bonislav Kamenjašević
Katunarićev prozni kapitalac
U proznoj dionici književnog opusa Dražena Katunarića novi roman Smiješak Padra Pija zauzima posebno mjesto. Najprije zbog vidljiva odmaka od dosad prevladavajućeg autorova esejističkog diskursa te izravnijeg okretanja svakodnevici i ispitivanju čovjekova stanja u današnjem svijetu, a onda i zbog činjenice da je, bar kad govorimo o dosadašnjoj Katunarićevoj prozi, riječ o njegovu kapitalcu – složenu, zanimljivu i vrlo čitku romanu.
Žanrovski, Smiješak Padra Pija u osnovi je ljubavni roman, s nešto elemenata pikareske, psihološkog i društvenog romana. Vrijeme zbivanja je sam početak 21. stoljeća. Roman je složen od dviju fabularnih linija, koje čitatelj razlikuje bez teškoća: na formalnoj razini po drukčijem tipu slova, a na strukturnoj po različitu pripovjedaču (jednu liniju, onu obuhvatniju, koja se zbiva u Strasbourgu i dijelom u Italiji, vodi narator u trećem licu jednine, a drugu, koja se odigrava uglavnom u Brightonu, narator u prvom licu, ujedno glavni junak obiju priča). Te događajne linije u romanu nisu vremenski paralelne: druga priča, koju iz osobne perspektive pripovijeda protagonist romana, zbiva se u dva mjeseca koliko je prošlo od razlaza dvoje ljubavnika do njihova ponovnog, slučajnog susreta i definitivnog raskida. Fabularne linije prepleću se dakle tek formalno (u nekim situacijama, naravno, i motivski), a vremenski se spajaju na samu kraju, u južnotalijanskom hodočasničkom gradiću San Giovanniju Rotondu, rodnome mjestu protagonistice romana.
Dvije formalno odvojene priče u romanu u cjelinu povezuje glavni lik, pri čemu je osobito važna činjenica da je taj lik ujedno i narator u jednoj od njih. Promjenom pripovjedačke perspektive, čitatelj iz „prve ruke“ dobiva informaciju ne samo o tome „što se dalje zbilo“ nego stječe i dublji uvid u način razmišljanja i karakterne osobine toga lika.
U nekoliko riječi, fabula bi se mogla svesti na storiju o ljubavnom trokutu. Još relativno mladu Zagrepčaninu Marku Biliću, koji je 1992. preplašen ratnim zbivanjima u Hrvatskoj pobjegao u Strasbourg, sada, desetljeće poslije, prijeti oduzimanje unosna posla koji mu omogućava relativno normalan život. Zamjerio se umirovljenom industrijalcu i još aktivnu lovcu Marcu Reiffu pa mu ovaj želi otkazati satove ubrzanog učenja hrvatskog jezika. Spas od novčane katastrofe ljepuškasti Marko nađe u lovčevoj supruzi, Talijanki Paoli, kojoj povjeri kako bi bez novca mogao preživjeti, ali bez njezine ljubavi nikako. U međuvremenu alzaški se industrijalac razboli i naglo umre, a dvoje ljubavnika krene na putovanje Italijom, kaneći posjetiti i Paolino rodno mjesto. No što je putovanje dulje trajalo, nesklad među njima se produbljivao, izazvan nesuglasicama, različitim svjetonazorima, golemom razlikom u godinama. Paola je bila u krizi, smatrala je da dobiva mnogo manje ljubavi nego što joj je trebalo; Marko je u početku bio privučen koristima koje mu veza s bogatom ženom donosi, pa se to postupno ipak pretvorilo u neku vrstu krnje ljubavi, a sad je ponovo u situaciji kad se prisiljava da ostane s njom. Shvaća da ga je i privuklo neko zlo u njoj, da ga Paola neprestano drobi, da želi zagospodariti njim i držati stalno kormilo u rukama.
Marko prije kraja putovanja ipak napušta Paolu i odlazi na tečaj engleskoga jezika u Brighton kako bi s tom potvrdom dobio posao u zagrebačkom uvozno-izvoznom poduzeću koji mu je obećao prijatelj. U Engleskoj pak, u pripitu stanju, napravi skandal na rođendanskom partyju jedne od učiteljica iz svoje škole i biva isključen s tečaja. Neka tješiteljica spomene da mu treba „smiješak oprosta“, objasnivši kako je riječ o „smiješku Padra Pija“ koji je spasio mnoge pa će sigurno i njega. Potom mu se starac svojim prostodušnim, vedrim osmijehom javio u snu; bio je to okidač da istraži svečev život, da se prisjeti Paolinih priča o njemu i drugim svecima koji levitiraju, njezinih nedoumica o golemoj „količini čudnog ili bar neobjašnjivog koja se nataloži u jednom životu“. Napokon, i da odluči krenuti u San Giovanni Rotondo, gdje ponovo susreće Paolu; ali on se nije vratio zbog nje, nego zbog Padra Pija jer je nakon njegova javljanja u snu „nešto osjetio“.
S likom Marka Bilića malo bi se koji čitatelj želio identificirati. On je, kao i svijet koji ga okružuje, sazdan od samih loših osobina – kukavičluka, koristoljublja, lijenosti, nevjere, raskalašenosti, alkoholizma, zajedljivosti; „uvijek bi učinio nešto krivo i neprihvatljivo“. Svoj stav prema svijetu najbolje je iskazao opisujući jednog psihički nestabilna mladića kojeg je upoznao u Engleskoj: „Nije mu izrasla ona zaštitna opna grubosti kojom bi se branio od svijeta. Nije navukao oklop kao ja.“ A u kakvu to svijetu živi da bi se od njega morao braniti? „Sve se trži i prodaje, puni i prazni, sve je na žicu i punjač, svi ljudi sliče kao jaje jajetu i žive jednako, a misle da su različiti... sve je ravno i ništa nema vrijednost... (...) Seks, nogomet, zdrava hrana, vampiri i što još? Nadopunite me, što još čujete i vidite svaki dan na televiziji? Imate dojam da vas netko stalno zaglupljuje. Tisuće kanala, a svaki je isti. Bez sadržaja. Uz to zvrndaju mobiteli, plamti internet. Pokreću se igrice. Sve savršeno radi, a čovjek, čovjek se osušio kao panj.“
U neuobičajenu ljubavnu temu Katunarić je integrirao niz suvremenih podtema i motiva, kadšto u ironijskom, grotesknom ili zacrnjenom diskursu – predrasude o svojoj naciji i o drugima, kompleks o religioznosti, odnos prema životinjama, hrani, pa starenje, seks i smrt, grozote jeftinih engleskih i talijanskih svratišta i polusvijeta koji se u njima okuplja, obiteljsko i drugo nasilje... Roman koji iskazuje puninu i složenost života.
Strahimir Primorac, Vijenac 621-622
Tanja Mravak majstorica je domaće kratke priče; pročitali smo njenu knjigu 'Naša žena'
Žene iz ovih priča nisu heroine koje se neustrašivo bore protiv patrijarhata i svoj život mijenjaju iz temelja; dapače, one tog patrijarhata nekad nisu ni svjesne, nekad na njega pristaju, a nekad su izgradile svoje 'male strategije otpora' koje im pomažu preživjeti. Riječ je zapravo o prikazivanju realiteta ženske svakodnevice, o feminizmu bez feminističke teorijske prtljage, o književnosti koja nije niti sudište, niti učilište, niti pozornica za deklamaciju čvrstih stavova i poruka
Svojom prvom zbirkom 'Moramo razgovarati' Tanja Mravak stekla je ugledan status među domaćim kratkopričašima/icama, a njezina usmena pripovijedanja priča na splitskom 'Pričiginu' doživljavaju se redovno kao neki od festivalskih vrhunaca. Osim hvale kolega i publike, njezine su ukoričene priče osvojile nekoliko nagrada: nekoć važnu, a danas ukinutu nagradu Jutarnjeg lista za proznu knjigu godine, Prozac za mlade autore, nagradu DHK za prvijenac, posebno priznanje Slobodne Dalmacije i dr. Ukratko, i u pisanom i usmenom obliku, i kao spisateljica i književna performerica, i od kritike i festivalske publike, Mravak se percipira kao jedna od najzanimljivijih pripovjedačica na ovdašnjoj književnoj sceni.
Biti u pravoj priči
Bitan razlog zašto je tome tako i zašto se književna vrijednost prepoznala već u prvoj knjizi, po mome mišljenju, leži dobrim dijelom u tome što Tanja Mravak ne luta puno književnim nebom, već fokusirano piše o onome što ju zanima, u formi i na način koji njoj sasvim odgovara. Omjer željenoga i postignutoga, literarne ambicije i realizacije u njezinim je pričama vrlo dobro usklađen, a to upućuje i na autoričinu zrelost da prepozna što može ostvariti u književnosti i na samosvijest da pripovijeda priče na svoj osobit način. U njezinu pisanju nema propalih eksperimenata i pucanja u prazno; grandomanije, napuhanog autorskog ega i čitateljskih iznevjerenih očekivanja. Mravak je odlično prepoznala da je kratka priča pravi žanr za raspon i punoću njezina glasa i da u toj formi – a nju intelektualni snobovi često smatraju niže vrijednom ili pak predigrom za roman – može iskazati ono što ju u literaturi najviše zanima. To ne znači da je Mravak spisateljica jednog žanra i ograničenog stila, dapače njezin pokazani senzibilitet ima potencijal i za dramu, scenarij, narativnu poeziju, možda i roman izgrađen ulančavanjem niza priča.
Njezina nedavno objavljena, druga po redu zbirka priča 'Naša žena' pokazuje jednaku usklađenost htijenja i realizacije, znači tema, značenja, diskursa i obrade, te jednaku neopterećenost književnim trendovima i tuđim poetikama. Štoviše, 'Naša žena' je čak značenjski homogenija, tekstualno pročišćenija i kvalitetom priča ujednačenija negoli njezin prvijenac. U njoj je Mravak zagrebla dublje u psihologiju likova, predrasude, komunikacijske kodove i kompleksnost međuljudskih odnosa te učinila vidljivima one fine, često skrivene niti od kojih je satkan 'naš' obični, svakodnevni heroizam.
I 'naša' i 'ničija'
Sam naslov 'Naša žena' (izdavač Hena com) dobro je pogođen: nepretenciozan i zvučan, a opet ironičan prema kolektivnim predodžbama o ideal-tipovima, narodnom duhu i ženskim mentalitetima. Ironija se raspoznaje i u izvrsnoj istoimenoj priči, kao i njoj susjednima 'Naš čovik' i 'Ničija žena', a taj triptih o 'našim ljudima na našem terenu' vrlo dobro prikazuje i demontira ovdašnja uvriježena očekivanja i (auto)stereotipove o tome kakve/i 'mi' navodno jesmo. Biti 'naš čovik' ili 'naša žena' znači odgovarati društvenim konvencijama, pri čemu 'naš čovik' uvijek podrazumijeva pozitivne, dok 'naša žena' moguće i negativne konotacije. Za razliku od toga, biti 'ničija žena' upućuje na sramotnu manjkavost i moguću izopćenost. Koliko god bila obrazovana, sposobna, suosjećajna i sl. 'ničija žena' ne može pokrpati ono što patrijarhalna sredina (moguće i ona sama) vidi kao nedostatak – život bez muškarca. Mravak duhovito a opet realistično, bez teških motiva, velikih odluka i znakovitih riječi uspijeva pokazati snagu 'ničijih žena' i glupost uvjerenja da se treba nekome 'pripadati' da bi tvoj identitet bio kompletan.
Za razliku od prve, u fokusu ove zbirke su, dakle, žene, ženske perspektive i ženski svjetovi, no, naravno, muškarci iz toga nisu isključeni. Dapače, autorica se ne bavi ženama po sebi, niti piše prateći emotivne ritmove, unutarnja proživljavanja i struju svijesti svojih junakinja. Nju prvenstveno zanimaju odnosi, relacije i interakcija jednih s drugima, a oni su dijelom i uvjetovani društvenim očekivanjima i poželjnim reprezentacijama ženskoga i muškoga. Ti odnosi nisu mehanički spoj dvaju ili više osobnosti, nego se stvaraju u stalnoj korelaciji: slaganju i neslaganju, prožimanju i odbijanju različitih osobnosti. Zato je i u ovim pričama toliko važan dijalog: izrečeno i način na koji je to učinjeno (osobni glas). No, jednako je važno i neizrečeno, ono što ostaje između riječi i što se nakuplja u procjepima artikuliranih značenja. Važne su aluzije, ambivalentni odnosi, ono neuhvatljivo oko čega se često i plete dobra književnost.
Žene iz ovih priča su generacijski, obrazovanjem, svjetonazorima, bračnim stanjem i sl. vrlo različite, jednako kao što su različita njihova očekivanja od sebe i njihova poimanja 'ženske uloge' u društvu. Milje je uvijek patrijarhalan, uglavnom dalmatinska provincija ili Zagora, pri čemu Mravak ne ponavlja istrošenu matricu o Dinarcima te pozitivne i negativne stereotipove, npr. one o njihovoj snalažljivosti i neiskvarenosti ili pak primitivizmu i nasilnosti. Također, na patrijarhalno društvo ovdje se ne ukazuje pomoću snažnih signala ili ekstremnih događaja, pa se ne tematizira npr. fizičko nasilje nad ženama, iskazi grubog mačizma i ženske počinjenosti. Umjesto toga, konzervativizam, muško-ženska stereotipizacija, društvena uvjetovanost i rodna određenja prikazuju se u nizu detalja svakodnevice, usputnim događajima, specifičnoj retorici, znakovima tzv. običnog života.
Osim toga, žene iz ovih priča nisu heroine koje se neustrašivo bore protiv patrijarhata i svoj život mijenjaju iz temelja; dapače, one tog patrijarhata nekad nisu ni svjesne, nekad na njega pristaju, a nekad su izgradile svoje 'male strategije otpora' (riječima Michela de Certeaua) koje im pomažu preživjeti. Riječ je zapravo o prikazivanju realiteta ženske svakodnevice, o feminizmu bez feminističke teorijske prtljage, o književnosti koja nije niti sudište, niti učilište, niti pozornica za deklamaciju čvrstih stavova i poruka. Svaka je priča ispripovijedana i iz specifične perspektive, a autorica se ne nameće kao demijurg koji na likovima demonstrira svoju sveznajuću moć ili kao moralni arbitar koji prosuđuje što jest i što nije ispravno. Ona se zavlači likovima pod kožu, pritajuje i nastoji bez puno komentiranja ispričati priču.
Takva optika moguće neće biti prihvatljiva nekim nabrušenim feminističkim čitanjima u kojima se u tekstu traži jasan i glasan angažman, politička korektnost i zagovaranje radikalnog otpora. No, takva očekivanja su puno smislenija u političko-društvenoj borbi i javnoj, medijskoj sferi, negoli u književnosti u kojoj se interes za ravnopravnost, rodne norme i uopće ženske teme iskazuje na drukčije, ne-manifestne načine. Tako to čine npr. sjajna nobelovka Alice Munro, zanimljiva makedonska kratkopričašica Rumena Bužarovska i domaća poetska naratorica Irena Vrkljan, kojima je Tanja Mravak donekle bliska.
Dalmatinsko-vlaški svagdan
Najbolji dio ovih priča krije se u samome jeziku, i to u načinu na koji se u konkretnim dijalozima, naizgled nevažnim rečenicama, sitnim gestama i znakovima reflektira cijeli složeni međuljudski odnos. Npr. kada se iza rečenice 'Jelda nam je bilo lipo?' na kraju priče 'Žeželj' otvori kôd za bračnu (ne)sreću, kada jedna djevojčica pita: 'Jel tvoja mama radi ko žena?', kada jedan miš pokaže pukotinu u ljubavnom odnosu, kada porculan i bordo haljina postaju znakovi jednog imaginativnoga životopisa. Brojne jednostavne replike i detalji iz svakodnevice: odjeća, pokućstvo, kozmetika, sve te tzv. 'ženske stvarčice' služe portretiranju likova i socijalne sredine. U ruskoj književnosti za to postoji zaseban pojam: 'byt' ili, u Flakerovu prijevodu, 'svagdan', pa se o tome kako se neki pisac odnosi prema svagdanu pišu ozbiljne rasprave. Analogno tome moglo bi se pisati o dalmatinsko-vlaškom svagdanu u pričama Tanje Mravak: o značenju plišanih trenirki, njoka i rafiola, o muškoj dominaciji koja se iskazuje u popravku slavine ili o atmosferi fešte za Velu Gospu.
Kratki rezovi svakodnevice
Na kraju, vratimo se zakonitostima samog žanra. Ekonomičnost, svrsishodnost, isječci koji naznačuju cjelinu – to su nosive strategije kratke priče. Tanja Mravak njima vješto barata i uspijeva u malome, u kratkim rezovima svakodnevice uloviti punoću života. Njezini likovi nikada ne brbljaju uzalud i njezin tekst nije prekrcan nepotrebnim motivima; sve je tu u funkciji priče i sve potiče razvoj sižea. Istovremeno pripovijedanje teče glatko, književni svijet se doima gotovo stvarnim, ali je točka zrenja dovoljno pomaknuta da nam se, čitajući, otvara nova perspektiva naše svakodnevice.
Nema sumnje, Mravak je majstorica domaće kratke priče i čini se da bi mogla s lakoćom ispisati još nekoliko kvalitetnih zbirki o 'nama', 'našima' i 'ničijima'. Bit će stoga zanimljivo pratiti hoće li i ubuduće ostati vjerna jednome žanru i poput Munro u njemu uspijevati iz knjige u knjigu zadržati svježinu i raznolikost (što je prilično zahtjevno), ili će se ipak okušati na nekom njoj nepoznatom terenu.
Katarina Luketić, Tportal
Dva sredovječna prijatelja i djevojka koju sretnu u mrtvačnici
Knjige nam otvaraju vrata u sasvim neke druge svjetove i jedna od čari čitanja je što uvijek imamo priliku otkriti i iskusiti nešto novo. Moram iskreno reći da se turski pisci i ne nalaze na mojim listama knjiga za čitanje, više zbog neinfomiranosti nego ičega drugog. Ali možda sam upravo zato našla određeno osvježenje i iznenađenje u knjizi "Naš duboki očaj", iza koje se krije autor Barış Bıçakçı.
Mala, slatka knjižica u sebi krije toplu ljudsku priču. Dva sredovječna cimera, Ender i Četin, glavni su protagonisti. Da će se raditi o neobičnom štivu, daje se naslutiti već na početku. Priča je prezentirana iz perspektive jednog od cimera, Endera, koji zapravo čitavo vrijeme razgovara s Četinom! Stvara se dojam kao da sjedimo na kavi s dva stara prijatelja, koji ne mogu pobjeći od prisjećanja i podsjećanja na stare priče koje su već sto puta prepričali, a mi pokušavamo uhvatiti nit i sve povezati. Njihova bliskost je nevjerojatna, ali iznimna lekcija pravog prijateljstva.
Pisac nas lagano uljuljkava u priču, ali već se u prvim stranicama daje naslutiti da je Nihal, mlada djevojka koju će Četin i Ender primiti u svoj dom kao uslugu prijatelju (njezinu bratu), predmet žudnje i centar njihove pozornosti. Dogodit će se to nakon što joj roditelji poginu u prometnoj nesreći. Iako Nihal znaju otkad se rodila, njihov ponovni susret dogodit će se nažalost u mrtvačnici i pokrenuti niz događaja i emocija.
Likove upoznajemo kroz njihove životne priče, koje su često potresne, ali zbog stila pisanja nekako blage i lako podnošljive. Kroz čitavu knjigu slijedimo tok Enderovih misli, što daje neki humoristični ton jer će vam više nego jednom proći kroz glavu – što ovom čovjeku neće pasti na pamet!
Ponekad se udaljava od teme, promišlja, a konstantna je i retrospekcija, prisjećanje na ne nužno povezane, ali slične događaje. Priče su to kojima dodatno upoznajemo likove i njihove živote. Fizički opisi likova su minimalni i zanemarivi, "Naš duboki očaj" zaista cilja u čovjekovu dubinu.
Uz sve to ovaj roman nam donosi i promišljanja o životu, koja su nekad više, a nekad manje povezane s pričom. Za primjer, evo jednog razmišljanja o snovima: "A zašto pak sanjamo? Zašto, uza sve, još i sanjamo? Što to nedostaje u zbrci, u kaosu, u tom iscrpljujućem bogatstvu života da se mora nadoknaditi u okrilju sna? Vuče li nekamo u snovima naša svijest, poput bučne lokomotive, naoko sasvim nepovezane detalje primjerice, prema nekom značenju? Ili su ti detalji igle za balon naše svijesti?"
Često je naglašen kontrast između starosti i mladosti, u skoro svim odnosima u knjizi, a posebno između glavnih likova koji su na pragu 40-ih i lijepe studentice Nihal. U tom odnosu, a i mnogim drugima, naglašeno je uvažavanje i međusobno poštovanje.
Naslov, ili točnije – duboki očaj, prikazuje se na više razina i načina. Ovo djelo je emotivno, a lagano kao pero. Bol je prikazana kao sastavni dio života, tuga kao normalna ljudska sudbina. Ender sve promatra i preispituje, a i mi s njim.
Moguće je da će neki čitatelji, posebno oni koji vole dinamična djela, biti zamoreni, a ne očarani ovim romanom. Jer on ne donosi ništa naročito uzbudljivo osim svakodnevice. Ali opet klizi, stranicu za stranicom. Djelo je to koje je lagano, duboko, i na svoj osebujni način zanimljivo. Idealno uz šalicu čaja, nakon napornog radnog dana, kada jedino što želite jest opustiti se. Meni je, nakon što sam proletjela kroz njega, donijelo neku neobičnu smirenost…
Ivana Smilović, Najbolje knjige
Miljenko Smoje kakvog dosad nismo znali
U ljeto i jesen 1991. Smoje sluša i gleda vijesti, osluškuje topove i avione i - piše. Ne piše za novine, jer je umirovljenik. Piše za sebe: dnevničke zapise, crtice i priče. Ti zapisi pronađeni su nakon smrti u njegovoj rukopisnoj ostavštini, da bi tek sada, pod naslovom “Judi i beštije - ratna kronika malog mista” - bili objavljeni u nakladi Hena coma
Potkraj 80-ih, Miljenko Smoje je bio najpopularniji dalmatinski, a možda i hrvatski novinar. Njegove reportaže čitale su se naglas za kuhinjskim stolom, njegove tv serije pratili su milijuni, a proza i dijalozi izišli iz njegovog stroja popularizirali su i kodificirali srednjedalmatinsku čakavicu kao usporedni književni jezik.
Već početkom 90-ih, situacija se stubokom promijenila. Miljenko Smoje u Hrvatskoj je, a pogotovo u Splitu, postao okužen. Pljuvan i napadan, prokazivan kao jugoslaven, komunist i autonomaš, izložen medijskom, a katkad i fizičkom linču, Smoje je 1995. diskretno i u tišini pokopan izvan rodnog grada, u brdskom selu Žrnovnici.
Između te dvije dekade i ta dva obrata sudbine stajala je jedna, prijelomna godine - 1991. Te godine, u Hrvatskoj počinje pravi, ozbiljni rat. Miljenko Smoje je u mirovini i prvi put u životu četiri mjeseca novinarski neaktivan. Feral još ne postoji, doba njegovog novinarskog “revivala” i ideološke harange još su daleko pred njim. Istodobno, i zemlja i vrijednosti i novinarstvo kojem je dotad pripadao nepovratno odlaze za horizont. Tog ljeta i jeseni 1991. Smoje sluša i gleda vijesti, osluškuje topove i avione, i - piše. Ne piše za novine, jer je umirovljenik. Piše za sebe: dnevničke zapise, crtice i priče. Ti zapisi - dosad nisu objavljeni - pronađeni su nakon smrti u njegovoj rukopisnoj ostavštini, da bi se tek sada, pod naslovom “Judi i beštije - ratna kronika malog mista” - bili objavljeni u nakladi Hena coma.
Pronicljivi opažač
U žanrovskom smislu, “Judi i beštije” su nastavak onog specifičnog dnevničko-reportažnog žanra koji je Smoje kodificirao s “Dnevnicima penzionera”, a okončao svojim “Pasjim noveletama”. Riječ je o knjizi tekstova koje Smoje ispisuje od početka ljeta 1991. do sredine siječnja 1992.: posljednja među pričama zbiva se na dan priznanja Hrvatske, dan koji Smoje emfatično opisuje kao “najsvitliji dan u ciloj povijesti Ervacke”. Prvi dio svoje ratne kronike Smoje ispisuje u bungalovu u Supetru na Braču.
Drugi i veći u ribarskom mjestašcu Pisak kod Omiša u koje se sklanja te jeseni jer mu je ratna atmosfera Splita neizdrživa. Tijekom sedam mjeseci, Smoje niže dnevničke, putopisne i anegdotalne zapise, dokumentirajući kako javnu, kolektivnu povijest, tako i atmosferu male sredine koja postupno tone iz varljivog mira u potpuni rat. U zapisima čitatelj može naći cijelu ratnu kronologiju 1991: desant na Šoltu, pad Drniša i Vukovara, pomorsku blokadu Splita, evakuaciju kasarni, konvoj za Dubrovnik. Istodobno, Smoje kao pronicljivi opažač prikazuje postupno potonuće u nenormalno jedne mirnodopske, naoko idilične sredine: počinju šovinistički verbalni ispadi, dotad bliski prijatelji prestaju se pozdravljati, u izlogu brijačnice osvane Pavelićeva slika, da bi postupno otpočelo pustošenje stanova, prokazivanje “snajperista” te miniranje srpskih vikendica.
“Judi i beštije” pri tom nije nimalo slučajno naslov knjige: Smoje doista prikazuje “sezonu iz pakla” u kojoj se ljudi stvarno pretvaraju u beštije, a svijet najednom biva postavljen po novim, perverznim pravilima koja kazuju da si to bolji što si - gori. Pri tom, dakako, Smoju i u ovim zapisima literarno najviše potiču oni motivi koji su i inače u njegovim tekstovima najbolji - a to su travestije ideoloških i političkih identiteta. Stari, pravi vjernici se bune da su ih novopečeni katolici izgurali iz crkve. Najveći ratni huškači su ujedno pobjegulje od mobilizacije. Kafanski patrioti prvi su na trajektu za Anconu, a prva tri reda crkve muku muče jer pojma nemaju što u kom trenutku treba raditi i izgovoriti na misi.
Svatko tko voli Smojin stil i njegov jezik (koji je u dobroj mjeri sam smislio i kodificirao) pronaći će ga i u ovoj knjizi. Pronaći će i ono što je kod Smoje uvijek najbolje, a to je slatko-kisela, humorno-sjetna anegdotalnost. Svezak je pun takvih čarobnih minijatura, od kojih mi napamet pada jedna. Piščeva susjeda iz Piska dobiva “važnu” ratnu dužnost dežurati u apoteci, koja je sada krizni štab. A njen je susjed - pak - naziva telefonom iz Omiša, predstavlja se kao Krizni štab Omiš i sluša njen raport o tome kako je stanje normalno i kako nema sumnjivih osoba. Susjeda šeta mistom ponosna je što kriznom štabu predala važni raport, a pri tom u čitavom selu jedino ona ne zna da je razgovarala s mještaninom šaljivdžijom.
“Judi i beštije” - ukratko - u stilu, duhu i jeziku predstavljaju Smoju kojeg znamo i kakvog su mnogi zavoljeli. No, ovaj svezak prikazuje i jednog Smoju kojeg ne poznajemo: Smoju koji je - kao nikad prije ili poslije - politički i vrijednosno dezorijentiran.
Dva mita
“Hejteri” slavnog novinara tijekom posljednjih su četvrt stoljeća izgradili cijelu mitotvornu nadgradnju o Smojinom žestokom antihrvatstvu i tvrdom komunizmu: “case study” takve publicistike je knjiga “Spomenik izdaji” Joška Čelana u izdanju katoličkog nakladnika Verbuma u kojoj se ta teza razrađuje na impresivnih i redikuloznih 488 strana. Smojini apologeti su - pak - taj set tvrdnji uzeli zdravo za gotovo, samo su im obrnuli vrijednosni predznak i konstruirali lik Smoje-feralovca koji je ostao dosljedan i nije pogazio ni u 90-ima svoje ideale.
“Judi i beštije” će i zagovornicima prvog, i zagovornicima drugog mita biti neočekivano iznenađenje. Smoje - dakako - o ranim 90-ima ima malo što lijepo reći. Snebiva se nad naglom provalom antikomunizma u sredinama (poput Brača) koje su u tih 50 godina prešle put od srednjeg vijeka do turističke dembelije. Grozi se pljuvanja po partizanima i antifašizmu. Uočava upadanja u stanove, atmosferu doušništva i miniranje srpskih lokala. Ruga se verbalnim ispadima Šime Đodana i pretvorbenim marifetlucima Hrvoja Šarinića. Također uočava i uznapredovalo nasilništvo dijelova Hrvatske vojske, pa (bogme, proročanski) piše kako smo - ako takvima vlast ne stane na kraj - “najebali posli rata”.
Pitanje ideologije
Mnogi će, međutim, biti ipak iznenađeni koliko Smoje iz 1991. usvaja i diskurs i vrijednosti ranog tuđmanizma. Napadačku vojsku redovno zove “četničke bande”, “armijsko-četničke bande” ili “dušmani”, Tuđmana s tek zrnom ironije zove “naš prežidente”. Dan priznanja 15. 1. naziva “najsvitlijim danom” u “povisti Ervacke”, a u trenutku kad dozna da je mornarica granatirala Veli Varoš piše da bi im “on sad na Terazije atomsku bombu bacija”. “Judi i beštije” u tom je smislu poučna sonda u povijest tadašnjeg svagdana, dokument koji pokazuje kako su psihoza napadnute zemlje i osjećanje pravedničkog revolta neizbježno inficirali i ljude poput Smoje.
Smoje je - dakako - najprije humorist, a kao i svi humoristi nije čovjek ideja, nego sabotaže i potkopavanja ideja. Kad misli ili analizira, on je plitak, a često olako prisvaja kolektivne mitomanske predodžbe, recimo o Drnišanima koji su kukavno utekli iz grada, ili o izbjeglicama - parazitima koji se bahate u hotelima. Poput Twaina ili Hrabala ili Ante Tomića, Smoje je najzanimljiviji kad ideji i ideologiji nalazi zaumnu slijepu pjegu. On sam ne samo da nema i ne može imati ideologiju, nego uopće ne vjeruje da itko stvarno ima i vjeruje u ideologiju.
Jer, kod Smoje ideologije su tek krabulja, a svijet javne politike naprosto travestija u kojoj postoji kodificirane i dogovorene uloge, a papagaji izgovaraju tuđe unaprijed zadane tekstove. “Na stranicama ‘Judi i beštija’ takav se pirandellovski Smoje - dakle, humorist koji se ruga ideološkim identitetima i političkom igrokazu - sudara s barem još dvojicom. Jednim, koji se trudi i pokušava biti vjernik, te koji ima određenog razumijevanja za novi svijet koji nastaje. Te trećim, koji sa žaljenjem gleda kako je svijet bivših vrijednosti koji poštuje pogažen i bačen u blato.
“Judi i beštije” su - ukratko - književni dokument nedoumice i idejne nesigurnosti. Ali, dobra književnost ionako se ne hrani pouzdanim istinama, nego nedoumicama i slijepim pjegama mišljenja. A upravo u tim trenucima - kad prestane misliti, a počne nagrizati mišljenje - “Judi i beštije” su knjiga koja pokazuje koliko je njen autor bio dobar pisac.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Ovo je i zbirka priča i roman, ali nije knjiga za jedno čitanje
U svakoj priči nalazi se dio istine, dio povijesti, pa je lako povjerovati i u dječju zgodu o igri u kojoj su zavezanog druga stavili na tračnice u želji da tako zaustave vlak i krenu na svoje prvo putovanje, a koja je na sreću završila tek ljutnjom roditelja
Čemu služi desna hemisfera mozga? To je mjesto na kojem “stanuju” ljudski osjećaji i intuicija, ona strana mozga koje se čvrsto drži Zoran Žmirić, mjesto koje će svakom čitatelju trebati da do kraja uživa u ovoj po mnogo čemu jedinstvenoj knjizi. “Putovanje desnom hemisferom” (Hena.com, urednica Marina Vujčić, 109 kuna) opire se svim klišejima, ali i svim teorijama književnosti. Može biti roman, ali i zbirka kratkih priča, putopis, knjiga filozofskih zapisa, ali i svojevrsni priručnik za samopomoć namijenjen onima koji žive kako bi putovali i koji se prepoznaju upravo desnom stranom mozga. No, ova knjiga je ujedno i vrlo privatna autorova posveta Cortu Malteseu, tom mitskom mornaru-pustolovu kojeg je stvorio talijanski strip-crtač Hugo Pratt, zagonetnom ljepotanu u kojeg su se zaljubljivale i djevojčice koje uopće nisu voljele stripove (sve do trenutka kada je negdje tijekom njihove srednje škole stvoren Novi kvadrat). Corto Maltese je autorova izlika za svako putovanje, lik koji ga “posjećuje” kada kao maleni dječak odlučuje poći na svoje prvo putovanje i to tako da druga u igri zaveže na tračnice vlaka kako bi ovaj stao i odveo ga u avanturu... U svakoj priči nalazi se dio istine, dio povijesti, pa je lako povjerovati i u ovu dječju zgodu koja je na sreću završila tek zaustavljenim vlakom i ljutnjom roditelja. Ili, primjerice, priča (ili poglavlje) “U dolini crvenog luka” posvećena Armeniji. Povijest ovog naroda ovdje je na sjajan način isprepletena s njihovom mitologijom i vjerovanjima i u jednom trenutku postaje savršeno nevažno je li Žmirić bio ondje ili ga je tamo odvela desna hemisfera njegova literarnog mozga. No, prije nego što ovu knjige uzmete u ruke morate znati još jedan važan podatak: ovo nije knjiga za jedno čitanje, već “udžbenik” koji stalno treba imati pri ruci te ga, naravno, ponijeti sa sobom i na putovanje.
Bojana Radović, Večernji list
Suzana Matić : Ne naginji se unutra
Suzana Matić svoj spisateljski početak ostvarila je u blogosferi, gdje se nekoliko godina pripremala za ukoričenje da bi potom snažno odjeknula u prvijencu Samosanacije (Algoritam, 2012.), zbirci od sedamdesetak pjesama u prozi, kroz impresionističku proeziju (opisni i originalan termin koji je pokušavajući definirati “format” zbirke skovao urednik Kruno Lokotar), kao vješta stilistica koja pomno odabire riječi i sintagme, poigrava se s jezikom iz čega progovara zavodljivom emocijom i naglašenom osjetljivošću. Nakon što je u Samosanacijama ukazala na vješto baratanje poetskim iskazom kroz vizuru hipersenzibilnog, ali snažnog glasa koji nakon suočavanja s tekstom ostavlja čitatelju prostor za iščitavanje i tumačenje teksta „u čiju mrežu se nije nimalo lako zaplesti“, zbirka kratkih priča Ne naginji se unutra (Hena com, 2017.) autoričin je iskorak u svijet proze, u kojem Suzana Matić i dalje čuva lirski senzibilitet i nanovo se poigrava rodnom terminologijom, kao i u svojim ranijim književnim djelima.
Tematika zbirke temelji se na svakodnevnim „životnim“ temama, a račva se u nekoliko linija, od senzibilnog prikaza djetinjstva, ljubavnih rasapa i iluzija, razvoda kao životne prekretnice, prijateljstva i izdaje, smrti kao sastavnog dijela egzistencije pa sve do izbjegličke krize. U pričama prevladava anksiozna atmosfera, likovi se koprcaju u tjeskobnim životnim situacijama, suočavaju s preprekama, izdajama, razočaranjima, nerazumijevanjem i samoćom. Njihov emotivni svijet prikazan je vješto, stilski profinjeno i s dozom humora uz pomoć snažnih uglavnom ženskih ili muških glasova.
Tako u priči Jaje autorica uvodi čitatelja u ljepljivu atmosferu vrele noći u kolovozu, u „gradu koji skuplja otpad ljeti“ što dodatno pojačava težinu psihičkog i emocionalnog stanja protagonistice koja se nalazi na prekretnici života, upravo je napustila muža i odlučila se razvesti. Mjesto radnje je gradska ulica i prizor odbačenog glomaznog otpada u kojoj junakinja luta izgubljena u potrazi za Jajetom, dizajnerskim naslonjačem iz snova koji će odvući s otpada, a na kojem se nalaze ostaci nekadašnjeg nečijeg obiteljskog i sretnog života o čemu eksplicitno sanja, te zatim tapecirati u bijelo. Prikaz obitelji Roma koje susreće završetak je egzistencijalne potrage, metaforički sraz sa stvarnošću, pogubljenje za kraj.
Zalogaji su priča o Nataši, ženi koja dvadeset minuta služi svojoj prijateljici Sandri kao rame za plakanje, kao i uvijek pri ljubavnim raskidima. Kroz vješto vođen dijalog, živ i dinamičan te unutarnje monologe glavne junakinje, čitatelj saznaje sve o njihovom prijateljstvu, ali i o izdaji koja se otkriva na samom kraju priče. Naglim obratom na završetku autorica donosi novu perspektivu i signalizira čitatelju sasvim novu dimenziju i povratak na početak pripovijedanja. Pri tom uvjerljivo vodi čitatelja, skreće mu pozornost, poigrava se s njegovim horizontom očekivanja i u konačnici ga mijenja, što joj je i u ranijim književnim ostvarenjima bila praksa dok se poigravala s književnim rodovima. Slično kao i u Samosanacijama jezik služi kao područje eksperimenta i igre, traženja identiteta kroz igru riječi i poetiziranje, vrtnje u emocionalnim krugovima koji se šire, preispitivanju odluka i promjena kroz žive i dinamične dijaloge.
Unutarnji svijet hrabra spisateljica „ogoli do kosti“ pa se čitatelju čini da je uronio u paukovu mrežu emocija, da se „previše nagnuo unutra“.
Mjesta radnje često su odraz psihičkih i emocionalnih stanja likova čime autorica postiže veću autentičnost pa je tako u priči Sve je to, mislim, život mjesto radnje mrtvačnica, a glavni lik muškarac zaposlen na patologiji koji brine o završnom uređenju umrlih pacijenata. Riječ je o gotovo infantilnom glasu, protagonistu čije obrazovanje prestaje s osnovnom školom, ali njegova profesionalnost je na visokom nivou, a ophođenje prema mrtvima ispunjeno poštovanjem i iznimnom empatijom što se očituje pretjeranom brigom za njihov izgled nakon smrti. U tom kontekstu autorica uvodi motiv pudera kojim glavni junak nastoji „prikriti sve ružne tragove života i smrti na njima“ a istovremeno se brine za svoje hortenzije koje se u interijeru, u kojem se radi s neživim, reflektiraju kroz prozor kao prijeteći život. U mrtvačnici gradske bolnice odvijaju se, kontrastno poslu koji obavljaju likovi, životne drame, a smrt je sastavni dio života što je prisutno i u samom naslovu priče jer „Sve je to, mislim, život.“
Barbarizam ili Z kao Željka svjedoči o svijetu izbjeglica kroz specifičan odnos profesorice koja simbolički nema domovinu, već je kći gastarbajtera, i izbjeglice Adnana. Muka izbjegličkog života ocrtava se kroz snažne unutarnje monologe junakinje koja se preispituje, suosjeća, pomaže, nudi pomoć i time vodi do naposljetku, glavnog motiva svih Suzaninih tekstova, bilo eksplicitno ili implicitno, ljubavi.
Iako su protagonisti stavljeni u dramatične životne situacije, njihov smisao za humor, doza samoironije i sarkazam iščitavaju se iz struje svijesti i monologiziranja (Normal ili Super, Ničeg novog pod suncem) čime zapravo pokazuju svoju borbenost i na taj način uspijevaju preživjeti bolna životna razdoblja i održati se „na površini“. Vješto pripovijedanje u prvom licu nikad ne vodi u moraliziranje, patetiku ili samosažaljenje jer je u tekstu prisutan stabilan odmak koji održava distancu, čak i kad se protagonistica skriva u zahodu kako bi pobjegla od još jednog poraza, od stalne borbe, života (Jer ja to zaslužujem). U toj priči glavna junakinja toliko je psihički rastrojena da kreće britvom prema svom suprugu, a u priči Crta autorica pokazuje originalnost u pripovijedanju tako što prikazuje život kroz strip koji junakinja crta.
Zbirka kratkih priča Ne naginji se unutra donosi snažne tekstove koji upućuju na fragmente iz svakodnevnice, ocrtavaju stanje unutar fragmentarne cjeline s jasnim ciljem postizanja idejne i stilske zaokruženosti. Tematski su zakačeni za unutarnji svijet koji hrabra spisateljica „ogoli do kosti“ pa se čitatelju čini da je uronio u paukovu mrežu emocija, da se „previše nagnuo unutra“. Ono što autoričinu prozu čini velikom, upravo je podtekst, odnosno čitav jedan drugi, poseban, danas zaboravljeni svijet u kojem vladaju prave vrijednosti, a svatko se umije „nagnuti unutra“.
Naslov zbirke aludira upravo na tu mogućnost čitatelja da otkrije i istraži nutrinu, sa svim porazima i strahovima, nadama i promašenim iluzijama na koje pritom može naići i s opomenom kako treba zaviriti unutra samo pod jednim uvjetom: ako umije taj svijet razumjeti i poštovati, ne rušiti ga nanovo kad je već izlomljen i srušen, već pomoći da opstane i dalje, baš takav kakav jest, iskren i postojan. Autorica isprepleće slomljenost i nemoć protagonista koji egzistiraju u tjeskobi traženja, poraza, nemoći, ali se živo i energično bore za dalje, za punu egzistenciju i jedan život, jedan jedini koji autorica priznaje, život satkan od ljubavi.
Marija Rakić Mimica, Moderna vremena
Tužne i melankolične priče autora humorističkih novinskih članaka i romana
Prvu, a zapravo i jedinu knjigu priča, “Zaboravio sam gdje sam parkirao” Ante Tomić objavio je prije tačno dvadeset godina.
Prigodna igra brojki u nekoj bi živoj kulturi svakako izazvala pažnju javnosti, na Filozofskom bi fakultetu u Zagrebu bio sazvan prigodni simpozij, Magazin Jutarnjeg lista priredio bi specijalni dodatak na osam stranica, ugledni bi televizijski veteran u udarnom terminu državne televizije razgovarao s piscem o dvadesetogodišnjici knjige, a jalni bi književni pripravnik u časopisu Quorum konstatirao da se s tim Tomićem pretjeruje. Ništa se od svega toga nije dogodilo, jer žive kulture u Hrvatskoj zapravo nema, nikakva javnost ne postoji, nisu mogući književni simpoziji, pomrli su davno svi televizijski veterani, a jedino što postoji rečeni je jalni pripravnik.
Periferijska pustoš
Priče iz Tomićeve prve knjige nisu bile smiješne i duhovite, kako vjeruju oni koji ih nisu čitali. Bile su, uglavnom, tužne i melankolične, pune periferijske i neboderske pustoši, samoće i duha dalmatinske provincije. Nije u njima bilo zabave, pa ni humora na prvu, drugu ili treću loptu, koji je Tomiću bio tako strogo zamjeren. “Zaboravio sam gdje sam parkirao” mogla je biti važna, skoro i prevratna knjiga hrvatske književnosti, jer je u njoj, preciznije nego u svim sociološkim analizama i povijesnim sintezama, portretirana tranzicijska, ratna i poratna Hrvatska.
Portretiranje jedne zemlje slikanjem njezinih margina, ogledanje zajednice u licima njezinih marginalaca, ono je čime će se Tomić do danas baviti u svojim pričama. Marginalna zemlja s kraja Europe i kraja Balkana, moćna u kolektivnim i bacačkim sportovima, a u kulturnom smislu zapuštena i krajnje inferiorna, najbolje se prepoznaje u svojim marginalcima. Tomić im je pristupio s najviše umjetničkog dara, ali i s dubinskim prepoznavanjem i smislom za njihovu sudbinu.
Ante Tomić jedan je od trojice pismenih ljudi u Hrvatskoj koji su u stanju napisati priču po narudžbi. Drugi je Boris Dežulović, a trećeg ćete se sjetiti sami. U vrijeme nekih boljih novina naručivali su mu božićne ili novogodišnje priče, i on ih je pisao brzo i lako. Također, Tomić jedan je od trojice, a možda postoji i četvrti, koji su u posljednjih četvrt stoljeća bili u stanju napisati novinsku kratku priču, onakvu kakve je, recimo, umio pisati i Antun Šoljan, i koje su temelj ne samo američke short story, nego pripadaju i onoj drugoj, čehovljevskoj tradiciji.
Barem jedan obrat
Mnogi su, žestoko frustrirani Tomićem i preostalom dvojicom-trojicom, pokušavali po hrvatskim novinama pisati takve priče, ali uzalud, doista uzalud. Toliko uzalud da je na kraju, kao rezultat kolektivne frustracije Tomićem, novinska priča u Hrvatskoj ukinuta kao žanr.
“Pogledaj što je mačka donijela” dvadeset je godina kasnije nova njegova knjiga priča. Slučajna knjiga, moglo bi se reći. Naime, prvobitna je ideja bila da se još jednom, kao u više prethodnih prigoda, izda “Zaboravio sam gdje sam parkirao”, uz dodatak novih priča. Srećom da to nije učinjeno, ne samo zato što se pokazalo da je tih famoznih novih priča sasvim dovoljno za novu knjigu, nego i zato što to naprosto nije ista knjiga, nije je pisao isti pisac, a isto nije ni vrijeme. Ista je samo tuga, melankolija razgaženih Borovo cipela, pustoš predjela i opora naivnost duše, ista je samo simpatija s kojom Tomić vodi svoje likove, a isti je, što je, pak, najveće čudo, njegov dar. Nije lako u Hrvatskoj sačuvati književni dar. To nedaroviti, možda, i najbolje znaju.
Kratka priča, ona kakvu je pisao Čehov, kakvu je pisao Carver, kakvu je pisala Lucija Berlin, kao i ona kakvu piše Ante Tomić, trebala bi već u prvom odlomku odisati autentičnom i prepoznatljivom atmosferom mjesta - na kojem smo bili ili na kojem nikad nismo bili - a do kraja bi trebao biti ispričan cijeli jedan život, jedan dan ili jedan minut u životu, uz barem jedan obrat, jedan preokret prije kraja, i jakom poantom koja, u najboljem slučaju, ne bi trebala biti prepričljiva.
Poanta u kratkoj priči takva je da može biti shvaćena samo ako iza sebe ima cijelu priču. Čini se lako, samo što malo kome uspijeva. Tomiću, eto, da. U jednoj priči putuje se autobusom na dan 31. prosinca, i negdje ih kod Korenice zaustavi veliki snijeg. U drugoj priči, koja se zbiva pred Drugi svjetski rat, gradska gospoda, u duši barabe, nagovaraju sirotog redikula da pjeva. I onda on pjeva.
Bog kao glavni lik
U trećoj priči, u tom briljantnom hrvatskom horror romanu, svedenom na dvjestotinjak redaka kratke priče, čovjek s juga za nikakve pare kupuje kućicu u Baranji, i onda mu se, kad prvi put zanoći, odnekud javi glas: “Zašto si me ubio, Milutine?” A posljednja priča u knjizi počinje ovakvom rečenicom: “Bog je pojeo skroman obrok gledajući utakmicu na malom televizoru u kuhinji.”
Priča završava ovako:
“Otad Bog usamljeno živi na sedmom katu oronule i išarane zgrade, gdje u prizemlju oko lifta smrdi na mokraću. Izađe gdjekad na balkon i sluša žamor milijuna ljudskih jauka i preklinjanja i sve se misli kako će jednoga od ovih dana to odlučno presjeći.
‘Zbogom, luzeri’, reći će im tada tvrdo. ‘Ionako sam oduvijek više volio vjeverice.’”
Da bi ti Bog bio glavni i jedini lik u priči moraš biti ili potpuna budala ili đavolski darovit pisac, da ne kažemo genije. Najbolje je, pak, ako se potrefi tako da je pisac i budala i genije. Priča “Bog je ateist” pritom nije ni humoreska, ni farsa, ni satira, kao ni ostale Tomićeve priče ni ova nije smiješna - ovaj pisac, naime, piše humorističke romane i nonfikcionalne, novinske humorističke članke i kolumne, ali nikako i kratke priče - nego je žalobna, u osnovi vrlo religiozna, pripovijest o Bogu.
Jedna židovska sekta, među bezbrojem židovskih sekti koje su, počev od najveće židovske sekte: kršćanstva, djelovale u posljednjih pet tisuća godina, zastupala je učenje da je Bog, stvarajući svijet, svisnuo od napora i muke, i da smo sad sami. Ovaj Tomićev Bog blizak je tom svisnulom Bogu. On je stari, dobri, duhoviti i gnjevni, židovski Bog.
Ovu je knjigu izdala zagrebačka Hena com. Naslovnicu je, specijalno za Antu Tomića, izradila njujorška dizajnerica knjiga Olga Grlić. Knjiga će, što je za trgovce važno, biti hit. Otkrivat će je, što je za književnost važno, nedužan čitateljski puk. Nagrađivana neće biti, što je za jalnuše važno, jer je autor po svemu značajniji i veći od zajednice koja bi da mu uskrati priznanje.
Miljenko Jergović, Jutarnji list
U životu svakako treba imati nekog da vam pomiluje leđa
Kroz čitalačke navike svog Florijana i inovativne slikarske tehnike gospođe Veronike, Marina Vujčić piše i nadasve zanimljive stranice o umjetnosti, inspiraciji, kao i ljudima koji su “potrošači” te iste umjetnosti
Gospodin Florijan je u pedesetima. Srećemo ga u današnjem Zagrebu. Već i time što je svom glavnom junaku dala ime koje ga smješta u neko drugo doba, kao da je recimo svratio kod Žnidaršića, bez namjere da ode za avijatičara u Abesiniju, Marina Vujčić mu daruje jedan nadasve zanimljiv, posve neočekivani karakter. On je čovjek koji živi bez ikakvih financijskih briga, ali i bez televizora; deset godina rutinski samuje nakon smrti supruge. Život mu se okrene naglavce kada objavi oglas: “Tražim gospođu za milovanje mojih leđa...”
Tim oglasom počinje sjajni novi roman Marine Vujčić “Pitanje anatomije” (Hena com, urednica Tanja Tolić, 119 kuna), u kojem čitatelje uvodi u živote dvoje posve različitih junaka te kroz njih razvija moćnu simboliku “zapostavljenih” leđa. Redaju se ovdje slike iz svakodnevnog života. Dok drži knjigu u ruci, čitatelj se mora zapitati koliko ljudi oko njega, oni koje sreće na šalteru banke ili u tramvaju, nema ni za grah, a kosu pere razvodnjenim šamponom, ali i koliko njih prolazi kroz život zabravljen u opni samoće koju su sami stvorili oko sebe.
Florijan, s jedne, i umjetnička i poduzetna duša gospođe Veronike, s druge strane, mnoge mogu naučiti pameti, sve to u opsegom ne prevelikom romanu koji zatvara od jednog do drugog novinskog oglasa. Uz to kroz čitalačke navike svog Florijana i inovativne slikarske tehnike gospođe Veronike, Marina Vujčić piše i nadasve zanimljive stranice o umjetnosti, inspiraciji, kao i ljudima koji su “potrošači” te iste umjetnosti. Kako čitati priče i kako gledati slike, kako naučiti ono što ne znaš, pa čak i ne osjećaš da trebaš, jaka je potka ovog romana. Dogodovštine oko milovanja leđa (ne brinite se, Florijanu nije nikakva “rekreacija” na pameti) ovdje su samo da bi razotkrile ono što tako pomno čuvamo; od stanja na računu u banci do stanja u bilanci srca i duše.
Bojana Radović, Večernji list
Mačka je donijela priče o propalim karijerama, luđacima...
Načelno, riječ je o pričama koje se čitaju lako, baziraju na dijalozima i obilježene su humorom, kojeg Anti Tomiću nikad i ni u kojoj prigodi ne nedostaje.
Iz perspektive osobnog sjećanja nevjerojatno “povijesno” zvuči podatak kako je prva knjiga Ante Tomića, “Zaboravio sam gdje sam parkirao”, objavljena prije punih 20 godina, čak i nešto više otkad smo, eto, hrabro zakoračili u 2018.
U međuvremenu Tomić je pisao puno i raznoliko, književno i novinarski, blago i ljutito, i stekao status jednog od najčitanijih pisaca, kao i kolumnističkog “opinionmakera”.
Zbirka “Zaboravio sam gdje sam parkirao” u ne pretjerano brojnim sintezama suvremene hrvatske proze zabilježena je kao jedna od prijelomnih, gotovo “datum” koji je obilježio definitivan prijelaz u vode stvarnosne proze kojima će pisci prilično suvereno ploviti sljedećih godina.
Svatko tko bi se i danas uhvatio toga nelakog posla i pri tome želio biti pošten, uz Jergovićev “Sarajevski Marlboro” i Ferićeva “Anđela u ofsajdu”, “trokut prevrata” zatvorio bi upravo tom Tomićevom zbirkom. Stoga ne čudi inteligentna ideja njegovog sadašnjeg nakladnika da se taj “datum” obilježi kako dolikuje - svečano i radno. Prvotna ideja reizdanja Tomićeve dvadesetogodišnjakinje u međuvremenu je prerasla u nešto logičnije i za čitatelje sretnije rješenje - objavljivanje nove zbirke u kojoj su mjesto našle one priče koje je vjerojatno i sam autor do sada percipirao kao “rasuti teret”.
No dobra volja i dobra urednica (Marina Vujčić) čine čuda i na obljetnicu jedne, mačka nam je donijela drugu (i bukvalno 2., jer su se između njih smjestili isključivo romani!) zbirku priča. U njima je poprilično evidentno kako je riječ o pričama nastajalim u raznim vremenima i prigodama, neke su pisane po narudžbi za novine, što je za ovog autora doista “piece of cake” jer su komunikativnost i suvereno vladanje kratkom proznom formom i svim njezinim zakonitostima ionako dio Tomićeva urođenog talenta. Dvije su čak i nekakav epilog ili “što se dogodilo” poslije završetka “Muškarca bez brkova” i “Čuda u Poskokovoj Dragi”. Načelno, riječ je o pričama koje se čitaju lako, baziraju na dijalozima i obilježene su humorom kojeg Tomiću nikad i ni u kojoj prigodi ne nedostaje. No ono što Tomića, kao svojevrsnog “evidentičara zbilje” uvijek odvaja od nekakve populističke literature koja mu se ponekad želi prišiti, jest ono, metaforički rečeno, što je mačka pronašla ispod tepiha i donijela skupa sa svime što je svakome vidljivo.
Stoga Tomićeve priče nisu zabava za širu čitateljsku publiku niti jednodnevna atrakcija s novinskih stranica, jer ako ih znamo pročitati na pravi način, one su tužnije, pa i mnogo slojevitije no što se to na prvi pogled čini. U konkretnom slučaju, mačka je donijela priče o dolascima i odlascima, bivšim ljubavima, propalim sportskim karijerama, naivnostima, luđacima koji crtaju crna drveća, melankoličnim ubojicama, životu poslije života, osveti siromašnih, očevima koji odlaze i vraćaju se, glazbenim manjinama itd. Mačka je donijela i prepoznatljive koordinate naše recentne zbilje u kojoj se naveliko investira i korumpira, a tragovi rata još su živi, ako ništa drugo kao sablasti koje se javljaju tajanstvenim glasovima, ali i mrvice posve drugih svjetova – od Splita pred sam početak 2. svjetskog rata (u “Karuzu”, odličnoj priči o mentalitetu, talentu i duhu vremena) do okolice Woodstocka i pripadajućih muzičara (“Ti ne ideš nikamo”). Koliko god u Tomićevim pričama svijet o kojem piše ide onim smjerom u kojem je čak i Bog ateist, kako glasi naslov možda i ključne priče u zbirci, Tomić je autor koji se uza svu kritičnost silno žalosti što zbilja iz koje crpi teme nije bolja i pravednija. Toj atmosferi itekako doprinosi i glazba, crvena nit kojom su opšivene priče ove zbirke - Dylan, Springsteen, Costello, Wilco, Van Morrison i dr. soundtrack su knjige, ali i prikriveni junaci priča u kojima je jasno da je njihovu autoru stalo do književnosti, glazbe, ali i zbilje u kojoj živi.
Jagna Pogačnik, Express
