Književna kritika “Smiješak Padra Pija”

Katunarićev prozni kapitalac
 

U proznoj dionici književnog opusa Dražena Katunarića novi roman Smiješak Padra Pija zauzima posebno mjesto. Najprije zbog vidljiva odmaka od dosad prevladavajućeg autorova esejističkog diskursa te izravnijeg okretanja svakodnevici i ispitivanju čovjekova stanja u današnjem svijetu, a onda i zbog činjenice da je, bar kad govorimo o dosadašnjoj Katunarićevoj prozi, riječ o njegovu kapitalcu – složenu, zanimljivu i vrlo čitku romanu.

Žanrovski, Smiješak Padra Pija u osnovi je ljubavni roman, s nešto elemenata pikareske, psihološkog i društvenog romana. Vrijeme zbivanja je sam početak 21. stoljeća. Roman je složen od dviju fabularnih linija, koje čitatelj razlikuje bez teškoća: na formalnoj razini po drukčijem tipu slova, a na strukturnoj po različitu pripovjedaču (jednu liniju, onu obuhvatniju, koja se zbiva u Strasbourgu i dijelom u Italiji, vodi narator u trećem licu jednine, a drugu, koja se odigrava uglavnom u Brightonu, narator u prvom licu, ujedno glavni junak obiju priča). Te događajne linije u romanu nisu vremenski paralelne: druga priča, koju iz osobne perspektive pripovijeda protagonist romana, zbiva se u dva mjeseca koliko je prošlo od razlaza dvoje ljubavnika do njihova ponovnog, slučajnog susreta i definitivnog raskida. Fabularne linije prepleću se dakle tek formalno (u nekim situacijama, naravno, i motivski), a vremenski se spajaju na samu kraju, u južnotalijanskom hodočasničkom gradiću San Giovanniju Rotondu, rodnome mjestu protagonistice romana.

Dvije formalno odvojene priče u romanu u cjelinu povezuje glavni lik, pri čemu je osobito važna činjenica da je taj lik ujedno i narator u jednoj od njih. Promjenom pripovjedačke perspektive, čitatelj iz „prve ruke“ dobiva informaciju ne samo o tome „što se dalje zbilo“ nego stječe i dublji uvid u način razmišljanja i karakterne osobine toga lika.

U nekoliko riječi, fabula bi se mogla svesti na storiju o ljubavnom trokutu. Još relativno mladu Zagrepčaninu Marku Biliću, koji je 1992. preplašen ratnim zbivanjima u Hrvatskoj pobjegao u Strasbourg, sada, desetljeće poslije, prijeti oduzimanje unosna posla koji mu omogućava relativno normalan život. Zamjerio se umirovljenom industrijalcu i još aktivnu lovcu Marcu Reiffu pa mu ovaj želi otkazati satove ubrzanog učenja hrvatskog jezika. Spas od novčane katastrofe ljepuškasti Marko nađe u lovčevoj supruzi, Talijanki Paoli, kojoj povjeri kako bi bez novca mogao preživjeti, ali bez njezine ljubavi nikako. U međuvremenu alzaški se industrijalac razboli i naglo umre, a dvoje ljubavnika krene na putovanje Italijom, kaneći posjetiti i Paolino rodno mjesto. No što je putovanje dulje trajalo, nesklad među njima se produbljivao, izazvan nesuglasicama, različitim svjetonazorima, golemom razlikom u godinama. Paola je bila u krizi, smatrala je da dobiva mnogo manje ljubavi nego što joj je trebalo; Marko je u početku bio privučen koristima koje mu veza s bogatom ženom donosi, pa se to postupno ipak pretvorilo u neku vrstu krnje ljubavi, a sad je ponovo u situaciji kad se prisiljava da ostane s njom. Shvaća da ga je i privuklo neko zlo u njoj, da ga Paola neprestano drobi, da želi zagospodariti njim i držati stalno kormilo u rukama.

Marko prije kraja putovanja ipak napušta Paolu i odlazi na tečaj engleskoga jezika u Brighton kako bi s tom potvrdom dobio posao u zagrebačkom uvozno-izvoznom poduzeću koji mu je obećao prijatelj. U Engleskoj pak, u pripitu stanju, napravi skandal na rođendanskom partyju jedne od učiteljica iz svoje škole i biva isključen s tečaja. Neka tješiteljica spomene da mu treba „smiješak oprosta“, objasnivši kako je riječ o „smiješku Padra Pija“ koji je spasio mnoge pa će sigurno i njega. Potom mu se starac svojim prostodušnim, vedrim osmijehom javio u snu; bio je to okidač da istraži svečev život, da se prisjeti Paolinih priča o njemu i drugim svecima koji levitiraju, njezinih nedoumica o golemoj „količini čudnog ili bar neobjašnjivog koja se nataloži u jednom životu“. Napokon, i da odluči krenuti u San Giovanni Rotondo, gdje ponovo susreće Paolu; ali on se nije vratio zbog nje, nego zbog Padra Pija jer je nakon njegova javljanja u snu „nešto osjetio“.

S likom Marka Bilića malo bi se koji čitatelj želio identificirati. On je, kao i svijet koji ga okružuje, sazdan od samih loših osobina – kukavičluka, koristoljublja, lijenosti, nevjere, raskalašenosti, alkoholizma, zajedljivosti; „uvijek bi učinio nešto krivo i neprihvatljivo“. Svoj stav prema svijetu najbolje je iskazao opisujući jednog psihički nestabilna mladića kojeg je upoznao u Engleskoj: „Nije mu izrasla ona zaštitna opna grubosti kojom bi se branio od svijeta. Nije navukao oklop kao ja.“ A u kakvu to svijetu živi da bi se od njega morao braniti? „Sve se trži i prodaje, puni i prazni, sve je na žicu i punjač, svi ljudi sliče kao jaje jajetu i žive jednako, a misle da su različiti... sve je ravno i ništa nema vrijednost... (...) Seks, nogomet, zdrava hrana, vampiri i što još? Nadopunite me, što još čujete i vidite svaki dan na televiziji? Imate dojam da vas netko stalno zaglupljuje. Tisuće kanala, a svaki je isti. Bez sadržaja. Uz to zvrndaju mobiteli, plamti internet. Pokreću se igrice. Sve savršeno radi, a čovjek, čovjek se osušio kao panj.“

U neuobičajenu ljubavnu temu Katunarić je integrirao niz suvremenih podtema i motiva, kadšto u ironijskom, grotesknom ili zacrnjenom diskursu – predrasude o svojoj naciji i o drugima, kompleks o religioznosti, odnos prema životinjama, hrani, pa starenje, seks i smrt, grozote jeftinih engleskih i talijanskih svratišta i polusvijeta koji se u njima okuplja, obiteljsko i drugo nasilje... Roman koji iskazuje puninu i složenost života.

Strahimir Primorac, Vijenac 621-622