Književna kritika “Nesanica”

Roman "Nesanica" književnika, dramatičara i kapetana Kazališta Ulysses Borislava Vujčića, sad, 15 godina po izvornom objavljivanju, daje sasvim novu mogućnost čitanja.

„Konobar donosi čaj, provjerenom gestom stavlja račun u tanjurić, diskretno i nečujno odlazi. Sućutno se nasmiješivši ostavlja Armerija za kavanskim stolom u njegovim ranim duhovnim proračunima i dvojbama. Obilje je nelagode u mladom gostu. Bićem mu provijavaju tanana čuvstva stida i samoprijekora. Približavaju se ispitni rokovi i prijete kao izaslanici sudnjega dana.“

         Kavana Corso. Posebnom aurom presvučen prostor na uglu Ilice i Gundulićeve od samog je svojeg otvorenja bio mjestom susreta mnogih uglednika iz kazališnog, književnog i umjetničkog svijeta. Bila je i mjesto kulturne razmjene. Najviše od svega, bila je mjesto pripadanja i drugi dom mnogim boemima i studentima kojima je Zagreb tada vrvio. Što će s kavanom biti nakon što je ponovno otvorila svoja vrata, tek je za vidjeti. No i zatvorena je živjela kao lokus mnogih priča, što zapisanih, a što usmeno prenesenih.

         Jednom takvom pričom, o odrastanju, sazrijevanju, životu i svemu onome što život nosi i što nije uvijek sjajno, besane si noći krati pisac s malog dalmatinskog otoka, Armerije. Prisjeća se, predosjećajući svoj kraj, svake pa i najsitnije priče utkane u tkivo vlastitog života, svake zgode, svake crtice, svega što, makar ne uvijek lijepo, nikada nije gubilo na duhu ili, mediteranskom podneblju svojstvenoj, melankolijom prožetoj duhovitosti. Stvarajući „Nesanicu“ i čitatelja uvlači u to stanje bez sna jer ni potonji, baš kao ni autor sam, neće moći, jednom uvučen u autorov iluzorni, a opet tako stvaran, blizak i osjetilno dohvatljiv svijet, lako usnuti.

         I samom je autoru, ako ne njegov život, onda književnost koju je stvarao i koja je, na isti način, stvarala njega zadavala mnoge nesanice. Borislav Vujčić bio je pravi “čovjek od pera“, književnik, pjesnik, dramatičar i dramaturg, čovjek napretka u punom smislu te riječi. Pisac čije riječi i danas ostavljaju dubok trag, vizionar čija ozbiljna vizija i danas stoji kao najveći spomenik onome što je bio.

         Čovjek iza imena bio je, kažu, dobar i velik, od onih koje narodski nazivaju „ljudinama“, a rođen je 15. svibnja 1957. u selu Orah kod Vrgorca kao treći od četvorice sinova u obitelji oca građevinara i majke kućanice. Njegova je obitelj, kao i mnoge onodobne, živjela skromno, braća su, uz ispunjavanje školskih dužnosti, pomagala i u brizi za mlađu braću. Sam je Vujčić, prisjećajući se kroz Armerijeve oči jedne scene iz djetinjstva zapisao: „kroz paperjastu izmaglicu vidi vatru na ognjištu, kipuću vodu u loncu, dvije žene (staru Maru i još stariju Katu) koje krunicama mole i svako malo, sa strahom u očima, gledaju prema ležaju gdje, oblivena znojem, naduta i golog trbuha, leži mlada i lijepa žena. Žena isprekidano i bolno diše, grčevito se hvata za trbuh,za kosu, zubima grize prste; Mara i Kata se dižu, brišu mladoj ženi znoj, okreću zrnovlje krunice, poluglasno mole, potpiruju vatru, gledaju prema vratima; ulazi samouka babica Marta, gega se suvereno oko vatre i vuče zastrašujući, akvarelno crni, amebični otsjen za sobom“

         Akvarelno crni... Razliveno crni... vodeno crni. Voda za Vujčića, kao i za svakoga stasalog u neposrednoj blizini mora, važan, gotovo gradivan element. Kada se odluči slikati, slikat će u akvarelima, a iz njegovog se spisteljskog stvaranja daje naslutiti da u akvarelima ponekad i-gleda. Spajanjem tih akvarela nastaje i njegova svakodnevica, a spajanjem piščevih akvarela je, naposljetku, nastala i naslovna ilustracija, naslovni akvarel za ovo izdanje „Nesanice“.

         Bliska se povezanost s vodom iščitava i iz imena glavnog junaka. Armerije je katkad Zaljubljeni, Odbačeni ili Prkosni, ali uvijek je i prije svega Armerije Morski. Je li Armerije ujedno i Borislav Vujčić? Zasigurno ne u potpunosti; Armeriju je sudbina bila blagonaklona dopustivši mu da zađe u pozne godine u čiju se smirenost pisac, nažalost, nije uspio i sam uvjeriti. No u svakome od likova živi i ponešto piščevo, a u „Nesanici“ se nalaze i razlomljeni autobiografski fragmenti koji ovom romanu posebice sada, 15 godina po izvornom objavljivanju, daju savim novu mogućnost čitanja.

         Zašto je, pored romana „Krik regruta“, „Simetrije“, „Paklena simultanka“, „Udovica“ i „Pismo, glava, zid“ bilo važno ponovno izdati baš „Nesanicu“? Istim vizionarskim zanosom kojim je krajem sedamdesetih, s prijateljem i kolegom Žarkom Paićem pokrenuo časopis „Zoon politikon“ studenata Fakulteta političkih znanosti,  ovaj se pisac, uz blagoslov tadašnjeg urednika Sime Mraovića, odlučio na malu izdavačku igru. Iako ju je žanrovski i stilom ostavio potpuno slobodnom, svoju je knjigu fizički – zatvorio u kutiju i razdijelio pretvorivši cjelinu u osam jednakih svezaka. Ono što je bilo nakladnički i izdavački, s godinama se prometnulo u knjižarski i knjižničarski izazov jer tako je, na fragmente razlomljenu, cjelinu bilo gotovo nemoguće katalogizirati. Sustavno praćenje njezine posudbe bilo je još i teže pa i ne čudi da se cjelovitom „Nesanicom“ može podičiti tek nekoliko zagrebačkih knjižnica.

         Urednica novog izdanja, Marina Vujčić, u vrijeme nastanka romana bila je supruga njegova autora. „Tada sam ga čitala kao prva čitateljica, a sada mi se, zahvaljujući neobičnim i dirljivim sudbinskim jednadžbama, vratio u život kao urednici u izdavačkoj kući koja ga je poželjela ponovno objaviti. Možda subjektivnoj urednici, ali subjektivnoj urednici koja objektivno zna da je autor ovaj roman pisao kao autobiografski čin, „životopis pisan unaprijed – ne zbog nestrpljenja, nego zbog žalosne samosvijesti o tome što čovjeka/pisca čeka na ovim našim prostorima“.

         „Životopis pisan unaprijed“ nije, nažalost, uspio odživjeti do posljednjih trenutaka, no on se nastavlja pisati i danas. Kroz izvođenje njegovih nagrađivanih drama, čitanje zbirki poezije i novela... Taj se životopis uvijek iznova ispisuje posebice ljeti, kada tvrđava Minor na Malom Brijunu oživi uz Kazalište Ulysses, čiji je suosnivač i prvi ravnatelj bio upravo Borislav Vujčić. Neki će reći kako je „Ulysses“ nastao kao pobuna protiv uspavane mainstream kazališne scene, no on je, prije svega, zalog dugogodišnjeg prijateljstva i ostvarenje sna što su ga dvojica prijatelja, svaki sa svoje strane žice, sanjala tijekom dugih ratnih godina. Obojica su na njega, kao i na kulturnu scenu, ostavili svoj potpis i utkali u njega svoj umjetnički zanos, a Rade Šerbedžija je, po ostvarenju tog sna zapisao kako je „svaki zid sjećanje, a svako drvo nada“ istaknuvši kako je teatar započet da se „umnože nove energije i da neki mladi ljudi svojom kreativnošću i novom snagom cementiraju zidove ove umjetničke utvrde.“ Borislav Vujčić zapisao je, pak, kako je „svaki čovjek osuđen na lutanje (...) svatko je u traganju za vlastitom Itakom (...), a Uliks je svima amblemska figura i podsjećanje da se nikada ne prestane nadati i raditi, tragajući za novim izrazima“.

         Dosanjao je tako Borislav Vujčić i san Armerija Morskog koji, na početku svoje životne Odiseje uzvikuje „Kvragu i kazalište! Ja želim sanjati“. Ostvario ga je osnivanjem malog, ali neopisivo važnog kazališta čijim je osnutkom tada minorizirano istarsko otočje ponovno ucrtano na kartu hrvatske, ali i svjetske kulturne ponude. Možda je, poput Armerija, želio ponovno zamirisati na sol, more i lavandu, a možda kako bi, završivši s jednom, započeo drugu, nažalost puno prekratku Odiseju. Kao kapetan, „Ulysses“ je poveo na tek četiri plovidbe, već 2005. Brijune je napustila askestska figura u bijeloj košulji i s neizbježnom cigaretom između prstiju.

         U „Nesanici“ Armerije susreće Barda, najvećeg hrvatskog pjesnika koji oduševljeno uzvikuje „Knjiga je remek-djelo!“ pročitavši Armerijev prvijenac. Kao u životopisu pisanom unaprijed, Bard je bio u pravu. „Nesanica“ doista i jest izuzetno djelo u kojem život oponaša umjetnost, a umjetnost život uplićući se tako u kolo i tvoreći ples u kojem je skladatelj uživao koliko i čitatelj. U kojem, štoviše, pisac i čitatelj i dalje plešu u sinkronicitetu ma kolike ih stvarnost razdvajale. Jer knjige, ponekad, i mogu pričekati kako to u romanu govore književni savjetnici. Mogu. Sve do trenutka kada moraju izaći van i započeti vlastiti život. Život koji nerijetko nadvlada i onoga tko ih je prvi pročitao i one koji su, čekajući na knjige, živjeli u zabludi da te knjige, zapravo, čekaju na njih.

Petra Miočić, Express