Književna kritika “Veće od kuće”
Svježi vjetar donosi riječi kao ludističku pohvalu mjestima memorije
Ananasan, buljook, mimolilazni, unučasti, blatosnijeg, rijeka-giljotina, pramreža, uhosječa, zagubljina… Možda ste i vi Dortu Jagić upoznali u kontekstu tih neologizama kao ”jednu od rijetkih suvremenih pjesnikinja koja intenzivno upotrebljava neologizme u vlastitoj pjesničkoj praksi”. Nakon duge hladne zime u izdavačku su kuću HENA COM napokon stigli vjesnici proljeća, a među njima i ”Veće od kuće”, zbirka lirskih eseja i priča, ”nježne meditacije o ljepoti koja se skriva”.
I dalje su ludistički, aromatični, razigrani, domišljati, ”otkačeni” i otvoreni tekstovi Dorte Jagić u potrazi za svježim, vedrim, izvornim, vječnim i netaknutim. Prizivaju nam u sjećanje prirodu, parkove, šetnje, terase, pletene ljuljačke, rana jutra i espreso. Rano jutro uz jak espreso, miris mošusa i rascvjetanih grana, i pjev ptičica, čine se kao idealni uvjeti za pisanje, čitanje i uopće posjet autoričinih lirskih krajolika.’
Pripovjedačica nas osvaja svojim luckastim riječima, idejama i provedbama, maštom i nepredvidljivošću.
Osvaja nas novim, svježim i izvornim pogledom na stare, ali istodobno slabo ili uopće nepromišljane stvari. Osobito je zanimljivo to što se određena tema nudi kao svojevrsna sinteza dosadašnjeg životnog i čitateljskog iskustva te joj se pristupa komparativno, intertekstualno i intermedijalno, nerijetko s gledišta njezine literarizacije, slike, filma i fotografije. Primjerice, govor o kišobranu seže od Freudovih implikacija, kalvinističkih predestinacija (da se izgubi), do bizarne smrti od progutanog i u želucu otvorenog kišobrana, do toga da je Britney Spears mlatila nekog paparazza, do društvenih zbivanja, kišobranske revolucije, nesvjesnog prodavanja kao oružje, likvidacije otrovnim ubodima, Kafkine literarizacije, do pisaca koji slave kišu, pjesama o kiši, glavnog zapadnjačkog kišnog grada, prve prodavaonice i pomora malih kišobrana, do svojeg iskustva borbe s njim na londonskim ulicama i zaigranih asocijacija. Sklopljen izgleda kao uskličnik, a otvoren kao upitnik. Pripovjedačica odgovara na pitanje zašto priličan broj Londonaca ne nosi kišobran. A prva je prodavaonica kišobrana na svijetu otvorena upravo u Londonu 1830.
Ništa manje osjetilno i informativno pristupilo se kavi čija službena povijest počinje u IX. stoljeću na tlu današnje Etiopije. Grm kave otkrio je nepismeni pastir. Kada je primijetio da su mu ovce danonoćno ”tancale nakon što su se nakusale crvenih plodova s vitkog stabalca”, i sam ih je kušao te osjetio ”popajevsku snagu”. Jurnuo je s tim otkrićem do koptskih redovnika, a ono se svidjelo isposnicima… Ubrzo se pročula u afričkom narodu, a doputovala je i u Arabiju… O kavi se govori u kontekstu prvih otvorenih kavana do njihova rušenja jer je zbog cjelodnevna ispijanja kava dramatično opala posjećenost džamija.
Navodno od nje nastaje glazba. Pretvara se u tekstove i teoreme. Mnogi genijalci tvrde kako ništa ne bi napravili bez nje. T. S. Eliot uzeo je žličicu za kavu kao mjernu jedinicu za životna iskustva. Voltaire je pio pedeset šalica dnevno pa ”njegovim žilama nije tekla krv već čista racionalistička kava”. Pripovjedačica se izravno i neizravno referira na niz autora i naslova od kojih je jedan od najaromatičnijih Bagdad Cafe. I na kraju, kako je rekao David Lynch, ”čak je i loša kava bolja od nikakve”.
Venecija je grad na kavi, ali tekstove ne piše samo kava već i Genova. Tamo pripovjedačica odlazi na pjesnički festival, ali ju iznimno zanimljivo prikazuje iz vizure raznih autora. Ono što osobito ostavlja dojam na čitatelja upravo je esejistička sinteza osobnog iskustva i raznih viđenja koja su zahtijevala značajna prethodna znanja i proučavanja, a potom su stopljena s osobnim, emocionalnim i neposrednim. U koktelu informacija i osjećaja, od fino doziranih sastojaka dominantni su osjetilnost, dojmovi i osjećaji. Užitak je čitati o Čehovljevu najljepšem gradu na svijetu, o posljednjem talijanskom odredištu Lorda Byrona, o Marku Twainu koji je namjeravao ostati samo zbog lijepih žena, o Mary Shelly koja je tamo tražila utjehu nakon suprugova utapanja, riječi Henricha Heinea, Paula Valeryja, Richarda Wagnera, Honoréa de Balzaca…
Isto tako pripovjedačica duboko proniče u tajanstvenu auru i privlačnost hotela. U iznimno pronicljive osjetilne opise lako je imati povjerenja. Čitamo o ”neobičnim pretapanjima različitih nijansi ugodne prolaznosti i bezdomnosti, melankolije i kiča, istrtosti i luksuza, otmjenosti i samoće”. Zidovi hotela izgledaju ”kao prozori u svijet”, hotelske zgrade ”nisu opterećene teškim pasivno-agresivnim vlasničkim odnosima”. Dok si u hotelu, imaš osjećaj da tvoj život napokon uređuje netko nepoznat, da će sve sjesti na svoje mjesto, ”makar i kratko, nešto bi se svakako drukčije trebalo dogoditi, neka kraljevska ekstaza, neki susret, neki zaborav”. I ”najbezličniji hoteli u ozračju imaju nešto lako i nebesko”. Tamo je ”sve apstrahirano i svedeno na ugodne minimume, nema suvišnih stvari, ni lanaca, ni teških odnosa”.
Uz istančan opis dojma, pripovijeda se i o povijesti hotela, o hotelima koji su bili kao topli dom brojnim piscima, glazbenicima, likovnjacima… Fridi Kahlo, Charlesu Bukowskom, Bobu Dylanu… O hotelima u kojima su duge dane provodili Coco Chanel, Tesla, Nabokov i Beckett. O hotelskom početku i kraju Eugenea O’Neilla, a očekivano se prisjećamo i Jesenjina. Kad bi netko sjeo i napisao povijest naše Esplanade, komentira pripovjedačica, došlo bi se od anegdota o Hitchcocku do relikvije za kojom su sjedili Krleža i Sartre.
Poput junakinje Han Kang, vegetarijanke, i naša se junakinja sunča, ”kao i svaka normalna ljudska biljka” ne želi se micati sa sunca, a u biljkama vidi ”mučaljivost, poniznost”, simbol strpljenja.
Voda zaslužuje pohvalu jer ne živi u prošlosti, zato se njezina starost ne vidi… Vlakovi zaslužuju pohvalu jer su u kretnji… Možda nam godi brza vožnja, a da nismo ni svjesni da je to zato što brzina ”ima kvalitete odluke, krika”. Za razliku od ”gluhih pomalo tjeskobnih dana” kad ne čujemo nijedan glas, i kad se ne vidimo ni s kim pa kao da ”plutamo u moru bez otoka i ta nas duboka gluhost odjednom preplaši”. Velika je toplina teksta u iznimnom razumijevanju, nalaženju izričaja, oslobađajućem imenovanju određenog stanja i osjećaja, a potom u čitateljevu prepoznavanju.
Sjever zaslužuje pohvalu jer kažnjava nutarnju nepokretnost i mlakost. Brijući vjetar i hladna štokholmska kiša koja ”sjevernjačkom odrješitošću ispire s kože sve taloge” nezadovoljstva, najprirodniji su element ”za rađanje neočekivanih unutrašnjih promjena i otkrića”.
Voda, kiša, vjetar, biljka, kretnja, sunce, zemlja… Je li to od kuće veće? Što bi to moglo biti izloženo u muzeju svjetske poezije, a sreće? Jeste li znali da se ozbiljni i buntovni dramatičar (Schiller) rodio u veseloj kući od čokolade i s prozorima od marmelade? Zamislite da se iza riječi okretište (recimo črnomerečko) krije veseli prometni vrtuljak i lunapark. Da je izguljena stolica dvojke ili šestice okićena nekim dezenom ili ružama. ”Zašto ne bi bilo gradskog limenog orkestra za dočeke i ispraćaje ljudi iz tramvaja?” Zašto autobus pun umornih radnika ne zakrene u nepoznatom i lijepom smjeru prema jugu? Kolika je samo razlika između lica na črnomerečkom okretištu – ”svako drugo izgleda kao da je umrlo i prije no što se rodilo, pa mora otplaćivati grobno mjesto drinčenjem na ropskim radnim mjestima” (je li to skorena, prekruta savjest?) – i golemih jata meduza koje se kovitlaju u plićaku – ”ne plivaju, ne trude se, već samo plutaju nošene morskim strujama”.
Ako na niskoj struji kolektivne nesvijesti i prometne buke niste u blizini mora ili rijeke, postoji još jedan izlaz, mora biti u svakom gradu – možete sjesti uz njezin rub, zavrnuti nogavice i uroniti stopala, ali je ”najpoželjnije baciti se u fontanu”! ”Bacanje u fontanu osobita je spontanost.”
Fontanost, suze sladosnice, zagrebačke gorkičarnice… time smo zagrebli površinu proznog ludizma i dječje igre naše pjesnikinje u kojoj pripovjedačica ludistički postavlja zapravo ozbiljna i zdravorazumska pitanja. Nježno nas budi iz kolektivne nesvijesti. Nije više izolirana i pri sobnoj temperaturi i golica razne mogućnosti… Gdje bi se ovo moglo iskoristiti… A završavamo s tekstovima koje ispisuju kave, gradovi, fontane i proljetna jutra.
Marijana Ivić, Portal Arteist