Književna kritika “Divlje guske”

Tjeskobna saga i ne samo to…

Godine 2008. objavljen je u Vinkovcima (SN Privlačica) prozni prvijenac „blogerice iz Bačke“, Julijane Adamović, s ironijskim otklonom u naslovu: Kako su nas ukrali Ciganima. U tim napetim, pomalo hirovitim, moderno, ali i tradicionalno sročenim pričama, osjeća se pripovjedačica „po naturi“, u građenju kompozicije, u višeslojnosti opisanih doživljaja u kojima je circulus vitiosus tjeskobno bivstvovanje puno odricanja, patnje, a radosti „na kapaljku“. Naša spisateljica, Julijana Adamović, krenut će dalje svojim spisateljskim „hodom po mukama“ i objaviti novu zbirku priča Konzerviranje (2010) u kojoj autorica svoje nesretnom sudbinom povezane likove dovodi do katarze u kojoj razodijeva njihovu ljudskost rastočenu u zlu i nasilju, u svijetu patnje bez osmijeha i bez oprosta.

U najnovijoj prozi Divlje guske autoričina spisateljska nadarenost doseže kulminaciju u imaginativnim epizodama koje su povezane čudesnim naslovima. Nositeljice tih osebujnih kazivanja dvije su djevojčice, koje ne mogu ostvariti neizrecivu, a prigušenu želju za ljubavlju u stvarnosti i obmanama promašenog obiteljskog života. U romanu koji komunicira čudesnim, infantilnim otporom dviju djevojčica, bez krivnje uvučenih u psihološke konflikte pune neprijateljstva, zlobe i mrzovolje, vrijeme i život enigma su. Pritajene pobune i skriveni afiniteti personaliziraju aktivnu maštu djevojčica.

Baba, koju djevojčice obožavaju (zahvaljujući zamršenim obiteljskim odnosima to je tetka i nije baka, a prava baka pečalbari u inozemstvu), i majka djevojčica, u sukobu su koji vodi do neispisanih dubina – neljudskog. Baba i majka su likovi s negativnim predznakom, otac djevojčica diže ruke od svega i susjedi su tu da se „odahne“. Sav taj osjećajni „metež“ apsorbiraju djevojčice – sobom, povlačeći se u svoj burni unutrašnji život i takav život dobiva svoj smisao u govoru.

Roman Divlje guske živi život – jezika, u nijansama, u temperamentu. Personalizirani jezik odstranjuje uniformnost i monotoniju. Slike sjećanja novo su biće jezika i u tom žrvnju straha i zlobe, i posvemašnjeg nedostatka prave, iskrene ljudske dobrote, djevojčice sazrijevaju, prikrivajući rast svoje svijesti – svoga bića u gruboj sredini koja okoštalo „baulja“ prema katarzi. Sjediniti iracionalne snove s okrutnom realnošću života težak je i mučan duševni napor. Djevojčice kojima je uskraćena ljubav identificiraju zlo koje rastače i uništava obiteljsku auru.

Autoričina apsolutna spisateljska nadarenost osmišljava priču koja nas „uvlači u sebe“. Njezin način naracije „hvata se“ čitatelja poput magneta. I onda se vrijeme zaustavlja. Vidjeti sve uveličano ili uljepšano mogu samo djeca, koja su u ovom romanu prikraćena za običan, ljudski, iskren osmijeh. Mržnja, zabrane i kazne dominiraju. Ostaje tragičan osjećaj tjeskobe i napuštenosti. Samoće koja se gotovo fizički osjeća.

Ljerka Car Matutinović