Književna kritika “Putnik stoljeća”

'Putnik stoljeća' najlakše je predstaviti sintagmom 'totalni roman'. U tome je libru sve ili barem sve što vam može pasti na pamet

Andrés Neuman, argentinski pisac talijanskog, španjolskog, židovskog i njemačkog porijekla, prvi nam se put predstavio prije dvije i pol godine "Razgovorima nasamo", blistavim kammerspielom za tri dramska lica, potresnom obiteljskom pričom u umiranju muža i oca. Tko god je pročitao taj roman, poželio je da nas njegov hrvatski nakladnik u dogledno vrijeme obraduje novim naslovom iz Neumanova autorskog portfelja. I evo, želja nam se ispunila, premda, mogao bih se kladiti, nijedan fan "Razgovora nasamo" neće dobiti ono što je očekivao. Teško je, naime, čak i zamisliti knjigu koja bi se od nje više razlikovala nego što je to "Putnik stoljeća".

Dok su "Razgovori" bili neveliki opsegom, uznemirujuće suzdržani, a ne temperamentno raspričani, "Putnik" je romančina od 550 stranica gustoga sloga (prevoditeljica Tamara Horvat Kanjera se, bogami, pošteno naradila), s puno više likova koji većinu svoga romanesknog vremena provode prakticirajući neku vrstu antičkoga symposiona.

Radnja je situirana na početak devetnaestog stoljeća, na pola puta između Berlina i Dessaua, u imaginarni gradić Wandernburg, u koji glavni junak, prevoditelj Hans, stiže sa željom da tu predahne dan ili dva, pa onda nastavi svoje putovanje. No, poznanstvo sa starim verglašem, simpatičnim čudakom koji je i mudrac i redikul u istoj osobi, a potom i s atraktivnom, slobodoumnom Sophie, omest će njegove planove. Vrlo brzo Hans će postati stalni gost njezina salona, neformalnog debatnog kluba u kojemu se birano lokalno društvo okuplja i vodi oštroumne rasprave, ponajprije o umjetnosti i filozofiji, ali i o politici, društvenim pitanjima, svakodnevnome životu... Naravno, kako je i red, on će se u nju zaljubiti. Ni ona neće ostati ravnodušna pred njegovim šarmom, ali će se njihov odnos zakomplicirati zaslugom činjenice što je Sophie već obećana mjesnom fićfiriću, izdanku bogataške loze.

"Putnik stoljeća" u osnovi je ljubavna priča koja se razvija i zapliće, dok u drugome planu traje potraga za maskiranim manijakom koji u mračnim uličicama presreće i ubija žene. Stotinjak kartica bilo bi dovoljno čak i rastrošnome pripovjedaču da nam predoči tu storiju i njezine junake. No, Neuman nije pisao ovaj roman da bi nam predstavio ova ili ona, napeta ili manje uzbudljiva zbivanja, nego da bi preko njih lakše prošvercao debatu o skoro pa svakom pitanju koje može nažuljati intelektualno radoznalo čeljade.

Ova knjiga doima se kao kompilacija digresija, sva je skrojena od prvorazrednog esejističkog materijala koji nam je predočen u formi dijaloga. Manje darovit pisac tu bi razmetljivo eruditsku građu lako pretočio u naporno preseravanje, no Neuman je pisac s viškom talenata. Među ostalim, blagoslovljen je i humorističnom žicom (primjera radi, u galeriji pobočnih likova susrest ćete i trojicu gospode zvučnih prezimena - Rummenigge, Klinsmann i Voeller), pa se zna sačuvati od patetične pompoznosti.

Knjigu "Putnik stoljeća" najlakše je predstaviti sintagmom "totalni roman". U tome je libru sve ili barem sve što vam može pasti na pamet. On zapravo i nije knjiga - više sliči na knjižnicu. Priznajem, to može zvučati zastrašujuće, ali, vjerujete mi na riječ, "Putnik stoljeća", među ostalim, jest i prvorazredna zabava. Nemojmo se lagati, ovaj libar traži raspoložena, strpljiva i nedogmatična čitatelja, ali zato nudi gospodsko obeštećenje za vrijeme koje ćete potrošiti krenete li na literarnu đitu stopama Neumanova putnika.

Slobodna Dalmacija, Ivica Ivanišević