Književna kritika “Veće od kuće”

Rukopis Dorte Jagić je divlje dijete, potomak poezije, proze, eseja

Dorta Jagić, jedna od najboljih i najprevođenijih hrvatskih pjesnikinja, ove je godine objavila zbirku lirskih eseja „Veće od kuće“ (HENA.com, 2018.). Da mi je kojim slučajem ova knjiga u ruke došla bez korica, mislim da bih prema specifičnom stilskom repertoaru prepoznala da je riječ o spomenutoj autorici. Njezin poetski rukopis odlikuje lirska retoričnost, senzibilnost i refleksivnost.

Žanr eseja se u posljednjih nekoliko desetljeća pojavljuje u različitim oblicima zahvaljujući eksperimentalnim i alternativnim strategijama u oblikovanju njihove strukture. Lirski pristup dokumentaristici postaje sve popularniji kako sve veći broj autora probija granice između dokumentaristike i poezije. U pokušaju postavljanja precizne definicije lirskog eseja susrest ćemo se s mnoštvom pitanja, prepreka i dvojbi, ali se vrlo lako mogu utvrditi neke od temeljnih značajki koje dijele svi tekstovi svodivi pod ovaj naziv.

Prije svega u središtu teksta mora postojati jedna ideja ili motiv oko kojih se vrte asocijacije i (auto)refleksije. Nadalje, napušta se pripovjedna linearnost i diskurzivna logika, a oslobađaju meditativnost i poetska refleksija. Dorta Jagić žarišnu ideju svoga lirskog eseja odmah sugerira naslovom, ''Muzeji cimetne boje'', „Pohvala vodi“, Pohvala hotelima i sl. U njima je posebno važan prijedlog „o“ (''O okretištima ili Zelena zraka'', ''O čekanju'', ''O kavi'',) kojima se montaigneovski ograđuje od sveobuhvatnosti ili precizne teorijske razrade tematiziranog. O naslovnoj se temi potom promišlja kroz brojna motivska ulančavanja i slikovite opservacije. Budući da ovaj žanr polazi od pojedinačnog ka univerzalnom iskustvenom, i ovdje dolazi do identifikacije čitatelja/ice te autorskog glasa, odnosno pripovjednog subjekta ili lirske junakinje eseja. Dorta Jagić taj emotivni odnos uspostavlja  s lakoćom. Tome pridonosi sadašnji trenutak u koji autorica uvlači čitatelja što ima mnogo snažniji učinak od pripovijedanja koji na stvari, ljude i događaje gleda s određenim vremenskim odmakom kao što je to slučaj na primjer s memoarima. Naposljetku, lirski esejizam ne zanimaju objektivne analize niti činjenice, nego uspostavljanje ritma, sučeljavanje dviju stvarnosti, unutarnjeg i vanjskog, transgresija. 

Motivsko-tematski svijet Dorte Jagić je onaj svakodnevni. Ona poetizira pojmove kao što su   muzej, voda, kišobran, kava, hotel, ljepota, vlak itd., onako kako se njima bavi i u svojoj poeziji i prozi, sklona poentiranju ali ne i zatvaranju teksta. Autorica jukstapozicionira objektivni i subjektivni materijal koji dalje tvore nefabularne priče bez klimaksa. I u ovom tipu diskursa na snazi je za ovu autoricu karakteristična hipermetaforizacija i lucidnost u izvedbi. Izdvojila bih dva najuspjelija teksta ''O zakrivačima ljepote'' i ''O čekanju'' koji su izrazito melankolični, domišljati, slikoviti i najotvoreniji za čitateljsko ''prepoznavanje''.

Knjiga ''Veće od kuće'' trebala bi se čitati terapeutski, u propisanim dozama, jer se od takvih zgusnutih tekstova treba i ''odmoriti''. Tek kad se napravi nekoliko koraka unatrag mozaične slike se izoštre, a na površinu isplivaju čitateljske skrivene čežnje. Takav proces zahtijeva fokusiranost, koncentriranost na detalje i usredotočenost na svaku misao. Osim toga takav tekst traži i  hvatanje brojnih književnih, filmskih, glazbenih i općenito pop-kulturnih referenci. 

Esejistički rukopis Dorte Jagić je poput divljeg djeteta, potomak poezije i proze, eseja i pjesme, fikcije i dokumentaristike. Autorica jezikom i nježnom lirskom notom pomiruje ove oprečnosti i stapa ih u krhak, ali stabilan narativ. Svaki njezin lirski esej vječnost je stisnuta u jedan trenutak, kadenca koja je istovremeno svoja i dio cjeline. U knjizi ''Veće od kuće'' ne treba tražiti stvarnost, nego muziku stvarnosti i prirode  – muziku lijepih, nestvarnih stvari.

Magdalena Blažević, Express