Književna kritika “Skarabej”

(Polu)obiteljski krimić: Potraga za prošlošću počinje ubojstvom

Tri prethodna romana Ankice Tomić, autobiografski prvijenac „Naročito ljeti“ te žanrovski konglomerati „Damen kapric“ i „Vice versa“, bili su sasvim dovoljan 'uzorak' kako bismo stekli vrlo pozitivan dojam o ovoj autorici. Prvijencem je stekla simpatije čitatelja i pozitivan sud stručne javnosti (tri književne nagrade), dok su sljedeća dva romana ukazala koja je to prozna dionica kojom Ankica Tomić želi 'voziti' po zemljovidu suvremene proze. Prije svega, riječ je o vrlo talentiranoj pripovjedačici čije je pripovijedanje jednostavno i čitko, ali zbog toga nimalo banalno ni lagano, a njezina sklonost fragmentiranju fabule, što će i u novom romanu biti izvedeno izmjenama pripovjedačkih vizura te uvođenjem epistolarne dionice, ukazuje i na koncentriranost pripovijedanja i umijeće da se fabularne niti drže u ravnoteži i s lakoćom isprepletu. Također, jedna je od osobitosti njezine proze, s iznimkom prvog romana, miješanja i svojevrsno poigravanje žanrovima – od obiteljskog romana, krimića, u „Vice versa“ i primjesa fantastike, do trilera, ljubavnog i psihološkog romana, kako je mreža žanrova postavljena u „Skarabeju“. Dakako, triler je ovdje samo u naznakama na početku jer čitatelj biva suočen s novinskim tekstom u kojem se izvještava o tajanstvenom ubojstvu žene u šibenskoj Tvrđavi sv. Nikole, pa postoje indicije kako će se roman nastaviti trilerskom šprancom istrage. No, osim čitatelja, s tom se novinskom viješću iz crne kronike suočava i jedna od pripovjedačica, uz jutarnju kavu, i tu započinje njezin privatni triler koji se, zapravo, više odvija u njezinoj psihi.

Suzana, talentirana žena srednjih godina zapela u pogrešnom i istrošenom braku, sa sinom tinejdžerom s kojim je svaka komunikacija malo je reći teška, nakon pročitane vijesti stvorit će u svojoj glavi određene indicije o tome tko bi mogao biti ubojica i tada kreće potraga za vlastitom prošlošću, tajno proučavanje sačuvanih ljubavnih pisama koje joj je kao šesnaestogodišnjakinji iz tadašnje JNA slao njezin dečko, Šibenčanin Goran. No, premda se poklapanja i indicije koje se rađaju u njezinoj glavi čine možda neuvjerljivim i ishitrenim, Suzanina intuicija puno je jača no što možemo pomisliti. Nakana Ankice Tomić u ovome romanu, međutim, nije raskrinkavanje jednog zločina pomoću neklasične, slučajne istražiteljice. Ta je vijest, zapravo, nešto kao naslovni skarabej koji uz sva svoja ostala značenja i simboliku, jest kukac koji kotrljanjem prenosi kuglice izmeta. Nakon što se tom viješću u fabularnom smislu zakotrljalo, kreće intrigantno raskrinkavanje kompleksnih bračnih odnosa; osim Suzane i njezina muža liječnika, tu je i šibenska profesorica glazbe Katarina i njezin suprug, lokalni moćnik Tome. Premda dvije odvojene obitelji i žene koje se ne poznaju, njihove će sudbine na kraju biti vrlo čvrsto dovedene u vezu. Treba svakako napomenuti da su ta dva braka na rubu, prepuna praznina, nerazumijevanja i neljubavi, iznimno suptilno i dubinski secirana, kroz sitnice, dijaloge, učinjene ili neučinjene geste, ali dovoljno da fizički možemo osjetiti njihovu pogrešnost. Na taj je način ovaj roman psihološki utemeljena studija ljubavi i njezinih faza, pukotina i raspada i prešućenih istina. S druge strane, obje su junakinje u romanu pozicionirane prema svojim mladalačkim ljubavima, svojoj prošlosti u kojoj su, premda to i ne znaju, vrlo čvrsto povezane. Epistolarni dio, Goranova pisma koja funkcioniraju dvostruko – kao podsjetnik na prošlost, ali i krunski dokaz u sadašnjosti – sjajno karakteriziraju psihoportret njihova autora, ali i donose duh jednog vremena, otprije tridesetak godina. Pisana specifičnim stilom za jednog devetnaestogodišnjaka ona kod Suzane, koja u njima pronalazi i svoj vlastiti kutak osame (pa i emancipacije, jer privatnu istragu vodi sama) i prizivanje davnih emotivnih stanja, pojačavaju indicije koje slaže u svojoj glavi, a pred čitateljem razotkrivaju patologiju jedne ljubavne fiksacije i psihoportet osobe sposobne voljeti jako, ali jednakim intenzitetom i mrziti.

U smislu istrage zločina, zapravo, premda netipično, „Skarabej“ djeluje logično i profesionalno i kao žanr i njegovo iznevjeravanje. No, to je ipak kostur oko kojega se plete priča koja je jaki na nekim drugim razinama, odnosno u tome kako su raznoliki aspekti, dramatski i nepretenciozno, uklopljeni u fabularnu okosnicu. „Skarabej“ je kronika dvaju vremena s nenametljivim, ali prepoznatljivim mrvicama zbilje, odlična studija ljubavnih nijansi, portret psihičke patologije, međugeneracijskih razlika, kao i teze kako „ponekad u sasvim nepoznatim ljudima pronađemo djelić sebe, djelić vlastite neispričane priče“. Ankica Tomić ovim romanom, dinamično pisanim, intrigantnim i čitkim, pokazala je kako smo neke svoje neispričane priče sebi i drugima dužni ispričati. Čak i po cijenu narušavanja vlastitog mira, potpune deziluzije, pa i razotkrivanja zločina.

Jagna Pogačnik, Express