Književna kritika “Divlje guske”
Okrutna ruralna igra u kojoj su stid i smrt vezani u čvor
Započnimo 'školski', uvodom u lik i djelo Julijane Adamović. Dakle, riječ je o autorici, po profesiji socijalnoj pedagoginji sa stalnom adresom u Vukovaru, koja je književni život započela na blogu. Znam, reći ćete, pa takvih je trenutno na stotine, ali stanite, taj je podatak bio aktualan prije više od deset godina i odavno se dogodio transfer do knjiga. Isprva u zbirku priča „Kako su nas ukrali Cigani“, potom „Konzerviranje“ i „Glineni anđeli“. Plus tri knjige za djecu i mlade. Ništa od toga nije bilo nezapaženo, dapače, dogodio se tu i jedan „Kiklop“ te nagrada Ivana i Josipa Kozarca. Danas Julijana Adamović piše i kolumne na jednom portalu u kojima komentira društveno-političku zbilju što joj je, dakako, donijelo koliko pristalica toliko i oponenata.
No, slobodno možete zanemariti sve što ste do sada pročitali, kao što možete zaboraviti i sve dosadašnje opaske o Julijaninoj prozi koja predstavlja model tzv. 'malih' knjiga, o običnim ljudima, svakodnevnim situacijama, često s fokusom na ženske sudbine. To o ovoj autorici zapravo govori još malo pa ništa nakon što je objavila svoj prvi roman „Divlje guske“ nakon kojega je, ako je pravde, njezino visoko mjesto u suvremenoj hrvatskoj prozi zagarantirano, jer je riječ o doista sjajnom romanu za koji je teško pronaći ikakav bliži kontekst, iako se na prvi pogled ne doima tako. S jedne strane radi se o romanu o odrastanju, a takvih smo se bogme načitali, moderno rečeno unutar disfunkcionalne obitelji čiju funkcionalnost duboko nagrizaju odnosi majke i Babe, majke i oca, a djeca su logično žrtve. S druge strane, zbog naglaska na ženskim likovima i njihovim međuodnosima lako je ovaj roman promatrati i u kontekstu 'ženskog', kao što ga možemo, zbog smještenosti u neimenovani ali prepoznatljivi ravničarski okoliš, Srijem, negdje sedamdesetih godina prošloga stoljeća, čitati i kao podvrstu ruralne proze s naglašenim socijalnim momentom. Istina, sve su to „Divlje guske“, ali i mnogo više i kompleksnije od toga.
Svijet u koji nas uvodi ovaj roman gust je i mračan, naturalistički taktilan, premrežen bolestima i smrtima, grubostima i nasiljima, mržnjama i netrpeljivostima, daleko od bilo kakve idealizatorsko-sentimentalne pojave uobličavanja priče o odrastanju. Teško je zamisliti da je tu ikada bilo ljubavi i nježnosti, kao i da bi itko mogao preživjeti u takvom okolišu. Svijet je to u kojem su „stid i smrt vezane u čvor“, a majke izgovaraju kletvu „bolje da vas nisam rodila“. Iz toga svijeta progovora infantilni pripovjedački glas, točnije dvoglas, jer je roman ispripovijedan u 2. licu množine, što je pozicija koja svemu daje dozu začudnosti i neobičnosti, istovremeno i nekakve jezive dvostruke proživljenosti i autentičnosti, no pitanje tko to govori na koncu će dobiti svoje, duboko psihološki utemeljeno razrješenje. Glasovi pripovjedačice/a, djevojčice/a uobličavaju obrise vlastite svakodnevice, točno onakve kakva jest i kako je osjeća/ju i proživljava/ju. Razapetost između majke i Babe, čiji odnos obilježava neskrivena mržnja, okrivljavanja i netrpeljivost koja seže daleko u prošlost, ona je koja podvaja dječji identitet i stvara osjećaj krivnje i nesnalaženja koje je nemoguće racionalno shvatiti i proraditi, ali stvara duboke ožiljke. Upravo zbog toga pribjegava se i iracionalnom, snovima i Guski, koji imaju značajnu ulogu u tekstu samom i služe kao neka vrsta pohrane straha i zbog njega neizrečenih emocija. Obitelj je to u kojoj otac igra tipičnu ulogu patrijarhalnog i strogog muškarca, no nemoćnog da se odupre silnicama mržnje između dviju žena, pa se prepušta alkoholu i grubostima. Ta je obiteljska mikrozajednica smještena i u onu širu, seosku i društvenu koju odlično manifestiraju sporedni likovi koji se pojavljuju u priči i nose simboliku prostora i vremena. Prostor je to grubih odnosa i nedostatka emocija, borbe za egzistenciju, ali i duboko podijeljen i ksenofobičan. Netrpeljivost je naglašena prije svega prema Bosancima (kojima pripada i majka), kao sublimaciji onih Drugih koji su ionako za sve krivi. Prošlost je ta koja također nije poštedjela ni ovu mikro ni makrozajednicu; osim obiteljske priče iz prošlosti koja je odredila sadašnje odnose, to je prostor u kojem su ostale 'švapske' kuće i koji pamti brojna iseljavanja i naseljavanja. Sve to djevojčica/e dakako ne shvaća/ju, ali čuje/u i bilježi/e, no patnja koju iskazuje/u, kako na psihičkoj tako i na fizičkoj razini, ona je elementarna – nedostatka ljubavi, nježnosti i povjerenja te zbunjenosti time kome bi trebalo iskazivati privrženost u toj okrutnoj igri između majke i Babe.
Mnogo je zla u svijetu ovoga romana, zla koje istina dobiva svoju uzročnu opservaciju, ali ostaje neshvatljivo dječjoj psihi. Mnogo je tu mučnih scena, hladnoće i nepravdi koje je teško progutati, baš kao što pripovjedačica/e ne mogu savladati masnu i ljepljivu pileću kožicu koju moraju pojesti, no Julijana Adamović sa svime se time sjajno nosi, naizgled objektivno i hladno, bez komenara i patetiziranja. „Divlje guske“ snažan su i optužujući roman nakon kojega ostaje taj osjećaj pileće kožice u grlu, ali i dojam kako ste pročitali knjigu koja je po svim kriterijima 'velika', iako polazi od navodno 'maloga' ili barem ne dominantnog – pripovjedača, teme i prostora. Sve pohvale!
Jagna Pogačnik