Književna kritika “Pitanje anatomije”

Koncept samoće, dodir bajke

 

Marina Vujčić, Pitanje anatomije, Hena com, Zagreb, 2017.

 

Na pitanje kako objašnjava „tajnu svog uspjeha“ (čitanosti) kod publike Marina Vujčić odgovara vrlo suzdržano, stavljajući riječ uspjeh u navodnike zbog malih naklada knjiga, i pritom iznosi dva moguća razloga dobre prihvaćenosti svojih romana. Prvi je taj da piše o tzv. malim ljudima, o sudbinama pojedinaca na marginama života, a kako je društvo sve naše sudbine marginaliziralo, „valjda se ljudi s tim mogu poistovjetiti“. Njoj se također čini da je „tajna“ i u tome da „uvijek pišem neku vrstu bajki koje 'drže vodu'. Uzmem neku situaciju vrijednu fikcije koja djeluje poznato i svakodnevno, ali onda pišem na način na koji se to može dogoditi samo u fikciji. Svaka od tih priča međutim opet na neki čudan način djeluje uvjerljivo, odnosno dovoljno je realistična da čovjek može povjerovati u nju, ali zapravo je bajka jer se to u stvarnosti ne događa.“

Taj drugi razlog spisateljica ilustrira primjerom iz svog romana Susjed (2015): napominje da svi mi poznajemo neku ženu koja je u stanju zamisliti kako je susjed koji je pozdravlja na stubištu njezin budući partner, ali ne znamo nijednu koja tom susjedu kuha i ostavlja mu kriomice hranu pred vratima. Autorica smatra da publika kod nje voli upravo tu crtu bajkovitosti „koja se uvijek na nekom mjestu u mom romanu počne događati“. Shvatila je, kaže, već nakon svoga drugog romana (A onda je Božo krenuo ispočetka, 2014) da su čitatelji prihvatili njezinu iskrenu predanost temi, pisanju o onome što ih zanima, uzbuđuje i provocira.

Ove detalje, koji sugeriraju, među ostalim, i autoričinu visoku književnu osviještenost kad je riječ o aspektima odnosa pisca i publike, ne spominjem slučajno: jer i u Pitanju anatomije, njezinu novom romanu, udio „crte bajkovitosti“ ne samo da je primjetan nego je ona ugrađena u sam temelj teksta. Atmosferu nesvakidašnjeg, neobičnog sveznajući pripovjedač daje naslutiti već zagonetno intoniranim uvodnim paragrafom, osobito efektnom prvom rečenicom, čime odmah zaokuplja čitateljevu pažnju i vuče ga da čita dalje kako bi otkrio što stoji iza tajanstvenog oglasa:

         Gospođu Veroniku Vinter i gospodina Florijana Bauera spojila su leđa.

         Ne, nisu se negdje zajedno naslonili ili takvo što. Stvar je puno delikatnija i nema veze ni s čim što bismo mogli pomisliti ili smo već negdje čuli.

         Gospodin Bauer, naime, dao je neobičan oglas u novinama. Da, recimo, gospođa Vinter nije pasionirana čitateljica oglasnika, i to baš u novinama u kojima je gospodin Bauer dao objaviti oglas, te da je ne odlikuje stalna potreba za novim doživljajima i iskustvima, gospodin Bauer vjerojatno nikad ne bi dobio ni jedan odgovor na svoj neobičan oglas. Ne bi ga dobio ni da gospođa Vinter baš tada nije bila u potrazi za dodatnim poslom zbog financijskih problema u koje je zapala zbog sklonosti nerazumnim odlukama. I za gospođu Veroniku Vinter i za gospodina Florijana Bauera sve se u tom trenutku njihovih života posložilo baš onako kako se moralo posložiti da bi se oko tih leđa koja su ih spojila mogla zavrtjeti priča.

 

A iza teksta romana, na kraju knjige, u autoričinim Zahvalama, ima i jedna sasvim neobična: „Hvala i leđima na tome što su tamo gdje jesu – na mjestu za koje su nam potrebni drugi. Da nije tako, ovaj se roman ne bi morao napisati.“ To je završnica kruga u kojem se „zavrtjela priča“ inspirirana jednim bizarnim motivom – fizičkom nemogućnošću ljudskog bića da sámo pomiluje svoja leđa, što je, kako kaže jedan lik romana, „pitanje anatomije“. I doista, koliko god se sve to činilo uvrnuto, cijeli je roman proizašao i sagrađen upravo na toj manjkavosti anatomije ljudskog tijela, što je istodobno signal neodrživosti koncepta samoće koji zagovaraju glavni junaci romana Veronika Vinter i Florijan Bauer. Pritom je oboje protagonista, od početnog narušavanja ravnoteže do njezine stabilizacije i neke vrste hepienda (ili, kako bi se to ljepše reklo, nuđenja vedrije vizije budućnosti), prošlo niz krupnih preobrazbi odričući se, ne bez velikog otpora, mnogih svojih tvrdih svakodnevnih navika i dubokih životnih uvjerenja. Pripovjedač romana, koji inače ne pripada predočenom romanesknom svijetu i koji se voli upuštati u komentare postupaka glavnih junaka, odmah upoznaje čitatelje s njihovim polaznim pozicijama.

Gospođa Veronika Vinter i gospodin Florijan Bauer, kako ih narator najčešće oslovljava zadržavajući tako konvencionalni ton ophođenja da bi stvorio dojam o distanci prema njima, susreli su se prvi put u njegovu zagrebačkom stanu. Veronika se naime jedina javila na Florijanov čudan novinski oglas kojim traži gospođu za milovanje svojih leđa („isključivo leđa“), a on jamči sigurnost, diskreciju i dobru zaradu. Florijan je čovjek u pedesetima, čija je supruga, s kojom se dobro slagao i volio je, umrla prije desetak godina od posljedica moždanog udara. Izum što ga je patentirao omogućio mu je da napusti inženjerski posao jer su tantijeme redovito i obilato pristizale na njegov račun. S emocijama se „ponašao štedljivo“, bio je škrt na osjećajima, „duboko usmjeren na sebe“ i svijet koji je suzio na mjeru koja ga nije zamarala, prepustivši se programiranoj dnevnoj rutini – šetnjama, nabavi namirnica, kuhanju, čišćenju stana, čitanju. Nakon suprugine smrti odlučio je da je „jednina njegovo prirodno stanje i da to više nikad neće promijeniti“ pa se više ni s jednom ženom nije zbližio i tako priskrbio ruke koje bi mu u milovanju leđa zamijenile suprugine. Tek se sad, nakon toliko godina, dosjetio da mu bliskost i nije neophodna, nego da bi mu to netko mogao raditi za novčanu naknadu, pa je dao oglas u novine.

Veronika je bankovna službenica, četrdesetogodišnjakinja koja se osjećala profesionalno neostvarenom jer je svojim pravim pozivom smatrala slikarstvo. Na „ludi“ Florijanov oglas javila se – iako sa stanovitom rezervom, ali i radoznalošću i nadom – zato što je bila u velikim financijskim teškoćama zbog goleme rate stambenog kredita u švicarskim francima i nagomilanih neplaćenih računa za režije. Kao i Florijan, i ona se već bila čvrsto opredijelila za samački život: na tu je odluku uvelike utjecalo loše bračno iskustvo i rastava od muža kojemu je bila samo servis za njegove potrebe. Bila je uvjerena da je „zajedništvo čista prevara“ za ženu, da nema „množine bez kompromisa“, a ona više nije vidjela ni jedan dobar razlog za ustupke. S ljubavlju je davno raskrstila – „ostao je samo strah da bi joj se mogla dogoditi“. U takvom uvjerenju o pogubnosti braka za ženu i njezinu slobodu, svoj status ljubavnice, odnosno vezu koju održava s oženjenim muškarcem doživljavala je kao idealno rješenje jer je taj odnos ni na što nije obvezivao.

Za svoj honorarni posao milovanja leđa Veronika je pokazala ne samo dobru volju (jer je od tog prihoda podmirivala najhitnije račune) nego i talent da pronađe „pravu frekvenciju dodira“ Florijanovih leđa. On je pak bio vrlo zadovoljan, čak mu se činilo da je nova milovateljica dostigla pa i nadmašila virtuoznost njegove pokojne supruge Amalije. Veronika je Florijana doživljavala kao pacijenta koji treba njegu, a sebe kao medicinsku sestru ili njegovateljicu koja obavlja human posao. Bili su to dodiri u kojima nije bilo ničeg nedoličnog, dvosmislenog; pomislila je koliko samo ima ljudi kojima je u ovom otuđenom, virtualnom svijetu potreban takav nedužan, blizak dodir ili zagrljaj (da podsjetimo na jednu od tema Tuđeg života /2010/, prvog romana Marine Vujčić), dodir za koji bi bili spremni platiti kao što njoj plaća Florijan, pa joj je čak palo na um da bi mogla otvoriti „agenciju za parcijalno milovanje“.

Florijan bi, s druge strane, kad bi Veronika započela milovati njegova leđa, isključivao svaku misao iz svoje glave i prepuštao se ugodi. No cijelo bi vrijeme šutio, nikad nije izustio neki uzdah zadovoljstva ili izraz odobravanja, kompliment, samo bi joj na kraju zahvalio i dao novac. Veroniku je takva njegova neosjetljivost i ignorancija najprije čudila pa se pitala je li moguće da njezin posao nije vrijedan čak ni kurtoaznog razgovora? A onda više nije mogla izdržati, pobunila se i rekla da se, sjedeći iza njegovih leđa, osjeća kao „kućanski aparat“ koji on „uključuje na sat vremena tri puta tjedno“. Pale su teške riječi: optužila ga je da je njegovo „ignoriranje postalo monstruozno“, da je ona „ljudsko biće, osoba“ i da je „ne može tretirati kao stroj za milovanje koji je namjestio na bešumnu opciju“, na što ju je on potjerao iz stana, a ona izjurila zalupivši vratima.

Zaustavimo se malo kod ovog najdramatičnijeg prizora prve trećine romana, scene koju bismo mogli imenovati „zalupiti vratima“: citat koji slijedi zorno ilustrira dva autoričina karakteristična književna postupka. Jedan od njih upućuje na način izvođenja vremenskog reza u tekstu – skok iz vremena radnje romana u zbivanja koja su se dogodila u prošlosti, i to prema asocijativnom načelu (zalupila je vratima Florijanova stana u za nju važnom trenutku → kao što je davno zalupila vratima roditeljskog doma želeći naći bolji život). Drugo, otkriva se funkcija tih rezova u tekstu – takvi kratki analeptički izleti iznimno su važni za razumijevanje sadašnjih životnih situacija i psihičkih stanja protagonista:

Kad se našla na ulici, prva joj je misao bila da na putu kući mora kupiti voštanice.

Ta praktična misao prethodila je drugoj, sasvim drukčijeg karaktera. Bio je to svojevrstan déjà vu, prizor Veronike od prije dvadeset i pet godina kako – jednako ovako zalupivši vratima – zauvijek napušta roditeljski dom. Doduše, ovo roditeljski nije pristajalo stvarnom stanju stvari jer se ljudi koji su ostali iza tih vrata nikad nisu ponašali kao roditelji. Taj otac, koji ju je zanijekao još prije rođenja tvrdeći da ne može biti njegova, pa ta majka, koja se u strahu od njegova despotizma prema njoj ponašala kao da je doista tuđe, neželjeno dijete koje im je netko na prevaru podvalio – sve to vratilo se Veroniki Vinter u jednoj komornoj sekundi u koju je stalo puno više od onoga što je moguće u sekundu nagurati. Sve što je bilo zakopano u duboki zaborav. Zloćudne misli uspjele su, u toj jednoj sekundi, čak i povezati ignoriranje Florijana Bauera s onim koje je sustavno proživljavala kao djevojčica.

        

Iz ove retrospekcije čitatelj doznaje da Veronika potječe iz disfunkcionalne obitelji, od koje je još kao šesnaestogodišnjakinja pobjegla iz svoga provincijskoga gradića u Zagreb. Florijanov ignorantski odnos dozvao je u trenu njezino sjećanje na duboko u podsvijest potisnutu očevu i majčinu ignoranciju, i tek time učinio razumljivom, upravo sjajno motiviranom Veronikinu naprasnu reakciju na Florijanovu bešćutnost; jer, da pripovjedač nije uveo tu dotad čitatelju nepoznatu kardinalnu činjenicu iz njezina djetinjstva i rane mladosti (bijeg od kuće zbog osjećaja krajnje nelagode i ugroženosti u nesređenoj obitelji), neuvjerljivo bi ostalo Veronikino drugo zalupljivanje vratima.

Podatak da neki književni lik dolazi iz disfunkcionalne obitelji uvijek je važan jer najčešće stoji u pozadini nekih njegovih trenutnih postupaka ili sadašnjeg statusa. U ovom slučaju taj podatak ne čini uvjerljivom samo Veronikinu odbojnost prema Florijanovu ponašanju i odlučan, ponosan odlazak iz njegova stana, što, ne zaboravimo, podrazumijeva i odricanje od njegovih honorara koji joj omogućavaju da kako-tako pliva u svom dužničkom ropstvu i gomilama računa. To kratko sjećanje na užase djetinjstva objašnjava u dobroj mjeri i neke druge postupke u njezinu životu – da je morala prihvatiti bilo kakav posao kako bi uopće preživjela, da nije mogla na studij, pogotovo ne na studij slikarstva koje je osjećala svojim pozivom, da je neiskusna uletjela u brak s pogrešnim čovjekom. Otuda nezadovoljstvo i frustriranost sitnim činovničkim poslom u banci i oskudnom komunikacijom s kolegama, potreba da sve to kompenzira slikanjem za svoju dušu (završila je tečaj, proučavala tehnike, posjećivala izložbe), uvjerenje da je ljubav prijevara uperena protiv žena i odluka da živi samački i bez formalnih obveza prema muškarcima.

Kao i Veronika, i Florijan prolazi veliku životnu preobrazbu, možda i obuhvatniju i radikalniju nego glavna junakinja romana. Na kraju Florijanova „desetljeća hibernacije“, koliko je prošlo od prerane smrti njegove žene Amalije, a na početku romana, vidimo čovjeka sklonog izolaciji – koji teži životu bez drugih, bez vanjskog svijeta, bez izlaganja opasnostima, čovjeka s precizno programiranim životom u kojem su greške nepoželjne. Ponečemu od toga zacijelo uzroke valja tražiti u činjenici da Florijan također potječe iz disfunkcionalne obitelji, o čemu pripovjedač izvještava negdje oko polovice romana, kad je već dobrano krenuo proces protagonistove metamorfoze. On osjeća da se u njemu zbiva veliki prevrat, da se nešto zauvijek promijenilo. „Kao da se unutra otvorio neki ventil, nakon što je ne samo godinama, nego oduvijek, bio zaštopan i nepropustan.“ Poslije svega, Florijan je uvjeren da bi sada svojoj ženi, da je živa, ispričao punu, a ne friziranu priču o svojoj mučnoj obiteljskoj pretpovijesti, „sve što bi ga objasnilo, a možda i zaliječilo“.

Što je u Florijanu pokrenulo sve te promjene, novi, dojučer nezamisliv način razmišljanja i ponašanja? To da se pobunio protiv vlastitih rituala, da je prvi put u životu konobaru dao napojnicu, prosjakinji ostavio velik novac, da sad kadšto i opsuje u ljutnji, popije čašu vina. Da priznaje da je pogriješio s Veronikom – da se doista prema njoj ponašao kao da je kućanski aparat. Florijan drži da su „zahrđali mehanizam sata koji je stao prije deset godina“ pokrenule Veronikine ruke i poruke iz priča koje je čitao. Na svoj način, on time slavi moć dviju poluga koje su u stanju korjenito mijenjati čovjeka. Svijet u kojem živimo sve više čezne za dodirom, fundamentalnim, nenadomjestivim izrazom ljudske bliskosti, kojega u nadirućem virtualnom svijetu nema. U tom je smislu energija koju emitiraju Veronikini prsti milovanjem Florijanovih leđa obnoviteljska i iscjeliteljska.

Kao drugi pokretač Florijanova „zahrđalog mehanizma“ spominju se priče, pri čemu se misli na „moć knjige“ (vjerovanje da književnost može mijenjati svijet, ili bar utjecati na njega). Glavni junak romana ima veliku kućnu biblioteku koju je godinama nadopunjavao pa svaki dan poseže za ponekim sveskom i čita. U već spominjanoj Zahvali na kraju knjige stoji i ova rečenica: „Posebno hvala piscima koje fiktivni junak Florijan Bauer u ovom romanu čita: Darku Desnici koji nas je prerano napustio ali nam je ostavio svoju Pietù, te Semezdinu Mehmedinoviću, Tatjani Gromači i Miljenku Jergoviću, koji su svojim kratkim prozama moćno utjecali na mog junaka i na priču ovog romana – a prije toga i na mene, čitateljicu.“ U jednom intervjuu Vujčić pak „priznaje“,  s tim u vezi, da je „vjerojatno podsvjesno utkala vlastito uvjerenje koliko književnost može utjecati na život“. Autorica je u svoj roman uklopila desetak takvih epizoda, s različitim nakanama i funkcijama, pritom navodeći samo naslove priča i stranicu na kojoj se tekst nalazi; náslōvā knjîgā nema, a autori se spominju opisno („knjiga preminulog antikvara“ / D. Desnica; „pisac koji živi u SAD-u, iako je naše gore list“ / S. Mehmedinović; „knjiga autora koji inače piše romane“ / M. Jergović).

Lik svoga strojarskog inženjera Marina Vujčić, nasreću već dovoljno iskusna i tankoćutna spisateljica, nije pretvorila u književnog stručnjaka; dapače, pripisala mu je neke osobine simpatičnog amatera iskreno zaljubljenog u knjige, koji često ne može shvatiti odnos stvarnosti i mašte, ali nema pretenzija da arbitrira u stručnim pitanjima. Tako se kaže da je Florijan volio knjige bez fabule, jer ih je mogao čitati otvarajući ih nasumce; da je imao potrebu ono što čita povezati sa samim sobom i svojim životom; volio je priče u kojima se može prepoznati i s kojima se može poistovjetiti; dopadale su mu se priče koje nemaju „pravu radnju“, nego samo „prave rečenice“ jer bi ga uvijek navele na razmišljanje, na apstraktno mišljenje. Ponekad bi se i naljutio na kojeg pisca, kad bi ga svojom pričom odviše uznemirio ili ga naveo da se osjeća krivim: „Izabereš kratke proze za svoju literaturu kako bi spriječio druge da te uvuku u suvišna preispitivanja, a onda ti i one počnu zagorčavati život.“ Jednom je uzeo knjigu (riječ je o Levijevoj tkaonici svile) „autora koji inače piše romane“ i otvorio stranicu na kojoj je bila crtica Žena na prozoru. Pročitao je samo nekoliko redaka, i to je bilo dovoljno da ga uzdrma: radilo se o nekoj ženi koja je tugovala za umrlim mužem, a on je u njoj odmah, „na nepodnošljiv način“, prepoznao sebe „kao čovjeka kojemu je umrla žena i koji se nakon njezine smrti kažnjava nekom vrstom nepostojanja“:

Uskratio je sebi to pravo [pravo na žalost i tugovanje, S. P.] nakon Amalijine smrti, onako kako je uskraćivao sebi sav višak osjećaja, ali je sada, čitajući Ženu na prozoru, zavidio toj junakinji na njezinoj tuzi, i još više njezinu umrlome mužu na toj tuzi koja mu je dokazivala bol nedostajanja. I Amalija je to zaslužila, a on se junačio prihvaćanjem njezine smrti kao nečeg neminovnog što nije mogao ni spriječiti ni promijeniti. Odmah je sebi oblikovao zamjensku stvarnost i preselio se u nju ne osvrćući se na prošlost koju je s nekim dijelio. Suzu nije pustio, i još je pritom sebe uvjerio da baš tako treba, da bi ga i Amalija u tome podržala – a sad mu se činilo kako ona cijelo ovo vrijeme, tamo negdje, čeka svoju količinu zaslužene tuge čovjeka kojemu je život i prije i poslije nje bio tek mrtva priroda.

Ono što se nakon tog zaključka dogodilo na drugom katu u Šenoinoj 3, u stanu gospodina Bauera, nitko – a najmanje on sam – ne bi očekivao. Florijan Bauer je, naime, prvi put u svojoj odrasloj dobi, zaplakao.

 

I dok je u kratkim pričama nastojao pronaći neke sličnosti sa sobom i svojim životom, neku situaciju ili lik s kojim bi se mogao poistovjetiti, Florijanov je odnos prema Veronikinoj slikarskoj kreativnosti prošao neobičan put. Na početku toga puta stajalo je njegovo potpuno nerazumijevanje, nezainteresiranost, pa i odbojnost, a na kraju je pred njezinim leđnim ciklusom od dvadeset slika, inspiriranih upravo zajedničkim iskustvom u poslu milovanja leđa, stajao „potresen“, „uzburkanih emocija“. Na prvu, takav radikalan unutarnji preokret, i još u kratkom vremenu, čini se malo vjerojatnim. No spisateljica je, kao u slučaju s kratkim pričama, u prvi plan istaknula Florijanovu sklonost da sebe pokuša prepoznati u umjetničkom djelu, da na platnu nađe nešto s čim se može poistovjetiti. A glavni junak je, u autoričinoj literarno uvjerljivoj interpretaciji, na platnima vidio svoja leđa, vidio je Veronikine pokrete koje je pamtila njegova koža prenesene na slikarsko platno; „imao je osjećaj da je Veronika kroz špijunku virila u njegov život, a onda sve to lijepo stavila na platno“. Koliko je daleko, ili blizu, ta Florijanova laička definicija umjetničke prakse od Veronikina sofisticiranijeg shvaćanja da „umjetnost i ne treba činiti ništa drugo nego prenositi stvarni život dižući ga na višu, stvaralačku potenciju“?

Glavni junaci romana, i Veronika Vinter i Florijan Bauer, prošli su mučne preobrazbe i stigli na koncu do osobnog ispunjenja i zadovoljstva, i oboje su svjesni da su upravo oni jedno drugome u život unijeli pozitivne promjene. Florijan je sretan što je dobio priliku da nadoknadi sve one godine neosjetljivosti za druge – pa je tako, kao tajni mecena, organizirao Veroniki prvu izložbu slika i otvorio malu galeriju za neafirmirane umjetnike u kojoj će ona zacijelo postati voditeljica i tako krenuti „u svoju novu, željenu budućnost“. Što se Veronike tiče – a sličan je prevrat osjećao i Florijan – shvatila je da su leđa pouzdan dokaz da nas priroda nije oblikovala da budemo sami, a i stalno je nešto podsjeća na neodrživost njezina koncepta samoće. Na koncu, kao post scriptum izloženom leđnom ciklusu, naslikala je još jednu sliku, koja za roman ima simboličko značenje: na njoj su dvoja gola leđa iz profila, muška i ženska, naslonjena jedna na druga. Sliku je glavna junakinja objesila u dnevnoj sobi, kako bi je podsjećala na činjenicu da „možda i nije tako loše imati nekoga tko će ti oprati leđa. Nekoga na koga se možeš i osloniti i nasloniti.“

Na početku ovog teksta citirao sam izjavu Marine Vujčić u kojoj kaže da ona piše „neku vrstu bajki koje 'drže vodu'“. Nakon pojave Pitanja anatomije može se samo potvrditi da nitko točnije i preciznije u tako kratkom obliku nije opisao proznu formulu ove spisateljice od nje same. Toliko vjere u budućnost i pozitivne energije koju emitira ova suvremena bajka ne može se naći u cijeloj današnjoj smrknutoj hrvatskoj prozi. Možda nam je nedostajalo, kao kontrast, upravo ovakvo jedno obilje optimizma da shvatimo u kakvoj crnoj rupi živimo.

Pitanje anatomije ima posebno mjesto u našoj suvremenoj prozi, a kao i svi dosadašnji romani Marine Vujčić potvrđuje neprestan razvoj i rast njezina književnog umijeća.

Strahimir Primorac