Književna kritika “Pitanje anatomije”
Optimizam usamljenih duša
Jedna je usamljena duša nezadovoljna svojim životom, jer joj nedostaje ono što je imala dok nije bila usamljena, pa smišlja kako da to kompenzira, kako da ponovno zadobije ono što je izgubila i da sve bude kao prije. Druga usamljena duša nezadovoljna je svojim životom jer joj nedostaje ono što nikad nije ni imala, pa smišlja kako da u svome životu učini neku promjenu nakon koje više ništa ne bi bilo kao prije. Te se dvije usamljene duše, naravno, susretnu (ne, nije ljubav u pitanju, tek čisto poslovan odnos), ali kako su im usamljenosti sasvim različite naravi, brzo dolazi do čak i pomalo eksplozivnog prekida. Ali, upravo taj prekid postaje okidač ili ključ za promjene, kod oboje. Prva usamljena duša postupno shvaća da treba prestati željeti ono što je nekad u drugim okolnostima imala, jer to je nepovratno, a k tome ta tako dugotrajna i uskogrudna žudnja zatvorila je i potisnula dragocjene osobine koje pomažu u uspješnom komuniciranju sa svijetom i zato ih treba početi ponovno otvarati. A to nije nimalo mučan proces, čak naprotiv, donosi ugodu, spoznaju o korisnosti, otapa led u srcu.
Druga usamljena duša naprotiv biva iz dugovremene nesposobnosti da išta aktivno učini odjednom ohrabrena da posegne za svojim unutrašnjim rezervama, da oslobodi svoju kreativnost, da tako prkosi egzistencijalnim rizicima i u vlastite ruke preuzme građenje svoje budućnosti, po cijenu povremenog sudaranja sa zidovima. Ni to nije neki frustrirajući proces, naprotiv, plodovi se nižu, svaki prethodni potiče sljedećega, pa se obzori novih mogućnosti sve oštrije naziru, vraćajući u srce toplinu i istjerujući zebnju minulih godina.
Vodi li sve to ka ponovnom spajanju tih dviju osamljenih duša kojima prvi put nije bilo suđeno? Možda da, a možda i ne. Nije napisano, iako se može slutiti kako bi moglo biti. No cijeli taj razvojni put osobnog preporađanja već zrelih osoba vrijednost je i veliko postignuće u odnosu na njihove ranije živote. Prije njihove prve interakcije nikakvih mogućnosti nije bilo, kod oboje. Dugo nakon, razvila su se dva potpuno nova svijeta i počela razvijati svaki svoju priču. Uzajamnih silnica ima, iako ne na ravnopravnoj osnovi, ali u biti ispričane su nam dvije zasebne, odvojene priče o uspješnom duševnom i energetskom preporodu dvoje na neki način posrnulih, zakočenih ljudi.
Ovaj je roman svakako jedna od neobičnijih priča o međuljudskim odnosima, poglavito muško-ženskim. Možda smo nenavikli u domaćoj književnosti udubiti se u priču o odnosu između žene i muškarca kojemu je ljubavna ili seksualna komponenta potpuno uskraćena. Možda smo još nenavikliji percipirati priču o dvoje ljudi koji su usprkos izostanka erotskih konotacija jedno drugome poticaj i nadahnuće (iako uglavnom nepriznato i neželjeno) i koja se u punom zamahu razvija u sasvim pozitivnom i optimističnom ozračju.
Doista, optimizam je jedno od najosjetnijih svojstava ovoga romana, pogotovo kad ga dočitamo i u miru sagledamo kao cjelinu. Još je zanimljivije tako ga ocijeniti kada u glavi posložimo moguće razloge zašto osnovnu fabularnu potku krasi nekoliko neuobičajenih meandara. Jedan od njih je odnos prema novcu: dvoje glavnih likova je naime u potpuno oprečnoj financijskoj situaciji, ali mjerila tog njihovog stanja kojima se oni rukovode u svom svakodnevnom životu i postupanju, njihova svjesnost o priuštivosti raznih zemaljskih dobara, i njihova vještina samouskraćivanja koja iz sfere egzistencijalnog ponekad zalazi i u polje etičnosti, toliko su istančani da pažljivog čitatelja moraju navesti na mentalno prelistavanje mudrih izreka o međuuvjetovanosti novca i sreće da bi ih na primjerima iz života dvoje glavnih likova potvrdio, ali češće opovrgnuo. Drugi zanimljivi meandar vezan je samo uz jednog lika: kroz knjige koje on čita i način na koji pročitano na njega utječe, autorica je vrlo suptilno odala počast nekolicini zaboravljenih bisera domaće književnosti, a njihovo prepoznavanje dražesna je igra koja informiranog čitatelja može voditi od ispunjenosti lijepom spoznajom sve do nekih novih, možda i pogrešnih, prosudbi o karakternim osobinama rečenog lika. Da skratim: ovo je roman za uživanje, a možda i sredstvo za provociranje vlastitog duševnog preokreta.
Davor Šišović, Glas Istre