Kritika knjige “pitanje anatomije”

Roman o nedostajanju

            Što je umjetnost? Stvar osobnog izraza, pitanje trenutka ili čin inspiracije? Jednostavno, za sve koji o umjetnosti promišljaju možda i temeljno pitanje, ali odgovor na njega nipošto nije jednoznačan. Bliže ćemo istini biti ustvrdimo li da je odgovora koliko i umjetnika. Jer svakome je umjetnost, posebice ona što je sam proizvodi, važna, posebna i neponovljiva. Umjetnost je ljubav, umjetnost je čin stvaranja, trenutak ulovljen u vremenu, element oduzet prirodi samo kako bi joj bespogovorno i bezrezervno služio... Klišej do klišeja. Ali može li umjetnost biti i Pitanje anatomije?

            Postavljači, kao i posjetitelji kontroverzne izložbe Bodies revealed koja je 2010. godine podijelila hrvatsku javnost, reći će da može. I to u onom najdoslovnijem smislu. Nije poznato je li izložbu pogledala i jedna od najplodnijih i čitateljskoj publici najdražih domaćih autorica Marina Vujčić, no njeno se Pitanje anatomije u mnogočemu razlikuje od onog što su ga pred gledatelje postavili stručnjaci iz Premier Exhibitionsa. Oni su se usredotočili na postojanje, a ona na – nedostajanje.

            Nakon Katarine i Irene, šalterske službenice i liječnice, pomaknute uhoditeljice i liječnice preljubnice pritisnute krizom srednjih godina, pod Marininim se spisateljskim skalpelom našla i jedna umjetnica. Veronika Vinter osam je sati dnevno, od ponedjeljka do petka bankovna činovnica. Izvan tog vremena, prava je umjetnica; umjetnica voženja samačkog života, umjetnica preživljavanja, neotkrivena slikarica i umjetnica dodira. U posljednjoj od njezinih nadarenosti ponajviše je, i to gotovo punih godinu dana, uživao Antun, tuđi suprug čije je društvo Veroniki nadomještalo ono što joj je, kao samici, najviše nedostajalo.

            Jedan drugi samac, Florijan Bauer, u svojoj je samoći bio još i ortodoksniji odbijajući se izložiti gnjavaži što bi je možebitno uključivanje ljubavnice u njegov ustaljeni životni ritam izazvalo. No otkako mu je supruga preminula Florijanu nije imao tko pomilovati leđa. Nije to bilo pitanje komoditeta već doista pitanje anatomije jer ljudske su ruke prekratke da bi se čovjek njima pomilovao po leđima. Praktičan kakav jest, Florijan je tom problemu doskočio oglasom u novinama. Taj isti oglas ugledala je gospođa Vinter i tu, rekli bismo, počinje naša priča.

            Ta nas priča, suprotno mogućim čitateljskim očekivanjima, neće odvesti u bespuća otkrivanja ljubavi u poznim godinama, a neće nam pokazati niti kako je to kada ti život pruži drugu priliku. Ni Filorijan ni Veronika, naposljetku, ne tragaju za drugom prilikom. Tragaju za smislom, za onim nečim što im nedostaje premda ne znaju točno što je to. Novac ili milovanje? Vjerojatnije, vrijeme koje ne mogu vratiti.

            Jer Pitanje anatomije je, ako išta, roman o propuštenim životnim prilikama. O svim onim poljupcima i zagrljajima koje nismo udijelili, svim kompromisima na koje nismo pristali i svim pričama koje nismo ispričali, a trebali smo. Svemu onome za što je prekasno. Pitanje anatomije ujedno govori i o svemu onome što se iz propuštenih prilika rađa, svakoj novoj prilici koju možemo objeručke prihvatiti ili ponovno propustiti da prođe pored nas. Ne drugoj, već novoj prilici. Tu razliku, u sebi svojstvenom stilu između redaka, Marina Vujčić posebno naglašava. Jer biti sam, ističe ona, ne znači biti osamljen baš kao što živjeti rutiniziranim životom ne znači dosađivati se. Ni prihvatiti promjenu ne znači priznati poraz. Možda znači prepustiti se...dodiru, umjetnosti ili priči koju će, nesumnjivo, mnogi rado iščitavati i u njoj pronalaziti vlastite priče, izvlačiti vlastite poruke...