Književna kritika “Judi i beštije”

'Ako je nebo demokracija, a pakal socijalizam, briga me di ću'

"Judi i Beštije", Miljenko Smoje - On se hrvatskim čitateljima javlja i s onog svita, kako je i obeća

Ako postoji drugi svit, i tamo će novinara čekat makinjeta. Ja ću se javit s neba, oli iz pakla, jebe me se, glavno da se javjan. I ako je nebo demokracija, a pakal socijalizam, potpuno mi je svejedno di će me sveti Petar bacit, zapisao je u "Dnevniku jednog penzionera" splitski novinar, književnik i televizijski scenarist Miljenko Smoje.

Možda i ne baš iz pakla, no 22 godine nakon smrti Smoje se hrvatskim čitateljima ponovno javlja. Kako bi ih podsjetio na sebe, malo se narugao, malo, onako po splitski, podbo i učinio pokoji dišpet, ali ponajviše kako bi, i ne znajući, parodirao trenutačno najpopularnije pitanje u Hrvata i preokrenuo ga u "A di ste sad?".

Kako kažu nakladnici njegovih novoobjavljenih zapisa okupljenih pod nazivom "Judi i beštije", velika je čežnja, neprikriveno zadovoljstvo, ali ponajviše privilegija za svakog nakladnika domoći se zaboravljenog ili neobjavljenog rukopisa literarnog klasika. Ta je čast izdavačkoj kući Hena com ukazana zahvaljujući ljubaznosti nasljednika Smojine udovice koji su, među njezinom ostavštinom, pronašli i potpuno dovršen, cjelovit rukopis Smojinih ratnih kronika.

No Miljenko Smoje ovaj je svijet napustio 1995. godine, a njegova udovica Lepa 11 godina kasnije. U općem oduševljenju zbog novootkrivenog rukopisa jednog od najznačajnijih suvremenih hrvatskih komediografa i svakako jednog od najbritkijih pera što ih je naše novinarstvo ikad poznavalo kao da smo se zaboravili zapitati: "Zašto tek sada?". Jer je rukopis dugo ležao zaboravljen na dnu neke ladice i otkriven je pukom srećom? Jer je sad pravo vrijeme?

Ako i nije pravo, onda je svakako pravije, u godinama nakon Smojine smrti moglo je biti samo potpuno krivo. Jer dišpetljivog su Splićanina, iako je zbog svoje naravi i nevoljkosti da se podvrgne autoritetu izbačen iz Komunističke partije, proglašavali Jugoslavenom i optuživali za antihrvatstvo, a on je na nešto više od 300 stranica odlučio zabilježiti najsvetije vrijeme u povijesti svakog pravog Hrvata - stvaranje samostalne i neovisne Republike Hrvatske.

Godina je 1991., ljeto samo što nije počelo i prvi natrusi rata Miljenka Smoju zatiču na njegovoj malomišćanskoj adresi, u Supetru na otoku Braču, kamo odlazi kako bi se malo odmorio od gužve Veloga mista. Četiri su mjeseca prošla otkako je umirovljeni Smoje posljednji put nešto objavio i ta ga neaktivnost, daje se naslutiti, ubija.

Stoga odlučuje bilježiti prve dane rata, rata za koji tad nitko nije vjerovao da će postati jedan od najkrvavijih sukoba u povijesti i svakako najkrvaviji sukob na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Još je sedamdesetih godina, kroz lik Meštra u Velome mistu, Smoje rekao kako "neće politiku u svoju butigu". Kako to s politikom biva, ona u svoju butigu hoće upravo one koji se njome ne žele baviti, ali ih to ne sprečava da joj se, povremeno, ironično podsmjehnu.

Takav je odnos prema politici, ciničan i zajedljiv, s distance, ali čvrsto usmjerena pogleda Smoje zauzeo i u "Judima i beštijama". Pišući o prvim danima rata, on opisuje i nastanak otočkog ogranka najdemokratskije hrvatske stranke, osnivačku skupštinu na kojoj je mnogo toga rečeno, ali malo učinjeno i pjevanje himne čije riječi "malo tko zna napamet". Pišući kroz prve dane rata, ne doživljava ga posve bliskim, ne doživljava ga, štoviše, niti posve ozbiljnim.

Ne stoga što bi bio Jugoslaven, nego stoga što se sukob odvija negdje daleko, a ono udaljeno često doživljavamo manje bitnim. Kako to s ratom obično biva, narod s nestrpljenjem iščekuje njegov svršetak, no prava je istina da se on tek zahuktava. Još 1991. potpisan je prvi mir. No tek njegovim stupanjem na snagu za Smoju je, kao i za gotovo milijun Dalmatinaca, započeo pravi rat. I vraća se Smoje, kako i priliči, iz Maloga u Velo misto.

Samo nakratko, doduše, i samo kako bi shvatio da bi mu bolje bilo da se nikad vratio nije. Jer grad... grad čine ljudi, a on postaje bolno svjestan činjenice da Split više nije grad Splićana. A upravo je ta vrsta promjene, ta vrsta propadanja, ono čega se Miljenko Smoje najviše užasavao pišući o prvim mjesecima novoga rata.

Povukao se, ne kako bi se spasio od metka, nego kako bi se poštedio svjedočenja toj propasti, u ribarsko mjestačce Pisak pokraj Omiša. Ondje je i ispisao veći dio svojih ratnih kronika. Rata u kojem, kako je zapisao, sve pada – moral, etika, bogobojaznost i rodoljublje. I na niskim granama ostaje. Jer ono što je Smoje detektirao kao društvene probleme u ratu – rat radi pljačke, izbjeglištvo pretvoreno u rentijerstvo, ratno profiterstvo, manipulacija medijima, vitlanje hrvatstvom kao isluženim gaćama – sve te probleme nepristran će promatrač vidjeti u društvu i danas.

I zato, kad se pita "je li se ovo vraća četrdeset i prva" možemo reći kako mu je te, ratne '91. godine, za potpunu sliku ipak nešto nedostajalo. Ratovali su tad, "u krvavijoj i apsurdnijoj varijanti četrdeset i prve", ustaše i četnici. Dvadesetak godina kasnije kao društvo smo dovoljno istrunuli, na scenu smo ubacili partizane i dovršili '91. nepotpunu sliku. Jer krvi je nestalo, ali apsurd je ostao, prešao granice i nadmašio sam sebe.

Pogrešno je, stoga, reći kako "Judi i beštije" oživljavaju zaboravljenu epizodu iz kulturne povijesti. Oživljava se potisnuta epizoda iz one najvažnije, ljudske povijesti. Ne povijesti ratovanja, velike ili povijesti koja se uči u školama. Epizoda iz povijesti bivanja čovjekom. Jer nisu "Judi i beštije" sjajno ostarjeli. Samo smo mi zatvorili oči i vrtimo se u mraku. Kao u igri, glumimo slijepog miša, tu jadnu beštiju koja ne može bolje. I di smo sad?

Petra Miočić, Express, 9. 2. 2018.