Književna kritika “Nesanica”

Roman koji ima začudnu privatnu i javnu povijest

Reizdanje "Nesanice" Borislava Vujčića prvorazredan je kulturni događaj

S brčinama i surom grivastom kosom, Borislav Vujčić je podsjećao na desperadosa iz špageti vesterna. No, pod tom se gorštačkom vanjštinom krila esencijalna blagost. Dijelio ju je nesebično poput kruha, svoju empatiju. Bio je sanjar ustreptale ranjive duše. I nositelj galaktičkog srca koje je iz sebe nesebično ispumpavalo infuziju ljubavi za bližnje, a zabrinutost i nemoć pred gadostima ogrubjelog svijeta. Te je vrline, ovaj prerano utišani neimar (rođen 1957. u Orahu kod Vrgorca, preminuo zgromljen teškom bolešću u Zagrebu, 2005.) ustrajno gradio u osebujnom dramskom, proznom i poetskom opusu. Vujčićeva umjetnička zadužbina među najvažnijima je u hrvatskoj književnosti. Svojim jedinstvenim dramama (napisao ih je dvadesetak, 4 su ovjenčane nagradom „Marin Držić“) zauvijek je obogatio naše pozornice. Stvorivši čitavu brigadu lica i tema koja podjednako pripadaju užarenom rustikalnom kamenjaru mediteranskog zaleđa, slavonskim ili ruskim stepama i zagušljivoj urbanoj gorčini srednjeeuropskog bazena. Kao i kod svih najvećih majstora, Vujčićeve rijeke lokalnog savršeno se ulijevaju u delte svjetskog. Zato je tako prirodno mogao u „Hrvatskom slavuju“ (1990., GDK Gavella) predskazati novu balkansku tjeskobu kao još jednu verziju faustovskih dilema; Kozarčevu „Tenu“ (1992., HNK Osijek) ispisati kao bluzersku posvetu Fassbinderu i Sirku; u „Crkvenom mišu“ (HNK Osijek, 1992.) jednako prepoznati bijedu ratne Hrvatske i krik francuskog egzistencijalizma a „Odskok poskoka ili post mu neću ćaćin“ (GK Komedija, 1995.) koncipirati kao genijalnu apsurdnu inverziju Glembajevih... Vujčićeva ljudska i spisateljska vjera –u svim žanrovima kojima se bavio- uvijek je bila na strani luzera, malih skrajnutih gubitaša u raljama moćnika ili historijskih lomova. Ostao je vjeran tim autsajderima do svog posljednjeg daha: drame „Play Beckett“ izvedene na Brijunima 2004., u produkciji Kazališta Ulysses čiji je Vujčić (zajedno sa Šerbedžijom) bio osnivač.   

Iako je javnosti ponajviše ostao u memoriji kao dramatičar, Vujčić je na književnu scenu stupio 1983. s poetskim (zbrika pjesama „Bezimena“) i proznim (roman „Krik regruta“) alatima. Dok je svoju moćnu epsku imaginaciju i strast u dramama racionalno sputavao zakonima scenske ekonomije, posve slobodno ih je otvarao u prozama. Posebice u romanima. Zato je reizdanje njegova romana „Nesanica“ (Hena.com) prvorazredan kulturni događaj. Radi se, naime, o temeljnoj hrestomatiji svih Vujčićevih ljudskih/umjetničkih pitanja, žudnji i zebnji. Odvažno bačenih pred noge društva i našeg ćoška svijeta kroz čije mijene je kratko i strelovito prošao. Onima koji su propustili upoznati se s izričajem važnog pisca kakav je bio Vujčić, „Nesanica“ je idealan izbor da se prepuste njegovoj golemoj nataloženoj mudrosti. Pisana je razbuktalom maštom i dječje zaigranom ljepotom jezičnog ludizma. Vujčić je, između ostalog, bio i pravi meštar jezičnog žongliranja. Upravo u „Nesanici“ je ispisao neke od najdivnijih i najhazarderskijih stranica hrvatskog jezika. Roman ima začudnu javnu i privatnu povijest. Izvorno je objavljen dvije godine prije autorove smrti, u indie produkciji Pop&Pop naklade. Izdavač je tada povukao zanimljiv dizajnerski potez – petstostranični roman je razdijeljen u osam svezaka, pakiran u zajednički box, svaka knjiga imala je različit hrbat i piščev akvarel na naslovnici. Na brižnom „serijaliziranju“ romana s Vujčićem je kao urednik radio Simo Mraović, još jedan od prerano otišlih poeta koji su zauvijek obogatili naša znanja i duše. Nažalost, roman je naišao na ravnodušje. Njegov proročki oporučni sadržaj jedva je okrznuo samodopadnu uljuljkanu scenu zemlje koja se zanosila da je svoje demone zauvijek pokopala u blagodatima još svježeg 21. stoljeća. Petnaest godina poslije, urednica reizdane „Nesanice“ je Borina supruga, književnica Marina Vujčić, što njezinom poslu daje dirljivu notu: „Na mom uredničkom stolu nije bila samo ta tuga iz romana. Bila je i ona druga, posve privatna, koja raspolaže pisanom riječju umjesto čovjeka. No bila je i zahvalnost da ta pisana riječ dobiva priliku za novi život i nove čitatelje, koji će ovog autora vratiti na književnu scenu koja mu je za života izazvala mnoge nesanice.“

Vrhunskom disciplinom i zanesenom vizijom Vujčić u „Nesanici“ uspijeva stvoriti rijetko viđen spoj povijesno-političke freske i krajnje intimne ogoljenosti pod kaputom svog antijunaka. Kao u nekoj besanoj vrućici, Vujčić kroz sudbinu pisca Armerija Morskog (isprva siromašnog idealista a onda lektirskog rutinera koji tek pred smrt stvara svoje najznačajnije djelo) ispisuje turbulentnu kroniku 20. stoljeća. Od raspada Austrougarskog imperija i prve velike svjetske klaonice do izvitoperenog socijalizma krajem sedamdesetih, Vujčić kroz Armerijevu dušu prelama sve ideologije, nacionalne tlapnje i nacionalističke histerije koje melju pojedince a stvaraju poslušne čopore. Pritom je fascinantno s koliko izvedbenog i moralnog pokrića autor „Nesanice“ zabrinuto navješćuje sav destruktivni nasilnički glib u kojem se valjamo i danas, trinaest godina nakon njegova odlaska.

Davor Špišić, Jutarnji list