Književno putovanje nikada nije samo putovanje geografskim dužinama i širinama, osim možda ako je riječ o klasičnom putopisu uglavnom rezerviranom za neka prošla stoljeća, već i putovanje vlastitom nutrinom, način spoznaje samoga sebe kroz kretanje, popunjavanje mozaika vlastitog identiteta, u svakom slučaju upoznavanja vlastitoga “ja” i svijeta koji ga okružuje. Na taj način funkcionira i novi naslov Zorana Žmirića, riječkog književnika koji je odavno nadmašio granice lokalnog književnog kruga, u kojemu godinama djeluje u glazbenim, filmskim i književnim vodama. Njegov roman “Blockbuster”, sa snažnom antiratnom porukom, donio mu je finala književnih nagrada i nagradu Književno pero, dok je “Snoputnik” na neki način otvorio prostor upravo “Putovanju desnom hemisferom”. I on je, naime, bio putopisni roman o mladići na umoru koji odlazi u Indiju tragom bivše djevojke, gdje upoznaje indijsku kulturu i filozofiju. Motivi druge kulture, mješavina stvarnog i nadnaravnog, materijalnog i duhovnog i miris avanture koju omogućava putovanje, na specifičan će se način preoblikovati u novom naslovu, koji je i prije objavljivanja doživio svojevrsno priznanje ulaskom u finale anonimnog VBZ-ovog natječaja za neobjavljeni roman.
“Putovanje desnom hemisferom” nije klasičan roman, ali je u cjelinu povezan dvjema čvrstim “kopčama”. Jedna od njih je Corto Maltese, legendarni strip junak koji je zaživio toliko samostalno od svog autora Huga Pratta, da ga gotovo percipiramo kao stvarnu osobu, a ovdje se prepoznaje kao generalno nadahnuće knjige i intermedijalna spona. Druga je od spomenutih “kopči” kružna struktura koja čitatelja sa samom kraju, neočekivanim potezom koji razjašnjava ništa i sve, vraća na sam početak i pročitanom daje posve novu i drugačiju dimenziju. Završetak je, naime, toliko bitan za tekst i njegovu interpretaciju, ali i takav da ga prije vremena nikako ne bi trebalo saznati jer bi se izgubio glavni efekt knjige, pa ga doista ne smijem niti naznačiti. Nakon njega sve, pa i znakovitost naslova, jednostavno sjeda na svoje mjesto.
No, vratimo se na stvari o kojima smijemo govoriti, koje se nalaze između početka kojem se vraćamo na kraju i kraja koji je zapravo početak. Pripovjedač čiji su “podaci” poznati čitatelju kad dođe do famoznog kraja, od poglavlja do poglavlja vodi nas na putovanja raznim stranama svijeta, tekstom koji poprima odlike putopisne proze (u smislu uvjerljivosti i provjerljivosti određenih činjenica), ali je istovremeno i nadmašuje nadgradnjom u smjeru iracionalnog i nadnaravnog, sve u službi glavne ideje koja povezuje niti svih tih ljudi i mjesta s kojima se pripovjedač susreće, a ona je – potraga. Za odgovorima na neka važna, a ponekad i sporedna pitanja, za istinom, smislom, životom.
Čitatelj tako ima dvostruku priliku čitajući ovu prozu; kretati se raznim prijevoznim sredstvima, osjetiti bilo mora, pustinja, svjetionika, špilja, planinskih vrhunaca i egzotičnih krajeva i susretati neobične ljude, osobenjake, mudrace, čak i one koji su već mrtvi, ali istovremeno otkrivati neke mistične dimenzije, tajne starih civilizacija i religija, što sve skupa udaljava od klasičnih putositnica. Svjestan kako je cijelo vrijeme suočen s križanjima stvarnog i fikcionalnog, kretanjem po rubovima zbilje i mašte, čitatelj je na trenutke pomalo u nedoumici, što pojačava tenziju teksta, da bi na kraju shvatio koliko su takvi postupci potpuno u funkciji knjige kao cjeline.
Pripovjedačevo je putovanje mentalno putovanje kroz krajolike, ali i kroz snove koji omogućavaju mnogo više od klasičnog prijevoznog sredstva, put do onoga o čemu ova knjiga govori – o ljudskoj čežnji da pronađe odgovore na pitanja svih pitanja; ona o smrti i prolaznosti, istini i laži, pa i slobodi koju često povezujemo upravo s putovanjem, no nakon čitanja ove knjige o tome ćemo razmišljati malčice drugačije. Egzistencijalna tematika, provučena kroz filozofski filter, razblažena je Žmirićevim stilom u kojem ima mjesta za jezičnu ležernost, pa i humor, što svakako zaslužuje dodatne bodove u ovoj zapravo neobičnoj knjizi posve izvan nekih prepoznatljivih konteksta suvremene proze. Uz sve pohvale za koncept, idejno rješenje i stranice lijepe i mudre proze, ipak za kraj moram napomenuti da su mi neki dijelovi djelovali malo previše eksplicitno “edukacijski” u self help smislu. Za to su sasvim dovoljne bile izreke kojima poglavlja započinju i ono između redaka.
Jutarnji list, Jagna Pogačnik
Moderni je čovjek, taj proizvod industrijske revolucije, stanovnik velegrada – užurbane košnice u kojoj ljudi žive zajedno, a otuđeni, slobodni, a zapravo ulovljeni u zamke demokracije i kapitalizma – plodno tlo za sociologe, filozofe, a naposljetku i pisce. Gotovo da nema pisca koji se nije bavio tim zanimljivim razvojnim oblikom ljudske vrste i njegovim različitim derivacijama i devijacijama.
Unutrašnji život modernog čovjeka predmet je interesa autorice i književne kritičarke Gordane Crnković (1961.) u njenoj prvoj zbirci priča Kretanje sjena. Već u prvoj priči Monotonija vidimo kakvi će biti junaci ove zbirke. Upoznajemo Brigitte - ženu uljuljkanu u svoju monotonu malograđansku egzistenciju koja se iznenada sprijatelji s misterioznom i živahnom prodavačicom Emom. Novo prijateljstvo unosi osvježenje u Brigittin život, ali ne tako da je uzdrma, već više kao da je samo ovlaš dotakne. A kada Ema jednog dana nestane, Brigitte se, ne osjećajući tugu ili žaljenje, lako opet vrati u rutinu. Za nju je život sanjarenje, utočište od neumoljive svakodnevnice (otuđenost od muža, rutina posla).
Takvi su i ostali likovi. Oni su neurotični i neprilagođeni, 'sjene' od ljudi; pasivni su, život je za njih intenzivno maštanje o drugim ljudima, iscrpna analiza nevažnih detalja, izmišljanje različitih razvoja događaja, sav se život odvija u glavi. Stvarnog se života klone, ili ga sasvim ravnodušno doživljavaju, "kao da žele odagnati pitanje o odlasku, mogućnosti, promjeni." Zapravo, od svakodnevice uzimaju samo ono što im treba: buku prometa, priče, glasove i lica drugih ljudi, a da bi od svega tog oblikovali svoj unutarnji život.
Njima su suprotstavljeni ljudi koji su samouvjereni, s nogama čvrsto na zemlji, u svakom trenutku znaju što reći, spretno voze auto (detalj koji se više puta ponavlja), "zastrašujuće snalažljivi", znaju predvidjeti "kretanje sjena" – kao u istoimenoj priči o ženi koja je opsjednuta pronalaženjem pravog kuta hlada za svoj auto na parkingu i zaljubljuje se u muškarca kojemu to uvijek uspije.
Zbirka se sastoji od 14 priča, podijeljenih u tri dijela. Ovo su slice of (inner) life priče, odbljesci svakodnevnih života lišeni tradicionalne fabule. Kao kod Čehova, Katherine Mansfield ili Carvera, naglasak je na bogatom unutarnjem životu likova koji sve drži na okupu, dok priče poentira trenutačna i iznenadna spoznaja likova (bilo o tome da su prevareni, da se ne mogu prilagoditi vremenu ili da naprosto moraju iskoristiti makar trenutak sreće kad im se nudi).
Jedan od motiva koji se provlači kroz priče je sjećanje – njegova varljivost i ovisnost o trenutnom raspoloženju osobe, kako može osobu uljuljkati u egzistencijalni drijemež, postaviti pregradu od stvarnosti, ali i može biti toliko snažno da osoba u sjećanju izgradi puno bogatiji i intezivniji život. Motiv je najbolje razrađen u priči Why, why, why Delilah koja je cijela sazdana od reminiscencija protagonistice Lee o svojoj buntovnoj teti Dori.
Autorica se dotiče i aktualnih tema, suptilno i nenametljivo, što je pohvalno, jer suvremena proza nerijetko pati od forsiranja društvenog aktivizma. Pa tako imamo priču Zid prema Stanku koja problematizira negativan odnos male okoline prema drukčijima, ili priču Terapija mirisima koja jednom efektnom metaforom ismijava koncept 'miješanog braka' – "Kad bih čuo da se govori o miješanoj obitelji, zamišljao sam kako baka u svojoj kuhinji sve nas miješa u golemom kotlu."
Pričama se mogu zamjeriti monotonija i sivilo, iako to i jest bio autoričin cilj (kao metoda ilustracije samih likova) i uglavnom dobro funkcionira. No, što čitatelj više napreduje kroz knjigu, sve ga više te karakteristike zagušuju, pogotovo kod dužih priča. Čini se kao da je u svojoj usredotočenosti na usklađivanje formalnih elemenata zbirke (pripovjedački glas, motivi) autorica zanemarila činjenicu da nečim mora razbiti usklađenost i tako pričama dodati potrebnu dinamiku.
Već spomenute monotonije nisu lišeni ni likovi. Naime, dobivamo dojam da su likovi varijacija na temu jedni drugih, opis lika iz jedne priče je jednak opisu lika iz neke druge priče. Štoviše, iako vokaliziraju misli koje malo tko nije pomislio u svom životu, ipak se ne možemo poistovjetiti s njima. Njihove misli su upravo to – samo misli koje ne prelaze u djela. Toliko su pasivni da nema sukoba, bilo unutarnjeg (u njima samima) ili vanjskog (sa svakodnevnicom).
No, monotoniju svojom zanimljivom i neuobičajenom strukturom (u odnosu na ostatak zbirke) razbija priča Kabinet za povremeno pisanje o mladom (i lijenom) piscu koji sa svog balkona prisluškuje susjede, promatra prolaznike i mašta o njihovim životima. Priča je ispričana iz njegove perspektive, perspektive susjede koja živi ispod njega i crvenokose skupljačice boca koja je zaintrigirala susjedu i mladića.
Ostale uspjele priče su Teška jutra o pasivnom muškarcu koji sumnja da ga žena vara s njegovim prijateljem iz mladosti i misli da će ga ostaviti, da bi u neočekivanom i elegantno izvedenom obratu on bio taj koji je napušta i započinje novi, sretniji život. Priča Majka i borovi se ističe preciznim i iscrpnim ocrtavanjem međusobne ovisnosti majke i kćeri, ali ipak ne nudi drukčije viđenje tog u književnosti često iskorištavanog motiva.
Sve u svemu, zbirka priča Kretanje sjena predstavlja vješt autorski glas, ali koji nažalost pati od monotonije i sivila koji razbijaju dinamiku priča. Ipak, priče su itekako čitljive i prošarane su suptilnošću i atmosferičnošću. Stoga je ovo štivo u kojem se može, ako ne u jednom, onda u nekoliko dahova uživati i prepustiti se buci misli junaka ovih četrnaest priča.
Booksa.hr, Luca Kozina
Novi roman koprivničkog književnika Marka Gregura "Kak je zgorel presvetli Trombetassicz" objavljen je u biblioteci koja nosi naziv „Nokaut“. Slučajnost? Ni govora, jer Gregurov tekst osvaja svojim šarmom, lakoćom ispredanja rečenica, istančanim i savršeno doziranim humorom, promišljenom strukturom i zanimljivom, pa i napetom radnjom. Iako se Trombetassicz načelno može obuhvatiti kišobranskom žanrovskom etiketom povijesne proze (radnja mu je smještena u 17. stoljeće), u njemu je i više nego očigledno autorovo svjesno odbacivanje velikih povijesnih tema, kao i načelna neopterećenost historiografijom. Doduše, konkretne povijesne realije važne su za razvoj radnje, ali one ipak nisu u prvom planu; u prvom su planu pojedini likovi i njihove sudbine koje će se zapetljati u komično klupko međusobnih podvaljivanja.
Da odmah u startu stavimo stvari na njima pripadajuće mjesto: "Kak je zgorel presvetli Trombetassicz" sjajan je roman i nema sumnje da će se o njemu tek pričati. Ali on nije pao iz vedra neba. Trombetassicz je rezultat autorove samodiscipline, pa i njegova unutarnjeg razvoja koji se nije dogodio preko noći, već je trajao godinama. Naime, nakon prilično zapažene prozne zbirke "Divan dan za Drinkopoly" (2014), koja je pak uslijedila nakon pjesničkog prvijenca "Lirska grafomanija" (2011) i zbirke priča "Peglica u prosincu" (2012), Gregur je očito – i sva sreća da je tako – shvatio da je došao do točke nakon koje je nužno promijeniti nešto suštinsko želi li izbjeći glavinjanje u varijantnosti. Promjene su se očitovale na tri razine: razini forme, razini teme i razini jezika.
Što se forme tiče, Gregur se nakon dviju proznih zbirki opredijelio za roman, naoko mali ako je suditi po formatu knjige i broju stranica, ali velik u svome krajnjem dometu. Usto, nakon mjestimice nemuštih pjesničkih juvenilija, ekstatičnosti i lepršavosti "Peglice" te ozbiljnosti i nostalgičnosti "Drinkopolyja", promijenio se i Gregurov tematski horizont, kao i opći ton koji graniči sa satirom i koji je istovremeno gorak koliko i komičan. I što je najvažnije, promijenio se jezik. "Trombetassicz" je, naime, u potpunosti napisan na (podravskom) kajkavskom jeziku. (Napomena za nekajkavce: romanu je pridodan rječnik kajkavskih riječi i sve u svemu čita se lako.) A to je zbilja pravi raritet, jer bi se, usprkos tome što je kajkavska književnost prilično raslojena, romani na kajkavskom doslovce mogli nabrojati na prste jedne ruke. Tri velika zaokreta, triput hura za Marka Gregura!
Ono što je neosporno veliki dobitak ovog novog Gregura njegova je zrelost. Gregur je nevjerojatno sazrio kao pripovjedač. Za razliku od "Drinkopolyja", a naročito "Peglice", u Trombetassiczu svaka rečenica odiše staloženošću, promišljenošću i gotovo nevjerojatnom lakoćom pripovijedanja. Nema tu ni trunke usiljenosti ili neprirodnosti, tekst baš ni u jednom trenutku ne škripi, rečenice klize glatko i bešumno. Međutim, odmaknimo se od impresionističke kritike i pokušajmo razjasniti anatomiju Gregurova romana. Kako je osmišljen Trombetassicz?
Zahvaljujući neobvezatnom odnosu kako spram povijesne zbilje, tako i spram jezika koji toj zbilji pripada, reprezentacija sedamnaestostoljetnog svijeta u 'Trombetassiczu' graniči s parodijom, ali je time istovremeno naglašena njegova aktualnost i suvremenost.
Glavni lik i pripovjedač romana jest Paulus Aytich, mladi koprivnički notar s književnim ambicijama, inače u službi suca Trombetassicza, tada čelnog čovjeka Koprivnice. Aytich je u suštini aheroj, mali čovjek koji želi doseći velike stvari za koje nije predodređen i kojima nije dorastao – on je naivac i „dudek“, u isto vrijeme i sitna duša i idealist kojemu je „važno samo nekaj postati, biti neko ko se bu nalukaval nad ovu varoš zvisok, negdo kome se budu ludi klanjali, pozdravlali me i divili mi se“. Ali takvi su u Trombetassiczu u pravilu svi važniji likovi, u koje se, uz spomenuti dvojac Aytich-Trombetassicz, ubraja i prepredenjak Natulia.
Svijet Trombetassicza rastače se u više tematskih rukavaca koji se u finalu vješto stapaju u jedinstvenu cjelinu. Okosnicu radnje čini priča o borbi za vlast/moć koja je amblematična utoliko što je svevremenska, a prezentirana je kroz pripetavanje suca Trombetassicza i njegove klike u osvajanju još jednog mandata na varoškim „elekcijanušima“, odnosno izborima. Paralelno s ovom fabulativnom linijom prati se i priča o jačanju nacionalne svijesti, odnosno o Petru Zrinskom s kojim se Aytich – kako je barem uvjeren – dopisuje. Naposljetku, imamo i kostur nesretne ljubavne priče Ayticha i Jelle Szremeczove. Sve to prožima se i prepliće do te mjere i na takav način da se povijesno-politička satira naposljetku čita gotovo kao napeti politički triler s otvorenim krajem.
Već je rečeno da je Gregur radnju svog romana izmjestio u 17. stoljeće, ali i da nam podastire svijet koji možda i nije posve vjerodostojan ili uvjerljiv u smislu vjernog reproduciranja povijesne zbilje, ali je zato i više nego uvjerljiv kao fikcija. Baš kao što je i Gregurov kajkavski savršeno uvjerljiv usprkos činjenici da više nalikuje na mješavinu različitih povijesnih slojeva kajkavštine nego na izvorni kajkavski iz 17. stoljeća (koji nam je, uzgred rečeno, posredovan tako da su u roman ubačeni i neki stvarni zapisnici onoga vremena). Povijesna vjerodostojnost, dakle, nije nešto čime se Gregur pretjerano zamarao, ali i dobro da je tako jer bi se razigranost i zaigranost koji krase roman u suprotnome možda utopili u goloj suhoparnosti.
Zahvaljujući tome, zahvaljujući neobvezatnom odnosu kako spram povijesne zbilje, tako i spram jezika koji toj zbilji pripada, reprezentacija sedamnaestostoljetnog svijeta u Trombetassiczu graniči s parodijom, ali je time istovremeno naglašena njegova aktualnost i suvremenost. Tako, primjerice, jednu od ključnih poluga radnje, koja će naposljetku doći glave suca Trombetassicza, a možda i samog Ayticha, predstavlja model „javnomagištratsko-privatnog partnerstva“ kojim se gradi ni manje ni više nego štala u kojoj će žitelji Koprivnica „parkirati“ svoje konje i na kojoj sudac skuplja političke poene.
Trombetassicz se može iščitavati kao alegorija današnjice, on se doima do te mjere suvremenim da nam se lako može dogoditi da zaboravimo da u rukama držimo roman čija je radnja od nas udaljena više od tristo godina – i ovdje imamo „elekcijanuše“, lobiranja i zakulisne političke igrice, izbornu kampanju i populistička dodvoravanja biračima, financijske malverzacije i javne radove, i ovdje „institucije moraju delati svojega posla, a pravda mora biti jednaka za sve“. Zvuči poznato? Stalna na tom svijetu samo ljudska glupost jest (da zlouporabimo Preradovićev stih), a to je ono što nam Gregurov roman suptilno šapuće u uho i što nas zgražava koliko i nasmijava.
I naposljetku, vratimo se jeziku: iako je u Trombetassiczu glavni lik Aytich, istinska zvijezda romana je jezik, dakako onaj kajkavski. Upravo iz njega u velikoj mjeri izviru živost, duhovitost i humor, pa čak i situacijska komika. No ruku na srce, danas je dijalekt za neki književni tekst prije uteg oko vrata nego prednost, on kao da podrazumijeva automatsku, a ponekad i nekritičku diskvalifikaciju u utrci unutar nacionalne produkcije.
Gregurov "Trombetassicz", ipak, ne bi trebao imati s tim problema. Jer, na kraju krajeva, ovo ni nije kajkavska književnost. Ovo je dobra, i to jako dobra književnost koja je (uvjetno rečeno) igrom slučaja pisana baš na kajkavskom.
VELIKI I MALI LOPOVI
Kad kažemo “krimić”, onda obično pomislimo na neki zločin, počinjen obično na početku romana, pa zatim na istražitelja koji kroz radnju na što zapetljaniji način taj zločin istražuje, pa onda na počinitelja koji istrazi koja mu je za petama pokušava što dulje izmicati, a u raspletu se sve razotkriva te netko od upletenih još i dodatno strada. Ovaj roman Edija Matića je također krimić, ali ne “takav” krimić.
Tri lopova, dva inspektora i jedan mrtvac orijentiri su u ovoj višeslojnoj i kaleidoskopski složenoj priči gdje se nizovi opasnih i uzbudljivih događaja smjenjuju jedan za drugim, naizgled ne pripadajući istom logičnom nizu, ali znamo da se na kraju moraju stopiti u jedinstvenu veliku priču.
Između ostalog - i zbog jako vješto posijanih “Gogoljevih pušaka”, nekoliko puta i na nekoliko mjesta. Znate ono, ako je u prvom činu objesiš o klin, u trećem činu ona mora opaliti.
SIMPATIČNI LOPOVI
Izuzetno simpatična će čitateljima biti glavna postava likova, onih u prvom planu radnje, naime trojice lopova, od kojih je jedan Hrvat, jedan Nijemac i jedan Rumunj. Karijere im baš nisu blistave, nekoliko pothvata kojima su se kanili obogatiti neslavno im je propalo, ali i dalje nastavljaju maštati i planirati i djelovati kao ekipa. Mnogo vremena provode na putovanjima, ili jedan k drugome radi “strateškog planiranja”, ili svi zajedno do odredišta planiranih pljački, i tijekom tih putovanja jako ih dobro upoznajemo, i to ne samo njih već i važne žene u njihovim životima. Hrvatski lopov je Splićanin, njemački lopov je iz bivšeg DDR-a, Rumunj je naprosto Rumunj, no svu trojicu veže odrastanje u više ili manje strogim komunističkim režimima, s pripadajućim životnim i profesionalnim iskustvom. Doimaju se pošteni, dobronamjerni i vrlo ljudski ti mali neuspješni lopovi gotovo robinhudovskih životnih načela, i kroz svoje šeprtljave avanture navlače izuzetnu simpatiju nas čitatelja. Brinemo se s njima, brinemo se za njih, pogotovo kad zagaze u nešto što je mnogo veće nego što su ikada mogli pretpostaviti.
ORGANIZIRANI MOĆNICI
Mali lopovi su oni kojima se bavi policija, koje hvataju prekaljeni inspektori, njihove slučajeve prate mediji, o takvim se slučajevima snimaju zabavni avanturistički filmovi. S velikim je lopovima ponešto drukčiji slučaj. Oni doista, doista veliki lopovi nikad nisu usamljeni vižljasti pojedinci, oni su dijelovi ogromnih i dobro organiziranih sustava. O njima se mediji ne usude pisati, čak i odvažni inspektori od njih zaziru, možda ih se čak i boje. Nitko ne može ni zamisliti s koliko se nula piše vrijednost njihovih poslova, niti s koliko se znamenki bilježi popis njihovih žrtava. Oni nisu u sprezi s državama, vojskama i mafijama, ne, već države, vojske i mafije rade za njih. E, jedna će se takva organizacija velikih, doista velikih lopova, moćnijih i od međunarodnih institucija, ispriječiti i policajcima i onim prvim, malim lopovima, u njihovim uobičajenim poslovima i uzajamnom nadmudrivanju. Tko će se iz te opasne zavrzlame izvući, tko će se rezignirano predati, a tko će profitirati? Kroz posljednjih nekoliko desetaka stranica mogućnosti se smjenjuju strelovitom brzinom, nije nam uvijek drago kakvim pravcem događaji kreću ili okreću, napetost i strepnja rastu kako se približavamo kraju, a kada kraj i dođe, mnogo toga još nije dovršeno ni izrečeno.
MAJSTORSKI ROMAN
Klasični krimić, noir krimić, psihološki triler, politički triler, roman ceste, nekoliko ljubavnih priča, kulturološki i gastronomski putopis kroz desetak evropskih zemalja, sve je to isprepleteno u ovom dinamičnom i brzom, ali majstorski posloženom romanu, koji se doista čita u jednom dahu, čak i u pasažima kada likovi zdvajaju o svome ljubavnom životu ili jedni drugima daju savjete kako osvojiti ili zadržati ženu svog života. Akcijske epizode i dijalozi često su obogaćeni humorom, posebno dobro pogođenim kada zadire u interkulturne odnose, ali naši će mali lopovi počesto zabrazditi i u prilično opore monologe o društvenim nepravdama i tranzicijskim devijacijama prema kojima su negdašnja propala društvena uređenja prava dječja igra. Ukratko, ovo je izvrstan roman za vrijeme odmora i relaksacije: kada ga uzmete u ruke, nađite skrovito mjesto gdje vas nitko neće smetati barem nekoliko sati, isključite mobitel, zauzmite udoban položaj, i krenite. Leš se pojavljuje već na drugoj stranici
Glas Istre, Davor Šišović
Glavna junakinja je Slovakinja čija majka umire u Bratislavi dok ona u Beču pokušava preživjeti kao čistačica i preboljeti kraj veze s rumunjskim bauštelcem? Ajme meni! Više od toga sižea može me uzrujati samo činjenica da je dotična priča dobila nagradu Europske unije za književnost.
Naime, moja malenkost nema više ni volje ni živaca čitati knjige – baš kao ni gledati filmove – o istočnoeuropskim junacima koji žive u dickensovskom siromaštvu, poniženi i na rubu gladi, šlepajući za sobom članove najuže obitelji, koji u najgorim mukama puštaju duše s beznadnom dijagnozom upisanom u zdravstveni karton. Naprosto sam sit priča uronjenih u tranzicijske muke koje – kao da same po sebi nisu dovoljno strašne – još prate i jezive boleštine.
Ako se mene pita, sve je tu sumnjivo. Od pojmovnika nadalje. Tranzicija bi, po definiciji, trebala biti prijelazno razdoblje, pa zašto onda, pobogu, ona na europskom istoku traje dulje od četvrt stoljeća? Po kojemu bismo to kriteriju društvenu nepravdu u zemljama bivšeg socijalističkog bloka trebali zvati tranzicijskom, a onu sa zapada kapitalističkom, kad se doslovce radi o istome?
Nadalje, postalo je nekom vrstom književne mode (i filmske, dakako) likovima istočnjaka odricati pravo na nesreću koju će "sami izabrati", a koja nije socijalno ili medicinski uvjetovana (položajem na društvenoj ljestvici, odnosno rasporedom molekula u organizmu).
Dok junacima knjiga iz zapadnih kultura nitko ne brani da propadaju u bezdan apatije i dešperacije čak i ako žive u razmjernom obilju, uredno podmiruju sve svoje obaveze i dobra su zdravlja, njihovi istočni kolege imaju se pravo rasplakati samo ako su dospjeli u slijepu fiskalnu ulicu ili ih mori neka neizlječiva bolest. Dobro, možda malo karikiram, ali shvatili ste što želim reći. Jeste li? Hvala.
A sad vas molim da lijepo zaboravite sve što sam kazao, jer roman Svetlane Žuchove "Slike iz života M." (na hrvatski ga je prevela Sanja Milićević Armada) s tim nema nikakve veze.
Da, majka glavne junakinje umire, ali ne kao u onim turobnim rumunjskim filmovima gdje protagonisti ruzinavim daciama vozaju očeve u plitkoj komi od jedne do druge ruinirane bolnice.
Cinici bi kazali kako gospođa krasno umire u blistavim uvjetima: ne fali joj ni lijekova, ni osmijeha medicinskih sestara, na raspolaganju ima čak i televizor (premda je u takvome stanju da od njega nema nikakve koristi). Još jedno da, protagonisticu upoznajemo (i) kao gastarbajtericu, raspadu čije veze je kumovala neimaština. Ali ona nam ne pripovijeda o životu koji su presudno odredili politički, odnosno društveni odnosi i neumoljive biološke datosti.
Ona govori o tjeskobi, (ne)mogućnosti komunikacije, obiteljskim odnosima, strahu, sramu, granicama ljubavi, a ponajviše o svakodnevnim tričarijama, rutinskim poslovima koje preko volje odrađujemo, premda su oni zapravo puno više od toga jer čine kičmu svakog našeg dana. Njezina priča nije ekskluzivno slovačka niti pripada samo ovome vremenu, ona posreduje iskustvo u kojemu se svatko može prepoznati. "Slike iz života M." naslov su koji dosta vjerno predstavlja autoričinu pripovjednu strategiju.
Roman je strukturiran kao niz ispovjednih zapisa u kojima se medicinska sestra Marisia, zaposlena u nekoj bratislavskoj bolnici i u vrlo ozbiljnoj vezi koja bi uskoro trebala dobiti službenu potvrdu, prisjeća majke i njezina umiranja, ali i drugih epizoda iz vlastite prošlosti. Njezino knjigovodstvo uspomena na prvi je pogled distancirano i hladno, ispisano sažetim, funkcionalnim stilom, no iza tog privida sabranosti i mirnoće kipe emocije koje njezina junakinja pokušava (i uspijeva) držati u leru.
Čak i kad pripovijeda o egzistencijalnim nevoljama i oskudici, Žuchovu ne zanima društveni ili politički podtekst. Ili je, u svakom slučaju, zanima kudikamo manje od posljedica što ih materijalna prikraćenost ima po emotivni život i intimne odnose.
"Slike iz života M." uznemirujuća su knjiga, ali ne zato što razotkriva bolna društvena pitanja i proturječja, nego stoga što nas suočava s nama samima. Libar je ovo koji se može čitati i kao neka vrsta autorskoga kataloga tjeskobe u mnogim njezinim pojavnim oblicima, kataloga koji vas to više mora dirnuti jer je ispisan ekonomično, pregledno i precizno, bez stilskih kerefeka i kićenja.
Autorici je ponekad dovoljno pet ili šest rečenica da vas uroni u dramu s kojom bi vas manje vješti pisci gnjavili stotinjak ili više stranica ne uspijevajući na koncu posredovati ni zrnce nelagode.
Za ilustraciju, evo vam i jednog pasusa: "Danas sam uvjerena da mišljenje o umiranju mogu imati samo oni koji su već umirali. Čak ni to što sam mamino umiranje mogla pratiti svaki vikend u izravnom prijenosu, ne daje mi pravo za to. U umiranju sam sudjelovala svaki tjedan od petka poslijepodne do nedjeljnog ručka, kad bih se autobusom vraćala na kolodvor.
Dok sam ja sjedila u vlaku za Beč i veselila se ljetu, mama je umirala dalje. Imala je pune ruke posla s umiranjem, a moje mišljenje o tome nije ništa promijenilo. Bilo je drsko misliti da ne umire samo mama, nego umiremo svi."
Slobodna Dalmacija, Ivica Ivanišević
Teško da ćemo naći književnog kritičara u Hrvatskoj (i susjedstvu) koji nije 'prošao kroz ruke' Gordane Crnković. I sama vrlo talentirana i kada je potrebno oštra kritičarka, osim što je objavljivala po raznim medijima, već dugi niz godina djeluje kao radijska urednica, između ostalog „Bibliovizora“, jedine emisije u radijskom eteru koja je u potpunosti i kontinuirano posvećena kritikama, recenzijama i prikazima novih knjiga. Imala je, tako, prilike u nekom trenutku surađivati uglavnom sa svima koji o knjigama mislimo i pišemo i uvijek je ostavljala dojam ozbiljne, upućene, korektne urednice, vrlo otvorene za različite pristupe, što je u današnje vrijeme i više nego kompliment. Iskreno, nisam znala kako i sama piše priče koje kani objaviti kao knjigu, jer sudeći prema onome što čitamo u „Kretanju sjena“, njezinoj debitantskoj zbirci, radilo se o nešto dugoročnijem poslu. Postoji taj jedan trenutak u životu svakog kritičara kada pomisli kako je (pre)zasićen pisanjem o drugima i kako bi samo trebalo skupiti ponešto vremena i hrabrosti i postati objektom rasprave svojih kolega, no rijetki tu ideju doista i realiziraju iz raznoraznih subjektivnih i objektivnih razloga. Crnković je, srećom, jedna od njih.
Prvi dojam koji nakon čitanja ostavlja njezina zbirka priča jest rijetko postignuta ujednačenost, što u konkretnom slučaju znači da knjiga nije 'skrpana' od rasutog tereta svega što se ikada napisalo, već sve priče zajedno doista funkcioniraju kao cjelina (po tematici, tonu i načinu pripovijedanja) u kojoj nema disbalansa između dobrog i lošijeg, starog i novog. Četrnaest priča, koje su pametno raspodijeljene u tri cjeline zbirke, čime se postiže još veći stupanj koherentnosti, priče su o suvremenoj svakodnevici i pojedincima koji kroz nju prolaze s većim ili manjim ožiljcima. Tako rečeno, moglo bi se pomisliti kako je Gordana Crnković napisala još jednu od knjiga o hrvatskoj zbilji, kakve se u nas pojavljuju još od vremena kritičkog mimetizma do njegovih današnjih modifikacija. No, nije baš tako. Autorica je itekako svjesna da je u književnosti često mnogo rječitije upravo ono neizrečeno, te da pisanje priča definitivno nije isto što i puko bilježenje stvarnosti. Zbog toga u njezinim pričama nema mnogo konteksta i poznatih amblema devijacija suvremene zbilje, nema buke i deklamatorske kritičnosti prema stvarnosti; sve je to prigušeno do one mjere u kojoj se razaznaje, ali ne strši kao kričavi znak prepoznavanja. Mogli bismo čak i zaključiti kako je njezina pripovjedačka pozicija posve neutralna, iako zapravo nije.
U središtu su pozornosti ovih priča pojedinci u srazu sa svakodnevicom koja je koliko lokalna, toliko i globalna, univerzalna svakodnevica otuđenog i površnog suvremenog svijeta u kojem se rijetka prijateljstva i simpatije sklapaju u trgovačkim centrima ili za vrijeme čekanja djeca na slobodnim aktivnostima. Svijeta, u kojem se lako izgubiti zbog brzine promjena, dinamike koja je u svojoj biti samo drugi oblik monotonije i beskonačnog ponavljanja istoga, svijeta u kojem je stvarno lako osjetiti besmisao i – kretati se kao sjena. Takav svijet u kojem su pojedinci izgubili središte, nagoni ih na ono čime se junaci ovih priča i bave – bijeg u sjećanje, brojne nesporazume, sanjarenja, odustajanja ili pak pisanje. Jer, upravo je pisanje onaj motiv koji se pojavljuje na toliko mjesta ove zbirke, da bi ga mogli percipirati jednim od dominantnih. Urednik, književna agentica, pisci u pokušaju i pravi pisci, književni festivali i gostovanja, pa i otkriće čitanja romana kao način shvaćanja svakodnevice, razasuti su po ovim pričama i kada je o njima riječ, pripovjedačica je nekako najpristranija i najeksplicitnija. Kao u posljednjoj priči zbirke, „Lice boje masline“, u kojoj se dugogodišnji urednik u nakladničkoj kući suočava s ponudom da uređuje knjige za samopomoć ili „Vidikovcu“ u kojem se izdvajaju dvije koncepcije, urednička i spisateljska. Priče Gordane Crnković temelje se na slikama, fragmentima realnosti u kojoj ni odlazak iz urbanog središta na neku mediteransku destinaciju ne uspijeva biti dovoljan da se izbjegne gradnja zida prema susjedu ili malograđanština. Njihova se uvjerljivost i zanimljivost temelji upravo na tom, odlično odabranom pristupu građi u kojem su jedna nijansa, pomak ili rečenica mnogo važniji za percipiranje cjelovite slike, a jedan trenutak dovoljan za razumijevanje cjeline nečijeg života. U ovim se pričama kretanje sjena zahvaća smireno i precizno, ali dovoljno da ne ostanu neprimjećene i neuhvatljive. I dovoljno da itekako jasno iščitamo i poruke na zidu na kojem se one projiciraju.
Jutarnji list, Jagna Pogačnik
Kako se živi u Borderlandu, na granici psihoze i neuroze
Kretanje sjena, prva zbirka priča Gordane Crnković, sada već slavne urednice Bibliovizora na Trećem programu Hrvatskog radija – kao i emisije koju je nova urednička vlast ukinula „Lica okolice“ jer je predstavljala autore iz regije, a time valjda doprinosila po njima duboko spornoj „jugo“pa još k tome“jugosnostalgiji“, urednice kod koje je većina prekarnih kulturnih radnika zaradila koju „sirotinju“, reklo bi se u narodu, književne kritičarke i prevoditeljice, njezin je prvijenac upravo interesantan pregled urbanih anamneza: od neuroze do straha, agresije do malograđanštine, sve prožeto inherentnim patrijarhalnim nasljeđem koje se, na puno načina, ne da nadrasti. Zbirka nam donosi četrnaest priča koje uglavnom spajaju silnice čitanja, pisanja, procesa pisanja, bilo kao referentni okvir, bilo kao tema po sebi, ili tek kao dijaloški poticaj, intertekstualna prošaranost.
Različite perspektive se uspostavljaju u odnosu na tekst (bilo čitalačke, bilo stvaralačke, bilo dnevno – konzumentske, žurnalističke) te tu Crknović ponajbolje simpatizira svoje likove od kojih neki nose i snažne dramske potencijale, osobito u priči „Kabinet za povremeno pisanje“. Latentne međuovisnosti, nategnuća u odnosu sin – majka, redakcijske dnevne fluktuacije tematizirane su kroz pogled koji je pronicljiv, i nenaklonjen traču ili tek prepričavanju kojemu je kratka priča sklona. Autorica nerijetko opisuje „usputne“ događaje koji su rasterećni silnih dramatičnosti koje konzumiramo kako privatno, tako i javno – posrednovano medijima koji su nam duboko penetrirali u privatno. Sam naslov zbirke sugerira nam temu sjena, a strategija zbirke se dobro da iščitati, posebno jer u širem značenju tematizira komodificirane pojedince i situacije koje ih kroje, odnosno koje oni stvaraju.
Likovi nisu „psihologizirani“, oni su u tom montažnom procesu pisanja, tek izdvojeni, i dat im je uvjerljiv / provjerljiv glas, dok je površina njihova djelovanja „mirna“, nema direktnih udaraca, aporije su slabe, ali potresne. Srozavanje kulture je diskretno komentirano, makar je prema svojim likovima na momente nemilosrdna, ipak ih sa solidnom autorskom distancom i poštovanjem, dopušta.
Sivilo života je, možemo reći - scenografija ovih priča, čiji su junaci samljeveni svakodnevicom (i nerijetko nesvjesni da su junaci, odnosno – „odgovorni za svoj život“, rubovi njihova života su oštri, stalno iščekujući „napad“kapitalizma, bilo otjelovljenog ekomonijom, bilo emotivnom ekonomijom). Kretanje sjena vrlo je ujednačena zbirka priča, koja ne docira, ali ima emancipatorni potencijal. Stavljena u kontekst svojih sudružica, među kojima valja istaknuti zbirku Staše Aras, Natalije Miletić, Korane Serdarević i Ivane Rogar, nadaje se nit, negdje tanja, negdje vrlo uočljiva – sklonosti ka opisivanju „stanovnika Borderlanda“ (da parafraziram poetizirani termin Željke Matijašević). Naime u toj su zemlji granice privremeno nesigurne, nju nastanjaju ljudi između neuroze i psihoze.
Globus, Srđan Sandić
Odgoj djevojčica u Češkoj
Stanislav Kostka Neumann (1875.-1947.) češki je pjesnik zanimljive političke biografije. Prvo je bio socijaldemokrat, potom anarhist, da bi se dvadesetih godina našao u krugu osnivača Komunističke partije iz koje će ga Klement Gotwald izbaciti 1929..
Do kraja života ostao je tvrdokornim ljevičarom, do te mjere dosljedan svojim uvjerenjima da su mu Klement i drugovi na koncu oprostili frakcijska skretanja i promovirali ga u zaslužnog narodnog pjesnika čija djela djeca moraju recitirati.
Njegova najveća revolucionarna uspješnica "Ponosan budi!" dovoljno je upečatljiva i kratka da je vrijedi ovdje u cijelosti prenijeti. Dakle... "Ponosan budi što/osto si svoj,/ne okaljavši ni usta ni grudi/govorom himbe./Takav je moj puk. Sa srpom i čekićem/dočeka rumeni zorin skut/ strpljiv, stamen. /Što je posijao, žet će sâm,/sâm sa svojima./Maknite se s puta. Gradi hram/bratstva i jedinstva."
Gospodin Stanislav Kostka Neumann jako bi se dobro razumio s našim Milivojem Slavičekom koji je otprilike u to doba pjevao: "Zasij, trudbeniče,/u slavu moćnih hambara progresa/izgori za Plan!" No, između češkog ljevičarskog klasika i njegove mlađe publike znali su povremeno iskrsavati nesporazumi. Jedan takav vidljiv je već u naslovu sjajnoga romana češke autoriceIrene Douskove, "Ponosni Budi" (na hrvatski ga je prevela Renata Kuchar).
Priča je to o osmogodišnjoj djevojčici Heleni koja odrasta sedamdesetih godina u gradu Ničínu i ima puno problema. Prije svega, ona je punašna, pa joj se svi vršnjaci rugaju. Kad je ne zezaju zbog debljine, onda je hvataju u đir zbog prezimena: njezinoj mami prezime je Součeková, tati Brďoch, a njoj Freisteinova. Naime, čovjek kojega zove ocem zapravo je njezin poočim, jer se mama preudala nakon što joj je prvi suprug emigrirao u Sjedinjene Američke Države.
Pakosna djeca ne pokazuju, međutim, ni najmanje razumijevanja za Heleninu obiteljsku situaciju, pa je zovu Frankensteinova. Da bi se nekako othrvala svim problemima koji je muče, Helena je svog uzora pronašla u stihovima Stanislava Kostke Neumanna.
Duboko uvjerena da pjesnik govori o stanovitome Budiju koji odvažno odolijeva nevoljama, kad god zapadne u krizu sjeti se njega, pa krene slijediti njegov svijetli primjer. No, nije Helena jedina u obitelji koja se mora nositi s teškim kušnjama. Mama i poočim glumci su u provincijskome kazalištu, životni standard nije im bogzna kakav, pa vrhuncem luksuza drže ljetovanje u Bugarskoj. Uvjereni su antikomunisti, a Helenina mama dodatno je obilježena stigmom prvoga muža, političkoga prebjega.
Kako vrijeme bude odmicalo, taj će simbolički teret postati sve teži i na koncu dovesti do toga da joj intendant teatra uruči otkaz. K tome, situaciju dodatno kompliciraju delikatni obiteljski odnosi. Helenina dominantna baka ne može prežaliti svoga prvoga zeta, s kojim se uredno dopisuje tračajući vlastitu kćer.
Irena Dousková pripovijeda nam glasom bistre koliko i zbunjene osmogodišnjakinje, ispisujući neku vrstu češke inačice "Dnevnika malog Perice". No, dok nam je Majerov junak pričao samo o ljubavnome zapletu koji je potresao njegovu malu obitelj, neodoljiva Helena nudi nam vrlo osobnu priču koja je utkana u širu sliku češkoga društva sedamdesetih. S vještinom koja imponira, Dousková stvara privid da nas kroz roman zaista vodi autentična djevojčica.
Kad se njezin šarmantni infantilni diskurs uplete u velike, smrtno ozbiljne teme, dobijemo lucidne i duhovite pasaže poput ovoga: "Upravo se održavala proba za 'Praskozorje u rudniku Karel'. Radi se o tome kako je bilo prije dok se loše živjelo. Mislim prije Velike oktobarske socijalističke revolucije, ili tako nekako. Neki tamo rudari bili su zaposleni u rudnicima, ali živjeli su jako loše i bili su jako tužni, zatim opet nisu bili zaposleni u rudnicima jer su ih otpustili i ponovo su loše živjeli i ponovo su bili tužni. Ali na kraju je došla revolucija, rudari su zapjevali i zaplesali i živjeli sretno do svoje smrti. No, tada su postali žalosni oni ljudi koji su prije bili veseli."
"Ponosni Budi" nije, međutim, samo - nije čak ni prije svega! - politički roman kojemu naivni pripovjedač svojim osebujnim glasom dodaje toplinu i šarm. Barem koliko se bavi češkim "sjajnim zeznutim godinama", ovaj libar propituje i neka vječna pitanja koja se tiču odrastanja, obiteljskoga života, prijateljstva...
"Odrasli nisu tako zlobni kao djeca i zapravo su bolja srca", na jednome će mjestu zapisati Helena, pa dodati: "I ja bih već željela biti odrasli, stari čovo, jer stari ljudi se jedan drugome ne rugaju zbog debljine i uopće si ne čine gadarije kao djeca."
Na takvim - vrlo čestim - dionicama "Ponosni Budi" prestaje biti samo češki roman, nesvakidašnji literarni dokument jednoga vremena i prostora, a preobražava se u knjigu koja "govori sve jezike", posreduje iskustva s kojima se svi čitatelji bez obzira na porijeklo i dob lako mogu identificirati, te nam, na koncu, Helenu iz dalekog Ničína čine prvom susjedom. Ako ste slabi na češku književnu školu - a tko to uopće nije - ovaj libar ne smijete propustiti.
Hit bez premca
Priča o Heleni Freisteinovoj izvorno je objavljena 1998. godine i izvrgnula se u jedan od najvećih književnih hitova nakon baršunaste revolucije. U Češkoj je prodana u zapanjujućih 65.000 primjeraka te je prevedena u deset zemalja. Po knjizi je napravljena i popularna kazališna predstava koja se i nakon više od 700 izvedbi izvodi pred rasprodanim gledalištem. "Ponosni Budi" dobio je i dva svojevrsna nastavka u romanima koje je Dousková objavila 2006. te 2012. godine.
Helena je Irena
"Ponosni Budi" može se čitati i kao neka vrsta zakrabuljene biografije autorice. Ona je rođena 1964. godine u glumačkoj obitelji: i majka i očuh bili su joj dramski umjetnici u přibramskom kazalištu. Njezino pravo prezime je Freistadtová, ali ga je promijenila uzevši majčino djevojačko. Diplomirala je pravo na praškome sveučilištu, a danas radi kao spisateljica i urednica mjesečnika "Maksil". Na književnoj sceni debitirala je 1992. zbirkom poezije, a do danas je objavila devet knjiga.
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija
Maštovita proza koja razotkriva luandsku zbilju uz pomoć groteske i poezije
Od angolskih pisaca u Hrvatskoj je dobro poznat prozaik José Eduardo Agualusa, koji je nedavno bio i na sajmu knjiga u Puli, a i prije je posjećivao Hrvatsku. Zahvaljujući Hena comu, hrvatski čitatelji sada mogu upoznati i četrdesetogodišnju zvijezdu novije angolske književnosti, Ondjakija (pravim imenom Ndalu de Almeida) koji se bavi i filmom, a do sada je objavio pet romana, nekoliko knjiga za djecu, zbirke kratkih priča, jednu dramu...
Roman “Prozirni” s portugalskog je prevela Una Krizmanić Ožegović, a uredila Nermina Husković. Riječ je o knjizi koja je, očito s pravom, dobila nagradu “José Saramago” 2013., jer tu je riječ o rijetko uspješnom spoju realističnog i konceptualnog štiva, dakle krajnje maštovitoj i poetiziranoj prozi koja portretira angolsku zbilju kroz prizmu života u višemilijunskoj Luandi u kojoj glavni lik Odonato u jednom trenutku prestaje uzimati hranu i postaje proziran i lagan poput balona pa ga obitelj mora voditi na uzici...
Naravno, riječ je o nimalo pretjeranoj metafori o siromaštvu u angolskoj metropoli u kojoj vlada korumpirana socijalistička vlast u sprezi s domaćim profiterima koji žele privatizirati čak i vodu te eksploatirati naftu ispod samog glavnog grada bez obzira na rizike. Ondjaki odlično povezuje opću sliku luandskog nekontroliranog kaosa s osobnim sudbinama slikovitih Luanđana koji žive u krhkoj višekatnici iz čijeg podnožja nezaustavljivo erumpira voda, i to u vrijeme kada grad trpi oskudicu vode. Likovi Slijepca, Prodavača Školjki, Marie Sile Od, Odonatove supruge Xilisbabe i lijepe kćeri Amarelinhe, Bake Kunjikise, Nijemog Druga i Odonatova zlosretnog sina Grand Cientea zorno ilustriraju atmosferu, za zapadnjačke pojmove, potpuno neorganiziranog i gotovo uzaludnog bivstvovanja u Angoli, zemlji koja je od Zapada ekspresno prihvatila ono najgore i u kojoj ljudski život i nema visoku cijenu.
Pomoću Odonata i njegova otkačenog susjedstva dobivamo uvid u život luandskog lumpenproletarijata, ljudi koji žive u ekscesnoj oskudici, dok pomoću likova Ministra i njegova savjetnika i utjerivača ili novinara Paula Pauze i njegova prijatelja s Radija Rista Riške, koji se pred policijom i neupućenima predstavlja kao pukovnik Hoffman kako bi se besplatno najeo i napio ili izvukao iz neprilike, ili Dom Kristalka, stječemo uvid u život tamošnjih elitnih krugova koji tamane skupe viskije i doznaju najveće državne tajne. Ne treba zaboraviti da je Angola o kojoj piše Ondjaki zemlja u kojoj Partija ima monopol na sve, pa i na istinu.
Kada svemoćni predsjednik, Drug Inženjer kako ga naziva autor, odluči da dugo očekivane pomrčine Sunca neće biti, pomrčine nema, iako je angolska državna propaganda tjednima trubila da će se pomrčina najljepše vidjeti baš u Angoli, pa su u tu zemlju pohrlili i naivni turisti. Najpotresniji dio ovog na mahove i apokaliptičkog romana svakako je trenutak kada već sasvim neprepoznatljivi i prozirni Odonato doznaje da je u zatvoru umro njegov sin Grand Ciente te kada ga lud od tuge i jada odlazi tražiti na neko groblje da bi ga dostojno pokopao. Uz dosta grotesknog nasilja, Odonato nalazi i otima leš pa uz nesebičnu pomoć susjeda organizira neobičan obred u čijem opisu autor snažno kritizira licemjerstvo religioznih nedodirljivih formula i njihovu otuđenost od stvarnog života i stvarnih patnji.
U romanu ima još dosta mrtvih duša, od novinara Pauze kojeg u čelo pogađa elitni snajperist iz Predsjedničke garde nakon što ovaj fingira atentat na predsjednika, a tu je i mladi Ćaćko kojeg ubija lopov pri krađi mobitela, i to u trenutku kada je Ćaćko na dobrom putu da pronađe majku koju je izgubio u građanskom ratu. Kroz cijeli roman poput zloslutne ptice kreće se lik Poštara koji od vlasti želi samo jedno, nabavu običnog, može i rabljenog mopeda da bi lakše i brže dostavljao poštanske pošiljke po uzvisinama Luande. Ali, poštarove su molbe surovo odbijene, a njegovo pisanje angolskim moćnicima doživljeno je kao subverzivno djelovanje protiv revolucije. Revolucije koja je u najboljoj kapitalističkoj ili feudalističkoj maniri stvorila manjinu privilegiranih i masu obespravljenih.
Večernji list, Denis Derk
Zbirka priča "Evanesco" Valenta Pavlića: Postepenost postajanja (ne)vidljivim
"U svijetu knjige Pavlić neće dugo ostati nevidljivim, još teže će njegovo ime među policama tog svijeta – nestati." Završna rečenica, a zapravo misao vodilja ovog prikaza.
Evanesco, prvijenac mladog autora Valenta Pavlića, čini devet kratkih priča prvenstveno povezanih, kako sam naslov sugerira, motivom nestajanja.
Nedodirljivost prikazuje proces preobražaja pojedinca u nevidljivost. Druga priča, Prepoznavanje, zapravo nije priča o potencijalno romantičnom susretu djevojke i mladića na putovanju vlakom. Ona je priča o nekome tko više nikada nikamo neće stići. Slijedi Skakač, zaboravljena legenda jednog otoka zarobljenog u vremenu. Čekaonica pripovijeda o nepomičnom putovanju svijetom. U Snu pratimo čovjeka preobraženog progonima noćne more i njegovu neuspješnost u nastojanjima da joj izmakne. Potraga govori o mnogostrukim životima maštovitih. Odsutnost donosi dan u životima partnera koji su se prespavali. U Oštrini nas sustiže starost, ne bi li u Zaboravu zauvijek izgubili svu težinu života.
Manifestacije samoće
No motiv nestajanja nije jedina nit koja povezuje ovih devet priča. One se sve, u različitoj mjeri, dotiču srodnih manifestacijama samoće.
Prije svega u osjećaju izoliranosti. U prvoj priči izolacija je konačni cilj preciznog procesa preobrazbe. Tako će Danielov bijeg biti zatvaranje u kavez; putovanje privatne prirode koje će se odviti unutar njega samog; staza na kojoj se ne mijenja krajolik već putnik. Na tom putovanju protagonist je u potrazi za mjestom gdje samoća ima fizički oblik, preoblikuje ga i poništava. U trećoj priči Skakač, dječak Lucijan, izgledom i ponašanjem potpuno drugačiji od svih ostalih otočana, svoje vrijeme također najradije provodi sam. Za gospodina Revera ( predstavljenog kroz priču San) nedostatak društvenog života bila je mala žrtva na koju je sa zadovoljstvom pristao. Ondje se gospodin Rever nalazio sam, oduvijek posve sam. U Odsutnosti, jutarnju samoću koja joj pravi društvo, protagonistkinja poznaje bolje od supruga. Suprug, s druge strane, slušajući svaku večer njezinu glazbenu emisiju na radiju, iščekuje čuti nešto što će samo on razumjeti, a sluša ono koje, pretpostavlja, razumiju svi oko njega.
Izoliranost je gotovo logički praćena osjećajem zarobljenosti – u rutinama, navikama, prostorima, mislima. Tako je u Skakaču otok Pestos zarobljen u čudnovatom času koji bi mogao biti jutro i večer ostavljajući stanovnike u vječnom stanju polusna između buđenja i odlaska na počinak. Jedino što i sam skakač želi jest da se oslobodi lanaca koji su sputavali njegovo tijelo i jedino je let prema morskoj površini bio trenutak u kojem je on bio gospodar svog tijela, a ne njegov zatočenik. U Odsutnosti, parovi su zatočeni u potpunoj rutinizaciji života, osobito suprug, dok jednoličnost pneumatičnih strojeva nudi ritam njegovim danima. U životu provedenom stojeći u redovima i pozdravi su, oslovljavanje s „ljubavi“, postali više stvar privatne konvencije no iskrenog emotivnog stanja. Pozdravi su se pretvorili u suvenire. Supruga svaki tjedan pokušava nagovoriti glavnog urednika svoje emisije da malo osvježi program. Nikada u tome ne uspijeva, ali u nagovoru uvijek ustraje. Ne zbog promjene. Zbog navike. Ili kao što je to slučaj s brijačem koji je nasljeđem stekao svoj zanat, koji uvijek otvara brijačnicu prije svih ostalih s kojima dijeli ulicu. Hvali se kako je to posljedica marljivosti, ali prava je istina kako nema gdje drugdje biti. Brijačnica je živi muzej, u brijačnici nitko nije ismijan zbog nedostatka hrabrosti da se mijenja, već ih brijač uvjerava da se, odbijanjem promjena, već godinama predstavljaju u najboljem izdanju. Naglašava da čovjeku njegova vlastita udobnost najbolje pristaje. Svakako najjasniji pečat ove zarobljenosti u udobnosti navike predstavlja priča Čekaonica, o djevojci koja unatoč silnoj informiranosti o različitim dijelovima svijeta i želji da ih posjeti, ostaje neuspješna u pokušaju da to ostvari. U tom će preoblikovanju svog života ostali junaci većinom uspjeti, svaki na drugačiji način nevjerojatno ustrajan u svom nestajanju.
I premda je život možda nepravedan u preobrazbama koje nam nudi, Pavlić prema svojim protagonistima to svakako nije. Iako nijednoj priči ne nedostaje individualnosti, osim osamljenosti koju likovi dijele, povezuju ih još i nadljudska upornost i volja. Njih autor majstorski strpljivo prikazuje u pravilnim koracima napretka. Takav je napredak ka ostvarenju pojedinačnih nauma možda posebno ilustrativan u Skakaču, gdje se Lucijan postupno penje na sve više točke otoka s kojih će zaroniti u zagrljaj morskog dna. No postupnost promjene vidljiva je i u prvoj i posljednjoj priči koje si možda najviše nalikuju u procesima i prije svega po ustrajnosti u svom preoblikovanju. Tako realizacija Danielovog plana da se učini nevidljivim ovisi isključivo o odlučnosti... U najkraćem periodu skovao je plan u čije ostvarenje nije nijednog trena sumnjao. Opterećen visinom i snagom vlastitog tijela, započeo je deformiranjem svoje pojave... Bio je izuzetno zadovoljan napretkom svog preobražaja. Njegove odluke produkt su preciznosti kojom se lišava nepredvidivosti Precizno oblikovani načini kretanja stvorili su rutinu. Kao što Daniel postepeno deformira svoju pojavu ne bi li postao nevidljiv, kao što Lucijan postepeno podiže visine s kojih će skočiti, tako i posljednji lik, Teodor, pokazuje pravilnost svog nestajanja kroz zaborav. Odlučivši kako su njegova leđa preslaba za teret sjećanja, Teodor ništa ne priziva u svoje pamćenje dok obilazi važne punktove svog života, tek na devet različitih lokacija svaki put izgubi djelić težine. Nešto „oštrije“ je taj put zarezan u priči o brijaču, čije ponižavajuće propadanje pratimo u posljednjem danu karijere, vremenu kada je od mladosti jedino lakše izgubiti dostojanstvo. Kao i u Oštrini, tako i Odsutnost kompresira taj proces propadanja odnosa ilustracijom jednog dana u životu bračnog para koji se, iako žive zajedno ne sreću budni i stare, jedan pred drugim u mraku noći poput ove.
Ljepota maštovitih
Za razliku od priča Prepoznavanje, Čekaonica, Odsutnost i Oštrina, gdje likovi, bilo na čas ili za vječnost ostaju zarobljeni u svojim svjetovima, Nevidljivost, Skakač, San i Zaborav odvode svoje protagoniste u konačan spokoj: Tako su nestali Danielovi koraci na cesti, tako Lucijan, ondje, u uzvišenom stanju odsustva misli, uspavanog srca i opuštenog tijela, ... poželi ostatak svojih dana provesti plutajući između dna i površine... i u letu izgubi svaki gram težine. Sa Zaboravom iščeznuo je svaki djelić njegovog bića i napokon se rasprsne neotporna ljuska tog čudnovatog stanja. Slično završava i peta priča, u kojoj San konačno dočeka onoga koji je čitav život od snova bježao.
I kao što su njegovi likovi često potpuno matematični u svojim pothvatima, tako je poput njih Pavlić precizan u potezima kojima ih prikazuje, s iznimnom vještinom ilustrirajući njihova zatočeništva ili preobražaje.
Jedna jedina priča, ostajući dosljedna zapanjujućoj kvaliteti Pavlićeva pisma, ipak odskače u odnosu na ostale. Šesta po redu, pod imenom Potraga, približava nam ljubav prema ljepoti maštovitih. Sanjar, pripovjedač i putnik, premda prikazan u liku preminulog djeda, jedini je koji umjesto nestajanja navodi na ostajanje: u mislima, nadama i pričama. Na mjestima gdje istinu ne određuju hladni dokazi već žar pripovjedača.
Teško je reći kako ovaj pripovjedač ima poseban „žar“. Od tekstova ispisanih žarom obično nas peku prsti, narator se nepravilno uzbuđuje i naglo umara, varira u tonu, stilu i kvaliteti, i kako u životu tako i u pismu, bolje mu pristaje podivljali pubertet nego pitoma, ali sjetna starost – zamišljena no nimalo zanesena zrelost Pavlićevog stila jedna je od zanimljivijih pojava među mladim hrvatskim autorima. Njegova univerzalnost i klasičnost na samom početku stvaralaštva, nadam se, navode samo na jedno: u svijetu knjige Pavlić neće dugo ostati nevidljivim, još teže će njegovo ime među policama tog svijeta – nestati.
Dunja Matić, online magazin Gradske knjižnice Rijeka
