Kretanje sjena, prva zbirka priča Gordane Crnković, sada već slavne urednice Bibliovizora na Trećem programu Hrvatskog radija – kao i emisije koju je nova urednička vlast ukinula „Lica okolice“ jer je predstavljala autore iz regije, a time valjda doprinosila po njima duboko spornoj „jugo“pa još k tome“jugosnostalgiji“, urednice kod koje je većina prekarnih kulturnih radnika zaradila koju „sirotinju“, reklo bi se u narodu, književne kritičarke i prevoditeljice, njezin je prvijenac upravo interesantan pregled urbanih anamneza: od neuroze do straha, agresije do malograđanštine, sve prožeto inherentnim patrijarhalnim nasljeđem koje se, na puno načina, ne da nadrasti. Zbirka nam donosi četrnaest priča koje uglavnom spajaju silnice čitanja, pisanja, procesa pisanja, bilo kao referentni okvir, bilo kao tema po sebi, ili tek kao dijaloški poticaj, intertekstualna prošaranost.

 

Različite perspektive se uspostavljaju u odnosu na tekst (bilo čitalačke, bilo stvaralačke, bilo dnevno – konzumentske, žurnalističke) te tu Crknović ponajbolje simpatizira svoje likove od kojih neki nose i snažne dramske potencijale, osobito u priči „Kabinet za povremeno pisanje“. Latentne međuovisnosti, nategnuća u odnosu sin – majka, redakcijske dnevne fluktuacije tematizirane su kroz pogled koji je pronicljiv, i nenaklonjen traču ili tek prepričavanju kojemu je kratka priča sklona. Autorica nerijetko opisuje „usputne“ događaje koji su rasterećni silnih dramatičnosti koje konzumiramo kako privatno, tako i javno – posrednovano medijima koji su nam duboko penetrirali u privatno. Sam naslov zbirke sugerira nam temu sjena, a strategija zbirke se dobro da iščitati, posebno jer u širem značenju tematizira komodificirane pojedince i situacije koje ih kroje, odnosno koje oni stvaraju.

 

Likovi nisu „psihologizirani“, oni su u tom montažnom procesu pisanja, tek izdvojeni, i dat im je uvjerljiv / provjerljiv glas, dok je površina njihova djelovanja „mirna“, nema direktnih udaraca, aporije su slabe, ali potresne. Srozavanje kulture je diskretno komentirano, makar je prema svojim likovima na momente nemilosrdna, ipak ih sa solidnom autorskom distancom i poštovanjem, dopušta. 

 

Sivilo života je, možemo reći - scenografija ovih priča, čiji su junaci samljeveni svakodnevicom (i nerijetko nesvjesni da su junaci, odnosno – „odgovorni za svoj život“, rubovi njihova života su oštri, stalno iščekujući „napad“kapitalizma, bilo otjelovljenog ekomonijom, bilo emotivnom ekonomijom). Kretanje sjena vrlo je ujednačena zbirka priča, koja ne docira, ali ima emancipatorni potencijal. Stavljena u kontekst svojih sudružica, među kojima valja istaknuti zbirku Staše Aras, Natalije Miletić, Korane Serdarević i Ivane Rogar, nadaje se nit, negdje tanja, negdje vrlo uočljiva – sklonosti ka opisivanju „stanovnika Borderlanda“ (da parafraziram poetizirani termin Željke Matijašević). Naime u toj su zemlji granice privremeno nesigurne, nju nastanjaju ljudi između neuroze i psihoze.

 

Globus, Srđan Sandić