Književna kritika “Kretanje sjena”

Teško da ćemo naći književnog kritičara u Hrvatskoj (i susjedstvu) koji nije 'prošao kroz ruke' Gordane Crnković. I sama vrlo talentirana i kada je potrebno oštra kritičarka, osim što je objavljivala po raznim medijima, već dugi niz godina djeluje kao radijska urednica, između ostalog „Bibliovizora“, jedine emisije u radijskom eteru koja je u potpunosti i kontinuirano posvećena kritikama, recenzijama i prikazima novih knjiga. Imala je, tako, prilike u nekom trenutku surađivati uglavnom sa svima koji o knjigama mislimo i pišemo i uvijek je ostavljala dojam ozbiljne, upućene, korektne urednice, vrlo otvorene za različite pristupe, što je u današnje vrijeme i više nego kompliment. Iskreno, nisam znala kako i sama piše priče koje kani objaviti kao knjigu, jer sudeći prema onome što čitamo u „Kretanju sjena“, njezinoj debitantskoj zbirci, radilo se o nešto dugoročnijem poslu. Postoji taj jedan trenutak u životu svakog kritičara kada pomisli kako je (pre)zasićen pisanjem o drugima i kako bi samo trebalo skupiti ponešto vremena i hrabrosti i postati objektom rasprave svojih kolega, no rijetki tu ideju doista i realiziraju iz raznoraznih subjektivnih i objektivnih razloga. Crnković je, srećom, jedna od njih.

Prvi dojam koji nakon čitanja ostavlja njezina zbirka priča jest rijetko postignuta ujednačenost, što u konkretnom slučaju znači da knjiga nije 'skrpana' od rasutog tereta svega što se ikada napisalo, već sve priče zajedno doista funkcioniraju kao cjelina (po tematici, tonu i načinu pripovijedanja) u kojoj nema disbalansa između dobrog i lošijeg, starog i novog. Četrnaest priča, koje su pametno raspodijeljene u tri cjeline zbirke, čime se postiže još veći stupanj koherentnosti, priče su o suvremenoj svakodnevici i pojedincima koji kroz nju prolaze s većim ili manjim ožiljcima. Tako rečeno, moglo bi se pomisliti kako je Gordana Crnković napisala još jednu od knjiga o hrvatskoj zbilji, kakve se u nas pojavljuju još od vremena kritičkog mimetizma do njegovih današnjih modifikacija. No, nije baš tako. Autorica je itekako svjesna da je u književnosti često mnogo rječitije upravo ono neizrečeno, te da pisanje priča definitivno nije isto što i puko bilježenje stvarnosti. Zbog toga u njezinim pričama nema mnogo konteksta i poznatih amblema devijacija suvremene zbilje, nema buke i deklamatorske kritičnosti prema stvarnosti; sve je to prigušeno do one mjere u kojoj se razaznaje, ali ne strši kao kričavi znak prepoznavanja. Mogli bismo čak i zaključiti kako je njezina pripovjedačka pozicija posve neutralna, iako zapravo nije. 

U središtu su pozornosti ovih priča pojedinci u srazu sa svakodnevicom koja je koliko lokalna, toliko i globalna, univerzalna svakodnevica otuđenog i površnog suvremenog svijeta u kojem se rijetka prijateljstva i simpatije sklapaju u trgovačkim centrima ili za vrijeme čekanja djeca na slobodnim aktivnostima. Svijeta, u kojem se lako izgubiti zbog brzine promjena, dinamike koja je u svojoj biti samo drugi oblik monotonije i beskonačnog ponavljanja istoga, svijeta u kojem je stvarno lako osjetiti besmisao i – kretati se kao sjena. Takav svijet u kojem su pojedinci izgubili središte, nagoni ih na ono čime se junaci ovih priča i bave – bijeg u sjećanje, brojne nesporazume, sanjarenja, odustajanja ili pak pisanje. Jer, upravo je pisanje onaj motiv koji se pojavljuje na toliko mjesta ove zbirke, da bi ga mogli percipirati jednim od dominantnih. Urednik, književna agentica, pisci u pokušaju i pravi pisci, književni festivali i gostovanja, pa i otkriće čitanja romana kao način shvaćanja svakodnevice, razasuti su po ovim pričama i kada je o njima riječ, pripovjedačica je nekako najpristranija i najeksplicitnija. Kao u posljednjoj priči zbirke, „Lice boje masline“, u kojoj se dugogodišnji urednik u nakladničkoj kući suočava s ponudom da uređuje knjige za samopomoć ili „Vidikovcu“ u kojem se izdvajaju dvije koncepcije, urednička i spisateljska. Priče Gordane Crnković temelje se na slikama, fragmentima realnosti u kojoj ni odlazak iz urbanog središta na neku mediteransku destinaciju ne uspijeva biti dovoljan da se izbjegne gradnja zida prema susjedu ili malograđanština. Njihova se uvjerljivost i zanimljivost temelji upravo na tom, odlično odabranom pristupu građi u kojem su jedna nijansa, pomak ili rečenica mnogo važniji za percipiranje cjelovite slike, a jedan trenutak dovoljan za razumijevanje cjeline nečijeg života. U ovim se pričama kretanje sjena zahvaća smireno i precizno, ali dovoljno da ne ostanu neprimjećene i neuhvatljive. I dovoljno da itekako jasno iščitamo i poruke na zidu na kojem se one projiciraju.  

Jutarnji list, Jagna Pogačnik