Stanislav Kostka Neumann (1875.-1947.) češki je pjesnik zanimljive političke biografije. Prvo je bio socijaldemokrat, potom anarhist, da bi se dvadesetih godina našao u krugu osnivača Komunističke partije iz koje će ga Klement Gotwald izbaciti 1929..

 

Do kraja života ostao je tvrdokornim ljevičarom, do te mjere dosljedan svojim uvjerenjima da su mu Klement i drugovi na koncu oprostili frakcijska skretanja i promovirali ga u zaslužnog narodnog pjesnika čija djela djeca moraju recitirati.

 

Njegova najveća revolucionarna uspješnica "Ponosan budi!" dovoljno je upečatljiva i kratka da je vrijedi ovdje u cijelosti prenijeti. Dakle... "Ponosan budi što/osto si svoj,/ne okaljavši ni usta ni grudi/govorom himbe./Takav je moj puk. Sa srpom i čekićem/dočeka rumeni zorin skut/ strpljiv, stamen. /Što je posijao, žet će sâm,/sâm sa svojima./Maknite se s puta. Gradi hram/bratstva i jedinstva."

 

Gospodin Stanislav Kostka Neumann jako bi se dobro razumio s našim Milivojem Slavičekom koji je otprilike u to doba pjevao: "Zasij, trudbeniče,/u slavu moćnih hambara progresa/izgori za Plan!" No, između češkog ljevičarskog klasika i njegove mlađe publike znali su povremeno iskrsavati nesporazumi. Jedan takav vidljiv je već u naslovu sjajnoga romana češke autoriceIrene Douskove, "Ponosni Budi" (na hrvatski ga je prevela Renata Kuchar).

 

Priča je to o osmogodišnjoj djevojčici Heleni koja odrasta sedamdesetih godina u gradu Ničínu i ima puno problema. Prije svega, ona je punašna, pa joj se svi vršnjaci rugaju. Kad je ne zezaju zbog debljine, onda je hvataju u đir zbog prezimena: njezinoj mami prezime je Součeková, tati Brďoch, a njoj Freisteinova. Naime, čovjek kojega zove ocem zapravo je njezin poočim, jer se mama preudala nakon što joj je prvi suprug emigrirao u Sjedinjene Američke Države.

 

Pakosna djeca ne pokazuju, međutim, ni najmanje razumijevanja za Heleninu obiteljsku situaciju, pa je zovu Frankensteinova. Da bi se nekako othrvala svim problemima koji je muče, Helena je svog uzora pronašla u stihovima Stanislava Kostke Neumanna.

 

Duboko uvjerena da pjesnik govori o stanovitome Budiju koji odvažno odolijeva nevoljama, kad god zapadne u krizu sjeti se njega, pa krene slijediti njegov svijetli primjer. No, nije Helena jedina u obitelji koja se mora nositi s teškim kušnjama. Mama i poočim glumci su u provincijskome kazalištu, životni standard nije im bogzna kakav, pa vrhuncem luksuza drže ljetovanje u Bugarskoj. Uvjereni su antikomunisti, a Helenina mama dodatno je obilježena stigmom prvoga muža, političkoga prebjega.

 

Kako vrijeme bude odmicalo, taj će simbolički teret postati sve teži i na koncu dovesti do toga da joj intendant teatra uruči otkaz. K tome, situaciju dodatno kompliciraju delikatni obiteljski odnosi. Helenina dominantna baka ne može prežaliti svoga prvoga zeta, s kojim se uredno dopisuje tračajući vlastitu kćer.

 

Irena Dousková pripovijeda nam glasom bistre koliko i zbunjene osmogodišnjakinje, ispisujući neku vrstu češke inačice "Dnevnika malog Perice". No, dok nam je Majerov junak pričao samo o ljubavnome zapletu koji je potresao njegovu malu obitelj, neodoljiva Helena nudi nam vrlo osobnu priču koja je utkana u širu sliku češkoga društva sedamdesetih. S vještinom koja imponira, Dousková stvara privid da nas kroz roman zaista vodi autentična djevojčica.

 

Kad se njezin šarmantni infantilni diskurs uplete u velike, smrtno ozbiljne teme, dobijemo lucidne i duhovite pasaže poput ovoga: "Upravo se održavala proba za 'Praskozorje u rudniku Karel'. Radi se o tome kako je bilo prije dok se loše živjelo. Mislim prije Velike oktobarske socijalističke revolucije, ili tako nekako. Neki tamo rudari bili su zaposleni u rudnicima, ali živjeli su jako loše i bili su jako tužni, zatim opet nisu bili zaposleni u rudnicima jer su ih otpustili i ponovo su loše živjeli i ponovo su bili tužni. Ali na kraju je došla revolucija, rudari su zapjevali i zaplesali i živjeli sretno do svoje smrti. No, tada su postali žalosni oni ljudi koji su prije bili veseli."

 

"Ponosni Budi" nije, međutim, samo - nije čak ni prije svega! - politički roman kojemu naivni pripovjedač svojim osebujnim glasom dodaje toplinu i šarm. Barem koliko se bavi češkim "sjajnim zeznutim godinama", ovaj libar propituje i neka vječna pitanja koja se tiču odrastanja, obiteljskoga života, prijateljstva...

 

"Odrasli nisu tako zlobni kao djeca i zapravo su bolja srca", na jednome će mjestu zapisati Helena, pa dodati: "I ja bih već željela biti odrasli, stari čovo, jer stari ljudi se jedan drugome ne rugaju zbog debljine i uopće si ne čine gadarije kao djeca."

 

Na takvim - vrlo čestim - dionicama "Ponosni Budi" prestaje biti samo češki roman, nesvakidašnji literarni dokument jednoga vremena i prostora, a preobražava se u knjigu koja "govori sve jezike", posreduje iskustva s kojima se svi čitatelji bez obzira na porijeklo i dob lako mogu identificirati, te nam, na koncu, Helenu iz dalekog Ničína čine prvom susjedom. Ako ste slabi na češku književnu školu - a tko to uopće nije - ovaj libar ne smijete propustiti.

 

Hit bez premca

 

Priča o Heleni Freisteinovoj izvorno je objavljena 1998. godine i izvrgnula se u jedan od najvećih književnih hitova nakon baršunaste revolucije. U Češkoj je prodana u zapanjujućih 65.000 primjeraka te je prevedena u deset zemalja. Po knjizi je napravljena i popularna kazališna predstava koja se i nakon više od 700 izvedbi izvodi pred rasprodanim gledalištem. "Ponosni Budi" dobio je i dva svojevrsna nastavka u romanima koje je Dousková objavila 2006. te 2012. godine.

 

Helena je Irena

 

"Ponosni Budi" može se čitati i kao neka vrsta zakrabuljene biografije autorice. Ona je rođena 1964. godine u glumačkoj obitelji: i majka i očuh bili su joj dramski umjetnici u přibramskom kazalištu. Njezino pravo prezime je Freistadtová, ali ga je promijenila uzevši majčino djevojačko. Diplomirala je pravo na praškome sveučilištu, a danas radi kao spisateljica i urednica mjesečnika "Maksil". Na književnoj sceni debitirala je 1992. zbirkom poezije, a do danas je objavila devet knjiga.

 

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija