Književna kritika “Kameno srce”

Ljubavlju do smrti

U „Kamenom srcu“ više je suspensa negoli u prosječnome tekstu iz stroge žanrovske niše, a opet, taj roman miljama je daleko od bilo kakve trilerske matrice
 

Kad netko navrši šezdesetu, pristojan svijet obično veli kako je zašao u muževne godine. Naravno, tu frazu sasvim je neprilično koristiti u slučaju jedne dame, a potpuno je kretenski za njom posezati ako govorimo o feministkinji. No, htio sam samo pristojno nagovijestiti kako spisateljica čiju vam knjigu želim toplo preporučiti nije baš prva mladost. Dodam li tome opasku kako se radi o Nizozemki, dakle, osobi čiji je radni etos ozračen protestantskim duhom (premda je ona rođena u katoličkoj obitelji), možete naslutiti kako iza nje stoji zamašan opus. Renate Dorrestein trebala je objaviti dvadesetak romana da bi netko konačno i s naše strane svrnuo pažnju na nju.

Ako i kasnimo s prepoznavanjem, možemo se barem utješiti činjenicom kako je za njezino predstavljanje našim čitateljima izabran vjerojatno ponajbolji naslov iz portfelja ove autorice, „Kameno srce“ (hrvatski prijevod potpisuje Maja Weikert). Taj roman izvorno je objavljen još 1998. godine, na matičnom tržištu rasprodala su se do danas čak 24 (!) izdanja, a u međuvremenu je preveden na mnoge jezike. Engleski recenzenti, barem oni čije sam prikaze imao prilike pročitati, osim što su bezuvjetno preporučili knjigu publici, naglasili su i kako se radi o djelu koje se doima bogom danim za holivudsku adaptaciju. Premda, naravno, Renati Dorrestein želim svaku sreću, pa i onu fiskalnu (jer lijepo je književnim honorarima pridružiti višestruko veće filmske), duboko sam uvjeren kako bi ta vrsta eventualnog aranžmana bila suštinski promašena.

Nema nikakve sumnje, „Kameno srce“ ima sve neophodne sastojke za punokrvni psihološki triler ili čak horor, no stvar je u tome da autorici nikad nije bilo u ni u primisli pisati žanrovski roman. Nju naprosto ne zanima plašiti ljude, nego razumjeti užas.

Na prvi pogled, priča je to o savršenoj obitelji. Koja se doima takvom i na drugi, treći, četvrti pogled... Sedamdesete su godine prošloga stoljeća, u velikoj kući u mirnom predgrađu žive supružnici koji nisu dospjeli dosaditi jedno drugome, premda naporno rade i podižu četvoro djece. Oni imaju press-clipping agenciju specijaliziranu za sadržaje iz Sjedinjenih Američkih Država. Svojim klijentima redovito isporučuje novinske izreske koji se bave širokim spektrom tema, od politike do show-bizza. Ide im toliko dobro da bez ikakvih teškoća zapošljavaju nekoliko ljudi. Djeca su im jedno drugome do uha, od najstarije tinejdžerke do mališana vrtićkog uzrasta. Među njima zna, doduše, povremeno zaiskriti, što je sasvim logično i očekivano kad na jednome mjestu okupite društvo nesukladnih uzrasta, no podvučemo li ispod svega crtu, ispada kako je i obiteljski život toga bračnog para baš kao i njihov poslovni – savršeno harmoničan.

Tu prijatnu rutinu razbit će rođenje petog djeteta, treće djevojčice. Supruga i majka, do jučer savršeno racionalna, k tome topla i nježna osoba, pretvorit će se u vlastitu suprotnost, u jednome trenutku osjetiti u sebi božanski glas i zakotrljati dramu zastrašujućih razmjera. Događaji iz sedamdesetih godina zapravo su flashbackovi koje dva desetljeća kasnije iznova proživljava „srednja“ curica, tada dvanaestogodišnjakinja, danas patologinja koja se rastala od partnera i vratila u obiteljski dom da bi konačno sebi samoj rasvijetlila što se uistinu dogodilo: kako su od cijele obitelji samo ona i njezin maleni brat uspjeli preživjeti večer koje je počela skoro idilično, a završila masovnim ubojstvom.

Renate Dorrestein nije slučajno svoju priču ukotvila u sedamdesete godine. U to vrijeme postporođajna depresija držala se duševnom bolešću, a pacijentice su u pravilu završavale po psihijatrijskim klinikama. I trebat će proći dosta vremena dok konačno ne zaživi svijest kako se radi o poremećaju u srži kojega je opasni hormonalni disbalans. Ta tema autorici je itekako dobro poznata, jer je kao angažirana novinarka sedamdesetih godina puno pisala o traumama žena koje su se patile po umobolnicama. Duboko svjesna činjenice kako nije uputno brkati žurnalistiku i beletristiku, ona svoju junakinju nije pospremila na neki sumorni psihijatrijski odjel, nego je dramu dodatno zaoštrila: suprug slijep od ljubavi prema svojoj ženi i djeca zauzeta vlastitim odrastanjem neće ni primijetiti što se s njom događa sve dok ne bude kasno.

Od takvoga štofa lako se mogao istkati napeti, ali pravocrtni triler. No, umjesto da izabere žanrovsku prečicu, Dorrestein se odlučila za kudikamo zahtjevniju opciju: napisala je roman rahlo organizirane pripovjedne građe, sav od digresija i pretapanja vremenskih perspektiva, a opet iznimno tečan i precizan. U njemu je suspensa čak i više negoli u prosječnome tekstu iz stroge žanrovske niše, a opet, „Srce od kamen“ miljama je daleko od bilo kakve trilerske matrice. Premda jezovit i bolno potresan, valja ga srdačno preporučiti čak i onome dijelu publike koje inače zazire od tako uznemirujućih sižea. Jer, Renate Dorrestein raspolaže tako rijetkim talentom da o užasu piše skoro pa zaigrano, ni jednoga trenutka ne utapajući čitatelje u lokvu sentimentalnosti.

Drugi val feminizma

Renate Dorrestein rođena je 1954. godine u Amsterdamu. Umjesto da ode na fakultet, odmah nakon mature zaposlila se u tjedniku „Panorama“. Na književnoj sceni debitirala je 1983. romanom „Autsajderi“. Tri godine kasnije kao istaknuta pripadnica drugog feminističkog vala utemeljila je Fundaciju Anna Bijns, koja bijenalno nagrađuje najbolji „ženski glas u literaturi“. Renate Dorrestein često ističe kako ju je samoubojstvo njezine sestre snažno odredilo, osobno i profesionalno.

Zajednički strah

Pokušavajući objasniti međunarodni uspjeh svoga romana Renate Dorrestein je nedavno u intervjuu za „T-portal“ kazala, među ostalim, i sljedeće: „Zapravo sam začuđena istovjetnošću recepcije od Japana do Švedske očekivala sam da će postojati kulturalno uvjetovane razlike, no moj talijanski izdavač mi je na sve to ponudio sljedeće objašnjenje: 'Roman se bavi starim i dubokim strahom koji svi imamo, strahom da će nas uništiti vlastiti roditelji. Tvoja knjiga se bavi tim strahom koji je općeljudski i zato i internacionalan'. Možda je u pravu.“

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija