Kretanje sjena iz istoimene zbirke Gordane Crnković (Hena Com, 2016) zapravo je neusmjereno gibanje otuđenih, od sebe odmještenih ljudi. Radi se o likovima-okljevalima koji, „prepušteni svojim neodlučnostima“, ne žele biti nigdje drugdje nego gdje jesu, premda opet žele. Niti žele biti drugi, premda su zagnjurili nosove u život drugih.

 

Zbirka na taj način funkcionira kao svojevrsni parafilozofski (jednostavno pisani) praktikum svakidašnje egzistencije u okvirima patologije suvremenosti: osobni i javni prostori, stanovi i kuće, kancelarije i dućani – kolodvori su kroz koje se jezdi na putu u negdje drugdje.

 

Tema zbirke izlomljene u tri ciklusa (5+4+5) samo je jedna. Pokidani i nerealizirani odnosi koji se variraju i presvlače ogrtačima sjećanja (sjećanje kao motivski i narativni akumulator možda malo više preteže u drugom ciklusu). Priče su izvedbeno impostirane različitim perspektivama. Nekada nam pripovijeda žena, nekada muškarac.

 

Tek je u zadnjoj, ujedno i autopoetičkoj priči Lice boje masline, možda baš zbog njezina programatskoga karaktera, pripovjedač nulti, vanjski. U njoj usamljeni uposlenik izdavačke kuće vječito katalogizira sve što treba napraviti, a nikada ne napravi.

Općenito su likovi priča kulturni i književni radnici: pisci, agenti, urednici, prevoditelji, knjižari, izdavači, lektori i korektori, učitelji i čitatelji i sl. Zaokružena je arhitektonika proizvodnje, distribucije, reprezentacije i recepcije.

 

Manična materijalno-mentalna strukturacija

U otvarajućoj priči zbirke Monotoniji protagonistica Brigitte uči se druženju unatoč neurozi, afaziji i OKP-u koji je goni prema emocionalnom pražnjenju. Naime, ona manično prazni stvari u stanu ujedno manično prazneći svoj nutarnji prostor od bliskosti.

Sličan je slučaj i s vrlo uspjelom pričom Teška jutra – detekcijskim case–studyem jednoga ostavljanja u maniri Hitchcockova Vertiga. Muškarac i žena igraju partiju karambola, a ulog je interijer stana. Neostvarene karijere neispunjenih, obesmišljenih i besmislenih života, izletjelih iz poznate Gromačine pjesme, i ovdje su zaražene inercijom i manjkom motiva za druženje, koji vodi k izbjegavanju sviju.

Poavlja se i manija. Raspored knjiga i stvari na policama, koji unutar samoregulirajuće strukture često permutira, simbolizira perturbaciju u ličnostima likova. Znak je sitnih laceracija u njima. Kafkijanske, fantastičarske metamorfoze materijalne konfiguracije (odjeća, knjige, roba, namještaj) subverzivno djeluju na stvarnost zbilje (Tz. Todorov).

 

Osim prijateljskih i ljubavnih odnosa, koji se često prelijevaju u (ne)učinjeni preljub, onako kako to fotografskim snimkama prikazuje Frode Grytten, dvije izvrsne priče (Why, why, why, Delilah i  Majka i borovi) tematiziraju i obiteljske odnose. Gledamo ekrane praznine u kojima snagom razorne pošasti sebična sklonost sebi i svojim potrebama, svojem ritmu, stilu i načinu svagdašnjice, ostavlja pustoš i žal za propuštenim vremenom u komunikaciji s najbližima.

Takav jedan ekran praznine motrimo i očima pisca u nastajanju, pasioniranoga promatrača-voajera čija habitualna statika nadomješta izostanak polomljene noge u osluškivanju vješto napisanih dionica svakidašnjega govora i svakidašnjih tema. U narativno i vizualno zanimljivom Kabinetu za povremeno pisanje zija se kroz prozor u dvorište, bacajući reference na suvremenu inozemnu književnu produkciju.

 

Zbirka Kretanje sjena unatoč izvrsnim dionicama ipak je neujednačena. Iako neke priče pate od konkretnih problema (npr. zbrkana deiksa, preglednost likova), opći je dojam da pričama nešto nedostaje, likovi i njihove štorije teško vežu i angažiraju čitatelja. Primjerice, puno je bolje pogođen prevladavajući patogen pojedinca, društva i vremena, odnosno aluzija na njega. Drugim riječima, ocrtani patogen – ambijent i sentiment –  uznemiruje nas svojom točnošću i ovjerom te nas u sebe uvlači kudikamo više nego što to čine likovi i njihove situacije. Uboden je prije svega ton zbilje.

Drugo pak što može zasmetati verziranom čitatelju jest jak osjećaj da je knjigu već pročitao, i to ne samo posljednjih godina već i u protekla dva desetljeća. Riječ je o rezovima života koji su već viđeni.

 

Međutim, ono što u zbirci osvježava upravo su sjene. Sjene nevidljivih, neprimijećenih, neuhvatljivih promjena koje kroje svačiji život, čak i onaj višekratno opisivan. Sjene i ambijent.

 

Ambijent i patogen. Kakav je čovjek ove zbirke?

 

Susreti koji to nisu, život bez događaja – u tome se osjeća dobro. Dvije-tri rečenice koje izmijeni sa slučajnim suputnicima uvijek su točne rečenice, misli mu ne bježe, ne želi biti drugdje, posve je prisutan. Želi i ne želi promjene: ako se moraju desiti, neka to budu nametnute i iznenadne promjene, ne želi sam izazvati život.

 

Borislav Kamenjašević, Ziher.hr