Književna kritika “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz”

Istine i laži u povijesti i književnosti

(Marko Gregur: Kak je zgorel presvetli Trombetassicz, Hena com, Zagreb, 2017.)

Već nagrađivani koprivni­čki književnik Marko Gre­gur nakon zbirke poezije Lirska grafomanija (2011.) te zbirki priča Peglica u prosincu (2012.) i Divan dan za Drinkopoly(2014.) odlučio je krenuti u nešto drugačijem smjeru. Osim što je njegov novi književni uradak roman, već nam naslov sugerira i njegovu jezičnu posebnost. Kak je zgorel presvetli Trombetassicz u potpunosti je napisan na kajkavštini, i to na cifrastoj kajkavštini koja priziva duh sedamnaestostoljetne Koprivnice, a susrećemo se u romanu i sa starim pravopisom kojim su zabilježene važne službene odluke. Treba istaknuti da je roman opremljen rječnikom kajkavizama i arhaizama koji je pripremio Mario Kolar i koji olakšava čitatelju probijanje kroz jezične i druge zavrzlame. Sve nas ove uvodne opaske, do kojih se može doći već letimičnim listanjem stranica romana, dovode do ključne njegove odrednice: radnja je smještena u prošlost, i što je još važnije istaknuti, njezini su pokretači povijesne osobe i događaji.

Iako se bavi prošlošću, Kak je zgorel presvetli Trombetassicz ipak je nesumnjivo aktualan. Kako je to moguće? Ovaj roman ne pripada tipu povijesnog romana koji se strogo drži povijesnih izvora stvarajući sliku prošlosti kakvu bilježi tradicionalna historiografija. Gregur polazi od činjenica te upoznaje osobe koje vladaju Koprivnicom u 17. stoljeću kroz zapisnike gradskog poglavarstva u kojima zaista možemo pronaći ista imena kao u njegovom romanu. Neupitno je, dakle, da su ti ljudi postojali, no to nisu velike ličnosti o kojima se obično piše u pregledima povijesti, što Greguru daje slobodu u oblikovanju njihovih priča.

I Matija Ivačić (Moderna vremena) istaknuo je da Gregura ne zanimaju velike povijesne teme i povijesna vjerodostojnost, a u središte pozornosti dolaze likovi poput Paulusa Ayticha koji je pripovjedač i glavni lik u romanu. Taj koprivnički notarijuš i literat već na prvim stranicama otkriva da zapisuje sve što se događa u Koprivnici i malo to nacifra, a zapisuje i svoja predviđanja za budućnost. Ivačić ističe da je on mali čovjek s velikim ambicijama koji ide preko granica svojih mogućnosti u želji da mu se dive. Treba tome ipak dodati da u ponekim trenucima on doživljava prosvjetljenje i zaključuje da sreća leži u sasvim drugim stvarima. Promatrajući svoju obitelj nadahnuto zaključuje: »V tom me je trenutku grejal neki lepi občutek i za ništ me nije bilo briga. Ni za dvorce, ni za parnu kupelj od Zrinskih, ni za titule ni za zlato«. Često ga pokreće i ljubav prema Jelli, a opisi njihovog odnosa kreću se od petrarkističkih do komičnih.

No u romanu je od Aytichevog privatnog života zanimljiviji njegov posao u gradskom magištratu. Likovi koje tamo susrećemo mogu se svesti na tipove: sudac Trombetassicz svojim sposobnostima ne opravdava visoku poziciju, fiskus Natulia vrhunski je manipulator koji u svemu traži svoju korist, a za Balanzana Aytich navodi da je »jeden od onih kakove saka varoš ima – kojega nigdo preveč ozbilno ne vuzimle, ali koji je navek tu negde«. Upravo se u osobinama tih likovima i njihovim političkim spletkama koje pokreću radnju najbolje vidi aktualnost romana.

Neke od odlika Gregurovog romana poput postmodernističkog odustajanja od velikih priča, propitivanja vjerodostojnosti dokumenata ili tematiziranja samog čina pisanja dopuštaju nam da o njemu govorimo u terminima historiografske metafikcije kako ju definira Linda Hutcheon. Ako cijeli roman shvatimo kao Aytichev pokušaj bilježenja aktualnosti za upozorenje budućim naraštajima (pa čak u fusnotama transkribira zapisnike) uočavamo koliko je pisanje čak i o neposrednoj prošlosti uvjetovano subjektivnim tumačenjem u tom trenu dostupnih informacija. Aytich je bio uvjeren da sudjeluje u velikom prevratničkom događaju, a na kraju shvaća da je velika bila samo laž u koju je naivno vjerovao. Kako je mogao znati pravu istinu, mogu li je otkriti povjesničari i je li ona uopće dostupna? Pojava iznuđenih izjava, lažnih pisma i falsificiranih računa u svijetu romana navodi na pitanja o vjerodostojnosti povijesnih izvora i u stvarnosti. Konačno, ako svako pisanje povijesti shvatimo kao jednu od mogućih rekonstrukcija i prezentacija prošlosti, nameće se zaključak da književnost i historiografija, iako se međusobno izazivaju, nisu u opreci. Štoviše, procese propitivanja i odustajanja od velikih priča i okretanje prema anonimnim pojedincima i naizgled nebitnim događajima možemo pratiti ne samo u književnosti, već i u suvremenoj historiografiji.

Kak je zgorel presvetli Trombetassicz dokaz je da povjesničari, u ovom slučaju Hrvoje Petrić koji usmjerava Marka Gregura prema povijesnim temama, i književnici mogu uspješno surađivati. Ujedno, roman je dokaz da takve male priče u kojima, primjerice, Zrinsko-frankopanska urota služi tek kao kulisa, a jednogblesavog Mihalja srećemo i u prvoj i u posljednjoj rečenici, mogu itekako biti zanimljive.

Vratimo li se na aktualnost romana, treba spomenuti satiričan ton kojim je on prožet i koji jasno navodi na poveznicu s današnjicom. Unatoč Aytichevim predviđanjima da će 2000. godine sve biti bolje, financijske malverzacije, predizborne kalkulacije i borba za moć nisu nam ništa strano. Kroz trinaest poglavlja pratimo kako se u tim nemilosrdnim spletkama snalazio Paulus Aytich kroz čije doživljaje dobivamo i sliku jednog prošlog vremena. Marko Gregur vješto upozorava na odjeke tog vremena pa ih svatko s gorko-slatkim osmijehom na licu može lako prepoznati u današnjem političkom diskursu. Odabir kajkavštine nakon čitanja romana nameće se kao sasvim logičan, a taj odabir još jednom svjedoči i o okretanju prema malim pričama kakvo upravo na jezičnoj razini trenutno pratimo i kod drugih mladih hrvatskih književnika. Svima njima, a posebno Marku Greguru koji je ovim romanom napravio veliki iskorak u svojoj književnoj karijeri, možemo samo zahvaliti što su donijeli svježinu na hrvatsku književnu scenu.

Mihaela Cik, časopis Kolo