Književna kritika, “A onda je Božo krenuo ispočetka”

Marina Vujčić: A ONDA JE BOŽO KRENUO ISPOČETKA

Marina Vujčić, lektorica hrvatskog iz Trogira koja živi i radi u Zagrebu, svoj je prvi roman objavila 2010. g. bio je to Tuđi život, a bavio se složenim odnosom između prave i virtualne stvarnosti, tematikom koju će dalje razrađivati u nekim svojim sljedećim djelima. Kako je pisala dramske tekstove i djela posvećena djeci, drugi je roman objavila tek ove godine u zagrebačkoj kući Hena com. Čini se da je autorici s razlogom dugo trebalo da napiše A onda je Božo krenuo ispočetka; radi se o zanimljivom i složenom, ali istovremeno pristupačnom i pitkom djelu.

Iako se u prvi čas može pomisliti je Božo varijanta priče o čovjeku koji je otišao po cigarete i više nikada nije vratio, stvari su znatno složenije. Božo Belamarić, naslovni i glavni lik, na samom početku romana doista odlazi da se ne vrati, ali se ne radi o nekom tajanstvenom nestanku, otmici ili sličnom, nego o pomno isplaniranom „kretanju ispočetka“. Božo je, naime, 45-godišnjak oženjen suprugom koju ne voli, živi u malom mjestu koje ga guši te radi posao koji smatra besmislenim. Ukratko, Božo je stranac u vlastitom životu, pa kad mu majka ostavi dvjestotinjak tisuća kuna, on odlučuje početi pravi život. Da bi to uspio, prvo mora u potpunosti prekinuti dotadanji život, pa se on jednog dana ukrca na vlak za Zagreb. Ipak, življenje pravog života neće biti onakvo kakvim ga je zamišljao.

Kao što se vidi iz dosada rečenog, u romanu se ne dešava mnogo toga u smislu razvoja fabule. Opisuje se Božino putovanje do Zagreba i prvi dani njegovog novog života, u kojem prvo živi u hotelu, da bi zatim našao stan i upoznato tajanstvenu Silviju s kojom počinje strastvenu vezu. No, prava radnja odvija se u Božinoj glavi; pomno se opisuju njegova razmišljanja i osjećaji, koji čine glavnu pripovjednu okosnicu romana.

Čitavo djelo pripovijeda neimenovani pripovjedač u 3. licu, ali je sve dosljedno fokalizirano kroz Božu. Česta upotreba slobodnog neupravnog govora i unutarnjeg monologa te unutarnja fokalizacija zapravo stvara dojam kako je pripovjedač Božo. Pravi pripovjedač, međutim, ipak ostaje potpuno odvojen od lika, što je potrebno zbog stvaranja određene distance u odnosu na Božu i njegove misli. Božo je, naime, doista središte ovog romana, no čini se da autorica ne želi da se čitatelj u potpunosti s njim poistovjeti. Prisutnost pripovjedača tako omogućava odstojanje, koje onda poziva na dublje razmišljanje o Božinim odlukama.

Previranja u Božinom umu detaljno se opisuju, što ga čini jednim od psihološki najrazrađenijih likova naše suvremene književne produkcije. No, iako je sve usredotočeno na misli i osjećaje, A onda je Božo krenuo ispočetka nije isključivo psihološki roman. Iako se očito naslanja na tradiciju takvog romana u nas, Božo nije nikakav novi Filip Latinowicz, a čini se da je ključna razlika među njima upravo način pripovijedanja. Dok se obično kaže kako je Krležu teško čitati, djelo Marine Vujčić odlikuje neobična lakoća i pristupačnost pripovijedanja.

Djelo je precizno koncipirano, pa se prateći Božine misli, premješta iz sadašnjosti u njegovu dalju i bližu prošlost, što s jedne strane omogućuje unutarnju napetost, a s druge zanimljivost. Opisivanje razmišljanja moglo bi stvoriti monotonost u izlaganju, no to se uspješno izbjegava Božinim flash-backovima, odnosno promjenama u planovima pripovijedanja.

Zanimljivo je što A onda je Božo krenu ispočetka kao da nema kontekst. Jasno je da se roman dešava u Hrvatskoj danas, no on bi se, načelno uzevši, mogao dešavati bilo gdje. Nema u romanu, naime, nikakvog pozivanja na naše probleme i politiku, što gotovo da je pravilo u suvremenoj hrvatskoj književnosti, pa tako to djelu u neku ruku predstavlja osvježenje.

No, taj „nedostatak konteksta“ zapravo je posljedica univerzalne problematike kojom se djelo bavi. A onda je Božo krenuo ispočetka u biti se naslanja na tradiciju filozofskog romana. Božo, naime, ne počiva na psihološkom razvoju lika, nego na filozofskoj razlici između pravog i nepravog života. Kako sve pokreće Božina odluka da prekine život kojim živi, a koji je puko trajanje, i počne živjeti pravi život, može se reći da se radi o filozofskom romanu. Osim toga, Božo je diplomirao filozofiju. Odlazak na studij smatra svojom jedinom autonomnom odlukom, a studij je jedino vrijeme u kojem je barem donekle doista živio. Filozofija mu je, da tako kažemo, otvorila put mišljenja – a onda i pravog života – ali se on ipak prepustio „nepravom“ životu, slijedeći pravilo manjeg otpora. Roman je pun aluzija i izravnih pozivanja na filozofe, pa čak i malih komentara njihovih učenja, koji su često i duhoviti.

U svakom slučaju, filozofsko pitanje problema prave egzistencije za Božu je ključno životno pitanje, a ne samo pitanje o kojem su pisali, recimo, Nietzsche, Kierkegaard, Heidegger i Sartre. A onda je Božo krenuo ispočetka nije nekakav filozofski esej; ključno je, naime, upravo književno oblikovanje. Marina Vujčić nema namjeru napisati novog Stranca ili Mučninu, ali su daleki odjeci tih romana prisutni i u njenom djelu. Osim toga, književna forma omogućuje onakvo postavljanje filozofskog problema kakva nisu moguća unutar same filozofije. Tako Božo „čistu“ filozofsku problematiku povezuje sa svakidašnjim životom, što stvara vrlo zanimljiv obrat, kako tematski tako i pripovjedno.

Velik dio romana, naime, bavi se pitanjem kako zapravo živjeti pravi život. Na početku se Boži „nepodnošljiva lakoća postojanja“ – da se pozovemo na Kunderu – čini nepodnošljivo teška kada u njoj živi život koji nije izabrao, sa ženom koju ne voli. No, kada počne njegov pravi život, njegova se navodna lakoća izvrće u užasnu težinu pritiska onog što se obično naziva praktični život. Svakodnevni život, koji uključuje i, recimo, pranje rublja i nabavku namirnica, otkriva se Boži tek u njegovom pravom životu i neočekivano ga komplicira. Ukratko rečeno, tijekom cijelog romana Božo zna od čega želi biti slobodan, ali ne u potpunosti i za što želi tu slobodu.

Božin pothvat življenja pravog života s jedne strane, kako pripovjedač kaže, „sabotira“ njegovo vlastito sjećanje, jer mu ne dopušta „čisti početak“. On, naime, doista sve ostavlja iza sebe u fizičkom smislu, ali ne ostavlja iza sebe svoju prošlost, nego na nju stalno misli. To je, dakako, jedna od glavnih pokretača radnje, pa se flash backovi javljaju upravo onda kada bi Božina sadašnjost mogla postati monotonom, što govori o dobro komponiranom djelu. No, s obzirom da više od polovice Božinih misli u novom životu odlazi na misli o starom životu, taj stari život još je itekako dio Bože. Osim toga, čak i ljubavnu vezu sa Silvijom Božo ubrzo shvaća kao novu obavezu, čak i ovisnost, koja mu onemogućuje posve slobodan život. On tako postupno otkriva kako živjeti u potpunosti slobodan život zapravo i nije moguće.

A to je, dakako, zanimljiv obrat u odnosu na filozofsko slavljenje pravog života. No, ne radi se o nekakvom krajnjem rješenju problema, nego tek o sugestiji. Time A onda je Božo krenuo ispočetka zapravo postaje i roman koji bi, barem u načelu, mogao zanimati i znatno širi krug publike. U svakom slučaju, djelo je to koje svakako treba pročitati.

Hrvatski radio, Treći program - Bibliovizor, Vesna Solar,