Književna kritika “Nije moglo bolje”

Piše: Igor Žic, Radio Gornji Grad, 24.11.2016.

Nisam siguran da posve razumijem Kseniju Kušec, ali poštujem put koji je odabrala. U svom posljednjem romanu Nije moglo bolje priložila je vrlo sažetu bilješku o sebi, koja budi određene nedoumice, ali veseli. Naime, napisala je da je: “…arhitektica… saksofonistica… spisateljica…” Nevjerojatno kratko i prilično precizno, no ja, kao fan sam ostao malo razočaran! Gdje su tu tračevi?!

Ja, vječiti psihoanalitičar iz Pakla, dakle onaj koji uvijek vozi na Route 666, iz ovog bih izvukao neke, relativno važne, zaključke. Naime, gđa. Kušec je diplomirala određeni broj, prilično različitih, fakulteta – no sama sumnja u njihovu svrhovitost! – a osim toga, u njenom životu je književnost, nekako, ničim izazvana, postala najvažnija! Bez veze!

Osobno volim ljude koji su izvan standarda, jer mislim da je samo Jedinka sposobna za gnozu. Jezu?! Gnozu… Dakle, Bog se može spoznati samo kroz Sebe. Ili kao što bi to Schelling rekao:

„Bog je totalitet koji nije mnoštvo već je naprosto jednostavan, Bog je jedinstvo koje se ne može odrediti u suprotnosti prema mnoštvu, tj. on ne bivstvuje jedino u numeričkom smislu, on nije tek ono jedno, već je samo apsolutno jedinstvo, nije sve, već samo apsolutna cjelokupnost i to oboje neposredno kao jedno.“

Zašto počinjem ovako seratorski? Zato što je kritičarka Vanja Kulaš, na portalu Moderna vremena, napisala jedan užasno pretenciozan, mladenački pompozan ali intrigantan osvrt na ovaj roman – s kojim se, naravno, uopće ne slažem!

“Nije moglo bolje roman je u retro modu, poetizacija prozaičnog, apologija starinskih, obiteljskih vrijednosti, nepretenciozna priča o ljudskim slabostima, drugim prilikama i novim početcima, ali i društvena kritika s prigušivačem. Ksenija Kušec svoj roman ispisuje kao da veze goblen, ali pritom izvrdava predviđene matrice i očekivane motive, usto si priuštivši pokoju drsko pogrešnu očicu, neočekivan ubod, a upravo taj pomak, neko unutartekstualno ludilo, spašava njezin rad od deja vu banalnosti.

Pripovijest je ambijentirana u bezlično ružnjikavu i naoko bezdogađajnu malograđansku sredinu nadomak velegrada, koja će se međutim pokazati vrlo dinamičnim ishodištem mnogih socijalnih devijacija i moralnih iščašenja, pa je čitamo kao sinegdohu ovodobne društvene problematike – gramzivosti i korupcije, obiteljskih disfunkcionalnosti, obezvrjeđujućeg odnosa spram starijih, nedostatka radne etike itd.”

Fuck Schelling! Fuck Vanja Kulaš! Dajmo djeci da odrastu! Who, the Fuck, is Vanja Kulaš?!

“Vanja Kulaš od 2004. godine zaposlena je u Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje brine o frankofonoj i rumunjskoj zbirci. Diplomirala je njemački, francuski i bibliotekarstvo i privela kraju poslijediplomski doktorski studij književnosti i filma. Radi na doktoratu s temom socijalnog realizma u njemačkom i frankofonom filmu i piše za Zarez, Hrvatski filmski ljetopis, Književnu smotru, Hrvatsku reviju, Portal Moderna vremena Info, Novosti HKD-a, Vijenac… ”

Dakle, imamo dvije žene koje si nisu kliknule, a koje vjerojatno imaju vrlo slične interese, strahove, nade i opsesije?! Ovo je dokaz da je Zagreb postao ozbiljan grad! Vanja Kulaš nastavlja, nešto pomirljivije:

“Iako ću u odlomcima koji slijede ukazati na meni iritirajuće pojedinosti u romanu, s vremenskim odmakom sve sam sklonija pomirljivom zaključku kako je prije u pitanju autoričina razbarušena percepcija stvarnosti, nego suštinska spisateljska nemuštost ili nemar. U konačnici, na svakom je čitatelju da procijeni jesu li takve začudnosti čitljive kao svojevrsna differentia specifica ili ipak neprihvatljive nelogičnosti. Kako bilo, slijedi mapa klizišta odnosno nes(p)retnih rješenja uslijed kojih bi se moja zabavljenost ovom simpatičnom pričom smjenjivala s čuđenjem i nervozom, a što ću u nastavku teksta neutralizirati popisom pluseva kojih u romanu itekako ima.  ”

Problem je uvijek isti: pišite o onom što najbolje poznate! Na žalost, ljudi često brkaju svoje opsesije i ono što dobro poznaju… Fuck Schelling! Vanja Kulaš ponaša se poput lika iz romana Ksenije Kušec, koji se oteo kontroli! U svom teturanju kroz bespuća povijesne zbiljnosti, mlada, preambiciozna, potencijalna znanstvenica piše svašta, da bi se pred kraj osvijestila od svojih pseudoznanstvenih snoviđenja i iskoračila iz halucinacija uz slijedeće riječi:

“Ksenija Kušec neosporno je spisateljica zavodljive, samosvojne poetike, autorica koja progovara o, gromačevski rečeno, bolesti svijeta, a čini to s dozom ironijske trpkosti, ali i s puno šarma i dobrohotne uviđavnosti. Iz prethodnih odlomaka jasno je da sam kroz roman napredovala razmičući roj namrštenih upitnika; istodobno, činjenica je da sam ga pročitala u jednom potezu. Kako to shvatiti?
Neporecivo je da pripovijest Ksenije Kušec plijeni i veseli. Autorica ima oštro oko, autentičan stil i osjećaj za pomak, ali i sposobnost uobličavanja novih, atmosferičnih svjetova. Niz je tu živih, lijepo komponiranih i pamtljivih slika, apsurdno komičnih situacija, a posebno su zgodne suptilno poetične – uvjetno rečeno – dosjetke kojima pripovjedač sveznadar zatvara poglavlja.”

Eto ga, što smo toliko morali lutati?! Kartice i kartice ničega! Fuck Schelling! Osim bizarnog prizivanja posve nevažne Tatjane Gromače (u neobičnom kontekstu!), ostalo pokazuje da i mlada kritičarka razmišlja o onom što je upravo pročitala!

Tanka je linija koja odvaja umjetnost od znanosti – i zato je tu esej! Esej dopušta ozbiljnim književnicima da se razigraju i da krenu putem Schellinga, ispisujući literarizirane opservacije o ovom i onom. Ako želite taj tip književnosti onda morate u XXI. stoljeću posegnuti za Slobodanom Novakom (Protimbe) ili Davorom Velnićem (Kineski šapat, Dno je uvijek dublje), a sigurno ne za Tatjanom Gromačom. Ksenija Kušec, moja draga prijateljice – koju sam vidio jednom u životu i s kojom se uglavnom ne slažem! – imala je sa svojim roman Nije moglo bolje sasvim druge ideje i pretenzije.

Ova knjiga, od naslovnice – prekrasnog slaganja bezveznih, zahrđalih, metalnih dijelova, koji, nakon pažljivijeg promatranja tvore znak za Biohazard, dakle Opasno po život! – pretvara se u remek-djelo satiričnog sagledavanja moderne Hrvatske. Kako sam ja puno grintaviji čitatelj od Vanje Kulaš (koji svaki dan pročita preko jedne knjige!) moji kriteriji su puno viši od ranije spomenute kritičarke, no posve drugačiji. Ja se, naime ne pitam 'što Ksenija Kušec može napraviti za mene?', već 'što ja mogu napraviti za Kseniju Kušec?'. Kako mogu ući u njen svijet i da li taj svijet poštuje svoju (od autorice oblikovanu) logiku?

Kad Vanja Kulaš napiše, doduše stilistički šlampavo, da je roman pročitala u jednom potezu (naime čitanje podrazumijeva trajanje, a jedan potez trenutak, pa je to – shodno uvaženom Schellingu, koji je u dvadesettrećoj godini postao profesor filozofije u Jeni 1798. – krležijansko lupetanje!) otvara prava vrata za razumijevanje ovog satiričnog djela.

I ja sam, kao i ranije spomenuta i sada već zloglasna kritičarka Vanja Kulaš, s lakoćom i velikim zadovoljstvom pročitao ovaj roman, povremeno se, zloćudno cereći, poput postarijeg gospodina koji je redovito patrolira na Route 666! Knjiga je napisana savršeno, unutar mračnih nakana Ksenije Kušec, koja se zaigrala s našom turobnom stvarnošću. Knjiga je sapunica na steroidima, odnosno odviše pametna da bi pripadala izvornom žanru, pa je tako i završila pod satiru. Na žalost, a cijela je hrvatska povijest puna te fraze, Hrvati satiru doživljavaju kao bezveznu zajebanciju, dok je satira u Velikoj Britaniji onaj kraj puta, dostupan samo pravim poznavateljima književnosti, koji su obično bili među najboljim studentima filozofije na Oxfordu ili Cambridgeu. Sjajan primjer je izvorna Kuća od karata, za one koji nešto razumiju o politici i moći.

Nije moglo bolje je hrvatska inačica Kuće od karata, no kako Hrvatska nikad nije vladala svijetom i kako ima zanemariv broj stanovnika, onda sve dobiva još bizarniju crtu! Vrag je u detalju, a Bog je u totalu! Fuck Schelling!

Ono što najviše cijenim kod Ksenije Kušec: ona voli svoje likove sa svim njihovim nesavršenostima! Ona je prava magna mater (tek toliko da se zna da mogu srati kao i bilo tko drugi, u konkretnom slučaju Paolo Veronese - mislim, on je spominjao da može slikati kao i bilo tko drugi, ali dopuštam si, na Route 666, nešto što se zove licentia poetica) spremna sve uzeti pod svoje okrilje (Madonna misericordia? – sad me je već ponijelo, kao da sam autoričin Bulgurev, vrhunski zagrebački likovni kritičar koji serijski slaže slikarice kao seksualne trofeje! Hm, to me podsjeća na nekog…?).

Ja, osobno, ne volim ljude, ali volim pisce koji vole svoje likove! I zato se roman Nije moglo bolje čita tako lako, s osmjehom, s jednom neuobičajenom ugodom. Svi likovi su, s jedne strane stereotipni, no s druge žive život punim plućima, kao trodimenzionalne ništarije! Croatia today! Sve situacije opisane u knjizi su nam bliske, svi ti ružni stanovi, kuće bez fasada, stražnja dvorišta puna nepotrebnih stvari, svi ti provincijski ljubavnici i preljubnici, sve te neshvaćene slikarice i kraljevi nerada! Mi ih prepoznajemo sa sjetom, jer se sjećamo svoje jučerašnjice…

Ksenija Kušec prošla je kroz ogledalo – poput Alice – i dala nam je našu bezveznu svakodnevicu u veselom, iskrivljenom odrazu – koji oduševljava!

Remek djelo, ma što rek’o onaj šupak Emenim! Ili već tako neko!