Književna kritika “Đavolja simfonija”

Pišući prije otprilike tri godine o debitantskoj zbirci priča novinara Davora Mandića „Valjalo bi me zamisliti sretnim“ u zadnjoj sam rečenici, te inače lagano ironične kritike, zapisala – mogli bismo ga zamisliti piscem! Zamišljanje više nije potrebno, jer nakon što je prvom zbirkom položio malu maturu u kojoj su još bile oprostive mladalačke greške neujednačenosti i nepročišćenosti, evo ga sada s romanom koji, kažu, u profesionalnom životu nekoga tko ima nakanu postati piscem, ima značenje velike mature. Mandić ju je, riješimo se odmah neizvjesnosti, položio, koristeći se pokojim šalabahterom (kao što je hvaljena priča „Dezerter“ iz prve knjige koja je poslužila kao poticaj za roman) i inteligencijom da temu (rata) koju su rabili mnogi odmakne u zaleđe (Pula koja nije bila izložena izravnim ratnim razaranjima), što mu je otvorilo mogućnost da u romanu načini neobičan miks, kako žanrova tako i stilova, a opet ostane svoj, odnosno poprilično odmaknut od mainstream književosti. U prilog tome govori i činjenica kako je na sredinu svoga romana postavio strip (kojeg su prema autorovu scenariju izradili Josip Sršen i Sebastijan Čamagajevac), koji ovdje nije tek ilustracija ili nedajbože višak, već integralni dio romana, spojnica bez koje neki događaji ne bi bili do kraja jasni.

Davor Mandić, doista, jedan je od još rijetkih rokera među piscima, pa iako na prvi pogled napisao roman od odrastanju u zaleđu rata, što priča o glavnom junaku „Đavolje simfonije“ Damiru Žagariću, petnaestogodišnjaku koji do kraja romana postane devetnaestogodišnjak, ponajprije jest, ne može se oduprijeti svome sex, drogs & rock'n'roll porivu i u konkretnom slučaju (a i šire) dobro da je tako. Prije svega na taj način postiže autentičnu i uvjerljivu generacijsku vizuru (Žagarić je godišnjak autora), ali i čini odmak od onoga što danas, kao kritičari u urednici, bezvoljno nazivamo 'još jednom pričom iz rata'. Konkretnije rečeno, „Đavolja simfonija“ funkcionira na više razina – kao priča o vremenu u kojem su roditelji imali važnija posla od bavljenja vlastitom djecom, zbog čega se potonjima otvorilo beskrajno polje slobode, o depresivnoj atmosferi rata u zaleđu, ali i obiteljski roman s tajnom tragedijom koja je obilježila njezine članove i koju najmlađi član pokušava razotkriti u pauzama između buke i bijesa motora, garažnog rocka, drogiranja, cura i prepuštanja bujici hormona. Damir Žagarić od najranijeg djetinjstva odrasta bez majke. Premda ga muči nasljednost njezina 'slabog srca', uspijeva saznati pravu istinu o njezinoj smrti, zbog čega gubi povjerenje u jednog od dva stožerna lika u svome životu – oca. Ostaje mu još samo stariji brat, od onih tipova braće koji su u svemu prvi i bolji, probijaju granice i postaju zaštitnici i uzori. No, i on nestaje iz Damirova života, isprva u JNA koja proživljava svoje posljednje dane i iz koje dezertira (vidi strip na sredini knjige!), a ubrzo potom negdje u bespućima pakračkog ratišta gdje vodi i neki svoj rat i tek se povremeno pojavi kao glas preko sve rjeđih telefonskih linija s ratišta. U takvim uvjetima odrasta i sazrijeva Damir, boreći se sa svojim vlastitim, obiteljskim i širedruštvenim demonima i naravno da mu nije moguće ništa drugo no pokleknuti. Roman pripovijedaju dva Damirova glasa, mlađi i stariji i zreliji, a zaokružuje ga unutarnji monolog napisan bez interpunkcijskih znakova koji ne nudi klasičan rasplet, niti mnogo optimizma. „Đavolja simfonija“, koja posjeduje dovoljno koherentnosti da je možemo zamisliti romanom, neobičan je i originalan spoj u kojem kao da ste pomiješali Balenovićeve „Metastaze“, Vojnovićeve romaneske potrage za identitetom, mladalačke romane o odrastanju i kritičko-mimetičku prozu s kraja devedesetih sa „Sympathy For The Devil“ (u ovome posljednjem nisam ni najmanje originalna, to naime proizlazi iz samog romana). Ono što u ovome romanu ipak mogu zamisliti kao višak, a prenapučenost je očito odlika Mandićeva stila, jest i dalje pokoja pretencioznost ne samo na razini pojedinačne rečenice ili uplitanja Camusa, te grananje fabule na toliko rukavaca da kod nekih sve jednostavno mora ići prebrzo ili ostati ponešto nedorečeno. No, dvojbe nema, Mandić je uspješno maturirao s temom i na način koji ga poprilično razlikuje od ostalih pristupnika.

Jutarnji list, Jagna Pogačnik