Književna kritika “Raskoš života”

Prije kojih petnaestak godina, tumarajući parcelama novoga židovskoga groblja na Žižkovu, zamalo sam promašio posljednje počivalište Franza Kafke. Na jednome granitnom monolitu opazio sam, doduše, poznato ime, ali ono je išlo u paketu s doktorskom titulom. Meni se tada - uostalom, kao i danas - činilo prilično neukusnim ispraćati Kafku na onaj svijet legitimirajući ga zanimanjem koje je prezirao. Bio je, naime, diplomirani pravnik (doktorski prefiks nije zaslužio disertacijom, nego je tada vrijedila praksa da se sve juriste zakiti tom titulom), radio je u osiguravajućim tvrtkama, neko je vrijeme bio i partner u obiteljskoj tvornici azbesta, no ni u jednom od tih poslova nije nalazio ispunjenje. Toga jutra na Žižkovu potpuno sam podcijenio činjenicu kako Franz nije, naravno, naručio vlastiti grob, nego je spomenik podigao njegov otac. A Hermannu Kafki pravnička je izobrazba ćudljiva sina bilo kudikamo važnija od njegovih književnih tekstova koji su ionako skupljali prašinu u ladicama.

Koliko je usud mrskog "doktorstva" pratio nesretnoga Franza, svjedoči i roman "Raskoš života" Michaela Kumpfmüllera (knjigu je prevela Bojana Bajić), priča o zadnjim mjesecima Kafkina života, što ih je proživio u agoniji bolovanja od tada neizlječive tuberkuloze, ali i u nježnoj ljubavnoj vezi s petnaest godina mlađom djevojkom Dorom Diamant. I ona sama njega će isprva zvati doktorom, da bi ga tek kasnije, nakon što ljubav pobijedi titularne konvencije, počela oslovljavati imenom.

Svaka biografija, a pogotovo ona koja se ne piše s publicističkom akribijom i predumišljajem, nego s proznim ambicijama, škakljiv je pothvat. Manje skrupuloznim autorima teško se othrvati porivu da vlastite ovlasti pobrkaju s onima koje su u djelokrugu svetoga Petra, pa počnu presuđivati osobama o kojima pišu. Još je i teže uteći kušnji da se naglasak stavi na okolnosti i događaje koji mogu potaknuti ili produbiti kontroverze o glavnome junaku.

"Slučaj" Franza Kafke u tom je smislu posebno delikatan. On se nikada nije uspio emancipirati od dominantnog oca od kojega je sve do smrti egzistencijalno ovisio. Za života se - baš kao i danas - opirao zbijanju u Prokrustovu postelju jasnog i neporecivog identiteta (kulturnog, nacionalnog, vjerskog, ideološkog). Nadalje, nikada se nije uspio ni profesionalno ni emocionalno realizirati: sebe je držao slabim piscem, a požudu je često namirivao u društvu prostitutki. Takav apartni karakter lako se može pretvoriti u protagonistu literarnoga freak showa ako njegova priča dospije u ruke pisca bez previše obzira i osobita talenta.

Fokusirajući se na Kafkin odnos s Dorom, Michael Kumpfmüller upustio se u dodatni rizik. Jer, i sam sažetak storije o njezinome životu doima se kao predložak za hollywoodsku melodramu. Što je bilo s njom nakon Kafkine smrti? Tridesetih godina udala se za Lutza Łaska, urednika komunističkih novina, i s njime dobila kćer Marianne. Sve troje pobjeglo je 1936. iz nacističke Njemačke u Sovjetski Savez. Godinu kasnije Lutz je zaglavio u nekom od Staljinovih kazamata na dalekom istoku, pa su se Dora i Marianne opet dale u bijeg. Skrasile su se u Engleskoj, gdje je Dora preminula 1952. od zatajenja bubrega. Lutz Łask u međuvremenu je postao istočnonjemačkim državljaninom, a izlaznu vizu - da prvi put može posjetiti kćer - dobio je tek 1973. Umro je nekoliko mjeseci kasnije, a ni Marianne se nije naživjela: preminula je u Londonu 1982.

Michael Kumpfmüller uspješno se othrvao porivu da napiše priču veću od života svojih protagonista. Ciničnije čeljade od potpisnika ovih redaka kazalo bi kako se u njegovome romanu malo što događa: muškarac i žena se upoznaju, zaljubljuju te odlučuju živjeti zajedno, unatoč tome što su oboje svjesni kako je njemu vrijeme odbrojano. Kumpfmüller je diskretni evidentičar svakodnevice ljubavnoga para, koji marljivo bilježi njihove radosti i tuge, nježnosti i zebnje, nade i očajanja. Njegov roman sav je istkan od epizoda koje bi većina drugih biografa uredno prešutjela, ne razabravši u njima dovoljan dramski potencijal ili naprosto stoga što su toliko "obične" da se u njima Franz i Dora doimaju kao bilo koji drugi izmaštani književni karakteri. Ovaj Nijemac piše, međutim, s toliko topline, elegancije i mekoće da i naoko trivijalne situacije uspijeva uzvisiti do emocionalnog crescenda.

Paradoksalno, sve vrline ove knjige ujedno su i njezine mane. "Raskoš života" prečesto je "ravan" roman, rukopis koji stoji u mjestu, koji priču ne razvija nego umnožava, pa osobito u zadnjoj trećini, barem je to moje iskustvo, počinje ozbiljno zamarati.

Unatoč svemu, Kumpfmüller zaslužuje preporuke i strpljive čitatelje. Ponajprije stoga jer je riječ o piscu koji voli svoje junake i kadar je tom ljubavlju temeljito inficirati publiku, što je talent kojim se samo rijetki mogu pohvaliti. K tome, njegov se libar, osim kao priča o jednoj tragičnoj ljubavi, može čitati i kao dojmljiv dokument o životu u krizom razorenoj weimarskoj Njemačkoj.
 

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija