Dvije sestre, sramota incesta i nit koja ih je spasila
"Na selu je postojao zabranjeni kamenolom. Bila je tamo i prastara kuća koja je udomila zabranjene osjećaje. Uz to se nalazilo i Imanje Ipês gdje je čovjeka toliko sludjela ljubomora da je počinio zločin. Postojalo je drvo novca koje nikada nije niknulo. Bilo je još toga: devetogodišnje dijete. Napola otvorena vrata. Mučnina, strah. Zreo muškarac. Bijela dojka koju bi se uhvatilo krajičkom oka kroz poluotvorena vrata. Muška ruka preko dojke koja je bila nedokučivo blijeda, gotovo sablasna."
Tako počinje priča o dvije djevojčice, dvije sestre – Clarice i Mariji Inês – koje odrastaju u ruralnom Brazilu. Dijele ih četiri godine, mala razlika u dobi, ali značajna u izboru sudbine. Nepravedno bi bilo reći da je sudbina slomila samo jednu od njih, jer slomljene su obje, no jedna je ipak gore prošla. Jedna će biti "kažnjena" dodirom, druga "darom" pogleda. Gotovo četrdeset godina trajat će njihova agonija; sastajat će se i rastajati, buniti, vrištati, ali najviše – šutjeti. To je naslijeđe majke, žene koja je oprala ruke od svega. Tako biblijski.
Roman mlade brazilske književnice Adriane Lisboe, "Simfonija u bijelom“ (Hena com, 2016.), rijedak je dragulj u svijetu književnosti. Rijedak ponajprije zato što prijevodnom književnošću dominira literatura s engleskoga govornoga područja. Ponekad se u tu anglo-američku dominaciju uspije probiti neko europsko djelo i na trenutak zabljesnuti. "Simfonija u bijelom" doslovce je stigla s druge – i geografske i književne – hemisfere, iz Brazila.
Priča ide ovako. Portugalski pisac José Saramago 1998. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. U želji da proslavi svoj uspjeh, ali još više da slavi književnost, godinu kasnije utemeljio je literarnu nagradu "José Saramago" koja se dodjeljuje svake dvije godine najboljem mladom piscu za djelo napisano na portugalskom jeziku u luzofonskim zemljama (u kojima se govori portugalski). Adriana Lisboa dobila je upravo tu nagradu 2003. godine za "Simfoniju u bijelom", uz Saramagove riječi: "Spisateljica budućnosti... autorica za sad i za sva vremena."
"Simfonija" se bavi teškom temom, perfidnog obiteljskog nasilja – incesta, praktički uvijek obavijenim velom šutnje koji je posljedica i žrtvina srama i srama onih koji su znali, ali su se pravili da nisu vidjeli. Adriana Lisboa u tu napetu, a potisnutu situaciju koja kuha desetljećima ulazi riječima kao nožem i reže na sve strane. Ovakve su teme često sklizak teren za pisca: kako pisati o boli, poniženju, sramu, zlostavljanju, patnji i sramoti, a da se ne koriste sve ove riječi koje sam nabrojala? A te riječi bi svakako trebalo izbjeći jer su toliko već iskorištene da su izgubile emotivni naboj i skliznule do klišeja. Kako, dakle, pisati o tome? Kao Adriana Lisoba. To je drugi razlog zašto je „Simfonija u bijelom“ rijedak književni dragulj.
"Simfonija" razbija sve odrednice koje bi mogla nametnuti tema i forma. Nema patetike, nema odlomaka nad kojima ćete se rasplakati, nema sažaljenja, nema čak niti bazične identifikacije čitatelja s likovima na razini žrtve. Lisboa je čvrsta kao željezo, ali u njezinu pripovijedanju ipak ima dovoljno i kisika i vode da taj teški metal korodira pred valom autentičnih emocija (glas njezine žrtve zvuči kao da joj je stvarna osoba diktirala iskustvo ravno u pero). Niste okrenuli ni dvadeset stranica, a tu se, između korica, već rastače čitav jedan obiteljski život, hrđa iz djetinjstva zahvaća i odrasle osobe, nemoguće je do kraja – čista srca - biti ljubavnica, djevojka, supruga, majka, a na kraju i kći. Šutnja je i zarazna i smrtonosna bolest kad su u pitanju tajne; ništa se ne rješava šutnjom, osim što se taloži kroz generacije i na kraju sigurno nekoga baci na koljena.
Mnogi će stradati zbog te šutnje. Ali i mnoge će od te šutnje spasiti ljubav. To je treći razlog zašto Adriana Lisboa zaslužuje moj duboki naklon: uspjela je doista prikazati kako ljubav djeluje, kad istinske ljubavi ima. Znam, zvuči tako naivno, ali ljubav je jedina koja nas može spasiti kad se događaju gadosti i poništenja.
"Simfonija u bijelom" originalno je naziv nekoliko djela američko-britanskog slikara Jamesa Abbotta McNeilla Whistlera (1834-1903). Na svim tim slikama su djevojke u bijelom, u nevinim haljinama zakopčanima do grla, djevojke toliko čiste da pomalo izgledaju kao svetice i djevice, na lijep, čedan način. Whistler je kao slikar često kombinirao boju i glazbu u naslovima svojih djela. Vjerujem da je Adriani Lisboi to blisko jer je po profesiji primarno bila glazbenica, završila je preddiplomski studij glazbe, a tek potom diplomski studij brazilske književnosti i postdiplomski studij komparativne književnosti.
Potražite tu sliku na internetu. Poslije kad pročitate roman bit će vam sasvim jasno zašto je autorica izabrala naslov slike za naslov svojega romana i zašto djevojka na slici savršeno utjelovljuje Mariju Inês u romanu, i obratno. Lisboa piše onako kako Whistler slika: nanosi sloj po sloj boje, "sjenča" tonove, nema oštrih linija ili kričavih kolorita, ali kad se malo udaljite od slike i pogledate cjelinu... to je to, dobili ste stvarnost. Koja nekim čudom jasno održava i sve ono što ljudi najčešće u stvarnosti skrivaju. To je umijeće, po tome se razaznaje talentirani pisac.
Djevojka na slici u lijevoj ruci drži cvijet. Adriana Lisboa – jer voli svoje junakinje – u roman polaže nit, ljubav. Ta će Arijadnina nit izvući iz Minotaurova labirinta šutnje Clarice i Mariju Inês. Vama ću prepustiti da otkrijete točno kako. Pročitajte ovaj roman, nagradite se.
Tanja Tolić, portal Najbolje knjige
Kauboj koji je tu kad drugi nisu
U noći u kojoj astronauti Apolla 11 slijeću na Mjesec, život jedne splitske obitelji, a i još nekih njima bližnjih ljudi, izokreće se naglavačke. Mnogo se silnica prelama u toj jednoj noći, noći koja pršti od iznevjerenih povjerenja i slijepih nada, od ljubavnih zanosa i emocionalnih strepnji, od srazova unutrašnjih i vanjskih svjetova, i od mnogočega drugog. Ali do te noći treba prvo proteći otprilike dvije trećine romana, kroz stranice kojima teče savršena priprema za izuzetno uzbudljiv i romantičan vrhunac zapleta, s dovoljno potrebe da rasplet potraje sasvim dovoljno da bismo se zajedno s likovima smirili, utješili, i ponadali se happyendu.
Splitski dječarac iz partizansko-radničke obitelji, zbog tjelesne mane koja mu ograničava mogućnosti socijalizacije među vršnjacima, odrasta čitajući stripove. Sa stranica tih popularnih tiskovina u njegov život silazi imaginarni prijatelj, kauboj Arizona Joe, i postaje mu uzor i utjeha, povjerljiva duša i moralni orijentir. Često će taj kauboj navraćati k svome mlađahnom prijatelju, pričati o svojim junačkim podvizima, davati savjete i rasipavati se mudrim izrekama, i većina onog što malom Tomi kauboj Joe napriča neće biti ni od kakve praktične koristi. Ali će kauboj biti tu u trenucima kada drugi neće: kad neće biti starijeg brata koji je zaokupljen ljubakanjem s turistkinjama, kad neće biti oca koji radi noćne smjene u pekari, kad neće biti nikakve koristi od prisustva djeda, ratnoga heroja koji već godinama nije prozborio ni riječ, kad će majka biti zabavljena kuhanjem, pospremanjem, ili opčinjeno sjediti pred televizorom, novotarijom tek pristiglom u njihov dom. Između intermezza s Arizona Joem, koje će često poslužiti kao nevino mudri djetinji komentari zbivanja u svakodnevici, mali Toma tiho svjedoči zbivanjima u obitelji i susjedstvu, kao naivni kroničar jednog vremena i zavičaja.
Ali, to nije takav roman. Paralelno sa svijetom Tominog djetinjstva, podalje od njegovih očiju i moći rasuđivanja postoji i razvija se svijet odraslih, s kompliciranim odnosima, uz odgovarajući duh vremena kasnih šezdesetih, s emocijama sasvim druge vrste nego što ih dijete može pojmiti. Tehnički, te epizode u romanu pripovijeda drugi pripovjedač, dok dječak Toma iz svoga lica priča ili promišlja samo o događajima koji mu se zbivaju pred očima. Taj pripovjedački paralelizam vrlo efektno pridonosi porastu napetosti, i vrlo plastično pretapa svjetove dječje imaginacije s grubim egzistencijalnim realnostima kojih dijete još nije i ne može biti svjesno, ali ih može osjetiti, naslutiti, zaključiti da nešto nije u redu.
U životu te skromne obitelji, njihovih prijatelja i poznanika, i njihovih sugrađana koji postupno od slučajnih prolaznika postaju akteri bitni za njihove živote, stvari idu naoko jednolično, očekivano i glatko, ne idu putovima nekakvog boljitka i većeg blagostanja, ali održavaju kontinuitet zadovoljstva malim životnim radostima. Dva će događaja poremetiti taj kontinuitet, razbiti privid idiličnosti i idealno posloženih uloga. U oba slučaja, kod dva različita člana obitelji, riječ je o neočekivanom ljubavnom zanosu, o emocionalnom potresu, koji u jednom slučaju stvarno, a u drugom slučaju zamalo iz temelja mijenja život. Mnogo toga će trebati preispitati u novonastalim okolnostima, jer stvarima o kojima se rado govorilo nenadano se pridružuju stvari o kojima se šuti; pogrešne slutnje mogu navesti na krive zaključke i krive postupke, a nevine laži postaju velika opterećenja.
Vrlo zanimljiv psihološki i mentalitetni portret kraja, ljudi i vremena razvija se kroz ovaj roman, u vrlo toploj, romantičnoj pa čak i pomalo duhovitoj atmosferi. Prošlo vrijeme u kojemu žive dječak Toma i njegova obitelj nije toliko daleko, a problemi s kojima se suočavaju likovi u romanu nisu toliko neuobičajeni, pa se sve ispripovijedano i zamišljeno čitatelju doima vrlo blisko i vrlo razumljivo, kao nešto što se događalo nekim rođacima ili poznanicima, i iz čega se izrodila priča čiji se neki detalji, baš kao kad su se događaji stvarno i zbivali, rado naglašavaju, a neki radije prešućuju.
Davor Šišović, Glas Istre
VOAJERSKI PRISTUP EROTSKOJ LITERATURI
Istina o muško-ženskim odnosima i iskren uvid u mušku stranu 'pisca prostih priča'
Novu knjigu Pere Kvesića možda bi najbolje bilo početi čitati od kraja, odnosno epiloga. Na tom se mjestu našao ozbiljan autorov esej ne samo o tome što je bio poticaj za pisanje 'prostih' priča koje smo upravo pročitali, nego i o mnogo važnijoj temi, pojednostavljeno rečeno, kako je i zašto u Hrvatskoj iščezao erotski tisak i erotika općenito, čemu je pridodan i jedan davni, neobjavljeni esej pod naslovom 'Rekonstrukcija iskonske seksualnosti'.
Pero Kvesić, osim što iz prilično dobro znanih razloga ima mnoštvo neobjavljenog materijala koji naknadno izlazi među čitatelje u raznim formama i prigodama, ima još jedno opće mjesto svoje profesionalne karijere. Kvesić i erotika, naime, vole se javno već dugi niz godina. Osim što je u svojoj turbulentnoj novinarskoj karijeri bio urednikom magazina Erotika i pisao erotske priče za drugi važan magazin Start, u njegovoj se prozi oduvijek prepoznavao interes upravo za tu tematiku. 'Pisac prostih priča' tako, na neki se način izravno i nadovezuje na njegovu knjigu 'Uspomene urednika erotskog magazina' objavljenu davne 2002. u kojoj glavni junak, dakako urednik u erotskom magazinu, ulijeće iz jedne u drugu, detaljno opisanu seksualnu avanturu, često inspiriranu stvarnim događajima. U međuvremenu Kvesić je objavio još podosta knjiga u kojima se odmakao od svoje the teme i pozabavio drugim stvarima, premda je taj erotski začin gotovo u svima njima prisutan u većoj ili manjoj mjeri.
Kao i uvijek, 'Pisac prostih priča', s intrigantnim podnaslovom 'nedirnute ljubavnice i nezaboravna tucanja', pisan je onako kako Kvesić inače piše – na rubovima fictiona i factiona, na rubovima literature i novinske kolumnistike. Na tome rubu, ili uz pomoć toga spoja, i ovom prilikom nastaju vrlo čitke i zavodljive priče u kojima čitatelj preuzima voajersku ulogu, i to u najmanje tri kategorije.
Kao prvo, budući da je primarno riječ o erotskim pričama, bez obzira na to što neki od opisanih događaja ne završavaju onako kako bi akteri i čitatelji htjeli, dakle u krevetu, čitatelj je postavljen u klasičnu voajersku poziciju iz koje s uzbuđenjem prati junakove avanture usmjerene isključivo u tome, erotskom smjeru. No naš pisac, premda piše 'proste priče' koje imaju svoje žanrovske zakonitosti, zapravo ne piše klasičnu, pravolinijsku erotsku literaturu.
Zbog toga čitatelja postavlja u sljedeću voajersku poziciju, a to je ona u kakvoj se obično nađemo kad čitamo tekst koji prepoznajemo kao neku vrstu autobiografskog. Jer, glavni je junak ovih priča samo i isključivo baš Kvesić koji se kroz njih razotkriva (ili barem nimalo ne skriva) u svim privatnim i profesionalnim smislovima. Tako kroz priče koje imaju svoj erotski zaplet susrećemo mladog Kvesića u punoj snazi (u svakom smislu), studenta, pisca i novinara, razočaranog Kvesića, pa onoga bez posla, pa Kvesića blogera, pisca i fotografa, na kraju krajeva i supruga i oca, današnjeg Kvesića. Kroz priče kojima je želio pokazati kako se piše i koliko je važna erotska priča za zdravlje jedne literature, na neki nas je način proveo i svojim vlastitim životom, ne načinivši od vlastita lika i djela spomenik, nego šarmantno ukazavši na vlastite vrline i mane, uspjehe i totalne poraze. Nema čak ni veze jesu li oni vezani uz neuspješnu seksualnu avanturu ili propast magazina kojem je bio urednik.
I tako dolazimo i do treće voajerske pozicije u koju je čitatelj postavljen u kontaktu s ovim pričama, a ona se tiče laganog i neforsiranog prolaska kroz bližu nam prošlost, jer su događaji o kojima ovdje pripovijeda Kvesić razmješteni u vremensko razdoblje koje obuhvaća nekih četdesetak godina; negdje od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do danas. Zanimljivo je primijetiti kako se na rubovima ovih erotskih priča zapravo ocrtavaju različiti svjetonazori, trendovi, pa i ideološke potke, ali jedno ostaje bez obzira na okolnosti posve isto - ona 'iskonska seksualnost' o kojoj Kvesić piše u završnom eseju.
'Pisac prostih priča', kao ni jedna druga knjiga Pere Kvesića, ne spada među knjige velikih pretenzija ni raskošnog pripovijednog umijeća. 'Ima priča koje moram zapisati upravo zato što su istinite, premda bi im se - očitavajući ih kao fikciju - moglo štošta zamjeriti', zapisat će Kvesić i biti prokleto u pravu. No, istina o muško-ženskim odnosima i iskren uvid u mušku stranu priče nisu samo simpatični, nego i vrlo dragocjeni, gotovo kao knjige autorice na koju se referira u svom spomenutom eseju, Nancy Fridey. To je Kvesićev 'tajni vrt'.
Jagna Pogačnik, Jutarnji list
Povratak starog mačka
Umjesto lepršavih zastava, izaberite lepršave suknje, poručuje nam
Sve do Pere Kvesića vjerovao sam kako se književnošću bave samo gospoda u jeseni života, s disfunkcionalnom prostatom, u loše skrojenim odijelima, s malo sijedih vlasi na glavi, koje prije svakoga javnog nastupa pažljivo motaju kao burek da bi gledatelji povjerovali kako ipak imaju kose. A onda se pojavio On, Eugène Sue mojih nježnih godina.
Rodonačelnik romana-feuilletona novinske je čitatelje sredinom devetnaestog stoljeća u nastavcima upoznavao s „Tajnama grada Pariza“. Pero Kvesić je pak potkraj sedamdesetih godina dvadesetog vijeka u formi kratkih priča odnosno romana čija je poglavlja objavljivao u tjednome ritmu na stranicama omladinske periodike, ispisivao društvenu kroniku Zagreba, koji se iz moje provincijske optike dodatno zamagljene mladošću – jer imao sam petnaestak godina – tada činio nevjerojatno uzbudljivim gradom.
Pero K. nije bio samo svjedokom nicanja i rasta pulsirajuće, vibrantne scene, nego u mnogo čemu i njezinim zamašnjakom. Kao utemeljitelj i prvi urednik „Poleta“ omladinsku je supkulturu i kreativce iz različitih niša – glazbenike, kazalištarce, autore stripova, fotografe... – učinio javno vidljivima. Ni o kojoj važnoj činjenici iz toga vremena, u rasponu od Novog vala do Novog kvadrata, danas se ne može govoriti bez makar ovlašnog spomena njegova udjela i zasluga. Uostalom, tko je gledao prvu sezonu televizijske serije „Crno-bijeli svijet“, gdje je Kvesić jedan od junaka, dobro zna o čemu govorim.
Šaltajući se s novinarstva na književni kolosijek, on nije bitno mijenjao svoju poetiku, shvaćajući prozu, rekao bi Clausewitz, kao nastavak svakodnevice drugim sredstvima ili, danas bi se kazalo, brend ekstenziju vlastita života. U svojim pričama i romanima bavio se samim sobom i svojom neposrednom okolinom ili nam je barem vješto podvaljivao privid kako literarizira ono što mu se upravo tih dana događa. Dokumentarnost je bila dodatno podcrtana činjenicom što su se kroz stranice tih tekstova prošetavali – koji put kao akteri priča, koji put kao sasvim sporedni karakteri ili tek usputni epizodisti – njegovi prijatelji i znanci, redom ljudi iz novinarskoga miljea ili iz tadašnjih umjetničkih krugova, u rasponu od Inoslava Beškera do Darka Glavana.
Nijedan Kvesićev prozni rad nije se bavio konačnim pitanjima istine i smisla, nego beskonačnim mogućnostima uživanja u životu, što ga je, logično, odredilo kao pisca zaokupljenog, prije i poslije svega, erotskim eskapadama i priuštilo mu status kultnog autora među mlađom publikom. Priznajem, od tih sam dana slab na njega. Štoviše, prva književna kritika koju sam ikada objavio bila je prikaz njegova romana „Što mi rade & što im radim“. Bilo je to jako davno, pa nemam pojma što sam sve nadrljao na dvije-tri kartice teksta, no još uvijek dobro pamtim neki, ajmo reć, okvirni duh i poruku toga članka. Ukratko, Kvesića sam proglasio skoro pa književnim besmrtnikom. Što njemu, naravno, ni najmanje nije pomoglo. Jer, još otada pa sve do danas ovaj autor uživa u statusu autsajdera.
Friško objavljena zbirka „Pisac prostih priča“, s podnaslovom „Nedodirnute ljubavnice i nezaboravna tucanja“, na nekoj je simboličkoj razini pokušaj podvlačenja crte pod vlastiti opus. Kvesić se ni danas ne oblači u demodirana, loše skrojena odijela, još uvijek njeguje image hiberniranog omladinca. Ne treba ni od malo vlasi motati burek, jer mu je glava i u sedmome desetljeću života sasvim fino „pošumljena“. Po svemu sudeći, ni s prostatom nema tegoba. No, biologija ipak čini svoje i nekoć žovijalni razvratnik danas je umorni, stari mačak. Čak i doslovce: tko vidi njegove fotografije novijeg datuma razabrat će stanovitu sličnost s Maurovićevim mitskim kaubojem iz davnoga stripa.
Između korica Kvesić evocira uspomene na dane erotskoga ponosa i slave, kontrapunktirajući njima prizore i zgode iz današnjega, dakle, urednoga, dakle, prosječno neuzbudljivoga bračnog života. Međutim, i kad piše o onome je što je nekoć bilo – naime, o nezaboravnim tucanjima – i o onome čega više neće biti – naravno, nezaboravnih tucanja, Pero Kvesić perolakim stilom slavi isti vitalizam, udarajući kontru ne samo prevladavajućem javnom moralu, nego, i ne manje raširenoj, a sasvim histeričnoj potrebi da vlastitu privatnost na silu zbijemo u koordinatni sustav povijesti i politike, i tumačimo je isključivo pod tim ključem.
„Pisac prostih priča“ nije samo knjiga o pet autorovih erotskih desetljeća. Ona je u isti mah i libar o našoj suvremenoj povijesti, jer u pozadini gotovo svih milenijskih erotskih klinčeva kojima se pisac bavi, zbivaju se manji ili veći društveni potresi. Koji su, po Kvesićevom dubokom uvjerenju, zakrivljeni nježnik u usporedbi s onim što nam život može ponuditi ako umjesto lepršavih zastava izaberemo lepršave suknje.
Da zaključim, ne znam kako ne voljeti autora koji, prisjećajući se davne skupštine Saveza književnika Jugoslavije u Kruševu, spominje kako su se nekoj zgodnoj novinarki u autobusu redom nabacivali pohotni gnjavatori, „sve s prizemnim duhovitostima a là Pajo Kanižaj. Naravno kad je jedan od njih bio Pajo Kanižaj.“
Pero Kvesić rodio se u Zagrebu 1950. godine. Za vrijeme studija sociologije i filozofije kao novinar i urednik radio je u „Omladinskom tjedniku“, „Studentskom listu“ i „Tjednom listu omladine“. Bio je prvi glavni urednik „Poleta“, neko vrijeme je uređivao časopis „Pitanja“, da bi potom pokrenuo biblioteku i časopis „Quorum“. Prvu knjigu, zbirku priča „Uvod u Peru K.“ objavio je još 1975. Do danas je naštancao petnaestak zbirki poezije, proze, romana i slikovnica. K tome, autorski je osmislio seriju animiranih filmova „Mali leteći medvjedi.“
Na prošle nedjelje zatvorenom Zagrebdoxu prikazan je Kvesićev dokumentarni film „Dum spiro spero“ (Dok dišem nadam se), hvaljena 50-minutna kronika autorova hrvanja s teškom bolešću. Naime, njegova pluća rade samo sa 20-postotnim kapacitetom, zbog čega nije kadar prohodati ni stotinjak metara, a da se potpuno ne iscrpi. Premda se bavi sumornom temom, film, vele oni koji su ga vidjeli, nije turoban i depresivan, barem ne sasvim, jer je prožet tako tipičnim kvesićevskim humorom.
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalamcija
Intimna i strastvena ispovijed turske Virginije Woolf
Jedna prgava kći odrasta u Turskoj 50-ih godina. Zove se Nermin, piše pjesme i priželjkuje postati dio uzbudljivih književnih i intelektualnih krugova u Istanbulu. Puna je strasti, "oči joj sijevaju u bljesku i sjaju, govori sa srcem na dlanu", gdje god da se pojavi, plijeni pažnju. Dio je generacije kojoj je Mustafa Kemal doista otvorio vrata novoga života, ona možda i s većim pravom od muškaraca može reći da je Atatürk – "otac svih Turaka" – njezin otac, iako u to vrijeme više nije živ.
Nermin nije dio generacije koja se borila s Atatürkom za neovisnost Turske, nego pripada sinovima i kćerima koji uživaju u slobodi od tradicije koju je za njih izborio. No uživaju li doista? Iako Nermin i njezine školske prijateljice zalaze u pomodne gostionice imena Lambo i Degustanica, upoznaju pjesnike i pisce, potajice od strogih i dalje religioznih majki čitaju Gorkog, Marxov "Kapital" u prijevodu Devillea te "Zločin i kaznu", Nermin će brzo otkriti da žene nisu jednake među jednakima. Slobodna žena u to je vrijeme čudna žena, kako glasi i naziv ove fascinatne knjige Leyle Erbil, jedne od najistaknutijih i najutjecajnijih turskih književnica 20. stoljeća koja je dvaput bila nominirana za Nobelovu nagradu za književnost.
Turska Virginia Woolf, kako su joj i za života, i nakon smrti, tepali i turski i svjetski mediji jer je hrabro lomila tradicionalnu tursku sintaksu i poigravala se s jezikom izmišljajući vlastiti, vjerojatno je nepoznata hrvatskim čitateljima, pa je roman "Čudna žena", koji je upravo objavila zagrebačka Hena com u izvrsnom prijevodu Izidore Hercigonje, ponajprije važan doprinos upoznavanju manje „popularnih“, a izuzetno važnih književnosti. Turska je, uostalom, praktički u našem susjedstvu, cijeli je niz tamošnjih književnika koji domaća publika voli i cijeni – Orhan Pamuk, Ahmet Hamdi Tanpınar, Ece Temelkuran, Elif Şafak, Ayfer Tunç, Ahmet Ümit, Nedim Gürsel... da nabrojimo samo neke čija su djela prevedena na hrvatski jezik posljednjih godina.
No ako treba utvrditi trenutak kad je u turskoj književnosti započela modernost, barem za žene, možda je to upravo moment kad je počela pisati i objavljivati Leylâ Erbil (1931-2013). Iako se Erbil u mnogim svojim djelima bavi položajem žena, a i sama je bila možda najbolji primjer "nove turske žene", roman "Čudna žena" ne treba se – iako se može – čitati primarno u tom ključu. Erbil je za života bila izuzetno politički aktivna: najprije u Radničkoj stranci Turske, najutjecajnijoj socijalističkoj stranci 60-ih godina prošloga stoljeća, a krajem 90-ih u Stranci slobode i solidarnosti (ÖDP). Istodobno je osnovala Zajednicu turskih pisaca i Sindikat turskih pisaca.
Sve ovo napominjem stoga što je Erbil u svojem drugom romanu prevedenom na hrvatski jezik sjajno uhvatila atmosferu turske književne scene 50-ih, u kojoj je i sama stasala. Često oduševljeni komunizmom, tadašnji su književnici "pisali izdržavajući kazne po zatvorima koji su se, puni pisaca, pjesnika, slikara i scenarista, u nekim razdobljima pretvarali u glavna središta umjetničkoga djelovanja", kako napominje prevoditeljica Orhana Pamuka i naša poznata turkologinja Marta Andrić u jednom svojem tekstu.
Upravo u toj užarenoj atmosferi Leylâ Erbil gradi svoju priču, intimnu ispovijed glavne junakinje Nermin koja se od djevojke, glave pune ideala, brzo i bolno pretvara u ženu. Tim buntovnim književnicima, koji je nerijetko gledaju samo kao ženu, Nermin će feministički povikati: "Ova mi je vrata otvorio Atatürk, je li ti jasno, fanatiče, Atatürk mi je otvorio ova vrata! Tko si ti da opet u duplje mraka guraš tursku ženu, ha?" A jednom pjesniku, za čijim odobravanjem, a možda i ljubavlju žudi, objasnit će da kad govori o ratu u svojoj pjesmi, ustvari govori o tome kako će žene "kojima se ne dozvoljava da sudjeluju u bilo kojoj vrsti rata na koncu oformiti svojevrsnu vojsku jadnih žena". Drugim riječima, žena ne može biti samo žena, spol ili rod. Mora ponajprije biti čudna, da bi mogla uistinu biti žena.
"Čudna žena" kao roman strukturno je podijeljen u četiri dijela. U prvom dijelu upoznajemo tu mladu djevojku koja se svakodnevno bori s tradicionalnom majkom, nezadovoljnom što nema sina. Nermin je sva u vatri: jedan trenutak planira pobjeći s mladićem, u drugom razmišlja o samoubojstvu. Kad su u pitanju romantične tlapnje, ali i ideali, nema ni geografskih ni vremenskih granica; Nermin bi mogla biti bilo koja slobodnomisleća djevojka u bilo kojem vremenu.
Drugi dio, u kojem Nermin promatramo iz očeve pripovjedačke dionice, bit će zahtjevniji za čitatelja, ali polažem nade u njega da će ostati s autoricom do kraja. Taj dio romana pruža nužni kontekst jer objašnjava kako se rodila mlada turska država i kako se uopće okrenula komunizmu. Otac je most između dva svijeta, između Turske nekad i ove nove koja se rađa, jer grupni identitet Turaka, kako je to pojasnila Marija Todorova u svojem kultnom djelu "Imaginarni Balkan", temelji se na dugom nizu dihotomija. Turci su, naime, i Azijati i Europljani, muslimani i laici, unuci Mehmeda Osvajača i Atatürkova djeca, mač islama i kršćanska kazna, otomanska siročad i turski građani, osvajači i osvojeni, ratnici i civili...
Ti paralelni i međuzavisni svjetovi u istoj zemlji u romanu "Čudna žena" sudarit će se intimno i dirljivo na relaciji otac-kći. Jer otac i kći u ovom romanu gotovo se slijepo obožavaju, donekle se i razumiju, ali razdvajaju ih iskustvo i snovi – očevi su umrli, u godinama kad je crnčio kao pomorac, kćerini se rađaju u novom društvu koje kroz sekularizam i socijalizam pokušava od seljaka napraviti građane i izbrisati klasne razlike. Paradoksalno, neće biti otac taj koji će kćeri otvoriti oči, nego suprug za kojeg se nije udala iz ljubavi, nego da pronađe utočište od majke i ljubavnog bijega koji je propao: "Znaš li ti što je taj tvoj ljubljeni narod, narod za kojeg kažeš da je iznad mene, taj čovjek sluša radio s glavom koja pripada vremenu još prije izuma tiskarskog stroja. On si tek pripitomljava konja, devu, vola, ma ni tu još nije, tek uči zapaliti vatru".
U trećoj dionici romana, majčinoj, pomirit će se dvije generacije žena. U četvrtoj, gdje se opet vraćamo Nermin, susrest ćemo ženu koja nije zaboravila na djevojku koja je bila, ali je nije uspjela najsretnije uvesti u odraslo doba. Iskusivši spolnost i brak, Nermin sazrijeva u ženu koja spoznaje da je oduvijek bila izvan obitelji, ljevice, klase i naroda.
Čitajući o iznimnom životu i karijeri Leyle Erbil, naslućujem kako je čudna žena Nermin u velikoj mjeri odsjaj njezina života. U svakoj riječi osjeća se sila kojom je rušila tabue i borila se za emancipaciju žena. Glavna junakinja nepopustljivo inzistira na istini; njezini unutarnji rasapi bolno su dirljivi, autentični i zapravo poznati. Gotovo trideset godina nakon objave romana na turskom, „Čudna žena“ i dalje je svježa i aktualna, kao da je napisana danas, baš za mene ili bilo koju od vas koja ovo sada čita.
Tanja Tolić, Portal Najbolje knjige
Odgoj djevojaka u Gruziji
"Brojalica“ je majstorski napisana, "brutalno dirljiva" – ako mi je dopušteno upotrijebiti tu paradoksalnu sintagmu – knjiga
Skrušeno priznajem, sve donedavno "Pitanja lenjinizma“ bila su jedina knjiga nekog gruzijskog pisca koju sam pročitao. Nju mi je za rođendan davno poklonio prijatelj – božemiprosti, danas prosvjetni radnik - s manjkom para (prodavala se, naime, za šaku dinara) i viškom vjere u moj bizarni publicistički ukus.
To kapitalno djelo Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina zamašna je knjiga, deblja od cigle, volumenom zapravo sličnija bloketi, a jednako suptilan je i autorov spisateljski stil. No, ako je čitate s dvadesetak godina u životnome kalendaru, vjerovali ili ne, možete se sjajno zabaviti. U toj razularenoj dobi, pogotovo ako vas pali živac za pajtonovsku grotesku, lako zaboravite koji užas stoji iza redaka i cerite se programatskim budalaštinama za koje vam se mora činiti da ih je diktirao kakav obijesni satiričar.
Tek nešto manje od tri desetljeća trebalo mi je da se udubim u drugo djelo porijeklom iz istog podneblja. "Brojalica" Tamte Melashvili svojim je volumenom i spisateljskom vrsnoćom neusporediva "Pitanjima lenjinizma". No, i u DNK ovoga libra upisani su užasi koji se, međutim, ne mogu čitati drukčije negoli doslovno. Knjiga je to koja se događa u samo nekoliko dana tijekom rata u Gruziji. Pripovjedačica nas ne izvješćuje precizno o kojemu se sukobu radi, prvome ili drugome, ali je iz konteksta shvatljivo da je posrijedi onaj iz 2008.
Podsjećam, nakon stjecanja nezavisnosti, tamo je 1991. godine izbio krvavi građanski rat zbog zahtjeva Južne Osetije i Abhazije, u Sovjetskome Savezu gruzijskih autonomnih oblasti, za nezavisnošću. U prvome laufu sukoba, raseljeno je više od četvrt milijuna ljudi. Pobunjene pokrajine nastavile su funkcionirati kao države u državi, premda njihovu nezavisnost nitko u svijetu nije priznavao. Godine 2008. sukob se iznova rasplamsao, a ovom se prilikom u njega otvoreno, vojnom silom, umiješala i Rusija. Zaslugom međunarodnih medijatora, rat nije potrajao naročito dugo, manje od mjesec dana, što je bilo dovoljno za trajno iseljavanje još dvjestotinjak tisuća ljudi. Status Južne Osetije i Abhazije ostao je jednak kao i prije: nastavile su funkcionirati kao samostalni entiteti, samo što otada uživaju u međunarodnom priznanju svojih ruskih pokrovitelja.
Povijesna pozadina priče, koju sam ovdje pokušao rekonstruirati u osnovnim crtama, zapravo nije ni važna, jer rat viđen očima Tamte Melashvili nije ni geopolitička igra, ni akcijski spektakl, a ponajmanje je herojska epopeja. Nju ne zanimaju politički ulozi u bespoštednoj partiji nadmetanja oružjem ni globalno poznati protagonisti sukoba. Jedino što je interesira jesu žrtve. A one su jednako i "naši" i "njihovi". Važno je tek da su ranjivi i izloženi, odnosno osuđeni na gubitništvo svojom rodnom i generacijskom pripadnošću, jer su djeca, žene ili starčad.
"Brojalica" je priča o dvije prijateljice, Ninco i Cknapi, trinaestogodišnjakinjama koje bi u normalnom poretku stvari živjele u udobnosti, razmišljale o novoj garderobi, glazbi, dečkima i ispovijedale tipične tinejdžerske strasti i nevolje. No, rat ih je brutalno izbacio s kolosijeka normalnosti i prisilio da se na dnevnoj bazi sučeljavaju s do jučer nezamislivim strahotama.
Ova knjiga može se čitati i kao potresan katalog surovosti kojima su ove ni djevojčice ni djevojke izložene zajedno s manje-više svim svojim preostalim susjedima dok čekaju "otvaranje koridora" u nadi da će tako izbjeći smrt od izgladnjivanja ili od bombe. Tamta Melasvhili itekako zna o čemu piše. Za vrijeme prvoga gruzijskog rata bila je tinejdžerka i polako je postajala ovisna o pisanju. Nažalost, njezina zemlja u to je vrijeme počela, kako sama kaže, razvijati ovisnost prema ratovanju. Pisala je pod žmirkavim svjetlom lojanice, tražeći slobodne stranice u bilježnicama svoga strica što ih je baka čuvala, jer za nove teke nije bilo para. Baš kao ni za novu odjeću, pa joj je majka prekrajala vlastite haljine iz osamdesetih.
Osim što zna o čemu piše, Tamta zna i kako to činiti. Njezin stil doslovce je ogoljen do srži, sličniji dramskome nego romanesknom slogu. Ne samo da joj je strano svako cifranje, nego je deskriptivne dionice svela do razine rudimentarnih didaskalija, toliko oskudnih da čovjek knjigu mora čitati s punom koncentracijom ako želi valjano pohvatati tko što kaže. Na mjestima gdje bi većina pisaca izabrala duge, iscrpno elaborirane i stilski izbrušene dionice, ona bira suzdržanost i šutnju koji su stoput efektniji od retoričke pirotehnike.
"Brojalica" zaslužuje svesrdnu preporuku ne samo zato što se radi o majstorski napisanoj, "brutalno dirljivoj" – ako mi je dopušteno upotrijebiti tu paradoksalnu sintagmu – knjizi, nego i stoga što do nas stiže u blistavome prijevodu s njemačkoga jezika, što ga potpisuje Dalibor Joler. Suočeni s problemom pronalaska kvalificiranog prevoditelja s gruzijskog, u nakladničkoj kući "Hena com" dosjetili su se jedinog skrupuloznog rješenja. Izabrali su, po općemu sudu, najbolji do sada objavljeni, štoviše, nagrađeni prijevod "Brojalice", pa ga preveli na hrvatski.
Tamta Melashvili rođena je 1979. u Ambrolauriu, a živi i radi kao sveučilišna profesorica u Tbilisiju. Diplomirala je rodne studije u Budimpešti, te napisala zapaženi rad o migracijama, "Gruzijske žene u Njemačkoj". Pisati je počela 2004. dok je u Njemačkoj radila kao bejbisiterica. Prve proze publicirala je u internet-magazinima, a neke od tih priča kasnije su uvrštene u antologije. "Brojalica" joj je debitantski roman, za koji je do sada dobila dvije nagrade. Gluha je na jedno uho, ali joj nitko ne može osporiti da ima rijetko istančan sluh za tragično.
"Vjerovala sam i još uvijek vjerujem da nasilje ne poznaje nacionalnost ni granice i da je posvuda jednako razorno te da je ono svugdje najveća ljudska tragedija. Željela sam izraziti da se tragedija kakva se događa u 'Brojalici' svugdje može dogoditi: u Gruziji, na Kosovu ili u Ruandi. Htjela sam pokazati da osim rata političara i vojske postoji i jedan drugi rat, rat ljudi i djece. A upravo je taj rat najokrutniji", zapisala je Tamta Melashvili u autorskom pogovoru knjizi.
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija
Razred je poslužio kao mikrozajednica na čijem je uzorku nastao roman o nečem važnijem od muka po maturi
Borna Vujčić je, očito, vrlo ozbiljan i talentiran mladi čovjek. Tek su mu dvadeset i dvije, godine koje obično povezujemo s mladalačkim traganjima za smislom i vlastitim mjestom pod suncem, ali ta je potraga za njega već odavno završila ili pak mu je oduvijek sve bilo jasno. Odrastajući u spisateljskoj obitelji (otac, pokojni Borislav Vujčić i majka Marina Vujčić) nije trošio godine na tipičan bunt protiv roditeljskog sustava vrijednosti, već je pametno krenuo crpiti vlastite genetske resurse u dobi kad se njegovi generacijski kolege uglavnom traže po šankovima i kunu kletu sudbu koja im je dodijelila baš roditelje kao što su njihovi.
Sve to omogućilo mu je da kao student dramaturgije prošle godine na velika vrata uđe na književnu i kazališnu scenu i tek što su se primirile vijesti kako je tom “it dečku” (kako su ga nazvali neki mediji) premijerno izvedena drame “Pečat” u Kazalištu Ulysses na Brijunima, te nakon što je dao nekoliko iznimno suvislih i zrelih intervjua, eto ga i s debitantskim romanom “Nužno zlo”.
I tu se ponovo vraćamo na njegovu ozbiljnost i talentiranost iz prve rečenice, jer “Nužno zlo” nikako ne spada u skupinu prvijenaca koji su nastavci spomenute potrage za smislom drugim, književnim sredstvima. Osim, možda, po ambijentu u koji je smješten, a to je izmišljena zagrebačka XX. gimnazija, prostor koji je mladi pisac ne tako davno imao prigodu i sam dobro iskusiti. Kad ga počnete čitati, istina, pomislit ćete kako se radi o nekoj vrsti romana za mlade, stvarnosne literature za teen i postteen generaciju, smještenom u milje s kojim oni najbolje mogu korespondirati, te da ćete u nastavku čitati uobičajene probleme i devijacije upravo te populacije. No, vraga, tek nakon što je jedan maturantski razred dobio svog novog člana, glavnog junaka Maksa koji dolazi iz primorskog mjesta u Zagreb s jasnom namjerom da ga pokori spletkama i nakon što upoznamo glavne aktere te razredne zajednice, fabula (s)kreće u posve drugom smjeru.
Škola i razred, naime, mladom je Vujčiću poslužio tek kao mikrozajednica određenih tipova karaktera, na čijem je uzorku želio napisati roman o nečem drukčijem i važnijem od muka po maturi, zaljubljivanju i povremenom tulumarenju. Za to mu nije bio potreban pad aviona kao Williamu Goldingu i nije svoje likove morao dovesti u stanje izolacije, nego ih je ostavio u tipičnoj situaciji, ali sa sličnim namjerama kao u “Gospodaru muha”. Jer, “Nužno zlo” je prije svega alegorija u kojoj natjecanje među razredima za što bolji školski uspjeh koji bi trebao dovesti do nagradnog putovanja, prerasta u vrlo ozbiljan, zabrinjavajući i opominjući roman u kojem bezazleni školski život i želja za dokazivanjem postaju vrlo kritički prototip političke zbilje kojom se bavi onaj, navodno, odrasli svijet.
Razred kao država, sa svojim predsjednikom-vođom, svita oko njega, poslušna masa podanika, špijunaža, prljave igre, cilj koji opravdava sredstva, navučenost na određenu ideju, te na kraju bolan osjećaj prevare, neuspjeha i izmanipuliranosti, svega toga ima u ovoj naizgled bezazlenoj igri koja prerasta u prljavu dramu, pravi rat za postizanje zadanih ciljeva.
Manje se Borna Vujčić u svome romanu pozabavio problemima odrastanja i izgradnje identiteta, premda to nije posve zanemario, kao što nije zaboravio ni izabrati indikativnu skupinu likova i pomno ih okarakterizirati, no naglasak je ovdje na doista zastrašujućem prikazu društva i prije svega političke scene kao bespoštednog ringa, a upravo izborom neočekivanog ambijenta i likova cijela stvar postaje još malo zaoštrenija, jer čitavo vrijeme nad romanom kao da lebdi pitanje - ako su oni ovakvi, na što su tek sve spremni njihovi očevi? No, to ionako znamo.
Borna Vujčić definitivno ovim romanom pokazuje barem nekoliko odlika koje povezujemo uz dobre pripovjedače - ima izrazit smisao za vođenje fabule, doziranje napetosti i njezine dramske i dramatične elemente, talent da kritički progovori o društvenoj situaciji (u konkretnom slučaju to je ideološka podjela društva, ali posredno i sustav školstva), ali na način da ona doživi literarnu transformaciju i zna kako roman, kao i život uostalom, pokreću jaki karakteri. Nedostaje mu još samo nešto veća doza samokritičnosti i samokontrole, zbog čega se u romanu mogu pronaći i nešto “lošija” mjesta u kojima mladi autor kao da dokazuje vlastitu informiranost, obrazovanje, pa i nadmoć pripovjedača nad vlastitim likovima, no to je tako tipično za debitantske knjige kojima se podsvjesno želi pokazati sve što se zna i umije. Da nije tako, pomislili bismo da je i dob autora zapisana u bilješci samo nekakava alegorijska igra, ovako preostaje samo s nestrpljenjem očekivati daljnje korake ovog autora, u drami i u prozi.
Jagna Pogačnik, Jutarnji list
„Smrt ponekad ne dolazi tako brzo. Sa smrti se treba boriti. Dok sam lijegala da umrem, nisam pomislila da će se sa smrću trebati boriti.“ Tim riječima završava prvo poglavlje romana iz 1973. ugledne turske autorice, prvog iz cijenjene i nagrađivane trilogije Teška vremena, za kojim slijede Jedna svadbena noć (1979.) te Ne (1987.) kao svojevrsna političko-povijesna freska preobrazbe turskog društva. U romanu koji imamo prilike čitati u prijevodu godina je 1968. i Ajsel ulazi u hotelsku sobu s namjerom da izvrši samoubojstvo. Dok čeka smrt, nižu se njezina sjećanja na život u posljednjih trideset godina, kroz zapise prijatelja Ajdina, pisma što ih je razmjenjivala sa Semihom i drugim prijateljima te brojne uspomene na obitelj i bliske ljude među kojima posebno mjesto zauzima siromašni Ali. Okidač za odluku o samoubojstvu zapravo je besmislena i prolazna ljubavna afera u koju se upustila kad je kao ugledna profesorica zavela svog studenta, a tih sat vremena pred smrt pokušaj je da samoj sebi objasni turbulentno vrijeme i posljedice koje je ono imalo na njezino odrastanje, život i karijeru. A to je vrijeme najvažnijih promjena u suvremenoj turskoj povijesti koju je obilježio Ataturk, tzv. Veliki Otac i Vođa, koji je njezinoj domovini zauvijek odredio sekularni put. Povijesna previranja, vrijeme rata i dvojak odnos prema Nijemcima (prema kojima su Turci gajili divljenje) te iznimno jak osjećaj domoljublja i bespogovorno obožavanje Ataturka usmjeravaju život mlade Ajsel i njezinih prijatelja. Svi se oni bespogovorno osjećaju njegovom djecom i smatraju svojom dužnosti otići na fakultet i školovati se kako bi kasnije bili korisni domovini i naciji na koju su toliko ponosni.
Kroz roman pratimo nekoliko priča osoba koje su aktivno sudjelovale u Ajselinom životu i čije je prijateljstvo okosnica njezinih sjećanja te se one postupno isprepliću i tako upotpunjuju tu složenu pripovijest o jednom vremenu, povijesti i politici, ali i intimnom životu mlade žene. Autorica dodaje sloj po sloj svojoj priči otkrivajući kako su se na krjau Ajselini mladenački ideali pretvorili u ozbiljne dvojbe pa se stoga danas nalazi pred teškom odlukom, ne znajući više što je zapravo željela i kakvim je zamišljala vlastiti život.
Spisateljica Adalet Agaoglou rođenja je 1929. blizu Ankare, počela je pisati sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a ubrzo su njezini romani požnjeli i nacionalne nagrade. Smatraju je jednom od najvećih turskih književnica, uz romane pisala je kratke priče, eseje i drame, a također se aktivno bavla i humanističkim pitanjima. U ovom romanu bjelodano je zamjetan autobiografski element – poput Ajsel autorica je i sama aktivno sudjelovala, kao član prve generacije tzv. Ataturkove mladosti, u rastu i razvoju nove države, i njezina djela odraz su slobodoumnog promišljanja o tom vremenu. S jedne strane ovaj roman donosi kritičko promišljanje o tom novom društvu, a prizori proslava i mitinga koji su obilježavali Ataturkovu vladavinu neodoljivo nas starije podsjećaju na neka davna vremena na prostorima bivše Jugoslavije. Tako na samom početku pratimo proslavu povodom prvih maturanata u školi učitelja Dundara (kojega kroz roman Ajsel učestalo spominje kao osobu koja je formirala i nju i njezine prijatelje), a prizor kao da je preuzet iz filma „Otac na službenom putu“: „Momci su odjenuli duge i kratke crne hlače, neki tamne, a neki izblijedjele te bijele košulje sašivene od svile i satena pa sve do tankog pamuka nalik gazi... I na djevojčicama su bile blijede ili tamne, duge i kratke crne pregače s naramenicama... Dok su svi oni u pratnji benda pjevali: 'Za vijeke vjekova je čuvati/ braniti trebaaaaš!' u sredini nastaloj njihovom nasumičnom podjelom gledateljima se ukazao stražnji zid pozornice; ono što se zaista ukazalo bio je malen četverouglast prozorčić naknadno prorezan u tom drvenom stražnjem zidu. Dok je trajalo Ataturkovo obraćanje turskoj mladeži, učitelj Dundar je iza pozornice klečao ispod te četvrtaste rupe i polako kroz nju prema gore gurao uokvireni Ataturkov portret. Ovoga je puta predvodio kajmakam, prvi je započeo s pljeskom. Njegov su pljesak popratili zapovjednik žandarmerije, tužitelj, ravnatelj, zatim dame s paunovim perjem i neki od onih što su sjedili otraga... Učitelj Dundar je s lijevog kraja istupio ispred zastora. Još je bio uzbuđen jer je postigao da se „Veliki Vođa“ nad svima njima rodi poput sunca i progovori njegovim glasom. Započeo je govor dok su mu sve žile s košatog lica iskočile: 'Trebao sam ovaj govor održati ranije. Ali nisam htio uzimati riječ prije našeg Velikog Vođe, uzvišenog Ataturka. Dok je On nad nama, nije mi priličilo prvom progovoriti...'“
Druga, ne manje važna tema koja zaokuplja Agaoglu je oslobađanje i školovanje žena, koje se polako rješavaju patrijarhalnih i konzervativnih običaja, no još je uvijek sveprisutan snažan pritisak zadrte sredine, koja ne gleda blagonaklono ni na obrazovanje ni na moderne stavove koje suvremeno koncipirana država nudi ženama. Ajsel je prototip djevojke rastrzane željom da iskoristi dobivene prilike i odupre se zastarjelim i konvencionalnim običajima sredine te živi slobodnim životom prema vlastitim uvjerenjima i težnjama. Uz to, ovaj je slojeviti roman, stilski iznimno dotjeran, i psihološki roman o odrastanju, traganju za identitetom i svođenju računa s idealima iz mladosti. I svakako zaslužuje da dočekamo u prijevodu i njegove nastavke.
Tamara Horvat Kanjera, 24sata express
"Muškarac s britvom": Melankolična posveta začudnoj ljepoti života
Uvijek se nađe nekakav čudak poput Putikovog junaka Jana Baudyša, neki "čovjek s britvom" koji svojim zdravorazumskim rezonom i strasnom željom za istinom bilježi događaje oko sebe, propituje ih, a time izaziva uzbunu u vlastitoj sredini, jer stvari vidi na način kako ih uštogljeni palanački svijet i duh ne želi i ne može vidjeti
Roman "Muškarac s britvom" u nas gotovo nepoznatog češkog književnika Jaroslava Putika, po mišljenju tamošnje kritike, ali i čitateljske publike, spada među najznačajnije romane ispisane u posljednjih 50-ak godina u toj sredini. A kada jedna knjiga u iznimno bogatoj kulturnoj tradiciji kao što je češka stekne kultni status, to je onda i više nego dovoljan razlog da bude prevedena i u nas i da joj posvetimo dužnu pozornost.
Roman (maestralno ga je prevela naša ugledna bohemistica Renata Kuchar, a tiskao, 2015. zagrebački izdavač Hena.com) je svojevrstan hommage poslovično ironično-humornom češkom svijetu, njegovom načinu života u kojem nikada ništa nije na svom mjestu, kojem uvijek nešto (bitno) nedostaje, ali usprkos svih svojih nesavršenosti dobro funkcionira i na svoj iščašeni način govori nam istine o nama samima i o društvu u kojem živimo. Dakako, univerzalnim jezikom, jer sve što se događa u Putikovom svijetu izmiješane realnosti i mašte moglo bi se događati bilo gdje i bilo kome.
Veliku većinu svojih romana, priča, eseja, a posebice dnevničkih zapisa Putik je samosvojno ispisivao kombinirajući anegdotalno i burleskno; ali uvijek sa jasnim ciljem: pokazati kako je instrumentalizirana politika besmislena konstrukcija i dekonstrukcija ideja i ideologija, a što će u njima prevladati – dobro ili zlo – ovisi o cijelom nizu (ne)važnih stvari na koje najčešće ne možemo utjecati. Dobro ili zlo, a podtekst je, željeli to priznati ili ne, uvijek politički, opstaju samo onda ako imaju jasnu i široku potporu većine naroda; sve što nam se na općem (a samim time i na individualnom) planu događa nije nikakav ekces, akcident, već rezultat (ne)razumljivih procesa za koje mi, svatko od nas ponaosob, (s)nosi ogromnu odgovornost, naravno ukoliko drži do sebe i do svoje ljudskosti. I tu „ne pale“ nikakve isprike tipa: politika me ne zanima, ja sam nepolitičan i slično, jer se ona uvijek, željeli mi to ili ne, bavi nama i određuje naše živote.
Melankolični memento
To provokativno problematiziranje granica gdje se dotiču estetsko i etičko, Putik je ispisao naizgled neizmjernom lakoćom – stil, rječnik, misao su jasni i savršeno iscrtani, ali kroz tu lakoću pisac nas vodi suštinskim pitanjima naše, općeljudske egzistencije. Svi njegovi junaci se pitaju što sve moramo (u)činiti kako bi opstali kao normalni, pristojni i dobri ljudi i gdje je ona točka s koje se odvajamo i prelazimo na onu stranu dobra i zla?
Putikov je literarni rukopis razigran, prepun grotesknih i komičnih obrata, pritajene erotike i prigušene skarednosti, ali iza tih scena malograđanske slike svijeta krije se atmosfera ljudske bezobzirnosti, čak surovosti, pohlepe, gluposti i ravnodušnosti; dakle svojevrsna imaginarna Pandorina kutija zla koju svaki dan otvaramo i zlu na taj način dajemo uvijek iznova novu snagu. Veliki Putikov uzor Karel Čapek je napisao: „Za stvar mira nikome tuđa žrtva nije dovoljno velika“. To je rečenica koju Putik često varira; naravno ironično, pa i cinično, a ta spoznaja da smo uvijek spremni boriti se za svoje interese do zadnje kapi tuđe krvi svojevrstan je melankolični memento koji se provlači kroz cijeli njegov opus, samo naizgled ispisan tako radosno i veselo.
Putik nije samo majstor riječi i stila, tvorac začudnih i vratolomnih misli, već je i sam njegov život bio prepun obrata, nalik junacima njegovih romana. Neželjeno avanturistički, pun teških, egzistencijalnih situacija, ali usprkos svemu Putik nikada nije gubio optimizam i životni elan koji na koncu i odišu iz njegove literature. Bio je svjestan spoznaje kakvo je sve zlo čovjek sposoban (u)činiti drugom čovjeku, ali to ga nije priječilo da ostane vjerovati u (nad)moć dobra, tako da je ostao vječiti poklonik lijepog i istinitog koje je držao identičnim pojmovima i najboljim načinom obranu svih ljudskih i civilizacijskih vrijednosti.
Demontaža nedodirljivih
Suprotstavljajući se „nemjerljivim silama moći i zla“; otjelotvorenim prije i iznad svega u liku totalitarnog režima (nacifašističkog ili komunističkog, svejedno) Putik je razornom snagom (o)smijeha demontirao naizgled nedodirljive i monolitne snage društva, svjestan da se samo demitologiziranjem i detabuizacijom svijeta i svijesti može otvoriti prostor za novo, humano lice dostojno čovjekova bića. Ismijavao je aroganciju, neznanje, bahatost, licemjerje, sebičnost, egoizam, prostituciju duha i tijela, sve ono što čini malograđansku Arkadiju u kojoj caruje kič kao umjetnost sreće.
„Pristojni građanin“ ne voli da ga se remeti u ustaljenom redu i miru, ali uvijek se nađe nekakav čudak poput Putikovog junaka Jana Baudyša, neki „čovjek s britvom“ koji svojim zdravorazumskim rezonom i strasnom željom za istinom bilježi događaje oko sebe, propituje ih, a time izaziva uzbunu u vlastitoj sredini, jer stvari vidi na način kako ih uštogljeni palanački svijet i duh ne želi i ne može vidjeti. Tako je lakše živjeti, ali Putik na to ne pristaje; kombinacijom hrabalovske ironije i hašekovske naivnosti detronizira duh provincijskog svijeta, pokazujući nam kako malograđanština nije geografski pojam, već stanje duha.
Zapisujući u svoj dnevnik ljubavne događaje, preljube, flertovanja, koketiranja, Baudyš (neki ga kritičari uspoređuju sa slavnim Hrabalovim junakom, stricom Pepinom) traži „život koji je negdje drugdje“, ali na koncu dolazi do gorke spoznaje kako to „negdje drugdje zapravo ne postoji, već je ono uvijek i jedino u nama“. Putik je pravi majstor stilistički bravuroznog narativa koji sjedinjuje hedonističko i asketsko, a svaka priča suptilno je protkana neizvjesnošću kafkijanske atmosfere apsurda u kojoj se svaki iskorak iz ustaljenog i uobičajenog smatra nepristojnošću, nedozvoljenom provokativnošću i atakom na „opće prihvaćene vrijednosti“. Ma što mi pod tim „vrijednosno“ (pod)razumijevali.
Osvetiti se sudbini, to je želja Putikova junaka, brijača Baudyša (britva je metafora za skalpel kojim se vrši anatomski rez nad otvorenim ranama društva), pa ako treba i u korist vlastite štete. Jasne linije njegovih literarnih partitura podsjećaju i asociraju na prve taktove glasovite Pete Beethovenove simfonije za koju je sam kompozitor rekao: „Tako sudbina kuca na naša vrata“. Da, upravo tako Putik svojim snažnim rukopisom kuca na vrata našeg srca i upozorava nas da u sebi uvijek pronađemo barem zeru poniznosti i milosrđa, da ne sudimo (pre)strogo o drugima, a sebe aboliramo od odgovornosti. Jer, bez te mjere ljudskosti, zapravo nema ni nas samih. Živimo, ali ne postojimo.
Moramo biti svjesni da nas osim dobrote i ljepote (a literatura je upravo taj moćni alkemijski spoj) ništa drugo neće, niti može, spasiti na ovome svijetu. I stoga kako kaže Putikov junak Jan Baudyš: „Početi od početka, znači početi od kraja...“, jer samo tako možemo saznati što je „čovjekovo najveće savršenstvo... najdivniji cvijet njegove duše... što se ne može ni sa čime zamijeniti ni nadoknaditi“. A, upravo Putikova literatura spada u nezamjenjive stvari našega duha bez kojih bi bili siromašniji za jedno veliko i bogato iskustvo mudrosti.
Od milosti do nemilosti
Nakon što se s obitelji doselio u Prag, Jaroslav Putik (rođen 25. srpnja 1923. u mjestašcu Most), počeo je 1938. pohađati umjetničko-modelarsku školu, ali se nakon upada Hitlerovih osvajačkih hordi u Češku ubrzo priključio ilegalnom, lijevo orijentiranom antifašističkom pokretu otpora, okupljenom oko tzv. Narodnog pokreta radničke mladeži. Ali, kada je 1942. Gestapo uhitio jednog od pripadnika ove grupe koji je podvrgnut teškim torturama, izdao i prokazao suradnike, Putik je bio uhićen, optužen za veleizdaju i osuđen na tri godine strogog zatvora. Kaznu je, izložen teškim torturama, odslužio u češkim, poljskim i njemačkim zatvorima, da bi početkom 1945. završio u konclogoru smrti Dachau. Samo je zahvaljujući sreći i brzom slomu nacizma preživio, da bi se u svibnju iste godine, teško bolestan, vratio u domovinu.
Po svršetku rata u Pragu je upisao Novinarski fakultet i kao uvjereni ljevičar počeo je pisati u komunističkom, omladinskom tisku. Ubrzo je postao vanjskopolitički urednik jer je savršeno vladao francuskim, njemačkim i engleskim jezikom, a nakon završetka vojne obveze zaposlio se kao urednik u Narodnim novinama. Potom je prešao u Literarne novine gdje je također obavljao uredničke poslove, ali su već tada mnogi zapazili kako njegove reportaže više nalikuju književnim esejima nego li novinarstvu.
Putik se, zahvaljujući dobrom uvidu u europske intelektualne i kulturne tokove ubrzo počeo udaljavati od službene i krute partijske politike i ideoloških direktiva i pisao je kako smatra da se „komunistički duh mora osloboditi partijskih autoriteta i početi slobodno i kritički promišljati postojeću stvarnost“. Nakon što je dozvolio da se na stranicama Literarnih novina tijekom 1957/8. godina rasplamsa tzv. filozofska diskusija o novom odnosu inteligencije i partije (KP Čehoslovačke) bio je prisiljen odstupiti s dužnosti i prešao je na rad u tjednik Tvorba gdje je zahvaljujući enciklopedijskoj obrazovanosti i znanju stranih jezika slobodno birao i prevodio zanimljive članke iz svijeta.
Politički „stavljen na led“, sve se više okretao književnom radu da bi na koncu 1964. prešao je u takozvane slobodnjake i počeo se izdržavati isključivo prevoditeljskim zanatom. Sa simpatijama i nadama dočekao je „Praško proljeće“ i Dubčeka i 1968. prihvatio se uređivanja kasnije kultnog kulturnog dvomjesečnika Orientace, koji je uvelike forsirao novi duh i kurs slobodne i pluralne češke kulture. Dušan Karpatsky, možda najveći promotor hrvatske književnosti u svijetu, u svom je „Epistolaru“ (izbor iz njegove korespodencije s velikanima češke i hrvatske kulture) naveo podatak kako je samo zahvaljujući Putiku uspio objaviti prijevod slavnog Krležinog govora iz 1952. „Kako stoje stvari“ (pisanog u vrijeme komunističkih monstr-procesa, u sjeni praških vješala) a koji je upravo paradigmatski ilustrirao tragiku ponovljenog zla novodobne srednjoeuropske povijesti, ali sada „u sjeni sovjetskih tenkova“.
Ilegalan rad
Nakon sovjetski vojne intervencije u kolovozu 1968. i definitivnog poraza dubčekovske proreformske struje, Putik je napustio KPČ, a 1970. bio je smijenjen s dužnosti urednika s obrazloženjem: „Nije se prilagodio normalizacijskim procesima“. Ubrzo potom bio je izbačen s posla, tako da se tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća izdržavao radeći teške fizičke poslove. Ali, usprkos tomu nastavio je intenzivno pisati i prevoditi, ali budući da pod vlastitim imenom nije mogao ništa objaviti (imao je zabranu javnih istupa), koristio se posuđenim imenima svojih prijatelja književnika (Zdenek Frybort, Kristian Mikulejski, Miroslava Gregorova itd).
Naime, prevodeći uglavnom francusku beletristiku i obavljajući redakciju tekstova u velikim praškim izdavačkim kućama „Svoboda“ i „Odeon“, potpisivao bi se imenima svojih prijatelja, a oni su mu potom dostavljali isplaćeni honorar. Neki sa, a neki bez „provizije“, ali on im je bio zahvalan jer je tako donekle poboljšavao svoju tešku financijsku situaciju, a indirektno je i dalje bio prisutan u literarnom svijetu. Dakle, iako je bio pod neprestanom prismotrom tajne policije, iako je često bio privođen na dugonoćne informativne razgovore, nitko nije „provalio“ tajnu njegovog ilegalnog književnog rada pod tuđim imenima.
U policijskoj arhivi kasnije su pronađeni dokumenti u kojima se o njemu govorilo kao o „nepopravljivom disidentu“, a koncem 70-ih godina prošlog stoljeća bio je uhićen i optužen za navodni pokušaj bijega iz države, a zapravo se radilo o odmazdi jer ga se željelo kazniti zbog toga što je surađivao sa češkim emigrantskim tiskovinama, posebice onim u Njemačkoj. Između ostaloga, u Njemačkoj mu je 1986. izašao i roman „Muškarac s britvom“ (u samizdatu, na češkom bio je objavljen ranije, tj. 1984.), a kasnije i neka druga djela.
Međutim najveći broj svojih radova Putik je objavio u samizdatskoj ediciji „Petlice“ slavnog češkog disidenta Ludvika Vaculika, preko kojeg je i došao u kontakt s Havelovim „poveljašima“, odnosno disidentskim krugom koji je oštro kritizirao komunistički režim.
Putik je jedini češki književnik koji je u dva navrata (1987. za roman „Muškarac s britvom“ i potom 1997. za knjigu „Plišani pas“) bio proglašen laureatom Nagrade „Egon Hostovski“ koja se dodjeljivala češkim piscima za najbolja djela tiskana u inozemstvu. Nakon pada komunizma, odnosno nakon pobjede „Baršunaste revolucije“, Putik je nastavio intenzivno pisati i tako su mu 1996. počeli tiskati sabrana djela, a neposredno pred smrt Međunarodni PEN klub ga je nagradio za doprinos razvoju literature i slobodnog stvaralaštva.
Nakon duge i teške bolesti umro je 31. listopada 2013. godine u Pragu. U jednom od nekrologa pisalo je: „Umro je mirni buntovnik, hrabri heretik i pisac melankoličnih oda radostima života, koji nam iza svakog čitanja ostavlja u nasljeđe moć i slobodu grohotnog smijeha i tužne spoznaje kako se svijet neprestano razvija, a usprkos svemu ipak sve ostaje isto“.
Jaroslac Pecnik, Novi list
Malokad mi se dogodi da me knjiga ostavi bez riječi. Gotovo bez izuzetka, još dok je čitam, mogu jasno definirati što mi se sviđa, što me smeta, koja je riječ – i gdje – pogrešno umetnuta, što je plitko i nevažno, a gdje je pisac autentičan, gdje je zagrebao u dubinu. No, eto, ipak... uspjelo je to Marini Vujčić njezinim romanom "Mogla sam to biti ja" (Hena com, 2015.), pravim prošlogodišnjim pobjednikom neraspisanog književnog natječaja na kojem se dodjeljuje nagrada za najbolji roman.
Ne tvrdim da je roman "Mogla sam to biti ja" najbolji objavljen u prošloj godini. Ne znam je li tako. Previše je objavljenih knjiga, previše onih koje nisam pročitala. No da kojim slučajem sȃm život raspisuje natječaje, vjerujem da bi nagradu lani dodijelio upravo Marini Vujčić. Za hrabrost da rastvori svoju intimu i opiše dvije devastirajuće smrti, još više za pribranost da se život ukotvi u prozu, da se nešto što je razderalo dušu pretvori u književni tekst i dopusti čitatelju da pročita. Ne znam piše li život doista romane, ali poneki životi ipak završe u romanima i to se uvijek prepozna kao autentično, sirovo – ne u pejorativnom smislu.
Time me ostavila bez riječi. Zapravo udarila u pleksus, pa mi je trebalo nekoliko dana da se oporavim.
Neću vam lagati: "Mogla sam to biti ja" nije lagan roman. Baš suprotno, teško je to i mučno štivo, i ako tražite knjigu za razbibrigu i opuštanje, radije potražite nešto drugo. I inače, mislim da bi uz Marinu Vujčić trebalo ići upozorenje, odštampano možda povećim slovima odmah na početku romana: Čitati na vlastitu odgovornost. Postoji mogućnost da vas autorica opeče iskrenošću. Nije za ljude koji se plaše vlastitih emocija.
Eto, nakon izdanog upozorenja, slijedi lakši dio. "Mogla sam to biti ja" priča je o psihijatrici Lauri Herman kojoj četvero pacijenata dolazi ispričati svoje priče. Klaudija je mlada žena koja je nedavno postala udovica. Terapiju su joj platili roditelji, nadajući se da će joj to pomoći da lakše prebrodi tugu. Hilda je spisateljica u stvaralačkoj blokadi. Hladna, racionalna žena, previše zaljubljena u svoju samostalnost da bi ikoga pustila blizu, zadnjih godinu dana nije u stanju napisati niti retka nakon što se proslavila nizom uspješnih romana.
Potom se na vratima ordinacije pojavljuje Pavel kojem nije ništa – on je tek u potrazi za sugovornikom, s kojim bi rado podijelio svoju oduševljenost životom i svim mogućnostima koje on pruža. I, na kraju, tu je "bezimena", žena koja odbija otkriti svoje ime i prezime i koja ne želi da joj psihijatrica išta govori. Ona je došla samo po uho za svoju priču. Kaže: "Nisam ponijela maramice. Znam da ih vi imate, ali ne želim ni vaše. Bude li ovdje suza, šteta ih je brisati – ako me razumijete."
Upravo će se ta pacijentica pokazati kao najzanimljivija i po čitatelja najrazornija. Postupno će njezin glas – ispočetka tako nevin, na kraju gotovo poharan životom – nadvladati sve druge glasove. Očekivano, jer druge su priče ipak rješive. Klaudija će shvatiti da je tuga prirodan proces na koji ima pravo i kroz koji neminovno mora proći sama; Hilda će otkriti tko je uzrokovao njezinu stvaralačku krizu i što bi bila najbolja osveta ili terapija, ovisi kako gledate na to; dvanaest godina mlađi Pavel zaintrigirat će depresivnu psihijatricu, itekako svjesnu da svojim pacijentima zapravo nije u stanju pomoći jer nema odgovore niti na vlastite životne dvojbe...
Priča "bezimene" zapravo je životna priča same autorice. Ne volim to isticati u recenzijama, čak i kad znam što je u pitanju, jer govorimo o književnosti, nismo na stranicama "društvene kronike". No Marina Vujčić sama je to već otkrila i u nekoliko navrata objasnila da joj je ova autofikcija poslužila prvenstveno kao terapija. U kojoj mjeri i na koje sve načine, doznat ćete uostalom i sami kad dođete do kraja romana. Recimo tek da je autorica vlastitu osobnost razlomila u pet likova i iako joj psihijatrija vjerojatno nikad ne bi preporučila tako nešto u stvarnom životu, njoj je to spasilo život.
Iz tog razloga, teško mi je pisati o ovoj knjizi na način da joj pridajem književne atribute, određujem književnu formu ili procjenjujem književnu vrijednost. Stvarnost je u njoj toliko snažno prisutna da mi se to čini kao svetogrđe: ne bih procjenjivala književnu vrijednost nego nečiji život, a to mi se čini nedopustivim. Oni koji su čitali njezine dosadašnje romane, znaju kako Marina Vujčić piše – elegantno, s mjerom i poštovanjem za riječi, duboko portretirajući svoje likove, i u najtežim trenucima zadržavajući dozu humora, makar i crnog. Ni u ovom romanu ne zaostaje sama za sobom.
Na početku sam rekla da je ovo teška, mučna knjiga. No... Ako ste izgubili nekoga koga ste jako voljeli, ova će vam knjiga pomoći. Ne tako što će vam dati savjet kako da odtugujete ili kako da prebolite. Pomoći će vam tako što ćete imati osjećaj da vas netko uistinu razumije i da se pred nekim – pa makar i pred knjigom – imate pravo isplakati koliko god vam treba.
Ne znam može li književnost ponuditi više od toga, ali znam da je najveći među piscima upravo zato pišu.
Tanja Tolić, Portal Najbolje knjige
