Književna kritika “Leći i umrijeti”

„Smrt ponekad ne dolazi tako brzo. Sa smrti se treba boriti. Dok sam lijegala da umrem, nisam pomislila da će se sa smrću trebati boriti.“ Tim riječima završava prvo poglavlje romana iz 1973. ugledne turske autorice, prvog iz cijenjene i nagrađivane  trilogije Teška vremena, za kojim slijede Jedna svadbena noć (1979.) te Ne (1987.) kao svojevrsna političko-povijesna freska preobrazbe turskog društva.  U romanu koji imamo prilike čitati u prijevodu godina je 1968. i Ajsel ulazi u hotelsku sobu s namjerom da izvrši samoubojstvo. Dok čeka smrt, nižu se njezina sjećanja na život u posljednjih trideset godina, kroz zapise prijatelja Ajdina, pisma što ih je razmjenjivala sa Semihom i drugim prijateljima te brojne uspomene na obitelj  i bliske ljude među kojima posebno mjesto zauzima siromašni Ali. Okidač za odluku o samoubojstvu zapravo je besmislena i prolazna ljubavna afera u koju se upustila kad je kao ugledna profesorica zavela svog studenta, a tih sat vremena pred smrt pokušaj je da samoj sebi objasni turbulentno vrijeme i posljedice koje je ono imalo na njezino odrastanje, život i karijeru. A to je vrijeme najvažnijih promjena u suvremenoj turskoj povijesti koju je obilježio Ataturk, tzv. Veliki Otac i Vođa, koji je njezinoj domovini zauvijek odredio sekularni put.  Povijesna previranja, vrijeme rata i dvojak odnos prema Nijemcima (prema kojima su Turci gajili divljenje) te iznimno jak osjećaj domoljublja i bespogovorno obožavanje Ataturka usmjeravaju život mlade Ajsel i njezinih prijatelja. Svi se oni bespogovorno osjećaju njegovom djecom i smatraju svojom dužnosti otići na fakultet i školovati se kako bi kasnije bili korisni domovini i naciji na koju su toliko ponosni.

Kroz roman pratimo nekoliko priča osoba koje su aktivno sudjelovale u Ajselinom životu i čije je prijateljstvo okosnica njezinih sjećanja te se one postupno isprepliću i tako upotpunjuju tu složenu pripovijest o jednom vremenu, povijesti i politici, ali i intimnom životu mlade žene. Autorica dodaje sloj po sloj svojoj priči otkrivajući kako su se na krjau Ajselini mladenački ideali pretvorili u ozbiljne dvojbe pa se stoga danas nalazi pred teškom odlukom, ne znajući više što je zapravo željela i kakvim je zamišljala vlastiti život.

Spisateljica Adalet Agaoglou rođenja je 1929. blizu Ankare, počela je pisati sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a ubrzo su njezini romani požnjeli i nacionalne nagrade. Smatraju je jednom od najvećih turskih književnica, uz romane pisala je kratke priče, eseje i drame, a također se aktivno bavla i humanističkim pitanjima. U ovom romanu bjelodano je zamjetan autobiografski element – poput Ajsel autorica je i sama aktivno sudjelovala, kao član prve generacije tzv. Ataturkove mladosti, u rastu i razvoju nove države, i njezina djela odraz su slobodoumnog promišljanja o tom vremenu. S jedne strane ovaj roman donosi kritičko promišljanje o tom novom društvu, a prizori proslava i mitinga koji su obilježavali Ataturkovu vladavinu neodoljivo nas starije podsjećaju na neka davna vremena na prostorima bivše Jugoslavije. Tako na samom početku pratimo proslavu povodom prvih maturanata u školi učitelja Dundara (kojega kroz roman Ajsel učestalo spominje kao osobu koja je formirala i nju i njezine prijatelje), a prizor kao da je preuzet iz filma „Otac na službenom putu“: „Momci su odjenuli duge i kratke crne hlače, neki tamne, a neki izblijedjele te bijele košulje sašivene od svile i satena pa sve do tankog pamuka nalik gazi... I na djevojčicama su bile blijede ili tamne, duge i kratke crne pregače s naramenicama... Dok su svi oni u pratnji benda pjevali: 'Za vijeke vjekova je čuvati/ braniti trebaaaaš!' u sredini nastaloj njihovom nasumičnom podjelom gledateljima se ukazao stražnji zid pozornice; ono što se zaista ukazalo bio je malen četverouglast prozorčić naknadno prorezan u tom drvenom stražnjem zidu. Dok je trajalo Ataturkovo obraćanje turskoj mladeži, učitelj Dundar je iza pozornice klečao ispod te četvrtaste rupe i polako kroz nju prema gore gurao uokvireni Ataturkov portret. Ovoga je puta predvodio kajmakam, prvi je započeo s pljeskom. Njegov su pljesak popratili zapovjednik žandarmerije, tužitelj, ravnatelj, zatim dame s paunovim perjem i neki od onih što su sjedili otraga... Učitelj Dundar je s lijevog kraja istupio ispred zastora. Još je bio uzbuđen jer je postigao da se „Veliki Vođa“ nad svima njima rodi poput sunca i progovori njegovim glasom. Započeo je govor dok su mu sve žile s košatog lica iskočile: 'Trebao sam ovaj govor održati ranije. Ali nisam htio uzimati riječ prije našeg Velikog Vođe, uzvišenog Ataturka. Dok je On nad nama, nije mi priličilo prvom progovoriti...'“

Druga, ne manje važna tema koja zaokuplja Agaoglu je oslobađanje i školovanje žena, koje se polako rješavaju patrijarhalnih i konzervativnih običaja, no još je uvijek sveprisutan snažan pritisak zadrte sredine, koja ne gleda blagonaklono ni na obrazovanje ni na moderne stavove koje suvremeno koncipirana država nudi ženama. Ajsel je prototip djevojke rastrzane željom da iskoristi dobivene prilike i odupre se zastarjelim i konvencionalnim običajima sredine te živi slobodnim životom prema vlastitim uvjerenjima i težnjama. Uz to, ovaj je slojeviti roman, stilski iznimno dotjeran, i psihološki roman o odrastanju, traganju za identitetom i svođenju računa s idealima iz mladosti. I svakako zaslužuje da dočekamo u prijevodu i njegove nastavke.

Tamara Horvat Kanjera, 24sata express