Književna kritika “Pisac prostih priča”

Povratak starog mačka

Umjesto lepršavih zastava, izaberite lepršave suknje, poručuje nam

Sve do Pere Kvesića vjerovao sam kako se književnošću bave samo gospoda u jeseni života, s disfunkcionalnom prostatom, u loše skrojenim odijelima, s malo sijedih vlasi na glavi, koje prije svakoga javnog nastupa pažljivo motaju kao burek da bi gledatelji povjerovali kako ipak imaju kose. A onda se pojavio On, Eugène Sue mojih nježnih godina.

Rodonačelnik romana-feuilletona novinske je čitatelje sredinom devetnaestog stoljeća u nastavcima upoznavao s „Tajnama grada Pariza“. Pero Kvesić je pak potkraj sedamdesetih godina dvadesetog vijeka u formi kratkih priča odnosno romana čija je poglavlja objavljivao u tjednome ritmu na stranicama omladinske periodike, ispisivao društvenu kroniku Zagreba, koji se iz moje provincijske optike dodatno zamagljene mladošću – jer imao sam petnaestak godina – tada činio nevjerojatno uzbudljivim gradom.

Pero K. nije bio samo svjedokom nicanja i rasta pulsirajuće, vibrantne scene, nego u mnogo čemu i njezinim zamašnjakom. Kao utemeljitelj i prvi urednik „Poleta“ omladinsku je supkulturu i kreativce iz različitih niša – glazbenike, kazalištarce, autore  stripova, fotografe... – učinio javno vidljivima. Ni o kojoj važnoj činjenici iz toga vremena, u rasponu od Novog vala do Novog kvadrata, danas se ne može govoriti bez makar ovlašnog spomena njegova udjela i zasluga. Uostalom, tko je gledao prvu sezonu televizijske serije „Crno-bijeli svijet“, gdje je Kvesić jedan od junaka, dobro zna o čemu govorim.

Šaltajući se s novinarstva na književni kolosijek, on nije bitno mijenjao svoju poetiku, shvaćajući prozu, rekao bi Clausewitz, kao nastavak svakodnevice drugim sredstvima ili, danas bi se kazalo, brend ekstenziju vlastita života. U svojim pričama i romanima bavio se samim sobom i svojom neposrednom okolinom ili nam je barem vješto podvaljivao privid kako literarizira ono što mu se upravo tih dana događa. Dokumentarnost je bila dodatno podcrtana činjenicom što su se kroz stranice tih tekstova prošetavali – koji put kao akteri priča, koji put kao sasvim sporedni karakteri ili tek usputni epizodisti – njegovi prijatelji i znanci, redom ljudi iz novinarskoga miljea ili iz tadašnjih umjetničkih krugova, u rasponu od Inoslava Beškera do Darka Glavana.

Nijedan Kvesićev prozni rad nije se bavio konačnim pitanjima istine i smisla, nego beskonačnim mogućnostima uživanja u životu, što ga je, logično, odredilo kao pisca zaokupljenog, prije i poslije svega, erotskim eskapadama i priuštilo mu status kultnog autora među mlađom publikom. Priznajem, od tih sam dana slab na njega. Štoviše, prva književna kritika koju sam ikada objavio bila je prikaz njegova romana „Što mi rade & što im radim“. Bilo je to jako davno, pa nemam pojma što sam sve nadrljao na dvije-tri kartice teksta, no još uvijek dobro pamtim neki, ajmo reć, okvirni duh i poruku toga članka. Ukratko, Kvesića sam proglasio skoro pa književnim besmrtnikom. Što njemu, naravno, ni najmanje nije pomoglo. Jer, još otada pa sve do danas ovaj autor uživa u statusu autsajdera.

Friško objavljena zbirka „Pisac prostih priča“, s podnaslovom „Nedodirnute ljubavnice i nezaboravna tucanja“, na nekoj je simboličkoj razini pokušaj podvlačenja crte pod vlastiti opus. Kvesić se ni danas ne oblači u demodirana, loše skrojena odijela, još uvijek njeguje image hiberniranog omladinca. Ne treba ni od malo vlasi motati burek, jer mu je glava i u sedmome desetljeću života sasvim fino „pošumljena“. Po svemu sudeći, ni s prostatom nema tegoba. No, biologija ipak čini svoje i nekoć žovijalni razvratnik danas je umorni, stari mačak. Čak i doslovce: tko vidi njegove fotografije novijeg datuma razabrat će stanovitu sličnost s Maurovićevim mitskim kaubojem iz davnoga stripa.

Između korica Kvesić evocira uspomene na dane erotskoga ponosa i slave, kontrapunktirajući njima prizore i zgode iz današnjega, dakle, urednoga, dakle, prosječno neuzbudljivoga bračnog života. Međutim, i kad piše o onome je što je nekoć bilo – naime, o nezaboravnim tucanjima – i o onome čega više neće biti – naravno, nezaboravnih tucanja, Pero Kvesić perolakim stilom slavi isti vitalizam, udarajući kontru ne samo prevladavajućem javnom moralu, nego, i ne manje raširenoj, a sasvim histeričnoj potrebi da vlastitu privatnost na silu zbijemo u koordinatni sustav povijesti i politike, i tumačimo je isključivo pod tim ključem.

„Pisac prostih priča“ nije samo knjiga o pet autorovih erotskih desetljeća. Ona je u isti mah i libar o našoj suvremenoj povijesti, jer u pozadini gotovo svih milenijskih erotskih klinčeva kojima se pisac bavi, zbivaju se manji ili veći društveni potresi. Koji su, po Kvesićevom dubokom uvjerenju, zakrivljeni nježnik u usporedbi s onim što nam život može ponuditi ako umjesto lepršavih zastava izaberemo lepršave suknje.

Da zaključim, ne znam kako ne voljeti autora koji, prisjećajući se davne skupštine Saveza književnika Jugoslavije u Kruševu, spominje kako su se nekoj zgodnoj novinarki u autobusu redom nabacivali pohotni gnjavatori, „sve s prizemnim duhovitostima a là Pajo Kanižaj. Naravno kad je jedan od njih bio Pajo Kanižaj.“

Pero Kvesić rodio se u Zagrebu 1950. godine. Za vrijeme studija sociologije i filozofije kao novinar i urednik radio je u „Omladinskom tjedniku“, „Studentskom listu“ i „Tjednom listu omladine“. Bio je prvi glavni urednik „Poleta“, neko vrijeme je uređivao časopis „Pitanja“, da bi potom pokrenuo biblioteku i časopis „Quorum“. Prvu knjigu, zbirku priča „Uvod u Peru K.“ objavio je još 1975. Do danas je naštancao petnaestak zbirki poezije, proze, romana i slikovnica. K tome, autorski je osmislio seriju animiranih filmova „Mali leteći medvjedi.“

Na prošle nedjelje zatvorenom Zagrebdoxu prikazan je Kvesićev dokumentarni film „Dum spiro spero“ (Dok dišem nadam se), hvaljena 50-minutna kronika autorova hrvanja s teškom bolešću. Naime, njegova pluća rade samo sa 20-postotnim kapacitetom, zbog čega nije kadar prohodati ni stotinjak metara, a da se potpuno ne iscrpi. Premda se bavi sumornom temom, film, vele oni koji su ga vidjeli, nije turoban i depresivan, barem ne sasvim, jer je prožet tako tipičnim kvesićevskim humorom. 

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalamcija