U sedlu je tijesno za dvoje” Ivice Ivaniševića

Kauboj koji je tu kad drugi nisu

U noći u kojoj astronauti Apolla 11 slijeću na Mjesec, život jedne splitske obitelji, a i još nekih njima bližnjih ljudi, izokreće se naglavačke. Mnogo se silnica prelama u toj jednoj noći, noći koja pršti od iznevjerenih povjerenja i slijepih nada, od ljubavnih zanosa i emocionalnih strepnji, od srazova unutrašnjih i vanjskih svjetova, i od mnogočega drugog. Ali do te noći treba prvo proteći otprilike dvije trećine romana, kroz stranice kojima teče savršena priprema za izuzetno uzbudljiv i romantičan vrhunac zapleta, s dovoljno potrebe da rasplet potraje sasvim dovoljno da bismo se zajedno s likovima smirili, utješili, i ponadali se happyendu.

Splitski dječarac iz partizansko-radničke obitelji, zbog tjelesne mane koja mu ograničava mogućnosti socijalizacije među vršnjacima, odrasta čitajući stripove. Sa stranica tih popularnih tiskovina u njegov život silazi imaginarni prijatelj, kauboj Arizona Joe, i postaje mu uzor i utjeha, povjerljiva duša i moralni orijentir. Često će taj kauboj navraćati k svome mlađahnom prijatelju, pričati o svojim junačkim podvizima, davati savjete i rasipavati se mudrim izrekama, i većina onog što malom Tomi kauboj Joe napriča neće biti ni od kakve praktične koristi. Ali će kauboj biti tu u trenucima kada drugi neće: kad neće biti starijeg brata koji je zaokupljen ljubakanjem s turistkinjama, kad neće biti oca koji radi noćne smjene u pekari, kad neće biti nikakve koristi od prisustva djeda, ratnoga heroja koji već godinama nije prozborio ni riječ, kad će majka biti zabavljena kuhanjem, pospremanjem, ili opčinjeno sjediti pred televizorom, novotarijom tek pristiglom u njihov dom. Između intermezza s Arizona Joem, koje će često poslužiti kao nevino mudri djetinji komentari zbivanja u svakodnevici, mali Toma tiho svjedoči zbivanjima u obitelji i susjedstvu, kao naivni kroničar jednog vremena i zavičaja.

Ali, to nije takav roman. Paralelno sa svijetom Tominog djetinjstva, podalje od njegovih očiju i moći rasuđivanja postoji i razvija se svijet odraslih, s kompliciranim odnosima, uz odgovarajući duh vremena kasnih šezdesetih, s emocijama sasvim druge vrste nego što ih dijete može pojmiti. Tehnički, te epizode u romanu pripovijeda drugi pripovjedač, dok dječak Toma iz svoga lica priča ili promišlja samo o događajima koji mu se zbivaju pred očima. Taj pripovjedački paralelizam vrlo efektno pridonosi porastu napetosti, i vrlo plastično pretapa svjetove dječje imaginacije s grubim egzistencijalnim realnostima kojih dijete još nije i ne može biti svjesno, ali ih može osjetiti, naslutiti, zaključiti da nešto nije u redu.

U životu te skromne obitelji, njihovih prijatelja i poznanika, i njihovih sugrađana koji postupno od slučajnih prolaznika postaju akteri bitni za njihove živote, stvari idu naoko jednolično, očekivano i glatko, ne idu putovima nekakvog boljitka i većeg blagostanja, ali održavaju kontinuitet zadovoljstva malim životnim radostima. Dva će događaja poremetiti taj kontinuitet, razbiti privid idiličnosti i idealno posloženih uloga. U oba slučaja, kod dva različita člana obitelji, riječ je o neočekivanom ljubavnom zanosu, o emocionalnom potresu, koji u jednom slučaju stvarno, a u drugom slučaju zamalo iz temelja mijenja život. Mnogo toga će trebati preispitati u novonastalim okolnostima, jer stvarima o kojima se rado govorilo nenadano se pridružuju stvari o kojima se šuti; pogrešne slutnje mogu navesti na krive zaključke i krive postupke, a nevine laži postaju velika opterećenja.

Vrlo zanimljiv psihološki i mentalitetni portret kraja, ljudi i vremena razvija se kroz ovaj roman, u vrlo toploj, romantičnoj pa čak i pomalo duhovitoj atmosferi. Prošlo vrijeme u kojemu žive dječak Toma i njegova obitelj nije toliko daleko, a problemi s kojima se suočavaju likovi u romanu nisu toliko neuobičajeni, pa se sve ispripovijedano i zamišljeno čitatelju doima vrlo blisko i vrlo razumljivo, kao nešto što se događalo nekim rođacima ili poznanicima, i iz čega se izrodila priča čiji se neki detalji, baš kao kad su se događaji stvarno i zbivali, rado naglašavaju, a neki radije prešućuju.

Davor Šišović, Glas Istre