Književna kritika “Brojalica”

Odgoj djevojaka u Gruziji

"Brojalica“ je majstorski napisana, "brutalno dirljiva" – ako mi je dopušteno upotrijebiti tu paradoksalnu sintagmu – knjiga

Skrušeno priznajem, sve donedavno "Pitanja lenjinizma“ bila su jedina knjiga nekog gruzijskog pisca koju sam pročitao. Nju mi je za rođendan davno poklonio prijatelj – božemiprosti, danas prosvjetni radnik - s manjkom para (prodavala se, naime, za šaku dinara) i viškom vjere u moj bizarni publicistički ukus.

To kapitalno djelo Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina zamašna je knjiga, deblja od cigle, volumenom zapravo sličnija bloketi, a jednako suptilan je i autorov spisateljski stil. No, ako je čitate s dvadesetak godina u životnome kalendaru, vjerovali ili ne, možete se sjajno zabaviti. U toj razularenoj dobi, pogotovo ako vas pali živac za pajtonovsku grotesku, lako zaboravite koji užas stoji iza redaka i cerite se programatskim budalaštinama za koje vam se mora činiti da ih je diktirao kakav obijesni satiričar.

Tek nešto manje od tri desetljeća trebalo mi je da se udubim u drugo djelo porijeklom iz istog podneblja. "Brojalica" Tamte Melashvili svojim je volumenom i spisateljskom vrsnoćom neusporediva "Pitanjima lenjinizma". No, i u DNK ovoga libra upisani su užasi koji se, međutim, ne mogu čitati drukčije negoli doslovno. Knjiga je to koja se događa u samo nekoliko dana tijekom rata u Gruziji. Pripovjedačica nas ne izvješćuje precizno o kojemu se sukobu radi, prvome ili drugome, ali je iz konteksta shvatljivo da je posrijedi onaj iz 2008.

Podsjećam, nakon stjecanja nezavisnosti, tamo je 1991. godine izbio krvavi građanski rat zbog zahtjeva Južne Osetije i Abhazije, u Sovjetskome Savezu gruzijskih autonomnih oblasti, za nezavisnošću. U prvome laufu sukoba, raseljeno je više od četvrt milijuna ljudi. Pobunjene pokrajine nastavile su funkcionirati kao države u državi, premda njihovu nezavisnost nitko u svijetu nije priznavao. Godine 2008. sukob se iznova rasplamsao, a ovom se prilikom u njega otvoreno, vojnom silom, umiješala i Rusija. Zaslugom međunarodnih medijatora, rat nije potrajao naročito dugo, manje od mjesec dana, što je bilo dovoljno za trajno iseljavanje još dvjestotinjak tisuća ljudi. Status Južne Osetije i Abhazije ostao je jednak kao i prije: nastavile su funkcionirati kao samostalni entiteti, samo što otada uživaju u međunarodnom priznanju svojih ruskih pokrovitelja.

Povijesna pozadina priče, koju sam ovdje pokušao rekonstruirati u osnovnim crtama, zapravo nije ni važna, jer rat viđen očima Tamte Melashvili nije ni geopolitička igra, ni akcijski spektakl, a ponajmanje je herojska epopeja. Nju ne zanimaju politički ulozi u bespoštednoj partiji nadmetanja oružjem ni globalno poznati protagonisti sukoba. Jedino što je interesira jesu žrtve. A one su jednako i "naši" i "njihovi". Važno je tek da su ranjivi i izloženi,  odnosno osuđeni na gubitništvo svojom rodnom i generacijskom pripadnošću, jer su djeca, žene ili starčad.

"Brojalica" je priča o dvije prijateljice, Ninco i Cknapi, trinaestogodišnjakinjama koje bi u normalnom poretku stvari živjele u udobnosti, razmišljale o novoj garderobi, glazbi, dečkima i ispovijedale tipične tinejdžerske strasti i nevolje. No, rat ih je brutalno izbacio s kolosijeka normalnosti i prisilio da se na dnevnoj bazi sučeljavaju s do jučer nezamislivim strahotama.

Ova knjiga može se čitati i kao potresan katalog surovosti kojima su ove ni djevojčice ni djevojke izložene zajedno s manje-više svim svojim preostalim susjedima dok čekaju "otvaranje koridora" u nadi da će tako izbjeći smrt od izgladnjivanja ili od bombe. Tamta Melasvhili itekako zna o čemu piše. Za vrijeme prvoga gruzijskog rata bila je tinejdžerka i polako je postajala ovisna o pisanju. Nažalost, njezina zemlja u to je vrijeme počela, kako sama kaže, razvijati ovisnost prema ratovanju. Pisala je pod žmirkavim svjetlom lojanice, tražeći slobodne stranice u bilježnicama svoga strica što ih je baka čuvala, jer za nove teke nije bilo para. Baš kao ni za novu odjeću, pa joj je majka prekrajala vlastite haljine iz osamdesetih.

Osim što zna o čemu piše, Tamta zna i kako to činiti. Njezin stil doslovce je ogoljen do srži, sličniji dramskome nego romanesknom slogu. Ne samo da joj je strano svako cifranje, nego je deskriptivne dionice svela do razine rudimentarnih didaskalija, toliko oskudnih da čovjek knjigu mora čitati s punom koncentracijom ako želi valjano pohvatati tko što kaže. Na mjestima gdje bi većina pisaca izabrala duge, iscrpno elaborirane i stilski izbrušene dionice, ona bira suzdržanost i šutnju koji su stoput efektniji od retoričke pirotehnike.

"Brojalica" zaslužuje svesrdnu preporuku ne samo zato što se radi o majstorski napisanoj, "brutalno dirljivoj" – ako mi je dopušteno upotrijebiti tu paradoksalnu sintagmu – knjizi, nego i stoga što do nas stiže u blistavome prijevodu s njemačkoga jezika, što ga potpisuje Dalibor Joler. Suočeni s problemom pronalaska kvalificiranog prevoditelja s gruzijskog, u nakladničkoj kući "Hena com" dosjetili su se jedinog skrupuloznog rješenja. Izabrali su, po općemu sudu, najbolji do sada objavljeni, štoviše, nagrađeni prijevod "Brojalice", pa ga preveli na hrvatski.

Tamta Melashvili rođena je 1979. u Ambrolauriu, a živi i radi kao sveučilišna profesorica u Tbilisiju. Diplomirala je rodne studije u Budimpešti, te napisala zapaženi rad o migracijama, "Gruzijske žene u Njemačkoj". Pisati je počela 2004. dok je u Njemačkoj radila kao bejbisiterica. Prve proze publicirala je u internet-magazinima, a neke od tih priča kasnije su uvrštene u antologije. "Brojalica" joj je debitantski roman, za koji je do sada dobila dvije nagrade. Gluha je na jedno uho, ali joj nitko ne može osporiti da ima rijetko istančan sluh za tragično.

"Vjerovala sam i još uvijek vjerujem da nasilje ne poznaje nacionalnost ni granice i da je posvuda jednako razorno te da je ono svugdje najveća ljudska tragedija. Željela sam izraziti da se tragedija kakva se događa u 'Brojalici' svugdje može dogoditi: u Gruziji, na Kosovu ili u Ruandi. Htjela sam pokazati da osim rata političara i vojske postoji i jedan drugi rat, rat ljudi i djece. A upravo je taj rat najokrutniji", zapisala je Tamta Melashvili u autorskom pogovoru knjizi. 

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija