Kroz najvažniju, i najtužniju, priču jasno je da autorica govori o svom životu, o smrti svog supruga. S te je strane ovo izuzetno hrabra knjiga, ali i štivo koje može pomoći mnogima.
Duboko intimna priča o gubitku. Tako se najjednostavnije može opisati novi roman Marine Vujčić “Mogla sam to biti ja”. Ona svoju priču stavlja u psihijatrijsku ordinaciju, a psihijatrica Laura glavna je junakinja koja svoj život – i životne promašaje – promatra kroz prizmu problema svojih pacijentica. S jedne su strane to tipične ženske priče, a jedini muški pacijent koji dolazi na seanse kod Laure svojevrsni je lakmus-papir njenih emocija. Svi ostali tek su dijelovi slagalica ženskih sudbina.
Svaka od njih govori o gubitku, a kroz najvažniju – i najtužniju – od tih priča jasno je da autorica govori o svom životu, smrti svog supruga. S te je strane ovo izuzetno hrabra knjiga, ali i štivo koje može pomoći mnogima. Da treba nastavati živjeti! Ali kako? Koliko je tuge i slomljenog srca primjereno kada umre ljubav tvog života? S kolikom se tuge može ostati živjeti, ili barem biti funkcionirajuće biće u svakodnevici u kojoj je najvažnije dijete?
Marina Vujčić mudro ne odgovara na ta pitanja. Ona piše priče o životima žena koje su svaka na svoj način riješile te ili neke slične dileme jer, naravno, koliko različitih žena, toliko je i mogućih odgovara. Jedna od njezinih junakinja uvijek ide kontra svog života birajući poslušnost prema očekivanjima drugih, druga je nezadovoljna u vezi, treća mora svoj život započeti ispočetka... svaka od njih pokušava i bori se na svoj način.
Svaka ima svoju priču i svoje riječi. Te su riječi važan podtekst ovog mudro (i sjajno) napisanog romana, a sve one na neki način progovaraju i o tome koliko nam psihijatrijska ordinacija (čak i ako smo u nju došli samo kako bi umirili roditelje koji plaćaju seanse) može pomoći kako bi u vlastitom životu prevladali najveće gubitke. Je li to “posao” koji moramo odraditi sami ili je promatrač (onaj koji sluša) sa strane ipak od pomoći? I na to pitanje ne postoji jednoznačan odgovor, a svi oni na neki se način križaju u začudnom kraju ove priče.
Ovo jest sjajna ženska knjiga, ali (i temama i kvalitetom) miljama udaljena od onog što smo posljednjih godina čitali pod tim nazivnikom.
Da se Teofila Pančića (1965.) čita, najbolje potvrđuje činjenica da je upravo zbog svojega pisanja 2010. godine zaradio brutalne batine mentalnom šipkom...
...tijekom vožnje u javnom prijevozu. Dakle, nije da se njegovi tekstovi čitaju onako usput, već oni izazivaju kod čitatelja gorku reakciju i još gorču akciju koja ga je, eto, mogla doslovno doći glave.
Poput Igora Mandića i Ivice Ivaniševića, Pančić je „pisac opće prakse“ – živi od vlastitog pisanja i čitanja, što je poprilična rijetkost u ovim nečitajućim vremenima. Njegova nova knjiga eseja "Gost iz galaksije" (Hena com, 2015.) svjesno je dobila naslov po trećem (i posljednjem) Vukotićevom istoimenom igranom filmu koji nije polučio pozitivne ocjene filmskih kritičara i gledatelja. Knjigu čine tekstovi koji su prvotno emitirani na Trećem programu Hrvatskog radija i objavljivani na portalu Autograf – Pančić je bio gostujući kolumnist na poznatom terenu (dobar dio života proveo je u Zagrebu), itekako su mu bila poznata opora stvorenja na koja se ne može računati jer su ona sklonija vlastitoj računici. Pančić neumjesnu ironiju nadomještava svrsishodnim sarkazmom, ne upotrebljava kićenu retoriku dok komentira poteze hrvatskih, srpskih i svjetskih lidera te novonastale trendove čija je poanta zaglupiti korisnike i pritom ubrati zaradu.
Kao kolumnist, Pančić ima jasan stav, i nije mu problem otvoreno ga iskazati, bez obzira na vrstu i cijenu naplate. Ukoričenje njegovih kolumnističkih tekstova zaslužuje pohvalu – u protivnom bi se tekstovi zametnuli u internetskim i radijskim bespućima, a ovako su dostupniji u svako doba gluhog dana ili noći, pomoću njih se lakše uvidi valjan argument kako da ga metneš nametljivom sugovorniku. Njušite srbizam u prethodnoj rečenici? Bravo, imate puristički njuh! Upravo o razini verbalne razumljivosti među južnim Slavenima Pančić žustro piše već u prvom tekstu "Jednoipojezični blues". Koristeći serbo-hrvaški jezik, bavi se pitanjem dvojezičnih tabli u Vukovaru: „Upravo bi vrućekrvni hrvatski domoljubi trebali biti oduševljeni zagovornici nove prakse, jer ona arbitrarno potvrđujeomiljeni desno-nacionalistički fantazam o hrvatskom i srpskom kao dva zasebna jezika, a i mnogo šire od toga: o tvrdim, nepropusnim, a jasno vidljivim i odredivim granicama između nacionalnih identiteta.“ (13.)
Posebnu pozornost, pardon pažnju (!), vrijedi posvetiti stilu kojim se Pančić služi – razigrani filozofski način obraćanja obogaćen je vicevima i općepoznatim frazama što su poznate širem narodu. To, naravno, ne znači da će narodu biti razumljiviji i dopadljiviji – naklonost će teško postići jer on svojim pisanjem udara, direktno, bez uvijanja. Ne odgovara to ni hrvatskim ni srpskim nacionalistima, nije zalud zaradio batine u Begešu, a pobrao bi ih i u Zagiju da ga se više čita – sve uneređene pojedince Pančić pokupi na red jer kod svih njih vlada poprilični mentalni nered: „Meni se, recimo, čini da sam nekakav Srbin, ali u Srbiji je nemalo onih koji se ne bi složili s tim, nego bi mi tu moju srpskost ili u potpunosti negirali ili je proglasili nekom veoma lošom i nekvalitetnom srpskošću, kakva je čak gore od otvorene i nedvosmislene nesrpskosti.“ (76.) U nedovoljno mjeri Srbin jer ne potvrđuje uvrijeđene protokole, već ide kontra njih, i to argumentirano, Pančić mnogima diže živce (i budi neugasivu želju za pivce) – budući da konstantno argumentirano i nedvosmisleno piše o društvenim anomalijama, Pančićevi su tekstovi čisti politički protest protiv sveprisutnih prirodnih i društvenih gluposti jer se tiču ljudske prirode i društva, drugastva i bratstva.
Bilo da piše o ulasku Hrvatske u EU, nedavnom referendumu ili nadmetanju i prisvajanju brendova, Pančić se pokazuje kao (iz)vrstan sociolog, mnoge osjetljive dušice mogli bi štrecnuti njegovi društveni komentari: „Ali čija je onda šunka ili faking kulen, pitate se vi? Pa domaći, naravno. Domaći je i u Osijeku i u Subotici i u Segedinu – i to je jedini ispravni odgovor. Svi drugi odgovori imaju ugrađenu grešku i onda se još samo radi o nadmetanju u nepravdi koje je zapravo svojevrsni festival brutalnosti: ko će bolje, brže i efikasnije monopolisati ono što zapravo nije njegovo.“ (99.) Pančićevi tekstovi mogu poslužiti kao podsjetnik na nedavna i neslavna vremena o kojima ondašnji protagonisti (i antogonisti) ne žele razglabati, tim više jer je riječ o svježim ranama. Ne manjka ni prisjećanja na minulu mladost, no Pančićeve usporedbe o nekadašnjim vremenima nisu patetične, već su sastavljene u sasvim uravnoteženom duhu. Ne ustrčava se pisati ni o intimnim temama kao što je osobno poimanje roditeljstva (premda nije roditelj), čime samo dokazuje da ne moraš biti roditelj pa da bi znao kako postupati s djecom, već da je dovoljno imati osnovne pedagoške vještine: „Biti tiranin jedna je stranputica roditeljstva; biti neodgovaran je druga. U izuzetnim slučajevima ima i veselih spojeva, tako dobijamo neodgovorne tirane. Valjda zaplašen svim tim, radije sam unapred abdicirao.“ (125.)
Naročito bi mlađe generacije trebale čitati Pančića – em su mu tekstovi edukativni, em su mu pismeni i stilski obilježeni – mlađi bi mogli naučiti pisati (i razmišljati) tijekom čitanja. Ima mladih tinejdžera koji, primjerice, ne znaju za slučaj Luke Ritza (1990-2008.) – doduše, čuli su da postoji neka nagrada po njegovom imenu, ali nije im poznato pod kojim je okolnostima dotični umro. Točnije, ne znaju zašto je ubijen. Pančić je napisao tekst o Luki Ritzu i nasilju u popustljivom društvu koje uvijek nađe prigodan alibi i potrebnu rupu u zakonu, čime se iskazuje uvriježena društvena naklonost prema nemoralu – nasilnicima je najčešće opravdanje činjenica da su bili u alkoholiziranom stanju: „Pre nekog vremena je i Milan Bandić izjavio da je Luku Ritza ubio alkohol. Zazorno je pristojnom čoveku uzimati olako u usta to ime i govoriti o jednoj takvoj tragediji, ali ovoliko se može i mora reći: ne, nikakav alkohol nije ubio Luku Ritza. Ubilo ga je nasilje. Ono isto nasilje, uskogrudno i mrziteljsko prema svemu drugačijem, koje na razne načine propagira i na životu održava patrijarhalna i opsesivna kultura odraslih. Da li su nasilnici pri tome bili pijani ili trezni, sasvim je irelevantno. Naime, trezan nasilnik i pijan nasilnik ne razlikuju se ni po čemu bitnom: to je jedna te ista osoba u dva agregatna stanja.“ (17.)
Izgubili ste volju za pićem čitajući zadnji pasus? Ako ste trenutno (ili inače) nasilne prirode, vjerojatno ćete time sebi i(li) još nekome produljiti život. Ponavljajte u sebi "Bolje biti živ trijezan, nego mrtav pijan" i svakako kušajte Pančićev umni verbarij o neumnim humanistima. Ako pak piće u vas pospješuje smisao za šalu i razmišljanje, slobodno se pritom počastite čašom terana!
Miroslav Cmuk, Magazin GKR
Namik Kabil, scenarist, redatelj i pisac široj javnosti najpoznatiji po scenariju za film Kod amidže Idriza, rođen je u Bosni, odrastao u Hercegovini, a potom dugo živio u Americi gdje je u Los Angelesu studirao film i bio član kazališne trupe The Grace Players. Iza njega je nekoliko nagrađenih scenarija: Kod amidže Idriza, Zgarište i Zadnji dan, te roman Sam, objavljen u Nakladi Zoro. Njegov dokumentarac iz 2007., Informativni razgovori, osvojio je Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film na Sarajevo Film Festivalu i posebno priznanje na ZagrebDoxu, a dugometražni film Čuvari noći imao je svjetsku premijeru 2008. na venecijanskoj Mostri.
Amarcord je njegov autobiografski roman, proza koja gotovo filmskim jezikom, selektivno upotrebljavajući perfekt u montaži bitnoga, prenosi sjećanje u nekoj vrsti inverzije prošlosti i sadašnjosti. To je sjećanje na zavičaj tijekom života u Americi, ali i sjećanje na Ameriku nakon povratka u Bosnu – u kojoj se, opet, film uspomena premotava na početak, na sjećanja prije Amerike i prije rata, u nedužno vrijeme djetinjstva u kojem su hladna voda Trebišnjice i opako kolovoško sunce koje prži po ramenima u cjelodnevnom ribolovu bili jedina opasnost.
Priča počinje ukrcavanjem na avion za Ameriku, na letu za neizvjestan emigrantski život u kojem će kasnije sve poprimiti razmjere bespoštedne borbe za opstanak, za egzistenciju koja ne uključuje samo fizičko preživljavanje nego i put prema filmu kao preduvjetu preživljavanja vlastitog identiteta. I kao pomoćni radnik u restoranu, i kao čistač ureda, i kao taksist – autor je uvijek na putu prema svom filmskom cilju, unatoč svim okolnostima koje ispisuju drukčiji životni scenarij, u okruženju u kojem ne manjka ni scenarija ni onih koji vjeruju da su baš oni napisali najbolji. Film je ono što njegovom egzilu iz svih dotad poznatih oblika stvarnosti daje smisao i što ih, na koncu, povezuje – jer je mrak kinodvorane posvuda na svijetu isti.
U svakoj od ispričanih sadašnjosti Namika Kabila prošlost je na snazi, sa svojim autoritetom koji priču vraća na formativne trenutke života koji tek naknadno, izvučeni iz arhive sjećanja, dosežu svoje puno značenje. Nekad su to smokve u bašti trebinjske kuće koje danas jede njegova kći, a nekad kazališna predstava o tužnoj Jeli koja nije samo sudbinski tužna nego i sudbinski važna. „Sjećaću se toga i kad umrem“, zapisat će Kabil uz jedan prizor uvršten u ovu apologiju sjećanja – ali ta bi rečenica mogla biti zajednički nazivnik upornosti svih njegovih sjećanja koja su morala biti zapisana.
Namik Kabil majstorski opisuje ljude, lica, situacije, ali i naizgled nevažne, nesvjesno zapamćene detalje koji nisu ostali samo sadržaj sjećanja nego i postali sjajan prozni materijal – i to je ono što ovu autobiografsku knjigu čini gotovo fikcijom koja se čita kao punokrvni roman. Dodamo li ovome i iznimnu vještinu baratanja jezikom kojeg Kabil stavlja u službu emocije – bez obzira je li izgovorena ili prešućena – pred nama je štivo koje će u svakom čitatelju pokrenuti njegov vlastiti amarcord.
Zato ovoj knjizi, stavimo li na stranu poveznicu s Fellinijevim slavnim filmom, tako dobro pristaje za naslov izabrana riječ Amarcord, koja na romanjolanskom dijalektu znači sjećam se. Jer to je ono što Namik Kabil čini u ovoj knjizi – sjeća se. Na tom je sjećanju izgradio prozu koja funkcionira i kao autobiografija i kao roman i kao film, rukopisom u kojem proživljeno nadjačava glas bilo kojeg žanra.
Marina Vujčić, urednica
Dok se u svemiru astronauti spremaju za povijesnu šetnju Mjesecom, u Splitu se događa povijest jedne obitelji.
Darko Rundek napisao je mnogo dobre glazbe i još boljih stihova, a u svem tom obilju izdvaja se “Šejn”. Mogli bismo potrošiti sav ovaj prostor za nabrajanje pohvala posebnoj atmosferi te pjesme, onoj čežnji za avanturom u vremenima kauboja koji nose mamuze od zlata. Ipak, neke od tih pohvala ostale bi enigma za sve one koji se nikad nisu igrali kauboja i Indijanaca, a treba pošteno priznati da je svakim danom sve manje nas koji smo imali takvo, idilično djetinjstvo.
A baš mi koji pamtimo kako je bilo na nekoj livadi stvoriti svijet Divljeg zapada, maštom od obične grane stvoriti vinčesterku, a od malog susjeda s drugog kata krvoločnog poglavicu Apaša, idealni smo čitatelji romana Ivice Ivaniševića “U sedlu je tijesno za dvoje” (Hena com, urednica Marina Vujčić).
Autor nas pričom vodi u Split davne 1969., u nekoliko dana vrućeg srpnja u kojima i grad pod Marjanom, kao i ostatak svijeta, očekuje povijesnu šetnju čovjeka po Mjesecu. Tamo, u getu, upoznajemo jednu tipičnu splitsku obitelj: tata je pekar i radi noćnu smjenu, majka domaćica, stariji sin propali student, to ljeto u velikoj ljubavi s turisticom iz Njemačke, mlađi sin tek balavac zaluđen stripovima. Upravo on priča priču o tom povijesnom ljetu i istim takvim događajima u svojoj obitelji. Brat će pobjeći u Njemačku, otac neće realizirati ljubav prema gradskoj “prijateljici noći”, majka nikad ništa neće doznati. A maleni dječak zauvijek će pamtiti svog imaginarnog prijatelja – strašnog revolveraša s Divljeg zapada – koji mu dolazi pomoći uvijek kada je najteže.
Ivanišević ovaj roman piše toplo, s puno nostalgije za nekim nevinijim vremenima, kada je imalo smisla igrati se kauboja i Indijanaca i kada je plastični opasač s dva revolvera bio san svakog dječaka. Autor voli (i razumije) sve svoje junake, čak i djeda – španjolskog borca koji šuti, ali nazvat će Tita kad zagusti... I njegov je humor ovdje topao i nostalgičan, miljama daleko od ubojitog splitskog đira, a u to je sjajno uklopio glavnu stilsku dosjetku romana. Naime, revolveraš i njegov mali prijatelj govore “fetivi” srpski, baš onakav kakav su govorili svi junaci koji su u ruke čitatelja dolazili kroz stripove tiskane u Gornjem Milanovcu.
Bojana Radović, Večernji list
Dario Rukavina (rođ. 1972. u Zagrebu) jedan je od prvoboraca blogosfere (u kojoj je poznat kao Porto), pobjednik brojnih internetskih i časopisnih književnih natječaja te prvi bloger koji je doživio ukoričenje svojih blogerskih zapisa – 2006. godine objavio je dvije knjige: pjesničku zbirku Tri dana i zbirku priča Buddha u supermarketu.
Ono što Rukavinu odvaja od većine wannabe-pisaca iz blogosfere jest svijest o tome da dobar pisac prije svega mora biti strastven čitatelj i činjenica da je njegova načitanost vidljiva, kako kroz leksičko bogatstvo tako i kroz elokvenciju i način tvorbe rečenica, a tekstovi mu, osim brojnim pop-kulturnim, filmskim i glazbenim asocijacijama i citatima, obiluju i književnim referencijama te posvetama dragim mu domaćim i svjetskim autorima.
Iako je nakon ukoričenja svojih blogerskih radova Dario Rukavina polako i postepeno napustio blogosferu (brak, posao, dijete, krediti, punica… – znate već kako to ide) on nije prestao pisati, a knjiga Brz kao Bruce Lee okuplja dvadesetak njegovih kratkih priča od kojih su pojedine već poznate pratiteljima njegova bloga i čitateljima hrvatskih književnih časopisa dok su ostale novonapisane i nisu nigdje dosad bile objavljene.
Mahom je riječ o snažnim emocijama oplemenjenim pričama u kojima se autor bavi svima nam bliskim i važnim temama – prvim (i posljednjim ljubavima), prekinutim prijateljstvima, bračnim/ljubavnim krizama, ksenofobijom, tematikom sredovječnosti i krize srednjih godina itd. Pritom Rukavina na zanimljiv način kombinira emocionalne registre, pa se nerijetko priča bazirana na humornosti u raspletu premeće u tragediju, ili pak priču o tragičnome događaju pripovijeda ironizirajući senzacionalizmu usmjeren žurnalistički diskurs crne kronike.
Uz određen broj refleksivnih priča u kojima prevladava bilježenje psihološkog stanja, emocionalnosti i intimnosti, većinu tekstova obilježava izražena događajnost, dinamičnost, komunikativnost. Većinom su to čvršto strukturirane priče zaokruženih fabula koje posreduju konkretno životno iskustvo protagonista, ali pomoću čega autor uspješno oslikava psihološki profil lika, nerijetko priču garnirajući i flashbackom, u cilju uvjerljivije karakterizacije i dočaravanja događaja koji su aktualnosti prethodili i uvjetovali sadašnju situaciju.
Zbirku otvaraju generacijske priče, priče o odrastanju, vojničkim i ratnim danima, emocionalne, duhovite i dirljive, ali postepeno, kako knjiga odmiče, atmosfera se mijenja a izričaj postaje zgusnutiji, te nostalgiju, sjetu i humor postupno zamijenjuje tjeskoba, ozračje straha, prijetnje i neizvjesnosti. Isti obrazac primjetan je i na formativnoj i žanrovskoj razini – početne realističke priče postupno ustupaju mjesto tekstovima garniranima stravom, bizarnošću, fantastikom, mistikom i magijom, a idilične, utopijske scene djetinjstva zamijenjuju distopijski prizori nesigurnosti, pesimizma i strave, kao metaforičnim, generacijskim obilježjem života obiteljskih ljudi pritisnutih ekonomskom krizom i egzistencijalnom nesigurnošću.
No najdojmljivijima nadaju se dvije priče koje je Rukavina napisao u suradnji s Krunom Čudinom i Zoranom Pilićem, dvojicom također bivših blogera koji iza sebe već imaju nekoliko knjiga. U tim pričama Rukavinina poetika biva garnirana osobitostima izričaja dvojice kolega pa u priči 19,5 kb dolazi do izražaja Zoranu Piliću toliko draga filmičnost uz vrlo zanimljiva, eksperimentalna fabularna rješenja, dok je priča Tamno, kako joj i naslov govori, obilježena nihilizmom, autodestruktivnošću i mračnim lirizmom, karakterističnima za poetiku Krune Čudine.
Kroz većinu priča provlači se motiv stranca, alijenacije i nemogućnosti uklapanja u našu životnu sredinu. Među likovima tako ima pripadnika manjina, oficira JNA i njihove djece, povratnika s ratišta, izbjeglica, stranih turista, djevojčica-mutanata, muškaraca s krizom srednjih godina, vampira itd. koji pokušavaju pod ovim komadićem neba, u ovoj prokletoj avliji, pronaći malo mjesta i sreće za sebe, ali im to uglavnom ne uspjeva. No, unatoč teškoj dohvatljivosti sreće, autor omata tekstove iskričavim i inteligentnim humorom u korijenu kojega nikad nije izrugivanje već empatija, te na taj način ipak kod većine priča neutralizira ozračje pesimizma.
U pričama su često prisutne i štulićevske vinjete oporoga urbaniteta, ili pak atmosfera melankoličnog prizivanja vremena odrastanja, naivnosti i nevinosti, ali redovito uz prisustvo signala socijalne osjetljivosti i kritičkog promatranja društveno-ekonomske i političke situacije. Optika je pritom generacijski obilježena, iz perspektive čovjeka koji je dio svjesnog života proživio i u vremenu tzv. bivšeg sustava, što omogućava i komparacijski poged na tranzicijsku i posttranzicijsku zbilju, uz kritičke oštrice uperene izrabljivačkome kapitalizmu kojega smo većina nas žrtvama.
Dario Rukavina vrlo vješto koristi autentični, razgovorni izričaj, tzv. govor ulice; u pričama u prvome licu protagoniste psihološki nijansira upravo načinom na koji se izražavaju, njihovim leksičkim bogatstvom ili siromaštvom, a to koristi i u svrhu socijalne kontekstualizacije. Priče gotovo redovito vrlo efektno poentira, ali je ujedno svjestan i važnosti “ulaska u priču” koje stoga često započinje snažnim, nerijetko i enigmatičnim rečenicama, koje kod čitatelja bude radoznalost nagoneći ga na traganje za skrivenim smislom takvoga otvaranja u nastavku priče. Pritom ne preza ni od mistifikacije, aurom začudnosti omatajući banalnosti svakodnevice.
Rukavinine priče male su kratke tragikomedije u kojima se zrcali domaća nam suvremena društveno-socijalna stvarnost, posredovana kroz upečatljive odjeljke životnih putanja likova u kojima je teško ne prepoznati sebe i analogije s vlastitim iskustvima. Rukavinin se književni postupak zato nadaje katarzičnim, nagoni nas da se sami sebi smijemo ali i da s više razumijevanja prihvaćamo druge i njihove postupke, koji nam ponekad nisu po volji, a katkad čak prelaze i prag etičnosti ili zakona.
Radi se o knjizi priča koja ravnopravno staje uz bok ponajboljim recentnim uratcima kratkometražne proze hrvatskih autora (Roman i Ivana Simić Bodrožić, Karmela Špoljarić, Davor Mandić, Mihaela Gašpar, Zoran Pilić itd.) ali i koja u književno polje, nakon gotovo desetljetne stanke, vraća autora koji ima što ponuditi i od kojega svakako u budućnosti valja očekivati još puno dobra štiva.
Božidar Alajbegović, urednik
'MOGLA SAM TO BITI JA' Pametno poigravanje životom i fikcijom u nevjerojatno snažnom romanu
U ovoj priči razarajuće snage sublimirani su fragmenti odrastanja, obiteljskih odnosa, ljubavi, bolesti i smrti
Požurila je Marina Vujčić sa svojim novim romanom; njezin Božo tek što je prošle godine krenuo ispočetka i još se nije ni stavila točka na razne oblike njegove recepcije, a ta nas je u zadnje vrijeme vrlo zapažena spisateljica (i urednica u nakladničkoj kući) razveselila novim naslovom.
U slučaju romana “Mogla sam to biti ja”, zapravo, teško je govoriti da nas je “razveselio” u onom smislu kako to očekuju čitatelji koji misli da bi knjiga trebala biti nekim oblikom povremene zabave za trenutke dokolice, jer teme u njoj nisu nimalo jednostavne i zabavne, dapače prilično su ozbiljne i mučne. No, one kojima je književnost ipak nešto posve drugo, “Mogla sam to biti ja” doista će razveseliti iz nekoliko vrlo ozbiljnih i relevantnih razloga.
To da je Marina Vujčić pripovjedački više nego kompetentna i zrela, vjerojatno nakon dva njezina romana više i ne treba spominjati, no toj se kompetenciji u ovom slučaju pridružuje nešto mnogo važnije i rjeđe, što je možda najtočnije nazvati - hrabrošću. Hrabrošću da se napiše roman u kojem su mnoge stvari vrlo osobne, toliko da su komotno mogle prerasti u ispovjednu autobiografsku prozu, ali je snaga pripovjedačkog glasa tako jaka da je sve skupa naraslo u uvjerljivu fikciju, u kojoj ima mjesta za propitivanje mnogo čega, od samog žanra, preko mogućnosti literarizacije života, istine i fikcije, do eksperimentiranja s pripovjednim glasovima, likovima, autorstvom.
Kad bismo živjeli neka tri desetljeća unatrag, Marinu Vujčić odmah bismo upisali u same vrhove tadašnjeg vrlo popularnog termina ženskog pisma i recepciju usmjerili tim putem, no u međuvremenu s tim smo terminom postali mnogo oprezniji i skeptičniji. Jer doista, psihijatrijska ordinacija Laure Herman mjesto je na kojem se otkrivaju priče pacijentica, ostavljenih, razočaranih, prevarenih, nerealiziranih, depresivnih, obilježenih gubitkom bliske osobe. Između njih (neimenovane pacijentice koja se izražava pismima, spisateljice u kreativnoj krizi, žene čija je ljubavna priča prekinuta nesretnom smrću partnera i jednog neobičnog muškarca koji ima vrlo važnu ulogu u romanu), kako roman napreduje, uspostavljaju se sve dublje, jasnije i neraskidive veze pomoću kojih ovaj roman, komplicirane ali vješto izgrađene strukture, postaje jednom, zajedničkom, vrlo čvrstom pričom s inteligentnim završetkom.
Razotkrivanja pacijentica odvijaju se istovremeno s onim Laurinim, jer njezine dionice nisu terapeutske i postupno prerastaju u oslobađanje njezinih prešućenih tjeskoba, u istom procesu kakav se događa pacijenticama. Kako se roman razvija dvije pripovjedne dionice postaju glavnim, intenzivnijim i bolno iskrenijim sve dok se sam naslov - ono “mogla sam to biti ja” - ne razotkrije u svoj raskoši pametnog poigravanja s glasovima i identitetima.
Pisani iskaz neimenovane pacijentice središnji je dio romana koji funkcionira gotovo kao roman u romanu. To je dio u kojem će oni koji “znaju više” prepoznati ispovjedni glas same autorice, hrabrost razotkrivanja i svođenja računa s prošlošću, no to “predznanje” nije nikakav preduvjet da bi se osjetila razarajuća snaga ove priče u kojoj su sublimirani fragmenti odrastanja, obiteljskih odnosa, ljubavi, braka, roditeljstva, bolesti i smrti, ali i oni koji propituju ulogu riječi, pisanja, književnosti.
Snažna je to pripovjedna dionica, natopljena emocijama, primjer kako se može “narativizirati život”, no tek s ostalim dionicama toga romanesknog kolaža ona postaje “arheologija iskopavanja jedne osobne povijesti” u punom smislu riječi.
Ono što Marina Vujčić uspijeva u ovom nevjerojatno snažnom romanu jest istovremeno biti bolno iskrena i profesionalna prema vlastitom tekstu, biti ona, ali i sve one koje je mogla biti - Laura, Hilda, Klaudija, čak i vlastita muška varijanta. Više je načina na koji se ovaj roman može čitati i u tome i jest njegova veličina koja uvelike nadmašuje gabarite jednog intimističkog romana. To doista jest i put na kojem “izmišljeni ljudi i svjetovi zamjenjuju svijet pred kojim se moraju zatvarati oči da se preživi”, kao i “ženski” roman u kojem su zabilježena razočaranja, traume, strahovi, samoće, krivnje, očekivanja i frustracije “vlastite sobe”.
To je u konačnici i roman koji duboko vjeruje u to kako riječi mogu biti najbolji prijatelji s kojima se odlazi u krevet, terapiju pisanjem i priču koja može biti istinitija od istine same. I, konačno, snazi prave ljubavi koja jedina može nagnati da se posumnja u riječi. Roman koji vjeruje da književnost ima mnogo veće značenje i ulogu od one da “razveseli” čitatelja, riječju izvrstan roman.
Jagna Pogačnik, Jutarnji list
Dragi kolega Zlatko Gall nehotice mi je ponudio sjajan šlagvort. Prije dva tjedna napisao je kako ima ozbiljnih rezervi prema wunderkindima, jer je u životu upoznao mnoga čudovišta, a vrlo malo čuda od djece. Tih sam se riječi sjetio uzimajući u ruke knjigu „Poljskom šakom u rusku bulju“ (u prijevodu Emilija Nuića) poljske spisateljice Dorote Masłowske. Roman je objavila s devetnaest godina, dakle, odjavljujući se iz tinejžderske dobi, i preko noći se pretvorila u veliku književnu zvijezdu. Na matičnome tržištu libar je prodan u 120 tisuća primjeraka, da bi potom postao i vrlo uspješan izvozni proizvod. Preveden je na engleski, francuski, njemački, španjolski, talijanski, ruski, nizozemski, mađarski, češki..., a zakitio se i nizom prestižnih nagrada.
Sve to nije mi bilo dovoljno da knjizi pristupim otvorena srca i bez predrasude koju dugo i dosljedno njegujem. Naime, teško mi je povjerovati da je netko tko pripada takozvanom „prdi-ludi“ uzrastu kadar u isti mah biti i „dovršeni“ pisac. Znam za slučajeve blistavih mladih glazbenika koji su instrumentalistički plafon dosegnuli i prije punoljetnosti, no njihovih parnjaka u svijetu književnosti baš se i ne mogu previše sjetiti. Zapravo jedini koji mi ovoga trenutka pada na pamet je Mate Matišić koji je dramu „Bljesak zlatnog zuba“ napisao negdje u Dorotinim godinama i odmah se pozicionirao kao ozbiljan i moćan autorski glas.
Pa je li gospođica Masłowska uistinu napisala knjigu koja je legitimira kao neku vrstu wunderkinda? Skrušeno priznajem, jest. Premda nisam siguran da su njezini mama i tata po izlasku libra imali previše razloga nadimati se od roditeljskog ponosa. Prije će biti da ih je roman njihove djevojčice temeljito uznemirio.
„Poljskom šakom u rusku bulju“ knjiga je o Andreju Robakoskom zvanom Silny, dvadesetineštogodišnjaku kojega je upravo napustila djevojka. Prije cure, napustila ga je i bilo kakva ambicija da nešto učini od svoga života. On je, naime, narkoman, toliko autentičan da čovjek htio-ne htio mora posumnjati kako je gospođica Masłowska dobro upoznala (polu)svijet o kojemu piše.
Roman je njegova ispovijed koju nam isporučuje mitraljirajući nas rečenicama vlastitoga toka svijesti. Kako to već biva kod hiperaktivne čeljadi s kemijskim disbalansom, čas je bijesan, čas samosažaljiv. Tek što ti se učini da je pronicljiv i bistar, demantira se s kolca i konopca prikupljenim najtrivijalnijim frazama. Nježan i agresivan, razuman i zaslijepljen, empatičan i bešćutan, duhovit i mračan, drag i odbojan... sve je to Silny.
Ništa manje slikoviti nisu ni ostali karakteri o kojima nam pripovijeda, djevojke koje susreće i pokušava povaliti kad ih već ne može zavoljeti. Anđela je 17-godišnja mršavica, vegetarijanka i gotičarka, s kojom će mu se posrećiti. Njihov erotski sraz Silny cinično saldira sljedećim riječima: „Anđela je bila djevica. Pokazalo se to poslije kad je uneredila kauč mojih roditelja.“ A većinu svoga književnog vremena ta će sirotica provesti nad školjkom bljujući kamenje.
Sljedeća u nizu je Nataša, rastrojena ovisnica koja će mu doslovce prekopati stan u potrazi za drogom. S druge strane, Ala je nepokolebljiva opozicija svijetu kojemu glavni junak pripada. Ona je militantna puritanka koja se srčano odupire svim izazovima posrnuća, gnušajući se duhana, alkohola i predbračnog seksa. Konačno, u život Silnoga umiješat će se, u cameo-roli, i sama spisateljica.
Njegova ušlagirana potraga za srećom odvija se u turbulentnom vremenu. Roman je, naime, napisan 2002., dok je Poljska nestrpljivo odbrojavala dane do ulaska u Europsku Uniju. Jedan svijet se do tada već bio urušio, ali ne posve. Rusi su izgubili svoju vidljivu moć i utjecaj, ali i nadalje drmaju negdje iz prikrajka. Čak i najgorljiviji nacionalisti od Rusa kupuju poljske zastave, jer su kod njih naprosto puno jeftinije. Tranzicija pak traje dovoljno dugo da su svi izgubili desetljećima podgrijavane iluzije kako će im kapitalizam donijeti prosperitet.
Silny je pripadnik deziluzioniranog naraštaja koji je izgubio vjeru u sve, pa i u onostrano: „Čak i u naizgled poštenom Kraljevstvu Božjem vlada korupcija, konfederacija, udaranje onih što leže na podu, maskiranje pred policijom gepeka od golfa punog spida. Čak i tamo glavnu riječ vode privatni interesi, javno podupiranje dilanja i prostitucije, eksport poljskih djevojaka na Zapad. Sam Bog pozira kao da je nekakva ljevica, svima jednako, ni više, ni manje, svima isto.“
U istome paketu ugasio se i domoljubni žar generacije koja se osjeća prevarenom: „Bijelo-crveno. Od gore prema dolje. Gore poljski amfetamin, dolje poljska menstruacija. Gore poljski uvezen s poljskog neba snijeg, dolje poljsko društvo mesara i kobasičara.“
„Poljskom šakom u rusku bulju“ jedan je od onih libara koji uvjerljivo dokazuju da se globalnim odjecima mogu nadati samo autori čvrsto usidreni u prepoznatljiv lokalni ambijent. Premda poljska do srži, knjiga „govori sve jezike“, dojmljivo nas suočava s vlastitim demonima, zbližavajući nas sa Silnim kao s momkom iz našega susjedstva.
Dorota Masłowska rođena je 1983. u Wejherovu, studirala je u Varšavi, a živi i radi u Krakowu. Nakon prvijenca, objavila je još tri romana i dvije drame, bilježeći mnoge komplimente kritike i prijevode na strane jezike. Njezin kazališni komad „Par siromašnih Rumunja koji govore poljski“ izvođen je na pozornicama u Londonu i New Yorku. Osim književnošću, Dorota se bavi i novinarstvom, surađujući u nizu poljskih časopisa.
Roman „Poljskom šakom u rusku bulju“ uspješno je ekraniziran 2009. godine. Režiju filma potpisao je Xavery Žulawski, ugledni autor srednje generacije, sin proslavljenog klasika Andrzeja. Ulogu Silnoga odigrao je Borys Szyc zavrijedivši unisone komplimente kritike. Film je u nekoliko kategorija nagrađen nacionalnim godišnjim priznanjima, a imao je i dobrih odjeka na stranim festivalima.
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija
Svojevremeno je u nas bio vrlo popularan kružok, točnije neformalna grupa nazvana Utorkaši, riječ je o splitskim autorima koji su se okupljali utorkom u jednom restorančiću poviše Matejuške i onda tamo vodili duge književne, ali i sve moguće prijateljske razgovore. S obzirom na kreativnu snagu tih ljudi, a tu su doista bili svi koji ne samo da prebacuju lokalnu i državnu granicu nego i bilježe značajne međunarodne književne uspjehe, ti su utorci brzo prešli u područje legende i postojanog mita. Tako bi, svakog prosinca, jedan takav utorak uveselio i posjetitelje Pulskog sajma. Sve ovo govorim jer sam tad vidio Ivicu Ivaniševića čiji prvi roman U sedlu je tijesno za dvoje držim u rukama, u svom stvarnom okruženju, bilo da je riječ o tom utorku koji se upravo odvija i prolazi ili pak mislimo na sve utorke u njegovoj prošlosti iz kojih su ovaj pisac i njegov tekst nastali. Jer, malo kome pristaje ta uloga čovjeka koji se nepogrešivo sjeća, tko to sjećanje u bučnom i zafrkanciji sklonom društvu oprema činjenicama, imenima i podacima kao što to radi Ivanišević. Istina, on je i onaj mirniji, povučeniji pripadnik tog uvjetno rečenog klana, odmjerenih kretnji i s finoćom prikladnom za neko prošlo vrijeme i svakako za neki nestali Split.
Ivanišević u ovoj prozi potvrđuje tu svoju ulogu, ulogu decentnog melankolika za kojeg nije nužno da mnogo govori, ali kad to čini, onda je u pitanju mekana jasnoća, zaziv dobroga svijeta koji je nestao ali njegova vibracija još uvijek negdje postoji. Smješten skoro pedesetak godina unatrag, u nedvojbeno bolju prošlost, pred samo iskrcavanje na Mjesec, ovaj se roman suočava s nekoliko važnih pitanja. Prije svega kako pisati o vremenu dječjem, a da slika tog svijeta ne otklizi u sladunjavo sjećanje, kič uspomene, vez na goblenu, s druge strane kako stvoriti dramu u nečemu što posve inklinira idili i miru, riječ je o nevinosti vremena, te kako taj svijet koji čeka korak i skok Neila Armstronga učiniti živim, identifikacijski ljepljivim za budućeg čitatelja. Ivanišević u ovoj, ponovit ću, decentnoj i vrlo ugodnoj prozi ima odgovore, dijelom ih je dao naslutiti u knjizi kratkih proznih zapisa Ulaz za djecu i vojnike.
Melankolija, humor i živo oko. Oko dječaka koje sve opaža i prema svojoj blizini uspostavlja nepogrešivo dobrohotan i blag, smijehu okrenut pogled. Čitajući novu prozu Ivice Ivaniševića dok vani klize,a nekad su kloparali tramvaji, dok se srebrna kovanica mjeseca kroz gradski smog uspinje na zajedničko nebo i sam postajem dijelom njegovog intimističkog, dječačkog čuda i govora. Jer sve tako lako prepoznajem, najlakše onu nevinost bivšeg vremena koje je tako nepovratno ičezlo iz vlastita volumena i glasa. Svijeta o kojem piše Ivanišević, nažalost, više nema. Prerije i ponija više nema, nema bome niti nas samih, a niti naših heroja koji su se ukazivali na svakom horizontu prema kojem bismo okrenuli lice. Nema budućnosti, ali postoji onaj tijesni spas udvoje. Neki kažu da je to ljubav.
Ivica Prtenjača HR3
Karmela Špoljarić dobila je izvrsne kritike za roman „Nije ovo Twin Peaks“, objavila je i zbirku priča „Pazi što ćeš poželjeti“ koje su premijerno čitane baš na Trećem programu hrvatskog radija, a roman „Major Tom“ njeno je odmicanje od dominantnog magijskog pripovijednog obrasca prema, uvjetno rečeno, nešto tvrđem realističkom pismu. Glavni junak je bibliotekar i fan Jorgea Luisa Borgesa i njegove ideje o svijetu kao knjižnici, piše roman i radi s dvije kolegice te živi s majkom, čime se uklapa u onaj odnedavno objelodanjeni podatak o nama kao naciji koja vrlo kasno napušta roditeljski dom. U knjižnicu u kojoj radi jednoga dana počne navraćati mlada žena prema kojemu Benjamin L. (a inicijal prezimena Karmela Špoljarić drži tijekom cijeloga romana kao konstantu svih likova) osjeti naklonost, čak joj se na svoj autistični način krene udvarati, nuditi joj romane (kao svoju najdražu književnu formu), da bi uskoro saznao kako je spomenuta djevojka Laura P. pronađena mrtva u stanu, zvanična istraga ukazivala je na samoubojstvo, u koje Benjamin nije povjerovao. Već kod izbora imena Karmela Špoljarić napravila je link prema svom prošlom romanu „Nije ovo Twin Peaks“, nadovezanom naslovom na čuvenu seriju Davida Lyncha u kojoj se istražuje ubojstvo Laure Palmer. Intermedijalnost Špoljarićkinog pisma ne očituje se samo pozivanjem na čuvenu Lynchovu serijalu, kod nje imamo gomilu referenci na knjige, filmove, glazbu, na koncu, naslov je posuđen iz pjesme Davida Bowiea „Space Oddity“, po čijem je majoru Tomu nazvan pukovnik Tomislav K. protiv kojega se vodi namješten proces, i zbog kojega se zapliću fabulativne niti romana. U roman su uklopljene i aluzije na trilogiju Millennium Stiega Larsonna, po naslovu kojega Benjaminu stižu mailovi rukopisa o jednoj braniteljskoj skupini umiješanoj u zločin, nadnaslovljeni po drugom romanu trilogije, „Djevojka koja se igrala vatrom“, sa starih kazetofona vrte se pjesme Branimira Štulića, osjeća se dah i duh urbanog kulturnog millieua, a Karmela Špoljarić, iako se, naravno, može govoriti o metatekstualnosti, čini se, ipak ovakvim spisateljskim strategijama čini nešto drugo. Naime, likovi kroz čije svijesti lebde aluzije na rock i film, na popularnu literaturu, jednostavno dobivaju na psihološkoj uvjerljivosti, svi smo mi kao u juhu uronjeni u sveprisutni medijski svijet kao i u vlastita sjećanja na dijelove tog svijeta koji su na nas ostavili dojam – ljudi se prepoznaju i definiraju kroz te krhotine rock stihovlja, kroz omiljene kadrove dragih im redatelja, to više nisu samo izvanjski proizvodi s pokretne trake popularno-kulturne ponude, nego i mjesta identifikacije. Istovremeno je roman „Major Tom“ ideološki prilično drugačiji od standardne lijevo-desno spisateljske podjele društva u dijagnozi i izvedbi. Ona prikazuje život u Hrvatskoj višeznačnije (a radi se o sličnom povodnom slučaju) nego, npr., Jurica Pavičić koji je u „Ovcama od gipsa“ tematizirao ubojstvo obitelji Zec i premda se radilo o tehnički uzornome krimiću, kod Pavičića je podjela na dobre i loše momke bila izvedena kao na satima geometrije, ravna je crta dijelila zlikovce i poštenjake, krive i nevine, noć i dan. Kod Špoljarićke je stvar u mnogome složenija nego u većini romana pisanih zadnjih petnaestak godina, a pogotovo je složenija od naslova koji nas bombardiraju s naslovnica novina, pri tome mislim prije svega na binarnu podjelu društva na ustaše i partizane. Kod Karmele Špoljarić likovi ne boluju od dvodimenzionalnosti moralnog tipa, obični ljudi uranjaju u neobične, nesvakidašnje situacije. Tako Benjaminova kolegica s posla, knjižničarka Lukrecija Č. upada u loše društvo i krene uhoditi Benjamina, koji je također običan čovjek u opasnim okolnostima. Pojavljuje se u romanu i sestra ubijene Laure P., Lotta, koja se preodijeva u sestrinu garderobu i s perikom na glavi predstavlja mamac za opasne likove iz polumraka, za onu spregu kriminalca i kriminaliste poznatu nam s ulica naših gradova i sela. Ideja romana je zanimljiva, na jednom mjestu se Benjamin deklarira kao ljubitelj „Imena ruže“, Umberta Eca, krimića obogaćenog s dva eseja, knjige koja je poharala top liste na koje je ponešto i promijenila pogled tamo davnih osamdesetih godina prošloga stoljeća. Ovdje je glavni lik također knjižničar, no ovaj puta je za razliku od Jorgea iz „Imena ruže“ pozitivan lik, orijentiran na pobjedu dobra u vječitoj bici između dva ljuta protivnička entiteta. Koja i nisu posve nepovezana, što je recimo odlično znao Goethe, zapisavši kako je dio one sile koja uvijek hoće zlo, a uvijek dobro postiže, pa je tako, naravno ne u tako sudbonosnim geteovskim mjerama, i Laurina sestra Lotta neka kombinacija uličarske drskosti orijentirane isključivo na rješavanje misteriozne smrti svoje sestre i pametne studentice, a Branimir, Azra u rukopisu koji stiže pod larsenovskim nazivom „Djevojke koja se igrala vatrom“, unatoč naslućivanoj dobroti, nije lik s kojim bi se čitatelj rado poistovijetio, jer je poražen od života, rezigniran, ali to je ona česta, svakodnevna vrsta rezignacije koja ne rezultira mudrošću nego vodi sve dublje u autizam, eskapizam i neku od popularnih ovisnosti – to što upravo kod njega slušamo gnjevne stihove Branimira Štulića još više podvlači junakovu nemoć. Pasiva spram kriminalnih radnji sredine u kojoj živimo tek je nešto malo bolja od aktivnog promicanja radnji za koje znamo da nisu dobre. Njegova osamljenička pecarenja na Jarunu, unatoč tome, doimlju se kao posljednja gesta što ju može napraviti iznutra nekorodiran čovjek, što je dosta oštra kritika okolnosti u kojima žive junaci „Majora Toma“ jednako kao i čitatelji knjige. Roman završava pojavljivanjem jedne poznate književne kritičarke (iz ovog našeg, stvarnog svijeta) i objavljivanjem rukopisa cijelog slučaja, no akteri, ubojice, kriminalci, ratni profiteri, korumpirani policajci, svi oni ostaju na slobodi, Karmela Špoljarić odlučila se za otvoreni kraj romana, koji je ovom otvorenošću dobio na realističnosti, budući da se gospoda i na javi i u snu zaista doimlju nepobjedivima, pomračenost kriterija u samom je temelju hrvatskog državotvornog, poduzetničkog, vojnog i svakog drugog sna. No ti kriteriji u romanu „Major Tom“ naglašeno su na strani pametne, kvalitetne, zaigrane vještine pisanja. Likove je spisateljica zamislila i koncipirala gotovo naivno, u čistim i jednostavnim potezima, i onda ih bez pretenzija jednostavno gradila i usložnjavala. Benjamin je na početku romana u sebe zatvoren lik kojemu bismo teško prispodobili i minimum građanske hrabrosti, on roman završava kao izgrađen čovjek koji je svjestan kako je najbolje što se ovdje može napraviti kupnja karte za avion u neku europsku destinaciju u jednom smjeru. Na ovoj točci roman je i kritika ovog svakodnevnog čuđenja iz središnjih informativnih emisija zbog golemog odljeva mladih u Europu i svijet – čuđenju nema mjesta, jednako kao što ovdje gotovo pa nema mjesta poštenome radu, ili nadi, recimo. Uglavnom, jer da je situacija posve izgubljena ne bi se pisali i tiskali ovakvi dobri romani, dobri i tehnički i misaono i u smislu da su puni dobrog duha, da se u njima vode ratovi protiv sila Mordora. Karmela Špoljarić je u tom smislu ovim romanom gotovo besprijekorno obavila svoj dio posla.
Dario Grgić, HR3 Bibliovizor
Češko Malo misto
Nogometnim žargonom kazano, češka je književnost u drugoj polovici dvadesetog stoljeća skoro svake godine igrala Champions ligu. Tek što bi na međunarodnoj sceni bljesnuo jedan autor, na obzoru se već pomaljao drugi, ne manje zanimljiv i vrijedan. Glas o nekima isprva se širio uz ljubazno posredovanje filma, kao u slučaju Bohumila Hrabala. Drugi su, poput, primjerice Milana Kundere ili Josefa Škvoreckog, svjetskoj publici postali zanimljivi izborom emigrantske sudbine. Treći su, pak, nalik Vaclavu Havelu, na veliku scenu iskoračili, paradoksalno, tek ulaskom u zatvor.
Kad se ispod svega podvuče crta, ispada kako je naše poznavanje češke književnosti zapravo vrlo dobro. No, je li uistinu tako? Ovih dana zagrebački nakladnik „Hena com“ objavio je roman Jaroslava Putíka pod naslovom „Muškarac s britvom“ (u prijevodu Renate Kuchar). Potpisnik ovih redaka refleksno je pomislio kako se radi o mlađem autoru, piscu na početku karijere. Ali vraga, dotični gospodin pokojan je već dvije godine, a bogami se i nauživao života: preminuo je u devedesetoj. U Češkoj uživa reputaciju klasika, no izvan domovine kudikamo je manje poznat.
Kako je nesretni gospodin Putík uspio ostati u sjeni? Je li možda bio u milosti komunističkoga režima, pa je za svoju pokornost vladajućem poretku nagrađen hladnim prezirom zapadnih kulturtregera? Teško da bi se takvo što moglo reći.
Istini za volju, on je od rane mladosti bio tvrdokorni ljevičar. Godine 1942. kao pripadnik ilegalnog pokreta mladih antifašista osuđen je zbog veleizdaje. Do kraja rata prošao je kroz nekoliko logora, zadnji je bio Dachau. Kući se vratio teško bolestan, no uspio se oporaviti i započeti plodnu novinarsku, a potom i književnu karijeru. Prva okapanja s režimom imao je već 1958. Dvanaest godina kasnije i službeno mu je zabranjeno objavljivanje, pa je za život zarađivao kao prevoditelj zaklonjen cijelim nizom pseudonima. Sve do konca osamdesetih, kada je zabrana konačno ukinuta, on je neumorno stvarao, a djela su mu cirkulirala u formi samizdata ograničene naklade. „Muškarac s britvom“ jedan je od tih naslova koji su pisani za ladicu odnosno za ograničeni broj čitatelja dovoljno hrabrih da posegnu za zabranjenom literaturom.
U prvome licu, fingirajući glas brijačeva nećaka, Putík pripovijeda o jednome životu, ali dosljedan maksimi glavnoga junaka: početi od početka znači početi od kraja. Tek nakon što je malomišćanski frizer Jan Baudyš iz ružnoga gradića N. na obali rijeke Labe preminuo, njegov nećak postaje svjestan činjenice kako je svijet napustio čovjek „ništa manje vrijedan od Einsteina, Aleksandra Velikog, Amosa Komenskog ili Raymonda Ottave“. Kad otkrije da je stric za sobom ostavio „svežanj papira na crte zavezan gumicom od staklenke za ukuhavanje“, neku vrstu uvrnuta dnevnika što ga je za života vodio, daje se na posao rekonstrukcije jedne začudne biografije. Jer, šjor barbir bio je čeljade renesansne širine: filozof, kemičar, arheolog, biolog, krotitelj, proizvođač miomirisa, čudotvoran liječnik, krivotvoritelj isprava…
Naravno, kako to već biva s ljudima čiji interesi nadilaze skučene provincijske vidike, cijeli ga je gradić smatrao pomalo šašavim, ćaknutim tipom. Stric Jan može biti samo sretan što je život proveo u češkoj a ne, recimo, u dalmatinskoj provinciji jer bi ga ovdje bez milosti zakitili titulom redikula.
Dok njegov nećak uz pomoć pisane ostavštine i preživjelih svjedoka pokušava sklopiti mozaik jednog osebujnog životopisa, saldirati sve brijačeve ljubavi i prijateljstva, infišacije i strasti, zgode i nezgode, sve iskušenja što su ih vrijeme i politika postavljali pred njega, upoznajemo cijelu paletu ne manje dojmljivih karaktera. „Muškarac s britvom“ može se stoga čitati kao neka vrsta češke inačice „Maloga mista“: roman u kojemu je zamrznut autentični duh jedne epohe i jednog podneblja. Naravno, ovu usporedbu nije pametno tumačiti doslovno i bezuvjetno. I Putík i Smoje bili su duhoviti pisci, no češki suzdržani humor „iz lera“ ipak se bitno razlikuje od prštave - neki bi rekli i napadačke - komike mediteranskoga tipa. Ako mu već treba tražiti poetičkog rođaka, onda je Putík svojim umijećem preplitanja poetičnog i meditativnog s humorističnim i satiričkim najbliži Hrabalu.
„Muškarac s britvom“ dugi je niz godina bio dobro čuvana tajna češke književnosti. Iz ove optike teško je razumjeti onodobne cenzore koji su u jednom toplom romanu koji slavi vitalizam običnoga svijeta svim povijesnim nevoljama usprkos, prepoznali ideološku prijetnju. No, treba reći i to da subverzivni žalac koji proviruje sa stranica ovoga djela jednako bocka i danas kao i u vremenu kada je napisan. „Naravno“, bilježi na jednome mjestu Putíkov brijač, „ima i šašavih naroda koji vjeruju u svoje poslanje. A što je s Česima? Izabrani, neizabrani? Nema dvojbe, izabrani su, jer jednako kao Židovi znaju od svakog poraza uskrisiti pobjedu, a sve poraze računovodstveno vode na strani prihoda“. Ili, još i neugodnije po uši svake vlasti, bivše i sadašnje: „Vazda smo u govnima, samo se dubina mijenja“.
Ako ste Menzlovo „Selo moje malo“ odgledali nekoliko puta i jedva čekate reprizu, „Muškarac s britvom“ knjiga je za vas, a Jaroslav Putík postat će vašim novim omiljenim piscem.
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija
