Književna kritika “Muškarac s britvom”

Češko Malo misto

Nogometnim žargonom kazano, češka je književnost u drugoj polovici dvadesetog stoljeća skoro svake godine igrala Champions ligu. Tek što bi na međunarodnoj sceni bljesnuo jedan autor, na obzoru se već pomaljao drugi, ne manje zanimljiv i vrijedan. Glas o nekima isprva se širio uz ljubazno posredovanje filma, kao u slučaju Bohumila Hrabala. Drugi su, poput, primjerice Milana Kundere ili Josefa Škvoreckog, svjetskoj publici postali zanimljivi izborom emigrantske sudbine. Treći su, pak, nalik Vaclavu Havelu, na veliku scenu iskoračili, paradoksalno, tek ulaskom u zatvor. 

Kad se ispod svega podvuče crta, ispada kako je naše poznavanje češke književnosti zapravo vrlo dobro. No, je li uistinu tako? Ovih dana zagrebački nakladnik „Hena com“ objavio je roman Jaroslava Putíka pod naslovom „Muškarac s britvom“ (u prijevodu Renate Kuchar). Potpisnik ovih redaka refleksno je pomislio kako se radi o mlađem autoru, piscu na početku karijere. Ali vraga, dotični gospodin pokojan je već dvije godine, a bogami se i nauživao života: preminuo je u devedesetoj. U Češkoj uživa reputaciju klasika, no izvan domovine kudikamo je manje poznat.

Kako je nesretni gospodin Putík uspio ostati u sjeni? Je li možda bio u milosti komunističkoga režima, pa je za svoju pokornost vladajućem poretku nagrađen hladnim prezirom zapadnih kulturtregera? Teško da bi se takvo što moglo reći.

Istini za volju, on je od rane mladosti bio tvrdokorni ljevičar. Godine 1942. kao pripadnik ilegalnog pokreta mladih antifašista osuđen je zbog veleizdaje. Do kraja rata prošao je kroz nekoliko logora, zadnji je bio Dachau. Kući se vratio teško bolestan, no uspio se oporaviti i započeti plodnu novinarsku, a potom i književnu karijeru. Prva okapanja s režimom imao je već 1958. Dvanaest godina kasnije i službeno mu je zabranjeno objavljivanje, pa je za život zarađivao kao prevoditelj zaklonjen cijelim nizom pseudonima. Sve do konca osamdesetih, kada je zabrana konačno ukinuta, on je neumorno stvarao, a djela su mu cirkulirala u formi samizdata ograničene naklade. „Muškarac s britvom“ jedan je od tih naslova koji su pisani za ladicu odnosno za ograničeni broj čitatelja dovoljno hrabrih da posegnu za zabranjenom literaturom.

U prvome licu, fingirajući glas brijačeva nećaka, Putík pripovijeda o jednome životu, ali dosljedan maksimi glavnoga junaka: početi od početka znači početi od kraja. Tek nakon što je malomišćanski frizer Jan Baudyš iz ružnoga gradića N. na obali rijeke Labe preminuo, njegov nećak postaje svjestan činjenice kako je svijet napustio čovjek „ništa manje vrijedan od Einsteina, Aleksandra Velikog, Amosa Komenskog ili Raymonda Ottave“. Kad otkrije da je stric za sobom ostavio „svežanj papira na crte zavezan gumicom od staklenke za ukuhavanje“, neku vrstu uvrnuta dnevnika što ga je za života vodio, daje se na posao rekonstrukcije jedne začudne biografije. Jer, šjor barbir bio je čeljade renesansne širine: filozof, kemičar, arheolog, biolog, krotitelj, proizvođač miomirisa, čudotvoran liječnik, krivotvoritelj isprava…

Naravno, kako to već biva s ljudima čiji interesi nadilaze skučene provincijske vidike, cijeli ga je gradić smatrao pomalo šašavim, ćaknutim tipom. Stric Jan može biti samo sretan što je život proveo u češkoj a ne, recimo, u dalmatinskoj provinciji jer bi ga ovdje bez milosti zakitili titulom redikula.

Dok njegov nećak uz pomoć pisane ostavštine i preživjelih svjedoka pokušava sklopiti mozaik jednog osebujnog životopisa, saldirati sve brijačeve ljubavi i prijateljstva, infišacije i strasti, zgode i nezgode, sve iskušenja što su ih vrijeme i politika postavljali pred njega, upoznajemo cijelu paletu ne manje dojmljivih karaktera. „Muškarac s britvom“ može se stoga čitati kao neka vrsta češke inačice „Maloga mista“: roman u kojemu je zamrznut autentični duh jedne epohe i jednog podneblja. Naravno, ovu usporedbu nije pametno tumačiti doslovno i bezuvjetno. I Putík i Smoje bili su duhoviti pisci, no češki suzdržani humor „iz lera“ ipak se bitno razlikuje od prštave - neki bi rekli i napadačke - komike mediteranskoga tipa. Ako mu već treba tražiti poetičkog rođaka, onda je Putík svojim umijećem preplitanja poetičnog i meditativnog s humorističnim i satiričkim najbliži Hrabalu.

„Muškarac s britvom“ dugi je niz godina bio dobro čuvana tajna češke književnosti. Iz ove optike teško je razumjeti onodobne cenzore koji su u jednom toplom romanu koji slavi vitalizam običnoga svijeta svim povijesnim nevoljama usprkos, prepoznali ideološku prijetnju. No, treba reći i to da subverzivni žalac koji proviruje sa stranica ovoga djela jednako bocka i danas kao i u vremenu kada je napisan. „Naravno“, bilježi na jednome mjestu Putíkov brijač, „ima i šašavih naroda koji vjeruju u svoje poslanje. A što je s Česima? Izabrani, neizabrani? Nema dvojbe, izabrani su, jer jednako kao Židovi znaju od svakog poraza uskrisiti pobjedu, a sve poraze računovodstveno vode na strani prihoda“. Ili, još i neugodnije po uši svake vlasti, bivše i sadašnje: „Vazda smo u govnima, samo se dubina mijenja“.

Ako ste Menzlovo „Selo moje malo“ odgledali nekoliko puta i jedva čekate reprizu, „Muškarac s britvom“ knjiga je za vas, a Jaroslav Putík postat će vašim novim omiljenim piscem.
 

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija