Književna kritika “U sedlu je tijesno za dvoje”

Dok se u svemiru astronauti spremaju za povijesnu šetnju Mjesecom, u Splitu se događa povijest jedne obitelji.

Darko Rundek napisao je mnogo dobre glazbe i još boljih stihova, a u svem tom obilju izdvaja se “Šejn”. Mogli bismo potrošiti sav ovaj prostor za nabrajanje pohvala posebnoj atmosferi te pjesme, onoj čežnji za avanturom u vremenima kauboja koji nose mamuze od zlata. Ipak, neke od tih pohvala ostale bi enigma za sve one koji se nikad nisu igrali kauboja i Indijanaca, a treba pošteno priznati da je svakim danom sve manje nas koji smo imali takvo, idilično djetinjstvo.

A baš mi koji pamtimo kako je bilo na nekoj livadi stvoriti svijet Divljeg zapada, maštom od obične grane stvoriti vinčesterku, a od malog susjeda s drugog kata krvoločnog poglavicu Apaša, idealni smo čitatelji romana Ivice Ivaniševića “U sedlu je tijesno za dvoje” (Hena com, urednica Marina Vujčić).

Autor nas pričom vodi u Split davne 1969., u nekoliko dana vrućeg srpnja u kojima i grad pod Marjanom, kao i ostatak svijeta, očekuje povijesnu šetnju čovjeka po Mjesecu. Tamo, u getu, upoznajemo jednu tipičnu splitsku obitelj: tata je pekar i radi noćnu smjenu, majka domaćica, stariji sin propali student, to ljeto u velikoj ljubavi s turisticom iz Njemačke, mlađi sin tek balavac zaluđen stripovima. Upravo on priča priču o tom povijesnom ljetu i istim takvim događajima u svojoj obitelji. Brat će pobjeći u Njemačku, otac neće realizirati ljubav prema gradskoj “prijateljici noći”, majka nikad ništa neće doznati. A maleni dječak zauvijek će pamtiti svog imaginarnog prijatelja – strašnog revolveraša s Divljeg zapada – koji mu dolazi pomoći uvijek kada je najteže.

Ivanišević ovaj roman piše toplo, s puno nostalgije za nekim nevinijim vremenima, kada je imalo smisla igrati se kauboja i Indijanaca i kada je plastični opasač s dva revolvera bio san svakog dječaka. Autor voli (i razumije) sve svoje junake, čak i djeda – španjolskog borca koji šuti, ali nazvat će Tita kad zagusti... I njegov je humor ovdje topao i nostalgičan, miljama daleko od ubojitog splitskog đira, a u to je sjajno uklopio glavnu stilsku dosjetku romana. Naime, revolveraš i njegov mali prijatelj govore “fetivi” srpski, baš onakav kakav su govorili svi junaci koji su u ruke čitatelja dolazili kroz stripove tiskane u Gornjem Milanovcu.

Bojana Radović, Večernji list