Književna kritika romana ‘U sedlu je tijesno za dvoje’

Svojevremeno je u nas bio vrlo popularan kružok, točnije neformalna grupa nazvana Utorkaši, riječ je o splitskim autorima koji su se okupljali utorkom u jednom restorančiću poviše Matejuške i onda tamo vodili duge književne, ali i sve moguće prijateljske razgovore. S obzirom na kreativnu snagu tih ljudi, a tu su doista bili svi koji ne samo da prebacuju lokalnu i državnu granicu nego i bilježe značajne međunarodne književne uspjehe, ti su utorci brzo prešli u područje legende i postojanog mita. Tako bi, svakog prosinca, jedan takav utorak uveselio i posjetitelje Pulskog sajma. Sve ovo govorim jer sam tad vidio Ivicu Ivaniševića čiji prvi roman U sedlu je tijesno za dvoje držim u rukama, u svom stvarnom okruženju, bilo da je riječ o tom utorku koji se upravo odvija i prolazi ili pak mislimo na sve utorke u njegovoj prošlosti iz kojih su ovaj pisac i njegov tekst nastali. Jer, malo kome pristaje ta uloga čovjeka koji se nepogrešivo sjeća, tko to sjećanje u bučnom i zafrkanciji sklonom društvu oprema činjenicama, imenima i podacima kao što to radi Ivanišević. Istina, on je i onaj mirniji, povučeniji pripadnik tog uvjetno rečenog klana, odmjerenih kretnji i s finoćom prikladnom za neko prošlo vrijeme i svakako za neki nestali Split.

Ivanišević u ovoj prozi potvrđuje tu svoju ulogu, ulogu decentnog melankolika za kojeg nije nužno da mnogo govori, ali kad to čini, onda je u pitanju mekana jasnoća, zaziv dobroga svijeta koji je nestao ali njegova vibracija još uvijek negdje postoji. Smješten skoro pedesetak godina unatrag,  u nedvojbeno bolju prošlost, pred samo iskrcavanje na Mjesec, ovaj se roman suočava s nekoliko važnih pitanja. Prije svega kako pisati o vremenu dječjem, a da slika tog svijeta ne otklizi u sladunjavo sjećanje, kič uspomene, vez na goblenu, s druge strane kako stvoriti dramu u nečemu što posve inklinira idili i miru, riječ je o nevinosti vremena, te kako taj svijet koji čeka korak i skok Neila Armstronga učiniti živim, identifikacijski ljepljivim za budućeg čitatelja. Ivanišević u ovoj, ponovit ću, decentnoj i vrlo ugodnoj prozi ima odgovore, dijelom ih je dao naslutiti u knjizi kratkih proznih zapisa Ulaz za djecu i vojnike.

Melankolija, humor i živo oko. Oko dječaka koje sve opaža i prema svojoj blizini uspostavlja nepogrešivo dobrohotan i blag, smijehu okrenut pogled. Čitajući novu prozu Ivice Ivaniševića dok vani klize,a nekad su kloparali tramvaji, dok se srebrna kovanica mjeseca kroz gradski smog uspinje na zajedničko nebo i sam postajem dijelom njegovog intimističkog, dječačkog čuda i govora. Jer sve tako lako prepoznajem, najlakše onu nevinost bivšeg vremena koje je tako nepovratno ičezlo iz vlastita volumena i glasa. Svijeta o kojem piše Ivanišević, nažalost, više nema. Prerije i ponija više nema, nema bome niti nas samih, a niti naših heroja koji su se ukazivali na svakom horizontu prema kojem bismo okrenuli lice. Nema budućnosti, ali postoji onaj tijesni spas udvoje. Neki kažu da je to ljubav.
 

Ivica Prtenjača HR3