Književna kritika “Major Tom”

Karmela Špoljarić dobila je izvrsne kritike za roman „Nije ovo Twin Peaks“, objavila je i zbirku priča „Pazi što ćeš poželjeti“ koje su premijerno čitane baš na Trećem programu hrvatskog radija, a roman „Major Tom“ njeno je odmicanje od dominantnog magijskog pripovijednog obrasca prema, uvjetno rečeno, nešto tvrđem realističkom pismu.  Glavni junak je bibliotekar i fan Jorgea Luisa Borgesa i njegove ideje o svijetu kao knjižnici, piše roman i radi s dvije kolegice te živi s majkom, čime se uklapa u onaj odnedavno objelodanjeni podatak o nama kao naciji koja vrlo kasno napušta roditeljski dom. U knjižnicu u kojoj radi jednoga dana počne navraćati mlada žena prema kojemu Benjamin L. (a inicijal prezimena Karmela Špoljarić drži tijekom cijeloga romana kao konstantu svih likova) osjeti naklonost, čak joj se na svoj autistični način krene udvarati, nuditi joj romane (kao svoju najdražu književnu formu), da bi uskoro saznao kako je spomenuta djevojka Laura P. pronađena mrtva u stanu, zvanična istraga ukazivala je na samoubojstvo, u koje Benjamin nije povjerovao. Već kod izbora imena Karmela Špoljarić napravila je link prema svom prošlom romanu „Nije ovo Twin Peaks“, nadovezanom naslovom na čuvenu seriju Davida Lyncha u kojoj se istražuje ubojstvo Laure Palmer. Intermedijalnost Špoljarićkinog pisma ne očituje se samo pozivanjem na čuvenu Lynchovu serijalu, kod nje imamo gomilu referenci na knjige, filmove, glazbu, na koncu, naslov je posuđen iz pjesme Davida Bowiea „Space Oddity“, po čijem je majoru Tomu nazvan pukovnik Tomislav K. protiv kojega se vodi namješten proces, i zbog kojega se zapliću fabulativne niti romana.  U roman su uklopljene i aluzije na trilogiju Millennium Stiega Larsonna, po naslovu kojega Benjaminu stižu mailovi rukopisa o jednoj braniteljskoj skupini umiješanoj u zločin, nadnaslovljeni po drugom romanu trilogije, „Djevojka koja se igrala vatrom“, sa starih kazetofona vrte se pjesme Branimira Štulića, osjeća se dah i duh urbanog kulturnog millieua, a Karmela Špoljarić, iako se, naravno, može govoriti o metatekstualnosti, čini se, ipak ovakvim spisateljskim strategijama čini nešto drugo. Naime, likovi kroz čije svijesti lebde aluzije na rock i film, na popularnu literaturu, jednostavno dobivaju na psihološkoj uvjerljivosti, svi smo mi kao u juhu uronjeni u sveprisutni medijski svijet kao i u vlastita sjećanja na dijelove tog svijeta koji su na nas ostavili dojam – ljudi se prepoznaju i definiraju kroz te krhotine rock stihovlja, kroz omiljene kadrove dragih im redatelja, to više nisu samo izvanjski proizvodi s pokretne trake popularno-kulturne ponude, nego i mjesta identifikacije. Istovremeno je roman „Major Tom“ ideološki prilično drugačiji od standardne lijevo-desno spisateljske podjele društva u dijagnozi i izvedbi. Ona prikazuje život u Hrvatskoj višeznačnije (a radi se o sličnom povodnom slučaju) nego, npr., Jurica Pavičić koji je u „Ovcama od gipsa“ tematizirao ubojstvo obitelji Zec i premda se radilo o tehnički uzornome krimiću, kod Pavičića je podjela na dobre i loše momke bila izvedena kao na satima geometrije, ravna je crta dijelila zlikovce i poštenjake, krive i nevine, noć i dan. Kod Špoljarićke je stvar u mnogome složenija nego u većini romana pisanih zadnjih petnaestak godina, a pogotovo je složenija od naslova koji nas bombardiraju s naslovnica novina, pri tome mislim prije svega na binarnu podjelu društva na ustaše i partizane. Kod Karmele Špoljarić likovi ne boluju od dvodimenzionalnosti moralnog tipa, obični ljudi uranjaju u neobične, nesvakidašnje situacije. Tako Benjaminova kolegica s posla, knjižničarka Lukrecija Č. upada u loše društvo i krene uhoditi Benjamina, koji je također običan čovjek u opasnim okolnostima. Pojavljuje se u romanu i sestra ubijene Laure P., Lotta, koja se preodijeva u sestrinu garderobu i s perikom  na glavi predstavlja mamac za opasne likove iz polumraka, za onu spregu kriminalca i kriminaliste poznatu nam s ulica naših gradova i sela. Ideja romana je zanimljiva, na jednom mjestu se Benjamin deklarira kao ljubitelj „Imena ruže“, Umberta Eca, krimića obogaćenog s dva eseja, knjige koja je poharala top liste na koje je ponešto i promijenila pogled tamo davnih osamdesetih godina prošloga stoljeća. Ovdje je glavni lik također knjižničar, no ovaj puta je za razliku od Jorgea iz „Imena ruže“ pozitivan lik, orijentiran na pobjedu dobra u vječitoj bici između dva ljuta protivnička entiteta. Koja i nisu posve nepovezana, što je recimo odlično znao Goethe, zapisavši kako je dio one sile koja uvijek hoće zlo, a uvijek dobro postiže, pa je tako, naravno ne u tako sudbonosnim geteovskim mjerama, i Laurina sestra Lotta neka kombinacija uličarske drskosti orijentirane isključivo na rješavanje misteriozne smrti svoje sestre i pametne studentice, a Branimir, Azra u rukopisu koji stiže pod larsenovskim nazivom „Djevojke koja se igrala vatrom“, unatoč naslućivanoj dobroti, nije lik s kojim bi se čitatelj rado poistovijetio, jer je poražen od života, rezigniran, ali to je ona česta, svakodnevna vrsta rezignacije koja ne rezultira mudrošću nego vodi sve dublje u autizam, eskapizam i neku od popularnih ovisnosti – to što upravo kod njega slušamo gnjevne stihove Branimira Štulića još više podvlači junakovu nemoć. Pasiva spram kriminalnih radnji sredine u kojoj živimo tek je nešto malo bolja od aktivnog promicanja radnji za koje znamo da nisu dobre. Njegova osamljenička pecarenja na Jarunu, unatoč tome, doimlju se kao posljednja gesta što ju može napraviti iznutra nekorodiran čovjek, što je dosta oštra kritika okolnosti u kojima žive junaci „Majora Toma“ jednako kao i čitatelji knjige. Roman završava pojavljivanjem jedne poznate književne kritičarke (iz ovog našeg, stvarnog svijeta) i objavljivanjem rukopisa cijelog slučaja, no akteri, ubojice, kriminalci, ratni profiteri, korumpirani policajci, svi oni ostaju na slobodi, Karmela Špoljarić odlučila se za otvoreni kraj romana, koji je ovom otvorenošću dobio na realističnosti, budući da se gospoda i na javi i u snu zaista doimlju nepobjedivima, pomračenost kriterija u samom je temelju hrvatskog državotvornog, poduzetničkog, vojnog i svakog drugog sna. No ti kriteriji u romanu „Major Tom“ naglašeno su na strani pametne, kvalitetne, zaigrane vještine pisanja. Likove je spisateljica zamislila i koncipirala gotovo naivno, u čistim i jednostavnim potezima, i onda ih bez pretenzija jednostavno gradila i usložnjavala. Benjamin je na početku romana u sebe zatvoren lik kojemu bismo teško prispodobili i minimum građanske hrabrosti, on roman završava kao izgrađen čovjek koji je svjestan kako je najbolje što se ovdje može napraviti kupnja karte za avion u neku europsku destinaciju u jednom smjeru. Na ovoj točci roman je i kritika ovog svakodnevnog čuđenja iz središnjih informativnih emisija zbog golemog odljeva mladih u Europu i svijet – čuđenju nema mjesta, jednako kao što ovdje gotovo pa nema mjesta poštenome radu, ili nadi, recimo. Uglavnom, jer da je situacija posve izgubljena ne bi se pisali i tiskali ovakvi dobri romani, dobri i tehnički i misaono i u smislu da su puni dobrog duha, da se u njima vode ratovi protiv sila Mordora. Karmela Špoljarić je u tom smislu ovim romanom gotovo besprijekorno obavila svoj dio posla.  

Dario Grgić, HR3 Bibliovizor