Urednička recenzija “Amarcord”

Namik Kabil, scenarist, redatelj i pisac široj javnosti najpoznatiji po scenariju za film Kod amidže Idriza, rođen je u Bosni, odrastao u Hercegovini, a potom dugo živio u Americi gdje je u Los Angelesu studirao film i bio član kazališne trupe The Grace Players. Iza njega je nekoliko nagrađenih scenarija: Kod amidže Idriza, Zgarište i Zadnji dan, te roman Sam, objavljen u Nakladi Zoro. Njegov dokumentarac iz 2007., Informativni razgovori, osvojio je Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film na Sarajevo Film Festivalu i posebno priznanje na ZagrebDoxu, a dugometražni film Čuvari noći imao je svjetsku premijeru 2008. na venecijanskoj Mostri.

Amarcord je njegov autobiografski roman, proza koja gotovo filmskim jezikom, selektivno upotrebljavajući perfekt u montaži bitnoga, prenosi sjećanje u nekoj vrsti inverzije prošlosti i sadašnjosti. To je sjećanje na zavičaj tijekom života u Americi, ali i sjećanje na Ameriku nakon povratka u Bosnu – u kojoj se, opet, film uspomena premotava na početak, na sjećanja prije Amerike i prije rata, u nedužno vrijeme djetinjstva u kojem su hladna voda Trebišnjice i opako kolovoško sunce koje prži po ramenima u cjelodnevnom ribolovu bili jedina opasnost.

Priča počinje ukrcavanjem na avion za Ameriku, na letu za neizvjestan emigrantski život u kojem će kasnije sve poprimiti razmjere bespoštedne borbe za opstanak, za egzistenciju koja ne uključuje samo fizičko preživljavanje nego i put prema filmu kao preduvjetu preživljavanja vlastitog identiteta. I kao pomoćni radnik u restoranu, i kao čistač ureda, i kao taksist – autor je uvijek na putu prema svom filmskom cilju, unatoč svim okolnostima koje ispisuju drukčiji životni scenarij, u okruženju u kojem ne manjka ni scenarija ni onih koji vjeruju da su baš oni napisali najbolji. Film je ono što njegovom egzilu iz svih dotad poznatih oblika stvarnosti daje smisao i što ih, na koncu, povezuje – jer je mrak kinodvorane posvuda na svijetu isti.

U svakoj od ispričanih sadašnjosti Namika Kabila prošlost je na snazi, sa svojim autoritetom koji priču vraća na formativne trenutke života koji tek naknadno, izvučeni iz arhive sjećanja, dosežu svoje puno značenje. Nekad su to smokve u bašti trebinjske kuće koje danas jede njegova kći, a nekad kazališna predstava o tužnoj Jeli koja nije samo sudbinski tužna nego i sudbinski važna. „Sjećaću se toga i kad umrem“, zapisat će Kabil uz jedan prizor uvršten u ovu apologiju sjećanja – ali ta bi rečenica mogla biti zajednički nazivnik upornosti svih njegovih sjećanja koja su morala biti zapisana. 

Namik Kabil majstorski opisuje ljude, lica, situacije, ali i naizgled nevažne, nesvjesno zapamćene detalje koji nisu ostali samo sadržaj sjećanja nego i postali sjajan prozni materijal – i to je ono što ovu autobiografsku knjigu čini gotovo fikcijom koja se čita kao punokrvni roman. Dodamo li ovome i iznimnu vještinu baratanja jezikom kojeg Kabil stavlja u službu emocije – bez obzira je li izgovorena ili prešućena – pred nama je štivo koje će u svakom čitatelju pokrenuti njegov vlastiti amarcord.

Zato ovoj knjizi, stavimo li na stranu poveznicu s Fellinijevim slavnim filmom, tako dobro pristaje za naslov izabrana riječ Amarcord, koja na romanjolanskom dijalektu znači sjećam se. Jer to je ono što Namik Kabil čini u ovoj knjizi – sjeća se. Na tom je sjećanju izgradio prozu koja funkcionira i kao autobiografija i kao roman i kao film, rukopisom u kojem proživljeno nadjačava glas bilo kojeg žanra.

Marina Vujčić, urednica