Književna kritika “Dobri dani nasilja”

Ne znam kako bih to drukčije rekla nego ovako – pripovjedačice kratkih priča jednostavno nadiru u hrvatsku prozu! Ne znam u čemu je 'kvaka', ima li nekakvog konteksta toj pojavi, nekakvog inkubatora u kojem sazrijevaju, no skoro svaka druga knjiga koju uzmem u ruke ima isti predznak, zbirka je priča i na koricama je žensko autorsko ime. Veseli me, dakako, ta pojava, jer već dugo nismo imali tako raskošnu kratkopričačku dionicu i toliko spisateljica koje nemaju skoro nikakav zajednički nazivnik (osobito ne onaj 'ženskoga pisma' u svojoj najbanalnijoj inačici), osim onoga da je njihov 'new entry' više nego suvisao i na visokoj tematsko-stilskoj razini. Poticaj svemu tome dobrome, svakako, možemo pronaći u relativno brojnim i kvalitetnim natječajima za kratku priču koji se pojavljuju u tzv. regiji. Autorici o kojoj je danas riječ, dvadesetdevetogodišnjoj Ružici Aščić, rodom iz Travnika, studijem povijesti i novinarstva iz Zagreba, svakako su upravo ti natječaji pomogli da godinama ne luta bespućima domaćeg nakladništva, poslovično sumnjičavog prema prvijencima, nego u pravo vrijeme dođe do knjige kod ozbiljnog izdavača i s ozbiljnim urednikom (neuništivim Krunom Lokotarom). Istina, prozu Ružice Aščić zamijetila sam još kad je objavljena u zbirci „Bez vrata, bez kucanja“ u kojoj je 2012. godine izbornički tandem Andrea Milanko i Robert Perišić prezentirao nova prozna imena, no presudni su ipak bili natječaji Ulaznica, Arteist i Prozak na kojima je nagrađivana. Ovaj posljednji, Prozak, prošle joj je godine donio nagradu, a ove i knjigu „Dobri dani nasilja“. U međuvremenu, zapaženi su i njezini dramski tekstovi koji su dva puta dobili nagradu „Marin Držić“, a sudeći po njezinoj prozi, dramski izričaj definitivno joj nije stran. Svaka njezina priča jedna je mala drama, a sve njezine priče skupile su se oko zajedničkog izvorišta – tematiziranja nasilja u raznoraznim, a opet svakodnevnim varijantama.

Ružica Aščić od onih je pisaca i spisateljica koji nemaju svoje prethodnike niti genetske veze s drugim piscima matične književnosti, ona je baš onako 'totalno drukčija od drugih', izgrađena na nekoj drugoj, stranoj, lektiri, daleka sestra autorica kao što su Herta Müller ili Flanery O'Connor, da su kojim slučajem živjele na ovim našim prostorima, u mentalitetskom i društveno-političkom smislu. Jer premda ogoljene od svih tih naših situacija unatrag nekoliko desetljeća, one ipak u sebi sadrže vješto postavljene kulise rata i poraća i određenu i vrlo konkretnu generacijsku vizuru koja se u njima pojavljuje. Na prvi pogled, ali baš samo na prvi, one nemaju veze sa stvarnošću i kao da pripadaju nekom svijetu koji nema svoje istinsko uzemljenje, nego vijori negdje između košmarnih snova i inih tijekova podsvijesti. No, premda bi bilo bolje da je tako, užasi praznine i dešperatnosti u kojima se nalaze likovi ovih priča, nasilje koje proizvode iz stanja u kojem je bilo kakva emocija, pa i ona negativna, bolje od nikakve, odraz je njihovih obiteljskih lomova, izbjegličkih djetinjstva, mrtvih magistrala, poharanih kuća, uništenih barbika, nepripadanja, grijeha i kajanja, svega onoga što pripada životu u stvarnosti, onakvom kakvog možeš ne voljeti, ali ne možeš se iz njega pobjeći, kako zaključuje jedna od junakinja ovih priča. Ružica Aščić ne spada u skupinu pisaca popisivača, nego razotkrivača stvarnosti, spremnih zaroniti veoma duboko, ma kako to bilo bolno. Djeca su okrutna, psi su prljavi i opasni, majke zle, tinejdžeri nasilni, ljubavnički odnosi teški, a zlo, koje konstantno detektira u međuljudskim odnosima, uzbudljivo i ponekad lijepo i ma koliko šutjeli o tome, može ispuniti prazninu u kojoj egzistiramo. Zlo se rađa i nalazi i tamo gdje bismo to najmanje očekivali, u odnosima o kojima počesto imamo posve lažnu, idealiziranu sliku. No, autorica ne polazi putem brutalnog realizma ili naturalizma, premda joj socijalna dimenzij itekako nije strana, ona uvodi svojevrstan minus-postupak, o svemu tome pripovijeda hladno i precizno, umnožavajući osjećaj praznine, u kojem je čak i okrutnost izraz bilo kakve, žuđene emocije. Atomosferski zastrašujuće, emotivno zabrinjavajuće i stilski izbrušene, priče Ružice Aščić kao da proizlaze iz onog poznatog, ne slučajno citiranog stiha velikog Nicka Cavea: „people, they ain't no good“. Strašne su, ali snažne i lijepe, jer je „sve što nas snađe samo život“.

Jagna Pogačnik